Koga uopće zanima ateizam i nihilizam Igora Mandića?

0
281
Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Reče bezumnik u srcu svom - 'Nema Boga'!

Nije ovo prvi put put da ova emisija HRT-a nedjeljom u udarnom terminu iritira čak i one s najjačim živcima. I nije slučajno voditelj emisije, tek što su prošli blagdani Svih svetih i Dušni dan, pozvao u emisiju čovjeka koji uistinu nema što reći. A i ono što piše u svojim skribomanskim porivima, umišljajući da je književna veličina, ima jednaku vrijednost: književnost koja to nije, u najboljoj maniri Vedrane Rudan ili Nives Celzijus! No voditelj je dobro znao što će on reći i kako će nas maltretirati svojim nebulozama i bljezgarijama sat vremena. Zato ga je i pozvao. Tužno, ružno i sažaljivo bilo je vidjeti nesuvisla pitanja i još nesuvislije odgovore.
Posve je jasno, voditelj ili njegov sugovornik, obojica izgubljeni u prostoru i vremenu, pod debelim nanosima besmisla – imaju pravo na svoj ateizam i nihilizam sve dok ne počne ogavno pljuvanje po najvećim kršćanskim svetinjama ili agresivno bljezgarenje onkraj zdravog razuma!
Baš kao i vjera, tako su i ateizmam ili homoseksualnost osobna stvar svakog pojedinca i čemu i zašto zagađivati životni, medijski ili duhovni prostor njihovim agresivnim i bezočnim nametanjem svojih ‘istina’?
Ako su ateisti ili agnostici tako i toliko uvjereni da Boga nema, zašto i čemu pjena na njihovim ustima i na sam spomen Boga? Zašto i otkud tolika agresija u njihovim nastupima? Zašto i čemu napadati nešto što ne postoji?
Doista, o takvima je Biblija sve rekla u jednoj rečenici: Dixit insipiens in corde suo – non est Deus. Reče budala, luđak ili bezumnik u srcu svome – nema Boga. A na drugom mjestu Biblija za takve kaže – “(…)nerazuman čovjek sličan je stoci koja ugiba.”
Odakle izgubljenom čovjeku (od pogleda do nesuvisla govora!) Igoru Mandiću pravo da odlaske na groblja ovih dana naziva “masovnim orgijama i sudjelovanjem ni u čemu”? Ništavilo u glavi i duši njegov je osobni izbor  i to pravo nitko mu ne poriče, sve do trenutka dok ne počne bjesomučno pljuvati po Bogu i kršćanstvu, koje on, na njegovu žalost, nije upoznao unatoč sumraku života koji živi, listajući prazne listove svoje životne knjige. Starost pretpostavlja i sugerira neku životnu mudrost, znanje i iskustvo, čega, opet na njegovu žalost, ima u mikroskopskim količinama kod pisca Igora Mandića. Ma zapravo ih uopće nema!
Kockanje s vlastitim ontološkim supstratom a to je duša(!) ne mogu nadomjestiti nikakva bulažnjenja o erosu i tanatosu, no to je očito piščeva velika nepoznanica u njegovom bijegu u ništavilo. Možda ne bi bilo zgoreg da nešto pročita o posljednjim danima svoga subrata po mišljenju, također bogomrzitelja Voltairea…
Doista je to bila mučna emisija, do srži antipatična i iritantna. Koja se svela na pljuvanje po Bogu i Hrvatskoj. Račune s Bogom sredit će u trenutku smrti, imajući čitavu vječnost za razmišljanje, no hrvatožderima i mrziteljima Hrvatske toplo bih preporučio – imate Beograd, Niš ili Kragujevac, Kranj ili Tetovo, izvolite! Možda Surdulica ili Kuršumlija? Tko i što vas zadržava u Hrvatskoj?
Život nakon života ili život nakon smrti i to nam je veleumno objasnio pisac – e to je science fiction! Oni koji su umrli prije emisije ostali su prikraćeni, umrli su u neznanju! Još nam je Igor Mandić docirao i educirao rekavši – mi nismo stvarni, religija je gora i od science fictiona! Urbi et orbi, na znanje i ravnanje nama zatucanima, koji čvrsto vjerujemo u smisao, u Boga! Eh da je kvazipisac makar na Sokratovom tragu pa da u svojoj ograničenosti makar prozbori – znam da ništa ne znam…
No kod njega i njemu sličnih neznanje je u najtežoj varijanti – oni čak nisu ni svjesni svoga neznanja! Blažena glupost!
Koliko će ga Epikur usrećiti, opet je, njegova osobna stvar, no agresija promašenog mišljenja naprosto me primorala na ovaj tekst. Tko zna, možda Kanta ne voli zbog rečenice – moralni zakon u meni i zvjezdano nebo nada mnom govore mi da Bog postoji!
Nasuprot Kantu, običnom “pruskom gušteru”, očito je, piscu više imponiraju “prinčevi duha” – oni koji izvrše suicid!??
Svakako su prinčevi, ali tame! Pomračenog uma, promašene egzistencije i izgubljene blažene vječnosti! Postoji i vječnost prokletnika. Bilo kako bilo, i takve čeka vječnost…ali kakva? Ni to iskustvo neće ih mimoići…
Tamo gdje prestaju zakoni fizike, prostor i vrijeme, u vječnosti – napretek ćemo imati vremena za zagrobne dnevnike, no nakon trenutka smrti mnogima neće biti do pisanja…
Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, jasno, nedvosmisleno i opetovano je ponavljao – “tamo će biti tama, plač i škrgut zubiju…”
Ne samo da Igor Mandić i njemu slični, a u Hrvatskoj ih je popriličan broj, “ne znaju što to znači voljeti Domovinu” – puno toga oni ne znaju! Za mnogo toga oni su jednostavno tabula rasa! Bilo bi zanimljivo čuti što bi o sljedećoj rečenici rekli psihijatri Jukić, Jakovljević ili Torre, a ona, ta rečenica koju je pisac izgovorio glasi:”Ni do koga mi nije stalo da bih ga mogao mrziti!??” Tragično i poučno. U emisiji predočeno iriitantno, patetično i antipatično.
Ernst Bloch sigurno je bio daleko veći filozof nego što je Igor Mandić pisac, dakle, taj Bloch osim po svojoj filozofiji, ostaje upamćen i po rečenici koju je svaki dan više puta ponavljao: “Silno me zanima ima li nešto nakon smrti!?” Svoju znatiželju Bloch je poodavno zadovoljio, dok pisca iz emisije i autora ovih redaka tek čeka to iskustvo. S jednom velikom razlikom: poput Blaisea Pascala ja sam se “okladio” da Bog postoji! Nietzsche, Epikur ili Krleža piščev su izbor.