Bolnicu je odlikovao drug Tito ordenom crvene zvijezde i tome slično. Što je to ta bolnica zaslužila, pa da joj se tako odužio?
U ovim ljetnim vrućinama, kao u vrući krumpir, pušem po šarafncigeru za skidanje „Tito ploča“, da ostane hladan i sposoban za naredna lančana skidanja. Vjerovali ili ne, na samom ulazu u poznatu zdravstvenu ustanovu, Bolnicu Vrapče, već desetljećima Vam se oči sudaraju s velikom spomenpločom i njenim šizofreno uvredljivim sadržajima. Bolnicu je odlikovao drug Tito ordenom crvene zvijezde i tome slično. Što je to ta bolnica zaslužila, pa da joj se tako odužio? Politička psihijatrija je u pitanju! Što bi bilo drugo?
Mračnih sedamdesetih godina, kada je Titov represivni aparat bio na vrhuncu, prilikom njegovih dolazaka u Zagreb, sve one i mlade i stare, nacionalno svjesne i povijesno obrazovane bi se uhićivalo i dovodilo u spomenutu bolnicu kao “duševno bolesne i na terorizam spremne”. I sam pisac ovih redaka, kao tadašnji djelatnik bolnice, kao žrtva spomenute represije, može o tome svjedočiti, no ovaj put ću citirati dvojicu još živih mojih kolega iz tog vremena.
“Kada bi napunili Petrinjske i Remetince, onda su ih dovodili i u našu bolnicu. Kako se Titov avion dizao u zrak s aerodroma Pleso, tako smo preko bolničkog kruga gledali kolonu otpuštenika s torbicama preko ramena.” (Marijan Komesarović). “I dijagnoze su im nekakve upisivali” (Jozo Margeta)
O (ne)uklanjanju takvih obilježja odlučuje lokalna samouprava, što bi se reklo – djelatnici dotične ustanove. No, pitanje je koliko su oni u tome moćni, s obzirom na činjenicu da spomenutu ustanovu i dan danas bije glas – političke psihijatrije. Od mnoštva medijskih napisa o tome izdvojit ću tekst uglednog novinara Damira Kramarića od 25. 2. 2015. (portal Direktno.hr):
„Ugledni njemački Hrvat, Karl Kutniak, o tome je upozorio njemački parlament i mnoge njemačke akademike, a ovaj tjedan se obratio i glavnom državnom odvjetniku, Dinku Cvitanu: ‘Poštovani gospodine Cvitan. Zgrožen sam činjenicom da se u bolnici Vrapče de facto vrši tiha likvidacija svih političkih nepodobnih građana RH, prvenstveno mlade populacije i da u tom zločinu sudjeluju ravnatelj Vlado Jukić i svi liječnički i kontrolni organi bolnice. Evo kako izgleda taj zločinački krug: Ministar Ostojić i njegovi iz policije nasilnički privode već odabranom sucu ‘okrivljenika’ (Kvesić, Frančisković, Kakarić, Franklin i mnogi drugi). U kratkom vremenskom roku, ‘okrivljeniku’, član zločinačke liječničke organizacije bivšeg ministra Rajka Ostojića i sadašnjeg Varge, postavlja dijagnozu, uobičajeno: paranoidna šizofrenija… Slijedi prisilna hospitalizacija u Vrapču pod vodstvom dr. Aleksander Haida i njegovih ostalih kolega zločinaca.”
Ne znam kako su se kasnije odvijale stvari na relaciji Bolnica – ugledni Nijemac Kutniak, no stvar je šokantna i zastrašujuća, zar ne? No, evo i jedne u takvim prilikama istinske liječničko-znanstvene ocjene zdravstvenog stanja pacijenta:
“Idi ti Pero doma i onome tko te poslao meni, kaži da je on duševno bolestan”. Rekao mu je to psihijatar. Riječ je o Peri Tadiću, dugogodišnjem zeničkom nedužnom političkom robijašu, koji je u staračkom domu na Ksaveru slobodno pričao o udbaškim torturama. Njegove su priče stanari doma, stari jugo-partizani ocijenili kao ustaško-fašističke, pa su mu slobodno psovali ustašku majku, istu onu majku čijem je udbaškom ubojstvu kao dječak svjedočio, pa su ga, zajedno s ravnateljem doma (Vidoje Goluža), sa socijalnom radnicom ispod ruke, poslali psihijatru. (Iz knjige “Bosna koje više nema”, jedne od desetak Perinih izdanih knjiga.)
Pero Tadić je danas stanar staračkog doma u Klaićevoj ulici.