Hasanbegović će ići i na imovinsku lustraciju komunističkih tajkuna!

0
1903
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Prvi na udaru je Vladimir Nazor!On se nakon II svjetskog rata uselio u vilu židovske obitelji Mayer- Marić, prvih osnivača Ine i Plive.

U medijskom fokusu ovih dana svakako je bilo skidanje  ploče s imenom bivšeg Trga maršala Tita u Zagrebu i postavljene nove ploče Trg Republike Hrvatske. Podsjetimo, ime bivšeg Trga promijenjeno je na prvoj sjednici Gradske skupštine nakon ljetne stanke, u noći s četvrtka na petak, 31. kolovoza na 1. rujna 2017. godine.“Ova odluka koju trebamo usvojiti malena je i zakašnjela zadovoljština svim žrtvama ratnog i poratnog jugoslavenskog komunističkoga titoističkog terora. Ova odluka je skupštinski epilog četvrtstoljetnoga građanskog napora. Hvala svima koji su tome doprinosili, od 1990. do danas”, kazao je tim povodom za skupštinskom govornicom Zlatko Hasanbegović, koji je uz Brunu Esih, nesumnjivo, najzasalužnija figura za promjenu imena toga trga. A nakon te, kako ju je Hasanbegović nazvao male zadovoljštine, posredno je najavio i promjenu imena zagrebačke Masarykove ulice. Tako je gostujući na RTL televiziji, Hasanbegović poručio kako nije inicijator tog prijedloga, te kako je prijedlog o promjeni imena te ulice 1999., dakle prije 18 godina, predložio akademik Ranko Marinković i tadašnji klub zastupnika HDZ-a. ‘Moja poslovnička obveza je takav prijedlog staviti u raspravu i pitati današnje zastupnike HDZ-a stoje li ili ne iza takvog zahtjeva’, pojasnio je Hasanbegović. A na konkretan upit misli li da taj stari zahtjev treba doći na red, rekao je da kao povjesničar i političar ima jasan stav, no da “skupštinski odbor nije instrument provedbe osobne politike, postoje jasne procedure”.

Upitan kakav je njegov stav o tome, Hasanbegović je rekao: “To je jedna povjesničarska rasprava. Masaryk kao veliki češki državnik treba imati ulicu u Pragu, treba imati ulicu u Beogradu kao pristaša srpsko-jugoslavenskih struja, no to ne znači da takvu ulicu treba imati u Zagrebu’!

I Masaryk i Ranogajec miču se iz Zagreba

Iz takvog njegovog negativnog mišljenje o Masaryku da se naslutiti da će i ta  ulica u središtu Zagreba doživjeti istu sudbinu kao i Trg Maršala Tita. Tim prije što je, kako Hasanbegović tvrdi ‘Masaryk bio podupiratelj srpsko-jugoslavenskih struja u hrvatskom političkom životu, što je legitimno iz vizure čehoslovakizma, kao ideologije bliske ideologiji integralnog jugoslavenstva. Uostalom, Masaryk je dobio ulicu u Zagrebu 1930., usred šestojanuarske diktature, u znak potpore nacionalnim idealima te iste diktature, a ne protiv nje kao što sada pišu neznalice. S koridorom između Čehoslovačke i Srbije do Varaždina koji je išao preko Burgenlanda’, obrazložio je  svoje stajalište o Masaryku Zlatko Hasanbegović. Također, na njegovoj listi, nakon ukidanja Trga maršala Tita, za micanje iz Zagreba nalazi se i ime Vlade Ranogajeca. “Notorni Ranogajec ima ulicu u Zagrebu, a bio je javni tužitelj i potpisao je bjanko stotine smrtnih presuda”, rekao je nedavno dr. Zlatko Hasanbegović, predsjednik skupštinskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova grada Zagreba upravo tijekom rasprave o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu. Podsjetimo,koju godinu ranije Maja Runje, utemeljiteljica građanske inicijative ‘Krug za Trg’ upozorila je na zločinačku biografiju Ranogajca:“Ranogajec je osoba koja je u poslijeratnim godinama potpisala stotine naloga za strijeljanje, nakon kojih bi obitelji dobile tek obavijest na komadiću papira. Na zahtjev članova obitelji njegovih žrtava poslali smo zahtjev Gradu da se Ulica Vlade Ranogajca preimenuje, gradski je Odbor za imenovanje naselja trgova i ulica odgovorio da je Vlado Ranogajec bio istaknuti sportski radnik” Dakle taj i takav čovjek, Vlado Ranogajec, koji je mnoge zagrebačke obitelji zavio u crnu, i danas 2017. ima ulicu u gusto naseljenom i popularnom dijelu Zagreba – naselju Jarun pored Jarunskog jezera! Svakoga dana djeca, žene, ljudi prolaze tom ulicom ni ne znajući da se radi o osobi koja je mnoge ljude poslala u komunističke kazamate i pred streljačke vodove. Najstariji Zagrepčani još se sjećaju 1947. i monitranog suđenja franjevcima iz samostana Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici. Državni tužitelj za grad Zagreb Vladimir Ranogajec nije trpio suprotstavljanje i odmah je posredovao u svakom slučaju. Suđenje bez obrane i prava na obranu omogućavalo je izvrtanje istine i činjenica, prikazivanje krivnje prema volji UDBE, jer je izvođenje dokaza u korist obrane bilo zabranjeno, piše franjevci-split.hr.

Imovinski zločini počinjeni u vrijeme komunističkog režima u Hrvatskoj

Dakle, u novonastaloj situaciji,nakon promjene imena Trga maršala Tita, te gotovo izvjesnih promjena imena Masarykove i ulice Vladimira Ranogajeca, a najvjerojatnije i brojnih drugih ulica i trgova,nemali dio desnog establishmenta vidi sad ili nikad priliku da izbori legitimitet nekim svojim političkim idejama koje se tiču lustracijskih zahtjeva. Iz krugova bliskih Bruni Esih doznajemo kako bi uskoro neki istaknuti članovi njezine stranke, prije svih Zlatko Hasanbegović, trebali istaknuti zahtjev i za imovinskom lustracijom takozvanih komunističkih tajkuna.

Taj bi zahtjev uključivao vodeće osobe komunističkog režima koje su pod sumnjivim, točnije nezakonitim, okolnostima postale posjednici vrijedne židovske nacionalizirane imovine u Hrvatskoj, ponajprije u Zagrebu.Poznato je da u SAD-u djeluje vrlo moćna organizacija, veleposlanstvo za Holocaust, pod čijim okriljem su upućeni Hrvatskoj zahtjevi za naknadu za oduzetu židovsku imovinu tijekom Pavelićevog režima.Upravo su zahtjevi te moćne židovske organizacije iz SAD-a posve kompatibilni s krugom oko Esih i Hasanbegovića u dijelu koji se odnosi na preispitivanje okolnosti pod kojima se komunistička elita knjižila na vrijednu židovsku imovinu. Prema stupnju uspješnosti organizacije koja skrbi za sve žrtve Holocausta vidimo da ti zločini ne zastarijevaju budući su u mnogim zemljama osigurani modaliteti povrata ili naknade za tu imovinu.Oduzimanje nezakonito stečene židovske imovine od strane komunističkih moćnika zacijelo bi pozitivno odjeknulo na dva različita kraja svijeta – u SAD-u odakle stižu zahtjevi ali i među hrvatskom desnicom koja želi pravdu za političke ali i imovinske zločine počinjene za vrijeme komunističkog režima u Hrvatskoj.

Prvi na udaru Vladimir Nazor

Na udaru imovinske lustracije mogli  bi se naći brojni hrvatski komunistički moćnici. Među njima rijetki su živi poput Josipa Manolića, Budimira Lončara, a među prvima na udaru bi bio i jedan od vodećih komunističkih tajkuna poslije Josipa Broza Tita, predsjednik ZAVNOH-a, prvi predsjednik komunističkog hrvatskog Sabora i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske Vladimir Nazor. On je uz vilu u današnjoj ulici Nike Grškovića na zagrebačkoj Šalati, koju je sam sagradio, te jednu u Ulici Josipa Torbara, nezakonito od predratne zagrebačke obitelji Miller- Marić prisvojio i vilu na Tuškancu koja bi mogla doći pod ovu ujedinjenu Holocaust – Esih – Hasanbegović  imovinsku lustraciju. Nazor je zapravo bio prvi politički tajkun na ovim prostorima, politički kameleon i profiter pod krinkom pjesnika, kako su o njemu pisali mediji. O tome svjedoče najbolje sljedeći pasusi objavljeni svojedobno u Jutarnjem listu:”Bio je to unosan posao, posebno za Vladimira Nazora koji nije štedio stihova prema bilo kojoj nadolazećoj političkoj formaciji, pa tako već 1918. piše pjesmu posvećenu Kraljevini SHS u kojoj preporučuje da se taj “znak ureže duboko u duše i srca”, jer, eto, prestali smo biti krdo bez identiteta i konačno smo pronašli državnopravni smiraj nakon stoljeća lutanja. Malo zatim Nazorove dionice vidno skaču. Dao se pjesnik na pisanje školskih čitanki, ministarstvo je široke ruke, bankovni račun raste danomice, a pjesnik se bacio na kupnju građevinskih parcela u otmjenom dijelu Zagreba, sagradio dvije vile (Gregorijančeva i Torbarova ulica), živi od rente i osjeća se tako poduzetno da u privatni dnevnik, pod nadnevkom 19. lipnja 1933., radosno upisuje: Danas sam izašao i pošao na gradilište svoje nove vile u Torbarevoj ulici. Kopaju se jarci za temelje. Veselio sam se iako znam da bi ovog puta mogao lako i nastradati, jer još nisam siguran hoću li imati novac da tu započetu kuću i svršim. Ali ništa za to, samo smjelo naprijed! Neću da, kada umrem, ostavim samo neke zgrade od – praznih riječi.Vile su gotove, stiže Pavelić i NDH, no Nazor se ne da smesti. Pjesnička mašta besprijekorno radi i tako nastaje poznata pjesma “Poruka pjesnicima”, objavljena 1942., u kojoj nam bard preporučuje spoznaju da “pjesnik nije cvietak na kom leptir dreimlje” i “budimo što jesmo: vuci i medonje”, to će reći “budimo barbari, al’ budimo svoji”. 

Iza Nazora ostalo vrijedno nekretninsko bogatstvo

HIBZ ubrzava narudžbe pjesnikovih djela, sve je optimistično, često se posjećuje Gradska štedionica, najamnine kaplju, obveznice su na broju. Pjesnik nije cvietak. Poduzetništvo ide dalje, u šumu k partizanima. Više “nismo Goti, Slavenstva drevnog smo čest, uz Staljina i Tita mjesto nam je sad, tko drukčije kaže, kleveće i laže, osjetit će našu pest”. Po dolasku u Zagreb drug Stevo mu pronalazi obilatu vilu na Pantovčaku. Vilu koja je nekada bila u vlasništvu poznate obitelji Mayer-Marić sad krasi natpis: Ne zvoni bez dozvole stražara! “Od gvožđa je, ali, u tom gvožđu kuca Toplo srce, mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje”, tim pjesničkim riječima opisuje Nazor novog gospodara” – kraj citata o prvom političkom profiteru među pjesnicima iz jugoslavenskih i komunističkih vremena – Vladimiru Nazoru.

Inače predratna židovska obitelj Mayer – Marić po pisanju Jutarnjeg bila je prvi osnivač Ine i Plive. U spomenutom tekstu piše i sljedeće: “U raskošno uređenoj vili u današnjoj Kovačićevoj ulici za vrijeme rata bila je talijanska diplomacija, zatim je tu stanovao ministar u vladi NDH Mile Budak, a poslije 1945. predsjednik Prezidijuma Sabora NRH Vladimir Nazor pa je kuća zvana i “Nazorova vila”. Da je taj duh “nazorizma” odnosno profiterstva pod krinkom pjesništva i sluganstva umjetnosti pod raznim političkim nakazama i isto takvim nakaznim sistemima preživio do danas zorno svjedoči podatak da je iza Vladimira Nazora ostalo vrijedno nekretninsko bogatsvo o čemu svjedoče natpisi na više vila u Zagrebu i na dvije lokacije na Braču, u Postirama i Bobovišću. Nazor je tako nadmašio i Tita i Tuđmana, jer iza obojice je ostala po jedna rodna kuća i po jedna vila koja se vezuje uz njih. Uz Tita Kumrovec i Dedinje a uz Tuđmana kuća u Velikom trgovišću i vila u Nazorovoj. Iza samog Nazora ostale su tako brojne nekretnine za koje aktualni nasljednici mogu potraživati i novce iz državnih blagajni odnosno od poreznih obveznika. Naime, na svim su vilama istaknuti natpisi kako je u istima živio (ili rođen) Vladimir Nazor. Nazora je bio glas da voli muško društvo pa kao što je ranije objavljeno ljubovao i s znatno mlađim pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem kojeg je ugošćavao u svojim luksuznim vilama. Iz tog se razloga nije ženio ali je zato svoje nekretnine ostavio sestrama, a one pak svojim nasljednicima.

Hoće li netko imati volje ući u arhive i pretražiti bogatstvo ljudi izraslih na političkom sluganstvu totalitarnom komunističkom režimu ili će sve samo ostati na inicijativi kruga oko Esih i Hasanbegovića. No, ako se po jutru dan poznaje, onda je za pretpostaviti da će Hasanbegović ići do kraja. A hoće li u tim svojim inicijativama i zahtijevima uspjeti stvoriti klimu da se diljem Hrvatske preispita zašto i diljem Lijepe naše toliko ulica i trgova nose imena brojnih komunističkih moćnika pa tako i Vladimira Nazora?