Hrvatska šahovnica prikrila planet Zemlju u jednome danu

Gle čuda, jedna nova mladost rođena u samoj epopeji ili uoči nje, na tlu velike Rusije ove 18. godine XXI. stoljeća istim onim žarom opjevane i vječite, umorene i u junačkim bojevima zastale mladeži toga vremena, pronese svoj pobjednički stijeg, znojem, mukom i zajedništvom natopljen, gradovima Rusije i donese ga svojem narodu u RH, žiteljima Hrvatske. Svojem narodu u BiH i diljem svijeta razasutom. Radost je to gotovo velika poput čina naraštaja o kojima imaju blijeda sjećanja ili tek dobro ispričanu zbilju

Korizmeno je razdoblje 1986. godine. Nekoliko rajskih dana čudesno lijepe Jahorine, na kojoj sam sa svojom četom na obuci skijanja, a koju su u pravilu pohađali radio-relejci Titova gulaga, zvanog nekakvom narodnom vojskom. Iz pakla Bijeljine, bastiona zloglasne vojne kontra-obavještajne službe (KOS) stigli smo tamo gdje Nebo dotiče visove planina i bijaše to više od privilegije.

I onda, Švrakino selo na rubu Sarajeva, prvi susret i prva ispijena kava s asovima ozlogašene službe, tada majorom Fikretom Muslimovićem Fićom i njemu nadređenim, Aleksandrom-Acom Vasiljevićem, glavnokomandujućim u KOS-u tadašnje VII., Sarajevske vojne oblasti. O kakvoj šarži se radilo, pokazat će nadošli ratni događaji kad prvi od njih postaje savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Alije Izetbegovića, a drugi, Slobe Miloševića.

Nekoliko prvih dana u tamnici malog hodnika sarjevskog Vojno istražnog zatvora (VIZ) i isljeđivnja kod krupnih crnih kosova, bijaše nam obostrano testiranje – mene o predodžbi moći staljinističkih čuvara tekovina revolucije i njih o potvrdi značaja onoga kojeg drže s prijetećim užarenim žezlom u rukama.

Nekoliko dana po Uskrsu, oko devet navečer, vojna policija sprovodi me u jednu od isljedničkih soba gdje me čeka pukovnik Aca s nekakvim tehničarem i magnetofonskim aparatom ispred njega. Pred đeneralom dvije otvorene aktovke pune raznih papira, fotografija, kojekakvih kopija…

„Ovo nije sve što imamo o vama (mislio je na skupinu tada vodećih sveučilištaraca hrvatske mladeži), no prevarili ste se ukoliko mislite da jednu ovako organizovanu i naoružanu državu možete razoriti. Možemo se s vama natezati, igrati mačke i miša, ali jednog dana, ako do njega dođe, znajte bre unapred što vas čeka.“



Ledeni izraz lica dželata…

Nisam mogao odoljeti njegovoj ponudi nasumičnog izvlačenja papira, spisa ili fotografija iz njegovih aktovki. Brzinskim preletom oko desetak fajlova, uvjerio sam se da je Udba tek ptić puno mlađi od poletraca u odnosu na ovu staršnu ptičurinu s kandžama upirenim na sve hrvatsko, albansko, makedonsko i sve ono otporno velikosrpskoj nemani. Naknadno ću se osvjedočiti o komparaciji moći Udbe i Kosa i to dolaskom nekih od udbaških korifeja iz Splita i Zagreba u prostorije VIZ-a, meni „na pragove“.

Vraćajući papire kazao sam Aci: „Sve što ste na zakonit način o meni prikupili unaprijed autoriziram i ne protivim se proširenju istrage. Ono što nam nikada i ničim nećete ubiti je naša strast za slobodnom i samostojnom državom Hrvatskom. To je naše prirodno pravo ugrađeno čak u Ustav ove države i tome se sluti dolazak i to je onaj dan o kojem si govorio, što će se u njemu s nama dogoditi. Naše ludilo, ljubav i san ne poznaju straha i ne priznaju silu, ma koliko ona bila moćna. I da se u nečemu složimo – i mi sa žudnjom iščekujemo taj dan obračuna.“

Posve siguran da me je dobro upoznao kroz tih nekoliko dana, od prvog fizičkog kontakta kada ga nisam želio pozdraviti, kad sam mu jasno stavio do znanja da nisam vojnik, nego uhićenik i da ću se u svemu ponašati ovisno o njihovom ophođenju, na trenutak je zastao i hladno prozborio: „Dobro. Ljupče, pusti bre onu snimku iz Garnizonske ambulante“.

Pokrenuta traka je savršeno reproducirala moju misao upućenu mojem studentskom prijatelju i suborcu, danas, nažalost, pokojnom H.D., tada ćati u mojoj četi, koji je bio izoliran u GA, pod navodnom sumnjom u dijagnosticirani hepatitis C.

Naime, na njegovo pitanje, što je nova u našoj četi, odgovorio sam da su me na jutarnoj smotri toga petka pročitali kao mladog vojnika koji će u slijedeći utorak svečano podići jugoslovensku zastavu nakon postrojavanja na jutarnjoj smotri. Ta famozna rečenica točno glasi: „Moram to izbijeći na sve moguće načine. Gadio bih se sam sebe ako bi to g…. na svečan način pred strojem od nekoliko stotina vojnika baš ja podigao na jarbol.“ U ponedjeljak sam se „naglo razbolio“, a nedugo potom sam uhićen i osuđen, pa sam izbjegao i teoretsku mogućnost te nemile prijetnje.

Aca, svakako, nije želio propustiti ovakvo poentiranje, pa mi veli: „Što bre kažeš na ovo, ima li ovde inkriminacija?“. Makar bih sam sebe u tom trenutku najradije išamarao zbog uspjele kosove namještaljke s H. koji uopće nije bio bolestan (tajnu nikad nisam dokučio i otišla je u grob), drsko sam uzvratio: „To nema veze s mojim glasom, ništa spektakularno, još jedna u nizu staljinističkih montaža.“

Na ovome liku s kosovim pukovničkim zvjezdicama i ledenim izrazom lica dželata, teško je primjeti bilo kakve emocije, u što sam se uvjerio tijekom istrage i stotina sati s njim provedenih, ali ovaj put doista nije ostao miran – netremice me promatrao gotovu minutu i onda izvadio samokres koji mi je prislonio na sljepočnicu: „Moja rodoljubna obveza je potegnuti okidač, ali ova časna uniforma na tvoju, a možda i moju sreću mi to ne dozvoljava“.

Raspričao se potom o slavi te tobožnje njegove jugozastave, o milijunima koji su pod njom i za nju izdisali, opetovano naglašavajući kako je siguran da je „ustaška šahovnica“ moj san, ali ne samo ja nego niti jedan „od vas tamo u Hrvatskoj, koja je čitava ustaška, neće nikada videti oživotvorenje toga sna“.

Moram priznati da sam tada po prvi put čuo taj izraz šahovnica i kada bi njegovi posilni u jugo teletu zvanom YUTEL, ironizirajući slavni stijeg hrvatski, rabili za njega izraz „šahovnica“, redovito bih se sjećao tada već đenerala Ace i njegovih kasnonoćnih razgovora sa mnom u prostorijama VIZ-a Sarajevo.

Ta se šahovnica u nadolazećem ratu, baš za onu slobodu i neovisnost, pomalo kao izraz udomaćila i prešla na poštena čela hosovaca, zenga, gardista i raznoraznih redova hrvatske policije i bojovnika. Zajedno s neizostavnom krunicom oko vrata, postala je simbol naše, hrvatske pobjede. Još jedne pobjede Davida nad Golijatom, a tvoja slavna armija i tvoje đeneralske epolete zločinom opjevane, odoše u paramparčad i nestadoše u bespućima povijesti…

Obilježiše ih baš ta bijelo-crvena polja…

Od svega ostade, doduše, pokoja četa tvojih slugančića u RH, tvojom rukom i rukom tvojih učenika vođena s ciljem destrukcije hrvatskog javnog i političkog života. I u tome nisu bezuspješni. Sami su odani velikosrpskoj nemani i obilatom hranjivu iz beogradskih jasala. Makar identificirani i locirani, preživljavaju kao krpelj na tkivu hrvatskog naroda i njegove države, bez ikakvih posljedica. Obilato život čine sve gorčijim. Predmetom njihova dijelovanja i ataka sviju vrsta, jesu hrvatske institucije, javno kulturni i medijski prostor, središta financija, sigurnosni sustav, Crkva, Vojska i tako redom.

Prilično neokrznuti svim bljeskovima, gromovima, olujama, otporni na ugrize tigrova, puma, vukova i paukova, preživjeli su po svojim jazbinama i dolaskom svojih šegrta i mula na vlast u Hrvatskoj početkom ovog milenija, podigoše glavu i iziđoše na brisni prostor i u rane hrvatske obilato soli nasiplju.

I gle čuda, jedna nova mladost, rođena u samoj epopeji ili uoči nje, na tlu velike Rusije ove 18. godine XXI. stoljeća, istim onim žarom opjevane i vječite, umorene i u junačkim bojevima zastale mladeži toga vremena, pronese svoj pobjednički stijeg – znojem, mukom i zajedništvom natopljen – gradovima Rusije i donese ga svojem narodu u RH i svim žiteljima Hrvatske. Svojem narodu u BiH i diljem svijeta razasutom. Radost je to gotovo velika poput čina naraštaja o kojima imaju blijeda sjećanja ili tek dobro ispričanu zbilju.

Lišena hulja i slugu Beograda u vlastitim redovima, uzima sudbinu u svoje ruke, čvrsto zbijena u zajedništvo pod vodstvom ozbiljnog stožera i Zlatnoga dečka iz Tomislavova i Krančevićeva Hlijevana. Zadivila je planet svojom veličinom i svojim blistavo čistim pobjedama. Ta mladež i njeni poglavari, danomice postajaše predmetom interesa uljuđenog dijela čovječanstva i svih dobronamjernih u suparničkim taborima.

Obilježiše ih baš ta bijelo-crvena polja, koja slavni ratnici njihovi prapradjedovi donesoše iz same blizine moćnih šahova iz svoje pradomovine na iranskim visovima i pronesoše snažno ukrajinskim stepama i velikim vodama, potom kroz Bijelu Hrvatsku podno moćnih Karpata, sve od snažnog Dunava, do utoka Bojane u Jadran, pa daleko tamo do nemirne Drine i ravnica Panonije.

U početku jedva nekoliko tisuća tebi i komšijama nepodnošljivih šahovnica s ruskih nogometnih arena preliješe se u više milijunsko mnoštvo diljem sjevera i juga hrvatske Domaje i bezbrojnih gradova i metropola na ovom planetu u kojima Hrvati, kao značajni stanovnici, obitavaju.

Mora da vas je jeza uhvatila, braćo nerođena i izmišljena, mora da si se i ti đenarale zamislio nad kovanicom šahovnica (da ne govorim o tvojim i Dobricinim učenicima Vojkici i imenjaku ti – vječitom vučiću koji nikad vukom neće postati, unatoč moćnom Bilderbergu). Ti si tu šahovnicu u usta gurnuo svoj služinčadi, pokušavajući izrugati slavni milenijski stijeg hrvatskog naroda koji je na dan Gospe od Karmela, 16. srpnja o.g., postao planetarnom ikonom, kao i ime hrvatsko koje se sada još više s poštovanjem izgovara diljem svijeta.

Ako ti tvoji poslušnici do sada nisu javili, prekori ih i uputi na jedno od vojnih hodočašća u Lourdes, gdje su hrvatski vojnici dvadest i nešto godina nakon njihovih oluja, maestrala i poteza, visoko najcijenjeniji među elitnim postrojbama europskih i svjetskih vojski.

Nisu oni likovi poput mirka, slavka, boška buhe i sličnih izmišljotina šumskih i drumskih razbojnika, već gordi i ljuti bojovnici hrvatski, koji su srcem i zajedništvom slomili tvoju – kako ste isticali – jednu od snažnijih europskih armija.

Istim tim srcem i istim tim zajedništvom, istom džentlmenskom veličinom, pa onda milijunskom vojskom mladih iz svih krajeva svijeta gdje žive Hrvati, pokazaše tebi i tvojima ovih dana, da su vaše borbe uzaludne, da su štakori ponovno u rupama. Javila se tek neka bitanga ili sitni kokošar, noćni kradljivac, kako bi bacio sjenu na sve ono viteštvo koje je čitav planet vidio u moćnim tv prijenosima, miljardama slika s mobilnih telefona i zastrašujućoj moći društvenih mreža i elektronskih komunikacija.

Neka si u sutonu života i ovo vidio, đenerale Aleksandre Vasiljeviću, i znaj da sila nikada nije zgazila duh, da je moćni Neron u usporedbi s galilejskim ribarom, nad čijim je očuvanim grobom kršćanska Europa podigla najmonumentalniju baziliku, tek izblijedjela slika – kako sam te onomad podučavao u prostorijama VIZ-a Sarjevo, a kad su nam uloge u svemu nalikovale ovdje spomenutom dvojcu u ulozi krvnika i žrtve.

Mirnije ćeš ispustiti prevelikim zločinom okaljanu svoju dušu, ako shvatiš da je tvoj trud u tebi odioznoj Croatiji urodio pokojom dobivenom bitkom, ali na koncu i potpunim ratnim fijaskom sviju vrsta…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI