Ivo je malo nervozan…

screenshot, youtube

Dakle, Ivo Josipović se obrušio na HRT prvo šerajući status bivšeg društveno-političkog radnika, a danas člana programskog vijeća HRT-a, Ivice Maštruka, kojem je u onom režimu posao bio hračkati po katolicima, a u ovom mu je, pa ... posao hračkati po katolicima

Katoličko-titoistička džamahirija

Tradicija je u Hrvatskoj, da nas mediji, prvenstveno tiskani i portali, no nerijetko i javna TV, za svaki Dan pobjede i domovinske zahvalnosti obaspu feljtonima o Aleksandri Zec, da nas za svaki Dan državnosti obaspu pričama o neminovnoj propasti Hrvatske, da nas za svaki vjerski blagdan obaspu pričama o svećenicima pedofilima i zločinima kršćana nad nejači u rasponu od Saladinovih trupa do Apača. I naravno da nam za svaki državni blagdan osovina Tomić-Jergović-Dežulović (Glavina Donja-Sarajevo-Beograd) objasni kako mi, zapravo, nemamo niti svoju povijest, jer su priče o srednjevjekovnim hrvatskim kraljevima uglavnom mitovi (za razliku od, recimo, mitova o kralju Arturu koji su, valjda, povijesne činjenice, pa je on svejedno jedan od temelja engleskog nacionalnog identiteta). Iznimka je donekle jedino Božić, kad mjesec dana uglavnom sa svih radio stanica slušamo božićne pjesme (uglavnom od Whama i Marie Carey) dok nam ne izađu na uši.

No, ako se i zalomi da javna TV prenosi kakvu misu u povodu državnog blagdana vjerskog karaktera, poput Velike Gospe, to antifašistima zasmeta. Jer oni sekularnu državu ne shvaćaju kao državu koja je neutralna spram ateizma i religioznosti podjednako, kako je i definirana i što je i njen smisao, već kao antiteističku državu koja eventualno čestita vjernicima Kurban bajram i Roš Hašanu. I posveti im kakvu emisiju. Dobro, može i pravoslavni Božić proći. Dapače, poželjno je da se vrh države okupi negdje s Pupovcem i naslikava se za TV, lomeći pogaču. Ivo Josipović obično prvi. Jer, Hrvati su poznati ugnjetači Srba, pa treba svakom prilikom pokazati poniznost spram SPC-a.

RKC je nešto drugo, ona je intrinzično ustaška i katolibanska i ako se spominje, treba se spominjati samo u negativnom kontekstu, primjerice trolati kako bismo i danas mislili da je zemlja ravna ploča da nije bilo sekularizma (na stranu što Crkva to nikad nije niti tvrdila i što je to da je zemlja okrugla znanstveno nedvojbeno utvrđeno upravo u katoličkoj Europi kasnog srednjeg vijeka).

Dakle, Ivo Josipović se obrušio na HRT prvo šerajući status bivšeg društveno-političkog radnika, a danas člana programskog vijeća HRT-a, Ivice Maštruka, kojem je u onom režimu posao bio hračkati po katolicima, a u ovom mu je, pa … posao hračkati po katolicima. On je ustvrdio kako je “HRT doista postao televizija koja ne samo da nadmašuje sve moguće obaveze prema Ugovoru HRT-a i Biskupske konferencije, nego to postaje i kontraproduktivno i u svakom slučaju odbija dobar dio gledatelja. Ovo što se radi za blagdane prešlo je sve moguće granice dobrog ukusa. I nisu tu u pitanju religijska osjećanja gledatelja nego je to očito podilaženje crkvenim institucijama”.



Kad smo kod toga, Maštruko je bio predsjednik Izvršnog vijeća i predsjednik Skupštine općine Zadar od 1974. do 1982. i ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici, a zna se koje uvjete je morao zadovoljavati da bi dobio to mjesto. Jer, tamo se slalo samo provjerene kadrove spremne surađivati sa službom.

Dakle, podilaženje prajdu, islamu, ili SPC-u je u redu, Crkvi koja je temelj kulture i nacionalnog identiteta Hrvata – nije. Crkva, čak i ovakva današnja sanitizirana i politički korektna kakva pod papom Franjom već jest, ostaje trn u oku svega što je proizašlo iz službi SFRJ, a kolokvijalno se naziva – Udbom. Maštruku i Josipoviću smeta što je religija posvuda na HRT, samo je, kažu, nema u Vakulinoj prognozi (koja je, kad smo kod toga, jednako točna kao i da je dobivena putem gatanja iz tarot karata).

Ivo tu nije stao, pa je propovijed mons. Marina Barišića, po kojoj je rastava braka gora stvar od gospodarske krize (što je svakako točno iz perspektive djece iz raspadnutih brakova), prokomentirao sa – “Stigla svježa bunika?”

Kad su mu na društvenim mrežama uzvratili da smanji malo doživljaj i podsjetili ga da je i njegov predizborni spot djelovao kao da je rađen pod bunikom (u biti, izgledao je kao da ga je radio ekstremno netalentirani student prve godine režije na vrlo lošem tripu), profinjeni Ivo je digao nos u nebo i zaključio: “Razumljivo je da ste to mislili. Nije Thompson, a nisu ni cajke”. Znate, ono, ljevica je protiv generaliziranja, ali oni, eto, znaju da svi koji nisu antifašisti slušaju samo Thompsona i cajke. Iako ja na desnici ne znam baš nikoga tko sluša cajke, a baš ni Thompson nije nešto u điru. Na kraju se nadurio na komentar – “To vam ne služi na čast! Takvo blaćenje i buđenje niskih strasti. Vi sebe nazivate intelektualcem, profesorom, kompozitorom. Gdje su vam manire”. “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara”, izvalio je Josipović.

Ivo je zapravo slika i prilika antifašista i ljevičara zadnjih stotinjak godina: agresivan spram vjere, tradicije i kulture, netalentiran i neuspješan i kao muzičar i kao političar (dok je Thompsonu, voljeli taj tip muzike ili ne, nemoguće poreći određenu žicu, slušanje Josipovićevih skladbi kod mene nije proizvelo ništa do li dosade i nelagode, a nije da ne volim klasičnu glazbu!) i uvijek spreman glumatati finoću i intelektulnu i moralnu superiornost nad običnim kmetovima. Koji ne razumiju niti njegov muzički i kompozitorski genij, niti njegovu progresivnu i prosvijećenu politiku. Što se može, kad smo seljačine. Katolibani. Ili, kako bi rekao Paja Vujisić u “Maratoncima”: “Laki je malo nervozan”. Ali, treba i njega razumjeti. Kad ne bi primitivno vrijeđao Crkvu i vjernike ionako ga se nitko ne bi ni sjetio. U novine bi mogao dospjeti jedino kad pokupi kakav parkirani auto

Kulturno obogaćivanje Hrvatske

Mediji su javili da je stanoviti 27-godišnji “tražitelj azila” pokušao sred bijela dana, u pola devet, silovati 40-godišnju Zagrepčanku u Dugavama. Iako mu vjera brani, uspio je biti poprilično pijan već u rano jutro, a silovanje je pokušao izvršiti prijeteći žrtvi skalpelom, da bi je nakon toga, kaže priopćenje, s leđa obuhvatio rukom oko vrata, sjeo joj na noge i počeo je seksualno zlostavljati. No, žena se uspjela izvući dovoljno da počne vikati, na što ju je “tražitelj azila” počeo daviti objema rukama i gurati joj šaku u usta, a potom ju rukama uhvatio za noge i počeo je vući. Na kraju je od silovanja odustao, ali joj je svejedno pokušao ukrasti torbicu.

HRT i ostali mediji ga nazivaju “tražiteljem azila”, što je otprilike kao da smo četnike u ratu zvali “tražiteljima autonomije”. U stranim medijima muslimane se nikad ne zove muslimanima kad je riječ o kakvom silovanju, terorizmu ili kravalu. Govori se o “ljudima afričkog porijekla” ili o “ljudima azijskog porijekla”. Da se ne bi uvrijedilo muslimane. Pa bi netko mogao pomisliti da se radi o Kinezu ili Japancu. Kinezi i Japanci se, pretpostavlja se, neće naći uvrijeđeni time što ih se brka s muslimanima. Iako, naravno, zajednički nazivnik i definirajuća osobina azilanata nije to što su iz Azije, nego to što su muslimani. S druge strane, gradonačelnika Londona ili neku zaslužnu osobu se uvijek referira kao “muslimana”. Na tragu je to izvješćivanja domaćih medija koji uvijek rado ističu da su počinitelji kakvog zlodjela “Hrvati” i kad se radi o Romima ili bilo kome tko ima hrvatsko državljanstvo, ali ih uvijek referiraju kao Srbe, muslimane, Rome ili što već stvarno jesu kad ih se spominje u pozitivnom kontekstu.
Uglavnom, kako god ih zvali, smatrajte se kulturno obogaćenima. Trebamo više različitosti, kažu. Nitko ne kaže što će nam ta različitost. I koja korist od nje. I kome

Rusi koji to nisu

A pod prethodnu stavku, “Hrvati koji to nisu”, “Azijati koji to nisu” i tako dalje, spada i izvješćivanje hrvatskih medija o “Rusima” koji su prebili Talijana na smrt u Španjolskoj. “Niccolo Ciatti (22), prodavač voća iz Toskane, nastradao je u destinaciji vrlo popularnoj među hrvatskim maturantima, nakon što su ga pomahnitali Rusi tukli dok je ležao na tlu. Povod tučnjave, tvrde očevici, bio je banalan. Nesretni Niccolo, navodno, je slučajno gurnuo jednog nasilnika u gužvi disko kluba”, kaže vijest iz dnevnih novina. “Ciatti je hitno prevezen u bolnicu, a Rusi su pobjegli iz kluba. Nažalost, ozljede Talijana su bile preteške i mladić je umro”, kaže se u nastavku.

“Rusi”, zapravo, nisu Rusi nego Čečeni, ali to nije bitno, bitno je da je Putin veliki sotona, a Rusija neprijatelj zapada, pa je sotonizacija Rusa ne samo dopuštena, nego i poželjna. Napisati da su “tri muslimana prebila na smrt Talijana” bi pak bio govor mržnje, pa su tako muslimani iz Čečenije postali – Rusi.

Ovom treba dodati i fenomenalnu razliku u publicitetu koje je dobilo, i u Hrvatskoj i svijetu, gaženje antifa-protuprosvjednika u Charlottensburgu gdje je počinitelj bio bijeli rasist i gaženje 6 vojnika u Parizu, gdje je počinitelj bio pripadnik religije mira. Iako nije izravno vezano na Hrvatsku, valja spomenuti da je gaženje u Charlottensburgu pokrenulo maniju rušenja povijesnih spomenika generalu Leeju (inače simbolu pomirenja sjevera i juga u SAD-u u zadnjih više od sto godina i protivniku ropstva!) Zanima me, hoće li slijedeći put, kad kakav musliman uz povik “Allahu akbar” zgazi dvadesetak ljudi šleperom, antife krenuti rušiti džamije?

No, lijepo je znati da i hrvatski mediji, zajedno s HINA-om, sudjeluju u prekrajanju povijesti i sadašnjosti, suptilnim i manje suptilnim manipuliranjem vijestima.

Situacija u Agrokoru sve bolja…

Izvješća Ante Ramljaka o situaciji u Agrokoru sve više podsjećaju na stabilizaciju Milke Planinc. Znate, ono, kad bi se nabrajale metričke tone proizvedenog žita i tone čelika, pa desetak minuta Dnevnika o izvozu brodova u Švedsku, pa uspjesi turističke sezone, pa… pa, na kraju, konstatacija da se situacija popravlja i da gubici privrede nisu bitno veći od planiranih.

Tako i Ramljakova uprava navodi kako se situacija s likvidnošću popravlja, broj kupaca raste, nastavlja se rad na optimizaciji troškova i restrukturiranju, kažu i da su tvrtke iz segmenta prehrane normalizirale proizvodnju i poslovne procese te povećale zalihe, poboljšale su se likvidnost i stabilnost kompanija, što omogućava nabavku sirovine po povoljnijim cijenama i pozitivan utjecaj na jačanje profitabilnosti.

Negdje pri kraju je navod da je “dobit prije kamata, poreza i amortizacije u minusu za 234 milijuna kuna”, što će reći da to nije dobit, nego gubitak. Koji će nakon poreza, kamata i amortizacije biti i veći od pola milijarde kuna, po svoj prilici. Ali eto, utješno je da, kažu, dolazi treći kvartal, kad se zbrajaju rezultati sezone, a prva dva kvartala su ionako slabija. “Izvanredna uprava napominje kako su rezultati Maloprodaje sezonskog karaktera, te su stoga i podložni nižoj profitabilnosti u prva dva kvartala, te da se najbolji rezultati ostvaruju za vrijeme ljetnog turističkog perioda”, kažu. A i to malo podsjeća na vrijeme Milke Planinc. Ono, nije nam dobro išlo do sad, ali čekajte da zbrojimo rezultate sezone…

A negdje na dnu priče, sitnim slovima, napominje se kako su Rusi pokrenuli u inozemstvu nekoliko arbitražnih postupaka protiv Hrvatske i Agrokora. I ovršnih, jer imovinu Agrokora u inozemstvu ne štiti lex Agrokor. Pa ako još uvijek mislite da je bilo pametno ne dati Agrokor Rusima da sami pokušaju izvući što se da od svojih vlastitih para, pri čemu bi država svakako bila pošteđena tužbi i vraćanja Agrokorovih dugova, a šanse za spas korporacije puno veće, onda vam nema pomoći. Previše gledate HRT i čitate mainstream medije. Ako je ono što je Todorić radio bilo “friziranje izvješća”, što je tek ovo što radi Ramljak? Koji, eto, kaže da je sve super… osim što će vjerovnici morati otpisati gotovo sva potraživanja. Na što se vjernovnici grohotom nasmijaše i tužiše Hrvatsku na međunarodnom sudu

Todorić se vraća…

Ali ne na čelo Agrokora, naravno. Narodni neprijatelj broj jedan, navodno, ako je vjerovati Nacionalu (a nije uvijek, naročito kad se radi o kampanjama protiv određenih ljudi) sprema tužbu protiv RH.

Kao i Sberbanka, koja pokreće u Londonu čak tri arbitražna postupka protiv RH, Todorić smatra da je pretrpio enormnu štetu nakon donošenja lex Agrokora. “Bude li postupak po njega uspješan, Todorić bi mogao pokrenuti postupak kojim bi od države tražio da mu se nadoknadi šteta. Todorić smatra da mu je država nizom svojih postupaka ukrala otprilike godinu dana vremena da sam pokuša riješiti problem i izađe iz krize. Sada se pokazuje da je kandidata za kupnju koncerna u krizi bilo, te da se o tome moglo diskutirati još neko vrijeme, prije no što bi banke pokrenule procedure koje su se najavljivale”, citira Nacional “neimenovani izvor”.

Sad, u novinarstvu obično važi da izvor, ako nije imenovan – ili ne postoji ili ne govori (cijelu) istinu. No, neovisno o tome, ja ne smatram da je za propast Agrokora itko kriv osim Ivice Todorića. Amerikanci su mu nudili tri i pol milijarde za Janu prošle godine, tražio je pet. Da je prihvatio, izvukao bi se. Kinezi su mu, navodno, nudili milijarde, da je prihvatio njihove uvjete, izvukao bi se. No, problem je što će Hrvatska na sudu morati dokazati, tuži li je Todorić, da je djelovala u najboljem interesu dioničara, uključujući Todorića. Da ne govorim da bi ostali dioničari Konzuma, Belja, Jamnice i ostalih tvrtki iz koncerna isto tako mogli tužiti državu.

Ukratko, sve ono o čemu sam pisao kada je donošen lex Agrokor, sada se obistinjuje. Pametna Vlada ne bi to dirala ni štapom, pustila bi Ruse da to sve skupa preuzmu, pa kako im bude. Ali, očito je presudio interes naših zapadnih prijatelja pred interesom RH. A njihov je interes bio držati Ruse dalje od Konzuma i Belja. U konačnici, cijena bi za Hrvatsku mogla biti ogromna. Puno veća nego što se u ovom trenutku itko usuđuje i pomisliti.

Britanska okupacija Jadrana

Novine s ushitom donose vijest da na BBC-ju kreće novi reality program (sinonim za smeće, u kojem sudjeluje smeće, namijenjeno smeću). Show će pratiti “razuzdano partijanje mladih koji se okupljaju u najpopularnijem ljetnom resortu, Zrću, u Novalji na otoku Pagu”, piše The Sun.

Zrće mi je u sjećanju iz nekih boljih vremena, kad tamo još nije bilo Engleza, a riječ “razuzdano” se obično pojavljivala u medijima koji bi donosili fotografije gologrudih Mađarica koje bi MC u Aquariusu nagovorio da skinu gornji dio, vjerojatno u zamjenu za poneki besplatni koktel. Zapravo, fenomen Zrća je krenuo od kasnije zapostavljenog i zaboravljenog Calypsa, posve ugodnog beach bara na rubu šume i uz samu obalu, a kasnije su klubovi postajali sve bučniji, veći, brojniji… a zabava sve manje zabavna za bilo koga starijeg od puberteta. Domorocima su se pridružili prvo Talijani, pa ostali…

Da bi na kraju sve preuzeli Englezi, a gdje oni partijaju tamo trava ne raste. U pravilu su agresivni, vrlo pijani, vrlo nadrogirani i u pravilu kad oni zauzmu neko odredište svi drugi ga napuste. Jer se nikom ne da imati posla s njima. Vidio sam još devedesetih na Kreti što su u stanju napraviti od ljetovališta. U principu ih ne zanima ništa osim jeftinog alkohola, vulgarni su i sve prije nego civilizirani. Barem ona niža klasa koja dolazi na mjesta od Ibize do Zrća.

Unatoč tome, iz nekog razloga, Hrvati i dalje gaje komplekse spram zapada i naročito Engleske, iako taj zapad već davno nije vrijedan spomena, naročito Engleska. Svake godine su sve pijaniji, bijele Engleskinje svake godine sve deblje, ali mi i dalje tvrdimo da oni donose gomile novca. Engleska već davno nije ona viktorijanska, niti ona iz TV serija poput Poirota. A i tada je bila takva samo unutar visokih društvenih krugova: ona je oduvijek bila izrazito klasno društvo, za razliku od, recimo, Njemačke.

Možda bi netko ipak trebao razmisliti: unatoč visokoj platežnoj moći mladih Engleza s obilate engleske socijale, koliko zapravo gubimo na njima? Jer, dovući njih, u praksi znači otjerati sve druge goste, barem je tako u Španjolskoj i Grčkoj. A ti drugi gosti, pa i oni obiteljski, izbjegavaju Zrće i Novalju jer se nikom ne da sudarati po gradu s glasnim i pijanim klincima koji mu povraćaju po cipelama. Ako Englezi jednog dana nađu luđe, jeftinije mjesto koje im je spremnije tolerirati pijane ekscese, Zrće bi se brzo moglo isprazniti. A i bez toga, možda bi ipak bilo isplativije otjerati Engleze. Česi, možda, nemaju takvu platežnu moć, ali nisu ni takve štetočine. I ne tjeraju druge goste.

Izvješće State Departmenta

Nevjerojatna je zluradost kojom mediji svake godine poprate izvješće State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Ustaška zemlja, Hasanbegović, ZDS, i tako dalje.

Prethodnih godina sam si dao truda pogledati kako to izvješće izgleda za druge zemlje – uključujući SAD. I tamo ćete naći sve te iste stvari za manje više sve zemlje. Da, uključujući SAD. Jednostavno, to izvješće je konglomerat raznih novinskih napisa, izvješća Amnesty Internationala i nevladinih organizacija i tamo se nabraja sve što se dogodilo u proteklih godinu dana, a što se može podvesti pod – “ljudska prava”, što god ona danas bila.

Uglavnom, iz izvješća se jedino da zaključiti da je u američkom veleposlanstvu u Zagrebu, lani još uvijek bila Obamina ekipa, koja je manje-više prepisivala izvješća raznih Documenti i SNV-a. Doduše, ni od nove ekipe koja tek treba doći, ne treba očekivati da će raditi bitno drukčije, no poanta je: to nisu stvari oko kojih se treba uzbuđivati. Jer, ako pogledate to isto izvješće za Njemačku, recimo, vidjet ćete da tamo ima puno više toga o neonacistima i nacistima kao takvima, te patnjama mladih imigranata, pa to ne znači da Njemačku itko smatra zemljom koja krši ljudska prava.

Izvješće za Hrvatsku je u cjelini pozitivno, naročito što se tiče slobode medija i navodi se da nema teških kršenja ljudskih prava od strane Vlade, političkih zatvorenika, niti kršenja prava izbjeglica i sličnog. No, što god u tom izvješću pisalo, mediji će jedan dan u godini imati materijala. Bilo bi ipak dobro da se koje godine dohvate i toga što piše za druge zemlje. Naročito nama susjedne. Onda bi sve to skupa bitno drukčije zvučalo. Naime, dok Srbi prenose naša izvješća iz medija i zgražaju se nad “ustašama”, promiče im da se u ovogodišnjem izvješću za Srbiju spominje nasilje nad pripadnicima nacionalnih manjina, zastrašivanje novinara, odbijanje suđenja za ratne zločine nad Albancima, korumpirana policija i sudovi, nezakonita uhićenja, pa i ona moguće politička..

Facebook Comments

Loading...
DIJELI