HRVATSKA JE NA RUBU BANKROTA: Već danas nam treba nacionalna strategija zapošljavanja stranih radnika!

0
1723
Miranda Cikotic/PIXSELL

Države srednje Europe koriste Ukrajinu kao rasadnik radne snage, dok Hrvatska ponovno kasni i s promjenama na tržištu rada. Npr., jedan od glavnih gneratora poljskog rasta i razvoja, uz EU fondove koji godišnje donose oko 10 milijardi eura poljskom gospodarstvu, svakako je politika radnih dozvola, povremenih i stalnih, koje su Poljaci otvorili na svojem tržištu za strane radnike. U Poljskoj danas radi gotovo milijun radnika samo iz Ukrajinem

Migracije radnika u Europi nisu novost, Marshalov plan obnove europskog kontinenta pokrenuo je prvu jaču migraciju radnika u Europi. Bivša Jugoslavija je otvaranjem granica krajem 60-ih i tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća pokrenula prvi veći val migriranja radnika. U najvećem broju ekonomski migranti iz bivše Jugoslavije su bili Hrvati koji su prvi masovno počeli iseljavati u potrazi za poslom u Njemačku, Švicarsku, Švedsku, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Australiju i susjedne Austriju i Italiju gdje su bili prisiljeni odlaziti iz razloga što je većem broju Hrvata bilo onemogućeno zapošljavanje u državnim službama, vojsci i policiji.

Nakon ulaska u Europsku uniju beznađe i uništeno gospodarstvo, neprovedena lustracija i niz drugih razloga pokrenuli su novi snažni val iseljavanja Hrvata. Zakonske barijere i presložena birokracija onemogućavale su zdrave investicije tako da su u takvim uvjetima mogli opstati samo podobni i oni koji su uspjeli opstati u takvom pravno neuređenom i nesigurnom sustavu.
Prema službenim podacima njemačkog Saveznog ureda za statistiku u Wiesbadenu tijekom 2016.godine u Njemačku se iz Hrvatske doselilo 55.970 osoba te je krajem 2016. godine u Njemačkoj živjelo 332.605 građana Republike Hrvatske što je za malu Hrvatsku zastrašujući podatak. Kad se tome dodaju iseljavanja u Republiku Irsku gdje danas odlazi najveći broj mladih Hrvata, Hrvatskoj prijeti demografska katastrofa koju na žalost dužnosnici u Republici Hrvatskoj još uvijek ne vide.

Godine otežanih uvjeta poslovanja u Republici Hrvatskoj lančano su dovele do zatvaranja velikog broja tvrtki, industrija je u većoj mjeri potpuno uništena, osim nekoliko prehrambenih tvrtki i turističkog sektora. Sve to zajedno prouzročilo je novi, snažni val iseljavanja Hrvata u potrazi za poslom. Kako je državni administrativni aparat uglavnom namijenjen samo za odabrane, Hrvati koji nemaju rodbinskih i prijateljskih poznanstava na utjecajnim dužnosničkim mjestima, svoju sreću danas traže u Republici Irskoj, Njemačkoj, Kanadi, Australiji, odnosno zauvijek odlaze kupnjom jednosmjerne karte.

Iznimno duga recesija i kriza započela 2007. i 2008. godine u većini europskih gospodarstava završila je nakon nekoliko godina, dok se u Hrvatskoj zadržala do 2016. kada kreće lagani oporavak. U tom oporavku danas zbog niza katastrofalnih rješenja i nepoduzimanja učinkovitih mjera Republika Hrvatska je ostala bez radne snage, tako da danas imamo nedostatak stručnih specijalista u građevini, u logistici, u turističkim i ugostiteljskim djelatnostima, u IT sektoru, u poljoprivrednim djelatnostima. Nedostaje iskustva oko povlačenja sredstava iz EU fondova, što su članice Višegradske skupine podigle na znatno višu razinu od Hrvatske.

Poljska je, iako je i sama u velikoj mjeri bila suočena s odljevom radnika, prvenstveno u Njemačku i Veliku Britaniju, uspjela uspješnom nacionalnom i gospodarskom politikom spasiti svoju državu recesije i osigurala joj je snažan rast i gospodarski razvoj. Poljska je jedina europska država koja nije doživjela recesiju za vrijeme velike krizi od prije desetak godina. Pravilna politika povlačenja sredstava iz europskih fondova omogućili su Poljskoj kontinuiran i stabilan rast i razvoj te je danas Poljska izrasla u jaku gospodarsku silu u kojoj su start-up projekti poželjni i koji omogućuju otvaranje novih radnih mjesta. U takvoj situaciji čak i radnici koji su otišli za višim plaćama u zapadnoeuropske države nisu trajno prekinuli veze s domovinom već većinu zarađenih financijskih sredstava vraćaju nazad u Poljsku, gdje investiraju u nove projekte.

Jedan od glavnih generatora tog rasta i razvoja, uz EU fondove koji godišnje donose oko 10 milijardi eura poljskom gospodarstvu, svakako je politika radnih dozvola, povremenih i stalnih, koje su Poljaci otvorili na svojem tržištu za strane radnike. Glavnina jeftinije radne snage koja se koristi za neatraktivne i povremene poslove dolazi iz susjedne Ukrajine, pa je tako danas gotovo milijun ukrajinskih radnika zaposleno po raznim poljskim gospodarskim sektorima, na infrastrukturnim radovima po čitavoj zemlji, zatim na sezonskim poslovima berbe voća i povrća te u nizu drugih djelatnosti.

Poljska je samo tijekom 2016. godine od ukupno izdanih 1.200.000 viza ukrajinskim državljanima, na sezonskim i trajnim poslovima izdala više od 650.000 radnih viza. Poljsko ministarstvo rada je omogućilo pojednostavljenu shemu sezonskog rada (do šest mjeseci) pri čemu čak nije potrebno donošenje rješenja nadležnih tijela. Ovakav sustav se planira provesti i za privremeni kao i za sezonski rad kako bi što više privukli specijalista po raznim djelatnostima.

Prema riječima ministra vanjskih poslova Poljske Witolda Waszczykowskog, građani Ukrajine na privremenom radu u Poljskoj godišnje pošalju u svoju domovinu oko 5 milijardi eura, 2,5 milijarde putem bankovnih transfera, a 2,5 milijarde prenesu sa sobom u gotovini, čime snažno pomažu gospodarski rast Ukrajine.

Ovakav model kakav je primijenila Poljska planiraju provesti i Češka i Slovačka. U Češkoj danas nedostaje oko 150.000 radnika raznih zanimanja i Češka je također pokrenula pilot projekt izdavanja radnih dozvola za 5.000 građana Ukrajine na temelju kojih bi se planirale daljnje aktivnosti oko zapošljavanja stranih djelatnika. Kako su Ukrajinci s radnim i životnim navikama najsličniji srednjeeuropskim državama od Jadrana do Baltika, najbolje se i uklapaju u ovaj model ekonomskih migracija.

Mnogi Ukrajinci danas rade i u Slovačkoj, gdje su, kao i u Poljskoj, osigurane stalne prijevozničke usluge koje, posebno otvaranjem schengenskog prostora, građanima Ukrajine otvaraju dodatne mogućnosti oko migracija. Baltičke države Litva, Estonija i Latvija također grade jake poveznice s Ukrajinom te se danas i na području Ukrajine može vidjeti veliki broj baltičkih registracija automobila. Najveća spona između Litve i Ukrajine u Ukrajini danas predstavlja trgovački lanac NOVUS, koji zadnjih godina ostvaruje fantastičan rast i širenje preko kojih se plasiraju nacionalni proizvodi, grade se poslovne veze, otvaraju nova radna mjesta i za građane Poljske, Litve, Slovačke i drugih u Ukrajini, kao i radna mjesta za građane Ukrajine u ovim srednje europskim državama.

Ovakvo otvaranje novih radnih mjesta za tipizirane specijaliste i građane Ukrajine omogućavaju dvosmjerni rast i razvoj i povećanje međudržavne trgovine. Danas su u Ukrajini poljske tvrtke su najzastupljenije na prodajnim policama, što potvrđuje pravilo da ciljani uvoz radne snage ne uništava radna mjesta lokalnom stanovništvu već preko tih radnika otvara put prodaji svojih proizvoda, čime se ujedno osiguravaju i izgradnja infrastrukture te nova radna mjesta za lokalno stanovništvo.

Hrvatska kao i uvijek kasni i u politici zapošljavanja. Hrvatska administracija i birokratski labirint predstavlja snažan uteg koji zaustavlja sve promjene. Kruta pravila oko stranih investicija te politika zapošljavanja stranaca dovela je Republiku Hrvatsku na rub bankrota – gospodarskog, demografskog i socijalnog. Da bi se pokrenuo nekakav projekt u Republici Hrvatskoj moraju se usuglasiti tri razine, državna, županijska i lokalna, što bespovratno oduzima godine da bi se neki projekt pokrenuo. Ovakvim labirintom zaustavljeni su svi razvojni projekti u Republici Hrvatskoj te su uspjeli samo oni koji su financirani od stranog bankarskog sektora koji pak potiče svoje grane proizvodnje. Bankarski sektor u Hrvatskoj, koji je uglavnom u vlasništvu austrijsko-njemačko-talijansko-francuskog kapitala, pa čak i mađarskog, financira projekte koji su u interesu država vlasnika majki banaka u Hrvatskoj. Teže je osigurati financiranje obrade jednog hektara zemlje nego financiranje kupnje njemačkog automobila ili nekog drugog gotovog proizvoda u jednom od trgovačkih lanaca iz država AAA kreditnog rejtinga u kojem se te tvrtke zadužuju po praktički 0% kamata. Čak i jedan koncern poput Agrokora, bez obzira na sve propuste uprave, nije mogao opstati uz takvu konkurenciju, jer se u prosjeku zadužuju po 5 do 10% kamate za razliku od svojih konkurenata koji se zadužuju po cijeni jeftinog kapitala od 1-2%.
Hrvatski zaštitni mehanizmi su strahovito nepovoljni za građane Republike Hrvatske jer Hrvatska narodna banka razmišlja isključivo o održavanju stabilne valute dok druge parametre, koji također utječu na stabilnost financijskog sustava, uopće ne uvažava.
Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban u svojem govoru od 22. srpnja istakao da su velike međunarodne korporacije u Mađarskoj platile oko 1,5 milijardi posebnog poreza koji je preusmjeren u demografsku obnovu mađarskog stanovništva kroz pomoć obitelji koja je na prvom mjestu u Orbanovoj politici zaštiti suvereniteta. U Hrvatskoj je takva praksa nepoznanica jer se svi boje loših signala iz Bruxellesa koji do sada ni jednom nije zaštitio nekakav hrvatski interes iako smo punopravna članica Europske unije.
Posebna stavka u Republici Hrvatskoj je visoka cijena rada čime se dodatno stvara nekonkurentnost te se stalno održava visoka stopa sive zone zapošljavanja. Zato su dugotrajna kriza i izostanak reformi doveli do velikog gašenja raznih proizvodnih djelatnosti i nestanka radnih mjesta i gubitka specijalista po raznim zanimanjima. Danas, kad pomalo kreće oporavak osjeća se velik nedostatak specijalista u građevini, turizmu, ugostiteljstvu, poljoprivredi, drvnoj industriji te prehrambenoj industriji, mnoga polja su zapuštena i neobrađena jer nama stručnih ljudi koji bi u ovoj šumi birokratskih zapreka mogla pokrenuti nešto od proizvodnje. Danas pusta polja Slavonije, plodna zemlja uz obale jadranskog mora i Istre stoje zapušteni, dok se po hotelima i restoranima na jadranskoj obali desecima milijuna stranih turista serviraju proizvodi iz Njemačke, Italije, Austrije, Nizozemske i drugih europskih država, a koji su niže razine kvalitete nego oni koji se prodaje u tim državama.
Obnova gospodarskog sektora koja je počela danas treba nove radnike, nove stručnjake, nove ljude željne rada i zarade. Kako hrvatski obrazovni sustav ne planira školovanje na temelju potreba države i njenog gospodarstva, danas imamo mnogo tvz. stručnjaka po neproizvodnim zanimanjima, imamo mnogo ekonomista, pravnika, a premalo inženjera, zidara, strojara, vozača, agronoma. Da bi obnova gospodarstva bila potpuna, Hrvatska bi trebala slijediti pozitivne primjere. Poput Republike Irske koja je boom napravila pogodovanjem u poslovanju stranim tvrtkama, pa su one zaposlile velik broj domaćih i stranih radnika, koji danas većinu svoje zarade troše u Republici Irskoj. Ili kako je to napravila Poljska ciljanim zapošljavanjem Ukrajinaca, koji su sa znatnim udjelom sudjelovali u gospodarskom rastu Poljsku.
Hrvatska bi također trebala pokrenuti određene mjere, a ne se prepustiti stihiji i čekati.. Hrvatska bi, svakako, po uzoru na Poljsku danas trebala pokrenuti proces otvaranja prema radno-sposobnom stanovništvu Ukrajine, što bi u svjetlu dobrih međudržavnih odnosa potaklo robnu razmjenu između Ukrajine i Hrvatske. Omogućio bi se prodor hrvatskih proizvoda na 42-milijunsko tržište koje bi svakako potakli i ukrajinski radnici i studenti. Hrvatska treba stručne građevinare, agronome, kuhare, hotelijere, profesionalne vozače, dok Ukrajina to sve može ponuditi. Ako su ukrajinski radnici pomogli poljskom gospodarstvu, sutra bi mogli pomoći i hrvatskom gospodarstvu, ali postoji jedna velika – naravno birokratska – barijera koja u startu ruši svaku moguću promjenu, čineći štetu hrvatskom gospodarstvu pod izlikom zaštite radnika u Hrvatskoj.
Visoka cijena rada za državljane trećih država, koja je određena u visini prosječne bruto plaće u Hrvatskoj, a koja za 2016. godine prema Državnom zavodu za statistiku iznosi 7.752,00 kn, što je za određena zanimanja previsoka te je neprofitabilna za hrvatske poduzetnike. Za razliku od Poljske, gdje strani radnici imaju ista prava kao radnici iz Poljske, uvjet je minimalna plaća koja iznosi 13 zlota odnosno 3,05€ po satu, što iznosi otprilike za 22 radna dana oko 2300 zlota (540,00€) što je znatno niže i nepovoljnije nego u Hrvatskoj. Zato mnoga hrvatska polja danas ostaju neobrađena. Kako uz takve uvjeti omogućiti stranim studentima rad u turističkom sektoru u kojem se u posljednje vrijeme značajno povećava broj ukrajinskih turista kojima je posebno iz Zapadne Ukrajine brže i povoljnije doći na hrvatsku jadransku obalu nego na obale Crnog mora.
Zato Hrvatska već danas mora provesti nacionalnu strategiju zapošljavanja stranih radnika te izraditi gospodarsku strategiju u slijedećih 10, 20, 30 i 50 godina, povezati obrazovne institucije sa tržištem rada i gospodarskim budućim projektima kako bi se ciljano omogućilo zapošljavanje većini građana Hrvatske, te u kojoj bi se osiguralo zapošljavanje onih koji odgovaraju hrvatskom tržištu rada, a ne onima koji žele na hrvatsko tržište rada.