Baci limun, goni bandu…

YouTube

Teoriju da su ga gađali limunom jer je Srbin treba zanemariti, iako svi mediji olako pristaju uz nju kako bi glumili moralne veličine, jer nitko u Zagrebu ne baca sendviče po Srbima

Srbocid na Dolcu

Genocidni pokušaj atentata na Milorada Pupovca, zašiljenim limunom u obliku srbosjeka, došao je čak i do njemačke TV. Atentator nije uhićen iako se za njim intenzivno traga, a limun je trenutno na informativnom razgovoru u centrali MUP-a. Policija je poručila da je i bez podnošenja krivične prijave otvorila istragu, jer je nedopustivo da netko gađa Milorada. Doduše, postoje razne verzije – po onom kako je on to ispričao, ispalo je da je pogođen smrzutom svinjskom polovicom, da bi se kasnije priča ipak svela na ostatak limuna. A možda i sendviča.

Atentat je naišao na oštru osudu ne samo antifašista, nego manje-više sviju. A prije niti mjesec dana je istarski župan Flego gađan raznim prehrambenim proizvodima, parizerom i sličnim i zaliven pivom. Zašto nikad nije otvorena istraga o tome i zašto nitko taj napad prehrambenim proizvodima na uglednog političara nije javno osudio, a policija nije otvarala nikakvu istragu niti je privodila radnike i njihove sendviče?

Očito, zato jer se podrazumijeva da je legitimno nepopularne političare u znak prosvjeda gađati jajima, trulim rajčicama i sličnim. Gađanju hranom nije izbjegao niti jedan viđeniji političar današnjice – gađanje jajima u Engleskoj i SAD, jogurtom u Grčkoj, cipelama na Bliskom istoku, svim mogućim u Italiji, sve je to dio političke kulture i demokratske tradicije.

Unatoč tome svi mediji su pisali o „napadu“ na Pupovca, i to da je čak fizički napadnut, a zapravo se radi o posve uobičajenom i u političkoj kulturi zapada odavno prihvaćenom načinu izražavanja prezira prema pokvarenim političarima. A Pupovac prezir zaslužuje po svim osnovama. Između ostalog, jer je stvar proglasio napadom na sebe, i to zato jer je Srbin.



Svojevremeno je Berlusconi gađan i puno težim predmetima, pa je tako iz Napulja izašao sav krvav, slično je prošao i Betino Craxi, a svijet se smijao videu na kom je Bush, tijekom govora, gađan cipelom u glavu. Kad je uhićen i na devet mjeseci zatvora osuđen irački novinar koji ga je gađao, mediji su se godinama pjenili nad time kakav je to fašist, antidemokrat, koji ne dozvoljava da se narod demokratski izjasni o tome što misli o njemu. Nedavno je Bandić napadnut iz pomalo rasističkih motiva – jer je benevolentan prema Romima – pa nitko nije smatrao da je taj napad vrijedan pažnje.

Ovdje se dakle ne radi o napadu već o normalnom izražavanju prezira prema jednom političaru koji prezir zaslužuje po više osnova, i koji je mogao biti gađan po više osnova. Teoriju da su ga gađali limunom jer je Srbin treba zanemariti, iako svi mediji olako pristaju uz nju kako bi glumili moralne veličine, jer nitko u Zagrebu ne baca sendviče po Srbima, samo po Miloradu, i jer nitko ni Pupovca nije gađao sendvičima dok nije postalo jasno da je eksponent Vučićeve velikosrpske „anti“fašističke politike koja se ne razlikuje nimalo od one Slobodana Miloševića, jedino nema više JNA na raspolaganju. I njegova osobna kuja, što je više puta dokazao.

Naime, onog trenutka kad je Pupovac pristao održati na vlast premijera Plenkovića unatoč propasti do tada vladajuće koalicije, znajući očito za tajni dogovor Plenkovića i Vrdoljaka kao „igrača s klupe“ koji je očito postojao i prije nego li je Most dobio nogu, on je prestao biti predstavnik “srpske manjine” i postao je hrvatski političar kao i svaki drugi, dapače presudan čimbenik iste.

Bitno je reći da zastupnici izabrani u parlament iz kvote manjine nisu nigdje u svijetu, u rijetkim zemljama gdje uopće postoje, funkcijama i ulogom isti kao ostali. Njihova je svrha štititi vlastitu nacionalnu kulturu od asimilacije, a ne raditi ono što Pupovac radi – gristi za nogu većinski narod preko svojih novina, stvarajući tako zlu krv i ugrožavajući tako taj isti narod.

Ako je htio biti političar koji se bavi općim interesima svih građana trebao se kandidirati na nekoj od građanskih lista i koalicija, jer nigdje, osim u Hrvatskoj, zastupnici izabrani u rezerviranoj kvoti za manjine nisu ti koji si daju za pravo odlučivati o većinskoj vladi. Oni naravno mogu i trebaju biti dio vladajuće većine, ali trebaju joj pristupiti nakon što je formirana od strane „regularnih“ zastupnika. Ovako, ispada da je on Hrvat koji je po zanimanju Srbin, jer se to – isplati.

Vučićeva dilema

Nakon incidenta s limunom, sendvičem, ili čim već, Pupovac je nazvao – Aleksandra Vučića da bi se požalio da Hrvati ponovo ugrožavaju nejač. Jer, to što su oni nas gađali godinama granatama, minobacačima i mecima, to je nešto na što se nećemo sad obazirati, ali apsolutno je nedopustivo da netko gađa Acinog Milorada limunom.

Vučić je sad u dilemi. Da šalje vojsku da brani hidrocentralu na Kosovu koja je u vlasništvu Srbije od upada albanskih specijalaca, ili da brani Milorada u Zagrebu od napada sendvičem i limunom? Osobno, da sam Vučić, branio bih Milorada, jer Kosovo je za Srbe ionako davno izgubljen slučaj. No, uvažavam i druga mišljenja, a neki smatraju da bi Vučić trebao slati vojsku na Kosovo, jer što se Milorada tiče može biti miran. Njega Andrej Plenković čuva kao zjenicu oka u glavi, kao bratstvo i jedinstvo.

No, ja bih ovdje ipak primijetio jednu gadariju, a to je da se Milorad, kao član vlade i saborski zastupnik jedne države, postavio prema predsjedniku druge države kao prema svom suverenu, kompletno zaobišavši Plenkovića. Odnosno, postavio se kao da je četnik i slugan ratnog zločinca i psihopata Šešelja, Vučić, taj koji je hijerarhijski iznad Hrvatske i njenog premijera Andreja Plenkovića i koji, kao moralna vertikala i zaštitnik vascelog srpstva, treba Andreja i njegove ustaše iz hrvatske vlade pozvati na red.

To što je Pupovac napravio se inače zove velezidaja i do ne tako davno se u većini država tretiralo suđenjem, nakon čega bi uslijedilo gađanje, ali ne limunom.

Danas su, naravno, neka druga vremena. Bolja ili lošija, no svakako takva da jedan Pupovac može mirno kmečati na ramenu Ace Vučića da ga Hrvati mrzedu i bacaju na njega otpatke,  nakon što godinama te iste Hrvate sustavno vrijeđa. Valjda upravo zato kako bi isprovocirao bilo kakvu „ugrozu“, pa da onda on i Vučić mogu zajedno oštriti kame za novi rat, jer, eto, Hrvati su ustaše i ne mogu bez toga da mrzedu Srbe, onako iz čista mira. Šupačka nacija, rekao bi Milorad. Ja bih se složio, vrlo šupački od njih. Ali drugo nismo ni očekivali.

Neki će se možda sjetiti “slučaja Mlinar” iz 1990. i ponašanja tadašnjeg Pupovca – Jovana Raškovića, koji je istu večer zvao Slobu da mu se požali na ugroženost srpstva, na što je Sloba odgovorio slanjem tenkova na Hrvatsku jer, eto, mora se braniti ugroženo srpstvo.

A netko će se sjetiti i sličnosti medijskog praćenja događaja, kako u hrvatskim medijima tako i u srpskim, s tim da su prvi pisali iz gluposti, a drugi iz interesa, jer su im takvi incidenti koje su sami proizvodili trebali da opravdaju pokretanje rata. Pa tako u „Večernjem“ možete pročitati toplu ljudsku priču o siromašnom provincijskom dječaku koji je došao u Zagreb, mukotrpnim radom i zalaganjem došao do vrhova politike, iako je Srbin, i onda pao kao žrtva okrutnog atentata limunom.

Nevidljivi napadač

Što je zajedničko „šerafima“ Saše Lekovića, Jetiju, Pupovčevom limunu i Batmanu? Radi se o  mitovima i legendama. Nitko nije dokazao njihovo postojanje, nije ih snimio, nema vjerodostojnih svjedoka koji bi ih potvrdili.

Naime, unatoč policijskoj akciji najširih razmjera pokrenutoj kako bi se došlo do počinitelja neviđenog zločina, gađanja političara ostacima hrane, istraga je malo zapela. Zanimljivo, ili ako hoćete „multikulti“ riječnikom, mnogo interesantno. Na Dolcu uvijek ima na stotine ljudi, svi stolovi restorana iz kojeg je na Milorada doletio inkriminirani prehrambeni polupojedeni proizvod su bili puni, nadzorne kamere na Dolcu i naročito ispred restorana su sveprisutne, i nigdje niti jednog svjedoka niti snimke genocidnog napada opasnim limunom na Milorada. A policija pokrenula istragu istog dana, ravnatelj zagrebačke policije kaže da nisu ni čekali prijavu. Takve stvari treba riješiti odmah. To što ubojstvo Jeana Michaela Nicolliera čeka već 27 godina pokretanje istrage, iako se jako dobro zna tko ga je likvidirao, i to što su neke istrage pokrenute baš ovih dana nakon najave Penavinog prosvjeda… to je drugo.

Je li nešto bačeno na Milorada, ili ne, očito nećemo tako lako saznati. Moguće je i da je u nedostatku u ovom mu trenutku tako potrebnog incidenta, Milorad sve i izmislio, kako bi se potkopao prosvjed u Vukovaru i referendum, a možda je samo prenapuhao i preuveličao nešto što se inače u demokracijama uzima manje-više zdravo za gotovo.

A možda je ostatke hrane na njega bacila ona sirijska djevojčica o kojoj je izvješćivala Maja Sever, a koja također spada u kategoriju „Mitovi i legende“. Zanimljivo kako su se na njenu šuplju i sad već dokazano lažnu priču svi mediji brzo ulovili.

A možda se sve događa upravo uoči prosvjeda u Vukovaru kako bi se spriječilo procesuiranje srpskih ratnih zločinaca – pa nije daleko ni pretpostavka da je sve to inscenacija da se razvodni prosvjed. Jer, od srpskih ratnih zločinaca nije procesuirano niti njih 5 posto. A Vukovarke i danas po ulicama sreću svoje silovatelje, danas ugledne građane, „antifašiste“. Vidimo što se događa kad se takne u osinje gnijezdo srpskih ratnih zločina – smijenjuje se istražitelje, diže se medijska hajka na organizatore prosvjeda i one koji ga podržavaju, izvlače se izjave prostitutki od prije osam godina i prezentiraju kao neupitne istine. U ovoj zemlji nitko nije zaštićen niti siguran, osim Milorada i njegovih.

Đakićeva filozofija

Dugogodišnji šef HVIDRE je dao intervju za Večernjak na nevjerojatnih čak pet stranica velikog formata. Kad se agitprop-materijalu daje toliko prostora, onda pouzdano znate da smo se vratili u neka druga vremena, gdje partija i njen gensek sve drže u rukama, uključujući tisak.

A radi se upravo o tome, ljigavom propagandnom uratku u kom Đakić nastupa kao trbuhozborac Andreja Plenkovića i njegove dvije dvorske lude, Kuščevića i Jandrokovića. On je napao sve koji su podržali prosvjed u stilu staljinističkih optužbi za kontrarevolucionarno djelovanje (tipa, tko je za prosvjed i kažnjavanje ratnih zločina, taj je protiv našeg voljenog vođe), a za problem neprocesuiranja ratnih zločina kaže da ga je trebalo rješavati na “sjednicama stranačkih tijela”, iz čega logično proizlazi da stranačka tijela DORH-u javljaju kad i protiv koga treba dignuti optužnicu.

Penavi poručuje da je, ako nije zadovoljan procesuiranjem ratnih zločina, trebao “napisati pismo glavnom tajniku stranke i reći – ja sam povrijeđen, ja sam uvrijeđen, nitko me ne želi slušati”, i da su mu sva vrata stranke otvorena i da ga nitko ne ignorira. Za prosvjedima poput onog braniteljskog, kaže, nema potrebe jer ovo je „naša vlast“.

Naveo je i da “postoje određeni ljudi i udruge kojima je u interesu srušiti ovu koalicijsku vladu” i koji “stvaraju takvu klimu da bi zaposjeli vlast”, te naveo da su to “osim udruge U ime obitelji i one braniteljske udruge koje traže raspravu o Pupovcu i pritom se zaklinju da ne rade protiv vlasti, a ja sam uvjeren da svojim činom žele upravo to, rušiti ovu vlast”.

Eh, da, opet Pupovac. “On jest naš koalicijski partner i želim naglasiti da se u najvećem dijelu ne slažem s njim, ali eto, podnosimo se”, kaže Đakić i dodaje kako je pratio njegove “eskapade” i pisanje u Novostima, kad su hrvatske ratne vojne invalide zvali “bordelom patnika”, te da mu je znao “izravno reći da prestane s takvim odnosom prema domovinskom ratu”, navodi kako se Pupovac nije htio pokloniti hrvatskim žrtvama u Oluji i Bljesku, no stoički dodaje, “i što sad da radimo”. Pri čemu razvrgavanje koalicije, očito, nije opcija.

Žalosno je da na tako nešto spadne čovjek koji je bio spreman i poginuti za dostojanstvo i neovisnost. Što HDZ napravi od poštena čovjeka: da im je Šešelj koalicijski partner i da mu se pomokri u usta, ovaj bi valjda rekao, „a on je naš koalicijski partner, i što sad možemo. On je takav“.

Hrvatska stvarno ima talent

Kad kakav manijak u parku raširi kaput i pokaže djeci što ima među nogama, onda je ekshibicionist ili pedofil i šalje ga se u ludnicu ili u zatvor, a kad isti takav egzibicionist u prime-timeu na TV, u emisiji koju uglavnom gledaju djeca, masturbiranjem „slika“ portrete članova žirija, onda je to super liberalno i cool.

Dotični egzibicionist čak i nije „naš“ da bismo mogli reći da „Hrvatska ima talent“, iako se doduše emisija na Novoj TV tako niti ne zove – zove se „Supertalent“. Radi se o stanovitom Kanađaninu, imena Brent Ray Fraiser, koji je već sličnu egzibiciju izveo u francuskom „Supertalentu“.

Lani, ili možda preklani, tko će znati, nekakva Sara iz Vukovara je prikazala sličan talent, mrdanja dupetom, što joj je otvorilo karijeru striptizete. Brent je pak prošao obrnuti razvojni put, bio je striper, a i zvijezda je među gay populacijom – kojoj navodno ne pripada – a sad je, je li, „umjetnik“.

Imaju li ti ljudi talenta? Nesporno, ako se tako gleda. Postoji stanoviti Francuz koji može otprditi Marseljezu, ili kad smo kod toga, bilo koje muzičko djelo. Postoje razni talenti, samo nije možda baš svaki za javnu TV i prime time. Tim više što je većinskom gledateljstvu, djeci, teško objasniti zašto oni ne bi smjeli sutra u školi mahati pišom pred cijelim razredom, ako se ne žele uvaliti u probleme i ako ne žele da mamu i tatu pozovu na razgovor. Što da kažu, mali je gledao „Supertalent“ pa imitira što je vidio, kao i svako dijete? Ili, kako djeci objasniti da se klone stričeka koji im pokazuju pišu ako TV kaže da je to baš super, a klinci vjeruju onom što vide na TV?

No, fasciniraju me oni koji će podržati svaku idiotariju od Frljića do Brenta, dok god ta idiotarija nervira Crkvu ili vrijeđa tradicionalni moral. A onda, opet, smrtno se uvrijede kad se netko ogriješi o puritanska pravila novokomponiranog morala, o moralno čistunstvo koje se tiče nedodirljivosti i sankrosanktnosti (homo)seksualnosti, pobačaja i sličnih stvari.

A takve stvari prolaze, jer se svatko danas boji da će biti optužen da je „konzerva“  i nitko se ne usuđuje pozvati na bojkot neke emisije radi takvih stvari.  Sve po onoj staroj, koja najbolje opisuje konceptualnu umjetnost: „Ulaznicu si platio, reci da si shvatio“.

Nije nasilje kad mi to radimo

Jedna od mantri ljevice je borba protiv nasilja nad ženama. Ta borba zadnjih dana na globalnoj razini poprima tragikomične razmjere, s optužbama protiv Trumpovog kandidata za suca Vrhovnog suda SAD-a, Brenta Kavanaugha. Njega bivša školska kolegica optužuje da ju je pijan drpao na srednješkolskom tulumu kad je njemu bilo 17 godina, a njoj 15. I onda je ona pobjegla iz sobe jer mu nije htjela dat, a on se smijao. Ona se ne sjeća kad i gdje je to bilo, nije htjela doći na svjedočenje u Senat, pa na kraju ipak je, jer se kao boji leta avionom, da bi kasnije novinari otkrili da je avionom preletjela pola planeta. I njenu priču ne potvrđuju drugi školski kolege Brenta Kavanaugha i nje. Ali Brent je jedan grozan nasilnik nad ženama, jer tko je vidio da se tinejđeri drpaju na tulumu. Ono s Clintonom i Monicom, to je drugo.

Tako i u Hrvatskoj, upravo je stupila na snagu Istanbulska konvencija. Koja nigdje na svijetu nije pripomogla smanjenju nasilja nad ženama, dapače se u Turskoj, recimo, od uvođenja ono dramatično povećalo – a neće ni u Hrvatskoj, gdje je „seksističko i muško šovinističko hrvatsko pravosuđe“, koje se sastoji od preko 70 posto žena (!) dosad zanemarivalo problem nasilja nad ženama, a od sad više neće.

Osim naravno, kad nasilje vrše likovi tipa Hrvoje Zovko. Koji kaže da su mu otkaz dali jer se na HRT-u ne smije loše govoriti o HDZ-u, cenzura. Vjerojatno i ne smije, no jasno da je ovom kršnom i krkanskom Imoti, to samo izgovor. I da nije sporno da je napao verbalno, a vjerojatno i fizički, urednicu Katarinu Perišu Čakarun.

„Da ne ulazimo u detalje, izbila je svađa zbog koje mi je žao, bilo je povišenih tonova i nakon toga ja sam izjurio iz njezina ureda, bio na poslu još sat, sat i pol, odradio svoj zadnji dan na mjestu izvršnog urednika HTV-a 4 i otišao s posla. Sutra sam dobio prijavu u kojoj je navedeno da se, po uredničinoj prijavi, moram očitovati o postupku izvanrednog otkaza. Mogu samo reći da navodi iz prijave nisu točni i da ću sudskim putem dokazati nezakonitost ovakvog otkaza i razloga koji su navedeni u obrazloženju i zbog kojih sam izložen javnom sramoćenju“, kaže Zovko.

Dakle, urlao je na pretpostavljenu na poslu i dobio otkaz. Čudno, zar ne? Inače, ona kaže da je bio nasilan i zastrašujuć: On kaže da je janje malo, eto, malo su vikali jedno na drugo.

Problem je što ljevica, koja inače onima optuženima za nasilje protiv žena ne vjeruje ni kad su one koje ih optužuju osobe krajnje dubioznih motiva i morala, ali neupitno vjeruje ovakvima poput Zovka. Zgodno, da nije njegove bivše ljubavnice koja je na facebooku opisala njihove susrete koji su znali, tipično za nasilnike, završiti batinama, pa onda moljakanjem „nemoj zvati policiji“ i glumljenjem najboljeg čovjeka na planetu.

U nasilje nad ženama bi se dalo ubrojiti i nevjerojatnu količinu agresivnosti i netolerancije u emisiji Otvoreno, gdje je na temu Istambulske konvencije, urednik Nađvinski doveo četiri pobornice iste i gospođu Pavlović koja je protiv. One koje sebe predstavljaju kao borce protiv nasilja nad ženama su, naravno, bile izrazito verbalno nasilne prema gospođi Pavlović. I prema velikom broju gledatelja koji ne dijele njihove stavove. Ukratko, tipično komunističko licemjerje.

Atomski na Brkića

Drug Plenković je, izgleda, odlučio temeljito očistiti HDZ od svega što je desno od druga Tita, ili što mu ne klima glavom. Njegov makijavelizam prelazi sve do sad viđeno u hrvatskoj politici, a metoda je klasnična, ona kojom je smijenjen Karamarko: difamacija preko mafijaškog glasila „Nacional“.

Od čega ta tiskovina, koja se izdaje u 7000 primjeraka, a prodaje u oko dvije i po tisuće po 14 kuna, nedovoljno za platiti tiskaru i čistačicu, a kamoli novinare,  zapravo živi? Teško je reći, a još teže reći odakle izvornom vlasniku Pukaniću novac za lexus i luksuzan život: od prodaje na kioscima, sigurno ne… No, kako on nije bio samo novinar koji je pisao o mafiji, nego i aktivan dio te mafije, izgleda da je njegov duh ostao prisutan.

Nacional tako, iako sam predstavlja „obavještajno podzemlje“, taj epitet pakira drugima. Ovaj put je na meti Milijan Brkić, jedan od zaslužnijih da je Plenković tu gdje jest, na čelu države. Brkić je trebao znati – svaki pravi makijavelistički političar, poput Plenkovića, će po dolasku na vlast ukloniti one koji su ga tamo i doveli, kako im to više nikad ne bi palo na pamet – sudjelovati u smjeni vladara.

Nije si čovjek čuvao leđa, a trebao je znati odakle će doći „atomski“! Tako će HDZ ostati sveden na idiote i klaunove tipa Jandrokovića, a vladat će uz pomoć sitnih kriminalaca i ovisnika tipa Sauche, ratnih zločinaca i predratnih mafijaša tipa Glavaša i srpskih nacionalista (najblaže rečeno) tipa Pupovca, koji je zadužen za borbu protiv hrvatskog nacionalizma. Time je dugoročno potpisana smrtna presuda HDZ-u, kao što ju je Milanović sličnim čistkama od svih političara s imenom i prezimenom potpisao SDP-u. Bernardić je samo posljedica, ne uzrok.

No, kad čovjek bolje pogleda HDZ, i nije ga neka šteta.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI