Čak 85 odvjetničkih ureda zadovoljilo je propisane uvjete iz natječaja koji je raspisao Grad Zagreb za pravno zastupanje, ali distribucija posla bila je nevjerojatna, odvjetničkom uredu Hanžeković i partneri dodijeljeno je više od 170.000 predmeta (svaki treći je ovrha), ured Krešimira Krsnika, koji i u pojedinačnim sudskim sporovima zastupa gradske čelnike, dobio je 6800 predmeta, dok su za 60-ak kancelarija ostale mrvice, svakoj pojedinačno dodijeljeno je oko 1000 slučajeva
Dovoljno je popiti jednu kavicu nadomak Dverca, gdje redovito zasjeda Skupština Grada Zagreba, pa da uz dva, tri srka i uz dva, tri skupštinara dodatno ogolite Milana Bandića, odnosno način na koji on upravlja hrvatskom metropolom već punih 17 godina. Iako su tisuće novinskih kartica ispisane o Bandićevu vladanju, njegovom političkom trgovanju i korupciji, klijentelizmu i pogodovanjima, sumnjivim kupoprodajama i namještenim javnim nabavama, sukobima interesa i zloporabi ovlasti, za što će pod optužnicama odgovarati i pred hrvatskim sudovima, iako je, dakle, car odavno gol, i dalje ne prestaju curiti novi, pikantni detalji što zaokružuju sliku „kako to Miki u Zagrebu dela.“
Primjer prvi: Nije nikakva tajna da su Marijan Hanžeković i Milan Bandić višestruko interesno isprepleteni partneri, kao i to da Hanžeković, točnije njegovo odvjetničko društvo, već godinama ima povlašten status u pružanju pravnih usluga Gradu Zagrebu i trgovačkim društvima u kojima Grad ima upravljačka prava. Međutim, tek neki dan su nam prišapnuli u kojoj mjeri Grad, odnosno Bandić „fila“ Hanžekovićev ured u odnosu na druga odvjetnička društva, koja se također redovito javljaju na natječaje da zastupaju Grad. Evo primjera iz nedaleke 2015. godine u kojoj je Grad Zagreb raspisao natječaj za odvjetničke urede koji će ga zastupati: na javnoj je nabavi 85 odvjetničkih ureda zadovoljilo propisane uvjete, međutim distribucija posla bila je toliko opako neravnomjerna da je izazvala sablazan i gnjev u odvjetničkom miljeu. No, bespomoćna konkurencija mogla je samo lupati glavom o zid te zdvojno i zavidno govoriti o dodatnom učvršćivanju mreže „velikih riba“: Odvjetničkom uredu Hanžeković i partneri dodijeljeno je nevjerojatnih, više od 170.000 predmeta, ured Krešimira Krsnika, koji i u pojedinačnim sudskim sporovima zastupa gradske čelnike, dobio je 6800 predmeta, dok su za 60-ak kancelarija ostale mrvice, svakoj pojedinačno dodijeljeno je oko 1000 slučajeva. Praktički monopol u poslu s ovrhama za Hrvatsku radio televiziju te ekskluzivno pravno zastupanje Grada, gdje je ovršni gotovo svaki treći predmet od 170.000 dodijeljenih mu postupaka, uzdigli su Hanžekovića na pijedestal odvjetnika s najvećim godišnjim prihodima u Hrvatskoj i on već godinama drži lidersku poziciju: 2015. njegov ured imao je 51,3 milijuna kuna prihoda, u 2016. mrvicu manje, 50 milijuna kuna.
U međuvremenu se Marijan Hanžeković teško razbolio, u travnju 2016. dijagnosticiran mu je jedan od najsmrtonosnijih karcinoma, na gušterači, te je bio podvrgnut u Zagrebu operaciji koja je trajala gotovo 10 sati. Otada se intenzivno liječi i u SAD-u najnovijim pametnim lijekovima, i u novoj privatnoj onkološkoj poliklinici u Svetoj Nedjelji, te već izvjesno vrijeme koristi morfij kako bi si ublažio teško stanje. Gostujući prije 14 mjeseci u Nedjeljom u 2, na Stankovićev upit kakvo mu je zdravstveno stanje odgovorio je:
„Operirao sam rak gušterače i tom su mi prilikom izvadili gušteraču, slezenu, dio crijeva i komad želuca, pa s pravom mogu reći da osjećam prazninu u sebi. Operirali su me sjajni doktori u Zagrebu, izvadili su tumor od 10,5 centimetara. Liječnici u Houstonu su rekli da se oni to ne bi usudili.“
Na pitanje, što kažu liječnici, kakvi su mu izgledi, rekao je:
„Kod ovog raka izgledi za preživljavanje su tri posto. Moji obožavatelji diljem Hrvatske navijaju za 97 posto, ja navijam za ovih tri.“
Posljednjih dana Hanžekoviću se stanje dramatično pogoršalo. Još prije dvije godine u Upravu njegova odvjetničkoga društva ušla je njegova mlađa kći, odvjetnica Dora. Njezino je ime upisano i među osnivače tvrtke, tako da je izgledno da će ona naslijediti oca u odvjetničkom biznisu. Starija kći Ana zadužena je za drugi dio očeva poslovna carstva, ona vodi izdavačku kuću HANZA medija (bivši EPH, dakle Jutarnji list, Sportske novosti, Glorija, Globus itd.), predsjednica je Uprave Sportskih novosti, te sjedi u nadzornim odborima Slobodne Dalmacije i farmaceutske tvrtke Genera. U Generi Hanžeković ima manjinski udio nakon što je 2015. većinu dionica prodao britanskoj kompaniji Dechra, na čemu je zaradio oko 2,7 milijuna eura. Iz izvora bliskih obitelji Hanžeković saznali smo da je prošlog ljeta upoznao svoje kćeri Anu i Doru o svojoj posljednjoj volji kako će se dijeliti njegova ostavština. Tada ih je izvijestio da će sve dijeliti njegove tri kćeri!? Tri? Da. Prvi puta im je rekao da ima i treću kćer, njihovu polusestru, koju je dobio u jednoj od svojih davnih izvanbračnih veza.
No,vratimo se temama iz Bandićgrada. Osim pitanja zašto je baš Marijan Hanžeković zaslužio ekskluzivno pravo da zastupa Grad Zagreb, godinama je već aktualno i pitanje zar doista nitko od 80-ak pravnika koliko ih je zaposleno u gradskim strukturama, od kojih 30 ima pravosudni ispit, ne može zastupati Grad nego je taj „fini biznis“ i sigurna „laka lova“ namijenjena vanjskom klijentu? Kako ruka ruku mije vidjeli smo svi kad je Hanžeković brže-bolje stvorio 15 milijuna kuna -kazao je da je podigao kredit – za jamčevinu da Milana Bandića izvuče iz istražnog zatvora. Novčarski eksperti kažu da je jamčevina jedan od sigurnijih i lakših načina da se opere crni novac. Gradski kuloari bruje već godinama da ga je Bandić prepun, da je „teži“ od Sanadera i Vidoševića zajedno, ali da se ne razmeće luksuznim statusnim simbolima te gomilanjem nekretnina i pokretnina nego da novcem kupuje moć.
Primjer drugi: Zagreb već četiri godine ne uspijeva nabaviti specijalno vozilo za čišćenje odvodnih kanala. Natječaj za nabavu specijalnog vozila raspisivan je nekoliko puta i svaki puta je srušen. Uvijek je sračunato napisan manjkavo da ga se lagano može srušiti. Zašto? E pa zato da Grad, u nemogućnosti čišćenja odvodnih kanala zbog nedostatka vozila, može bez suvišnih pitanja angažira kooperanta koji će po svojoj cijeni to obavljati. I naravno, pred gradske je skupštinare sletio na stol prijedlog da se uzme kooperant i to ugovorom vezan na četiri godine, što znači da Grad nema namjeru ni u iduće četiri godine kupiti svoje vozilo za taj specifičan posao. Možda ni to specijalno vozilo, pa tako ni kooperanti, kažu stručnjaci, uopće nisu potrebni, ali stvari u Gradu jednostavno tako funkcioniraju: napravi se umjetna potreba za nekim poslom, onda se napravi manjkavi javni natječaj koji se ne može provesti, pa se uzmu kooperanti koji se preplate, nekada i višestruko, a višak novca lijepo se razdjeli među kreatorima poslovne prevare.
Primjer 3: U prošlom mandatu gradske Skupštine, prije četiri godine, u igri je bilo tko će održavati javnu rasvjetu u Zagrebu. Ugovor se potpisivao na četiri godine. Raspisan je natječaj, pisan za već unaprijed određenog davatelja usluge. Naime, u natječaju je stajalo da se može javiti samo tvrtka koja je u prethodnoj godini ostvarila pet milijuna kuna prihoda od održavanja javne rasvjete, a takva je bila samo jedna – Elicom!
Grad je za četiri prethodne godine održavanje javne rasvjete istom tom Elicomu platio 18 milijuna kuna, dok je sad odjednom cijena održavanja istog skočila gotovo dva puta, na 35 milijuna kuna! Premda je na Skupštini Grada taj prijedlog odbijen, tri mjeseca kasnije ponovno se pojavio na skupštinskom dnevnom redu, u međuvremenu je Bandić trgovinom preparirao dvojicu zastupnika, umirovljenika Milivoja Špiku i člana izrazito klijentelističke stranke HNS-ovca Tomislava Stojaka te su oni promijenili mišljenje i podržali prijedlog, pa je Elicom dobio 35 milijuna vrijedan posao.
Primjer četvrti: Grad Zagreb je, vidljivo je na svakom koraku, premrežen tisućama stupića koji ga i nagrđuju i na mnogim su mjestima postavljeni izvan svake pameti i protiv prometnih propisa, kao kad, recimo, zagrađuju pješačke otoke na kojima bi se mogao zaustaviti taxi koji prevozi invalida, ili hitna pomoć ili… Dakle, Zagreb traži isključivo jedan tip stupića kako bi Grad bio unificiran. Ali, isti se taj Grad se nije pobrinuo da sam patentira tu vrstu stupića nego ih je zaštitio samo jedan proizvođač. Slučajno? Mo’š misliti… Nevjerojatna je mreža oko stupića, davno još neki ljudi bliski Bandiću govorili su kako gradonačelnik od svakog stupića ubire 50 eura! Žalosno je da je na stupićima zube slomila i prometna struka. Povinula je leđa pred nalogodavcem Bandićem i kao sluga pokorni izvršava svaku njegovu naredbu, pa bila ona i izvan svake pameti. Zato nam ceste i ulice nalikuju na kaveze.
Primjer peti: Bandić je dugo već pod pritiskom žestokih kritika zbog toga što Zagreb ima minimalan, gotovo nikakav prihod od vlastite imovine, dok se recimo 50 posto godišnjeg proračuna Dubrovnika ostvaruje iz prihoda od gradske imovine. Grad Zagreb je nedavno stavio u portfelj za prodaju 20-ak svojih vrijednih nekretnina, mahom odmarališta i zemljišta od Kranjske Gore do Dubrovnika i ne bi tu bilo ništa sporno kada bi se znalo tko će tim poslom upravljati, kako i s kojim namjerama. A bliža gradska povijest nas uči da namjerne uglavnom nisu časne.
Od Kvatrića do Keglića nema kuće u Zagrebu u kojoj Grad nema svoju imovinu, stotine je načina da je se stavi u funkciju i na tržište, mogu to biti i javni sadržaji i privatni poslovi. E sad, zašto je baš Jozo Brkić, brat jednog od najmoćnijih HDZ-ovaca Milijana Brkića, dobio nedavno najmanje devet gradskih poslovnih prostora u užem središtu Zagreba (za što će mjesečno plaćati ukupnu najamninu od 34.298 kuna)? E pa zato jer Bandić većinu u Skupštini Grada održava rukama HDZ-a, pa jedan dio usluga naš vrli gradonačelnik plaća zapošljavanjem, a drugi dio usluga vraća biznisom.
Bandić jako dobro zna da ne bi više mogao kupovati ruke u Skupštini Grada kada bi imao neovisnu Upravu kakvu je izabrala Sandra Švaljek dok ga je mijenjala u vrijeme kad je Bandić bio u pritvoru. Zato je njezinu Upravu i razjurio čim se ponovno vratio u sedlo, pa opet namjestio svoje poslušnike. Zbog Bandićeve političke trgovine danas je prezaposlenost u Holdingu barem 20 posto, što pak za sobom vuče tehnološki nazadak. Holding nije iskoristio ni jednu prednost objedinjavanja svih tih silnih gradskih podružnica, niti ima zajedničko računovodstvo, niti zajedničku nabavu, pa nema čak ni jedinstveni informatički sustav. No, Bandiću ni nije u interesu da se sve to objedini, jer bi bilo manje mjesta za političko uhljebljivanje.
Primjer šesti: Evo ga, prije nekoliko je dana Bandić govorio da će njegovi memoari biti „jači“ i prodavaniji od Churchillovih, pa se onda čovjek zapita što je uopće od kapitalnih objekata napravio u Zagrebu u gotovo dva desetljeća. Ni jedan novi metar tramvajske pruge! Arenu zaboravite, Arenu je gradila država i građani Zagreba. Nešto je napravio cesta, napravio je treću traku na Zagrebačkoj aveniji, proširio Radničku cestu i spojio novu i staru Branimirovu. Uništio je žičaru. Gradi fontane, a zauzvrat mu je izvođač radova morao u Poganoj Vlaki, na njegovoj rodnoj grudi napravit bazen koji je, kažu, koštao oko 53.000 eura. Tko na takvu pogodbu nije htio pristati, nije mogao dobiti posao gradnje fontana. Maksimirski stadion? Tu je na djelu više mafija, sportska mafija, građevinska mafija, mafija u odijelima… Koji bi privatni vlasnik dopustio da se sa stadionom u Maksimiru događa što se događa? Nijedan! No, Bandić i Dinamo sjajno su se pogodili, Dinamo je dobio koncesiju na stadion, grad plaća njegovo održavanje, a sve prihode koje Dinamo ostvaruje klub i Mamići uzimaju sebi. Sad Bandić ponovno oživljava staru ideju o nekakvom stadionu, takozvanom Plavom vulkanu na Kajzerici. Bolesna je ideja da se stadion izmjesti iz Maksimira, gdje je praktički u širem središtu grada, a opet na nevjerojatno dostupnom mjestu iz svih pravaca te nadomak maksimirske šume, usred parka prirode. Žalosno je da Grad Zagreb, pokraj svih tih silnih stotina milijuna kuna s raznih adresa utučenih u klub, nije postao većinski vlasnik Dinama i odredio mu visoke sportske ciljeve, nego ga je prepustio sportskoj mafiji koja je sportski interes velikoga kluba pretvorila u osobni interes jednog pojedinca i nekolicine njegovih potrčka.
Bazen na Sveticama? Obnovio ga je, tj. izgradio Holding za 117 milijuna kuna. Za tu je investiciju Holding dobio kredit od banke na temelju ugovora da će Gradu iznajmljivati bazen 7 godina i 7 mjeseci za 300.000 eura mjesečno, nakon čega će Grad postati vlasnik bazena. Stručnjaci kažu da se bazen mogao umjesto za 15-ak milijuna eura izgraditi za dvostruko manje novaca, a na kraju će bazen na Sveticama Grad platiti oko 40 milijuna eura. Sedam godina i sedam mjeseci x 300.000 eura mjesečno plus PDV i eto nas na 40 milijuna! Živjeli!