„Torcida“, Hrvatice i Hrvati bili su vojska, a Krstičević „general poslije bitke“ na opožarenoj promenadi sa svojim šefom Plenkovićem! I onda, kako bi bio veći nego što jest, kako bi postao žrtva i napaćeni heroj, Krstičević daje „neopozivu ostavku“, a Plenković ga proglašava herojem nad herojima.
Ako netko misli kako je operacija pod kodnim nazivom „Barbika“ ugašena grdno se vara. Operacija „Barbika“ rasplamsava se usporedivo s požarima koji haraju Hrvatskom i ima snagu baš kao netom lokalizirani požar oko Splita, koji je dalmatinskom dragulju prijetio pravom ratnom katastrofom. Ako netko misli kako je milijardu kuna uloženo u operaciju „Barbika“ bačeno u vjetar ima samo djelomično pravo. Da, milijardu kuna bačeno je u vjetar, ali u onaj buroviti vjetar koji rasplamsava operaciju „Barbika“ kao što je bura rasplamsala požar i zaprijetila Splitu nesagledivom tragedijom.
Čemu ostavka ministra Damira Krstičevića? Čemu ostavka kada ga Predsjednica nije spomenula niti u jednom kontekstu? Čemu ostavka nakon riječi Vrhovne zapovjednice Kolinde Grabar Kitarović „čini mi se da je vojska trebala ranije izaći“? Zbog čega se vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga Hrvatske treba bilo što činiti i nije li dužnost ministra u ovakvim ugrozama usporedivim sa ratnom agresijom biti s Predsjednicom u kontaktu svake sekunde pa makar se ona nalazila i na Marsu? Ne bi li bilo barem pristojno da je Krstičević prije „neopozive“ ostavke makar nazvao i pitao Predsjednicu „što je pjesnik želio kazati“ s onim „čini mi se“? Da je kojim slučajem učinio što je morao učiniti zbog profesionalne dužnosti i poštovanja prema instituciji Predsjednice dobio bi konkretan odgovor i ime konkretnog krivca za nevjerojatan propust u sustavu. Nije li taj krivac Dragan Lozančić? Ili onaj SDP-ov „vatrogasac“?
Ali kako spasiti Dragana Lozančića ako ne besprimjenim napadom na Predsjednicu svojom spin ostavkom? Jer da je Krstičević odlučan, hrabar, „sa instiktom ratnog zapovjednika“ kako kaže njegov jedini šef, onda „neopozivu ostavku“ ne bi nikada povukao. To ratnici nikada ne rade!? Da je kojim slučajem Krstičević imao taj „instinkt ratnog zapovjednika“, onda bi iste sekunde shvatio da je Split neprijateljski napadnut bez obzira što nije identificiran evidentni podmetač požara i na vlastitu bi odgovornost, pod cijenu „vlastite glave“, bez ikakvog pitanja digao vojsku na noge i bio bi na čelu postrojbi koje pomažu „Torcidi“ i golorukim građanima, onima koji su bili gotovo smrtno ugroženi. „Torcida“, Hrvatice i Hrvati bili su vojska, a Krstičević „general poslije bitke“ na opožarenoj promenadi sa svojim šefom Andrejem Plenkovićem! I onda, kako bi bio veći nego što jest, kako bi postao žrtva i napaćeni heroj, Krstičević daje „neopozivu ostavku“, a Plenković ga proglašava herojem nad herojima. Krstičević daje „neopozivu ostavku“, a N1 Yutel rasplamsava operaciju „Barbika“, operaciju omalovažavanja, sramoćenja i konačnog rušenja Kolinde Grabar Kitarović. A u tome, ovoj veleizdajničkoj televiziji kao i većini drugih medija namjerno ili nenamjerno pomaže Premijer, njegov hrabri ministar i vjerni ministri. Ma koga je briga za „Torcidu“, Hrvatice i Hrvate kojima nije bio potreban zapovjedni lanac da bi prepoznali smrtnu ugrozu. „Red carpet“ rezerviran je samo za odabrane!?
Na opožarenom „red carpetu“ mogli smo vidjeti provladinu svitu i „njega“ kako pristojnim, diplomatskim, briselskim jezikom objašnjava puku šta se tu „interesantno“ i atraktivno dogodilo. Mogli smo čuti kako „on“ govori što je kazala „ona“, što je poručila „ona“ i shvatili smo da za „njega“ „ona“ ne postoji kao institucija, „ona“ čak ni uz briselsku pristojnost nema pravo biti Predsjednica Republike Hrvatske i shvatili smo da „ona“ ne smije reći ni „čini mi se?“
A meni se čini kako bez problema mogu usporediti opožareni „red carpet“ na vratima Splita s onim „red carpetom“ iz poplavljene Gunje. Čini mi se da ovu „njegovu“ promenadu mogu usporediti sa Zoranom Milanovićevom u Gunji, kada se Zoki hrabro popeo na vojno vozilo, još hrabrije s njega „skočio“ radi „red carpeta“, radi „red carpeta“ gotovo polomio noge i ispao „heroj“. U ova dva slučaja ima ipak razlike, jer „on“ se nije imao na čega popeti, a da je i imao ne bi to mogao zbog anemije i znakovitog priziva savjesti, zbog čega valjda nije služio ni vojni rok. I eto, kako „on“ onda može znati šta je to „instinkt ratnog zapovjednika“ kada ni sam nema taj instinkt osjetiti da je u ovom slučaju samo hrabri hrvatski narod zaslužio „red carpet?“
Ovo nije nikakvo pametovanje, o tome bruje ulice, kafići i birtije, o tome unisono ćakula temperamentni Split, ali nitko ne čuje. Oni čiji bi se glas mogao čuti, oni koji imaju zrno novinarskog talenta, zrno medijskog prostora i hrabrosti reći kako stvari stoje, utišani su bezočnom cenzurom, osobito na onim portalima koji su se nekoć zvali domoljubnima, a sada su pod strogom kontrolom nekog novog Ratka Mačeka, Sanaderovog propagandiste. Hvala Bogu što postoje novine i portali poput 7dnevno koji objavljuju ono što drugi ne smiju!