Za ovaj pohod na Biokovo okupilo se tridesetak hrvatskih domoljuba koji će na lokalitetu Mišljen - Stražbenica, pored prošle godine podignute spomen ploče i kamenog križa, položiti cvijeće i pomoliti se za duše šestorice ubijenih hrvatskih vojnika. Naime, tamo, u biokovskim vrletima, 23. svibnja 1948., jugoslavenske komunističke vlasti su iz zasjede usmrtile tu skupinu hrvatskih vojnika, kod kojih se i nakon pune tri godine od svršetka Drugoga svjetskog rata, nije ugasila nada i vjera u slobodu i hrvatsko državno osamostaljenje...
Daleko prije nego li je sunce provirilo iza Mosora i obasjalo pretežito neobrađena gatska polja, šireći krila, ponosno se oglasio prvi jutarnji pijetao. Za njim i kokoši. Nekoliko, tek izleglih pilića glavinjali su po ograđenom kokošinjcu, kao da nisu znali što im je raditi u to doba dana. Iako je požar ovih dana opustošio obližnju Žrnovnicu, Srinjine, Tugare, Podstranu, Sitno Donje i Gornje, te ozbiljno zaprijetio Splitu, miris paljevine gotovo da se i ne osijeća u preostalom dijelu Poljica.
Sinoć do kasno nisam sklopio oči, jer su mi misli bile zaokupljene žalosnim događajima od prije šezdesetdevet godina i one su bile povod za današnji hodočasnički pohod na Biokovo. Starim kamenim kućama u selu sve jače odjekuje glasna tišina, jer je mještana sve manje. Brončani spomenik popu glagoljašu, postavljen pored župne crkve i Muzeja Poljica, kao da s uzdignutom rukom i ispruženim prstom upozorava na tu novu pošast koja je zadesila Hrvatsku i ovdje u zaleđu Omiša. Iz obližnje štale, umiljato vireći iza napola otvorenih vrata, oglasio se i magarac. Moram požuriti jer se do Zagvozda treba voziti nekih pola sata.
Evo me na državnoj cesti s oznakom D-70, koja od Gata, uzduž srednjih Poljica, vodi na istok prema naplatnim kućicama Blato na Cetini. Okružena sivim mosorskim kamenjarom i omanjim zelenim grabrovim šumarcima, u daljinu se vijugavo proteže elegantno postavljena autocesta. Premda je izgradnja stajala preskupo, ponajviše zbog nepovoljnih kamatnih stopa i duhovne pustoši onih koji su iz kojekakvih razloga donosili diskutabilne odluke o načinu njene izgradnje, ona je ipak naš hrvatski ponos. Ona tako živopisno simbolizira patnju i stoljetnu težnju hrvatskog naroda za svojom slobodom. Iako je nešto manje od sedam sati, vanjska temperatura zraka dosegla je visokih 25 stupnjeva. Na udaljenosti od nekih petnaestak kilometara, s desne strane, u nebo se visoko izdiže Biokovo.
Zborno mjesto Zagvozd
Premda sam nastojao biti vojnički točan, ipak u tome nisam uspio. Na zborno mjesto ispred kafića u samom centru Zagvozda došao sam s osam minuta zakašnjena. Zbog žurbe, u sedam sati nisam poslušao ni jutarnje radio vijesti. Još izdaleka, za prvim stolom vidim Ivana Lučića i njegovo društvo s kojima ću nešto kasnije zajedno sjediti u njegovom bijelom autu s povišenom šasijom i nastaviti put prema Biokovu. Srdačno se pozdravljamo. Ivan je veliki hrvatski doboljub i zadnjih je godina više kod kuće u Gornjem Docu, nego u dalekom Stockholmu gdje živi i radi zadnjih četrdesetpet godina. Dok se posve ležerno ispija prva jutarnja kava i otvaraju brojne teme, diskretno se zagledavam u pomalo zabrinuti izraz lica Milana Tomičića.
Naslućujem da to nije zbog nekoliko krupnih kapi kiše koje su upravo ispale iz prolaznih oblaka. On je savjestan organizator koji vodi računa o svemu i svi znamo da bi se bez njega teško mogao ostvariti ovaj hvale vrijedan kršćanski, civilizacijski, humanistički i viktimološki pothvat. Srdačno pruža ruku dobrodošlice, ama baš svakome, nastojeći time pokazati koliko mu je stalo da se svi osjećamo lijepo i ugodno u ovom domoljubnom hodočasničkom pohodu na Biokovo. Evo nam i legendarnih pripadnika hrvatske pobjedničke vojske. Ponosno i uzdignuta čela, stolovima prilaze, ratni zapovjednik 9. bojne HOS-a, pukovnik Marko Skejo i general Željko Glasnović, danas zastupnik u Hrvatskom saboru.
Iako šira hrvatska javnost i nije upoznata s planom za današnji dan na Biokovu, ipak se za ovaj pohod okupilo tridesetak hrvatskih domoljuba koji će u planini, na lokalitetu zvanom Mišljen – Stražbenica, pored prošle godine podignute spomen ploče i kamenog križa, položiti cvijeće i pomoliti se za duše šestorice ubijenih hrvatskih vojnika. Naime, na tom su lokalitetu u biokovskim vrletima 23. svibnja 1948. godine, jugoslavenske komunističke vlasti iz zasjede usmrtili tu skupinu hrvatskih vojnika, kod kojih se i nakon pune tri godine od svršetka Drugoga svjetskog rata, nije ugasila nada i vjera u slobodu i hrvatsko državno osamostaljenje.
Zagvozd ovih ljetnih dana živi u duhu već tradicionalne kulturne manifestacije i nadaleko poznatih kazališnih susreta, „Glumci u Zagvozdu“ i tako još od 1998. godine. Zato i ne čudi što se među okupljenima očekuje dolazak organizatora i domaćina, poznatog hrvatskog dramskog umjetnika, Vedrana Mlikote. Na svakom se koraku vide plakati s programom ovogodišnjih susreta, a upravo ove subote u goste dolazi poznati hrvatski zabavljač, stand up komičar i glazbenik – Damir Mihanović Čubi. Upravo zato Vedran Mlikota ove godine neće s nama u planinu, već ostaje u svome Zagvozdu, gdje će osobno dočekati brojne prijatelje i goste koji dolaze sa svih strana svijeta.
Ponosne visine i misteriozne dubine Bijakove
Prije otprilike šezdesetpet milijuna godina, uslijed sudara Afričke i Euroazijske ploče, započeli su snažni podzemni tektonski poremećaji koji su doveli do nabora i lomova horizontalnih slojeva zemljine kore, te njihova izdizanja iznad površine mora. Kao posljedicu tog prirodnog procesa izrastanja planinskih masiva iz Jadranskog mora, danas imamo Dinaride, u čijem je sklopu i Biokovo.
Svaki korak do najvišeg vrha ove mitske hrvatske planine, bilo s njene južne ili sjeverne strane, obilno će putnika nagraditi nesvakidašnjim pogledom na pitoresknu Dalmatinsku zagoru, velebne bosansko-hercegovačke planine, nepregledno morsko plavetnilo s brojnim otocima. Sa Svetog Jure, najvišeg vrha položenog na 1762 metara nadmorske visine, kao na dlanu, s južne strane vidi se Makarska, dok je na zapadu Omiš s prekrasnim poljičkim prostranstvima sve do Splita, a na sjeveru je Zadvozd, s Imotskim u njegovu zaleđu.
Bijakova ili Bijakova planina, kako se od starine u Zagori izgovara Biokovo, a Biokovo ili Bjakovo u primorskom dijelu, uz svoje ponosne visine ima i neslućene misteriozne dubine. Do sada je otkriveno više od 400 jama i spilja, a neke su duboke i nekoliko stotina metara. Neke od njih vječno su pune snijega i leda koji odolijeva i najtoplijem suncu. To su jame ledenice. Do pojave hladnjaka, tamo su led vadili biokovski ledari za potrebe makarskih hotela. Sjeverna, kontinentska strana biokovskog masiva bitno se razlikuje od vršne i primorske. Ona je šumovita i pretežito se blago spušta u dolinu u čijem se podnožju smjestio Zagvozd, s okolnim selima.
Hodočasnički put uz Biokovo
Sunce se polako uzdiže na nebo i vrijeme je za polazak. Nakon rasporeda po vozilima, krećemo u smjeru jugoistoka. Za volanom je Ivan Lučić, odjeven u lijepu crnu majicu HOS-a. Otraga je još jedan Ivan Lučić, ali nešto mlađi, koji s ponosom nosi majicu s natpisom – Tenkisti – i koja ga podsjeća na njegovu 4. gardijska brigadu Hrvatske vojske. Pored njega sjedi ratnik Predrag Bajamić, a njegovu majicu krasi natpis – 14. brigada Hrvatske vojske. Mirko Bilić iz Studenaca u svojoj svijetlo plavoj majici na špaline, stisnuo se do vrata iza vozača, jer su dva grabrova štapa suzila ionako malo mjesta u autu. Premda je bilo i mlađih, Mirko će prvi doći do spomen ploče i položiti oveći vjenac s hrvatskim povijesnim grbom ispleten od svježeg cvijeća.
Nakon desetak minuta vožnje po asfaltiranoj cesti, Ivan iza Milića kuća naglo skreće udesno na makadamski put koji vijugavo, s blagim usponom, vodi prema Biokovu i dalje njegovim sjevernim obroncima prema vrhovima planine. S nekih pet metara širine i do deset kilometara dužine, ovaj je put prije dvije godine izrađen sredstvima Europske unije i na njemu se ima još toga za uraditi.
Evo nas na platou zvanom Kaoci, kao stvorenom za predah i pripravu za onaj najteži dio puta – pješački uspon prema zacrtanom vrhu planine. Još do prije pedesetak godina ovdje se odvijao stvarni život zabiokovskog pučanstva i to od proljeća, pa do prvoga snijega. Vide se ostaci omanjih i prilično jednostavnih kamenih nastambi za ljude i blago, koje se nazivaju stanovi. U sredini platoa sačuvani su bunari, gdje se pojilo blago. Kao da je došlo vrijeme za laganu okrijepu. Iz naprtnjača, ruksaka i pokoje stare zobnice, vade se panceta, sir i kruh. Ima rajčica i ukiseljene kapulice. Dakako, sve se to zalijeva crnim vinom, a kojega, ipak, prije toga treba razvodniti napola smrznutom vodom iz amblaže u kojoj je još sinoć šumila – Coca-Cola. Kod nekih hrane ima u izobilju, pa se ubrzo primičemo skupini koja u miru i tišini blaguje pod krošnjom stabala, odakle se u daljini vide i bosansko-hercegovačke planine.
Sve se odvija skrušeno i u priličnoj tišini, baš onako kako i treba u ovakvoj prigodi. I ne samo po opremi zaostaloj iz Domovinskog rata, nego i po odgovornom ponašanju u svakom pogledu – lako se prepoznaju hrvatski ratnici. To je i posve razumljivo, jer su oni ratovali i na Južnom bojištu u uvjetima Biokovu sličnog surovog prirodnog okruženja. Iako je to bilo prije četvrt stoljeća, svi se odreda sjećamo dubrovačkog zaleđa i konavoskih brda, kao da je to bilo jučer. Poučeni ratnim iskustvom iz vremena ljetnih žega, na vodu gledamo s velikim oprezom, jer je nema u izobilju.
Na Biokovu sam izletnički dolazio i više puta, ali s njegove južne strane. Ovdje sam prvi put i sve me duboko impresionira. Gledam i čudim se odakle na Biokovu i do dvadeset metara visoke jele. Pomalo plaši, samo naizgled, blaga narav ove planine. Ulazeći u njezinu dubinu i visinu prizivam u sjećanje sve ono što sam pročitao, pa tako i u knjigama uglednog hrvatskog geologa, dr. sc. Ive Velića. No, još sinoć sam listao ove godine izašlu knjigu s nešto drukčijom temom. U naslovu velikim slovima piše „Svjedoci istine o Domovinskom ratu“, autora Slavka Grubišića i u njoj sam tražio podatke koji će mi pomoći u što boljem razumijevanju događaja od prije šezdesetdevet godina.
Oko sebe gledam ljude zrele životne dobi i pitam se, što ih je pokrenulo u pohod na planinu po ovako vrućem danu. Odgovor sam dobio već kod prvog razgovora s meni nepoznatim čovjekom sjede glave, koji je duboko uronjen u misli hodao ispred mene. „Ovdje su komunisti ubili moga ujca Ivana“, kaže mi Ivan Kegalj. „Za razliku od preostale petorice, on je uspio pobjeći, ali su ga komunisti naknadno pronašli teško ranjena i bacili u jednu od brojnih jama na južnoj strani Biokova. Prokazali su ga čobani, koji više nisu živi. I danas tražim njegove kosti“, kaže Kegalj i nastavi gaziti kroz šumu.
Potresna svjedočanstva
Mrtva su tijela iz planine donijeli u središte Zagvozda i na njima su se, vlastima odani mještani i partijski rukovoditelji, danima brutalno iživljavali na razne načine kako bi javno dokazali svoju odanost idealima revolucije u izvedbi Komunističke partije Jugoslavije i maršala Josipa Broza Tita. Oni su poslije rata bili ugledni direktori državnih poduzeća, učitelji, lugari, cestari i političari. I danas mnogi žale za tim vremenom, zanemarujući pritom sve strahote onih ljudi koji se nisu slagali s tom protuhrvatskom politikom.
Slušam ucviljeni glas i gledam uplakano lice Marije Pavlinović, koja sa suprugom sjedi u sjeni obližnjeg grmlja. I ona potresno svjedoči o teškom životu nakon smrti oca i dugogodišnjoj javnoj stigmi cijele obitelji. Ona se rodila svega pet dana nakon nasilne smrti njezina oca Kažimira Pavlinovića, jednog od te šestorice ubijenih. Posmrtni ostaci ovih hrvatskih mučenika ekshumirani su 1994. godine i nakon prigodne komemoracije i svete mise, pokopani su u zajedničku grobnicu na novom groblju sv. Jeronima u Lovrinčevićima u Biokovskom Selu.
Devet je sati. Sunce se sve više uzdiže na nebo. Jako je vruće, ali će uskoro biti još i gore. Pred nama su još dva sata hoda. Na leđa sam uprtio posve novi ruksak njemačke proizvodnje koji mi budi uspomene na onaj stari kojega sam za Domovinskog rata nosio na bojištima od istočne Slavonije do Dubrovnika. U njemu su dvije napola smrznute boce vode, malo hrane, kutijica s „Lekadolom“ od 500 mg, elastični zavoj, nešto sanitetskog materijala, omanji konopčić i još poneka sitnica, koje bi u planini mogle biti od koristi. U futroli obješenoj o vojnički pleteni remen, s moje desne strane, odložen je multifunkcionalni leathman, koji zna itekako dobro doći sa svojim brojnim nožićima, pilicama i odvijačima.
Već na početku neoznačene staze, ako se stazom može nazvati to po čemu hodamo, učestalo se zastaje i osvježenje traži u vodi. Oni fizički spremniji, već su davno odmakli, pa tako i oba Lučića, Bajamić, a da ne govorim o Biliću, koji je već odavno zacrtao da s vijencem – mora doći prvi. Nije prošlo ni deset minuta, a oblio me znoj, srce se uzlupalo i jedva sam došao do zraka. E, ovo nije dobar znak – pomislio sam, naslonivši se na oveću stijenu pored osrednje visokog grabra. Za razliku od mene, general Glasnović prilično je elegantno odjeven i na njemu ne vidim tragova znoja. Malo se odmorimo i nastavimo zajedno, ali ovaj put korak po korak i s noge na nogu. S vremena na vrijeme zastanemo i učinimo pokoju fotku. Uskoro je zazvonio mobitel i od Ivana sam dobio vijest da me negdje naprijed u šumi čeka tek odsječen jasenov štap.
Dolazimo u područje teške hladovine koju stvaraju visoke i debele jele. Oko njih su od starosti oborena i napola istrunula stabla. Opet radimo malu stanku za odmor. Sva je sreća što u pohodu nisu samo muški pa nas, s meni omiljenim čokoladicama „Merci“, krijepi odmjerena dama s pletenim šeširićem na glavi. Zahvalni smo Dragici Zeljko na tim slasticama i svemu što će napisati i na portalima objaviti s ovog pohoda. U tako neformalnom rasporedu kretanja kroz šumu, čija se brzina ipak mijenja s vremena na vrijeme, polako se bližimo vrhu i našem cilju. Upućeni pronose glas da još ima oko pla sata hoda po čistini bez ijednog stabla.
Oko nas visoke stijene i duboke vrtače. S lijeve strane, omeđen tradicionalnim suhozidom, nalazi se omanji korovom zarastao vrt u kojem se sadio krumpir. Odmah desno razgledavamo jedan od napola urušenih stanova. Na sve strane osjećamo očaravajuće opojne mirise gospine trave, ivice i vriska. Nekad se ova trava žela srpom i sušila za zimske dane dok je blago bilo u stajama, a oni nešto više upućeniji u moć prirode, od trave su radili ljekovite biljne pripravke.
Fašizam, komunizam i lažni antifašizam
Ako je, pak, cijeli civilizirani svijet s pravom osudio primjenu plinskih komora kao jednog od oblika brutalnog nasilja nad ljudima u Drugom svjetskom ratu i ako te zlikovce nazivamo nacistima, odnosno univerzalno – fašistima, postavlja se posve logično pitanje – kako nazvati one zlikovce koji su, npr. u Hudoj jami, nakon svršetka rata zazidali i tako okrutno gušenjem usmrtili više od tri tisuće zarobljenih vojnika, civila, žena i male djece? U čemu je suštinska razlika između ova dva zločinačka pothvata? Odgovor je posve jednostavan. Među njima nema nikakve razlike, osim što su fašističke sustavne masovne likvidacije u plinskim komorama bile tijekom Drugoga svjetskog rata, a komunističke sustavne masovne likvidacije, ne samo tijekom rata, nego i nakon njegova svršetka. O tome zorno svjedoči primjer iz Hude jame kod Celja u Sloveniji ili Markovića jame kod Trilja, ili brojne jame na Biokovu ili nepregledna grobišta u Maceljskoj šumi i da ne nabrajam dalje…
Današnji pravni, biološki i ideološki sljedbenici jugoslavenske komunističke partije, takav partizanski pokret i takvu poslijeratnu zločinačku totalitarističku praksu generalno nazivaju – antifašističkom, a zagovornike i protagoniste takve političke filozofije nazivaju – antifašitima. Prije ili kasnije oni će morati priznati da se Komunistička partija Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata isključivo borila za vlast, a sve ostalo je velika laž o kojoj već odavno bruji cijeli ozbiljni znanstveni i demokratski svijet! Spletom nesretnih i nespretnih okolnosti, ta se laž u svijesti velikog dijela hrvatske javnosti s vremenom pretvorila u istinu i tako postala, pa gotovo nepopravljiva promidžbena paradigma.
Iako ničim nije moguće ostvariti ni približno punu zadovoljštinu žrtvama, odnosno obiteljima i potomcima žrtava jugoslavenskog komunističkoga totalitarizma, pa tako ni žrtvama iz biokovskih jama, ipak je od hrvatskog državnog osamostaljenja učinjen veliki napredak na tom planu. Kao prvo, želim istaknuti činjenicu da je Vijeće Europe svojom Rezolucijom 1481 iz 2006. godine, osudilo masovna kršenja ljudskih prava svih totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Osim toga, Vijeće Europe se svojom Rezolucijom 1096 iz 1996. godine založilo za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava. Upravo je na toj podlozi, Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. (Narodne novine, broj 76/06).
Izražavajući nezadovoljstvo s primjenom ovih odluka u hrvatskom javnom i političkom životu, Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na svojoj javnoj sjednici održanoj 31. listopada 2015. godine, u prepunoj velikoj dvorani „Lisinski“ u Zagrebu, javno osudilo Josipa Broza Tita, jugoslavenski komunistički totalitarizam i njihove ideološke sljedbenike. I ne samo tim odlukama, nego i zalaganjima brojnih pojedinaca i građanskih inicijativa, postignut je veliki napredak do te mjere, da su politički zreli ljudi i njihove političke platforme ovih dana iznjedrile odluku o preimenovanju najljepšeg zagrebačkog trga. U tom kontekstu već u kolovozu ove godine očekuje se i prva sjednica Gradske skupštine Grada Zagreba u novom sazivu,na kojoj će se donijeti završna odluka o preimenovanju tog trga i s pročelja okolnih zgrada zauvijek ukloniti pločice sa sramotnim natpisom – Trg maršala Tita.
Nekima će se ovaj dio teksta s naglaskom na hrvatske postkomunističke uspjehe učiniti pretjeranim, ali se u takvoj prosudbi ne smije zanemariti činjenica da je taj uspjeh doista velik, uzmu li se u obzir politička prošlost i svjetonazorska uvjerenja ljudi koji su svih ovih godina nosili projekt hrvatskog državnog osamostaljenja.
U molitvi kod križa i spomen ploče
Ispred nas je osrednje velik planinski prijevoj. Desno na vrhu stijena, viori se hrvatska državna zastava. Nešto niže od nje još jedna, ali puno veća s natpisom – Župa Zagvozd i Imotska krajina. Na sam dohvat ruke nalazi se kamena spomen ploča s imenima šestorice ubijenih, a iznad nje kameni križ koji se tako lijepo uklapa u okoliš biokovskog sivila i pokojeg omanjeg stabla. Na kamenoj ploči piše: „Ovdje je palo golubova jato, a bili su za dom spremni. Pobiše ih komunistički zlotvori. Spomen podižu zagvoški domoljubi“. U nastavku je popis žrtava: „Kegalj Ivan, 23.5.1948., Cista Velika; Alač Andrija, 23.5.1948., Drašnice; Josip Pavlinović Mijutinov, 26.8.1922. – 23.5.1948., Rašćani Donji; Marijan Kovačević Đuza, 22.3.1924. -23.5.1948., Rašćani Donji; Dinko Pavlinović Čin, 2.3.1924. – 23.5.1948., Rašćane Donje; Kažimir Pavlinović Dujin, 5.3.1928. – 23.5.1948., Rašćani Donji“ . I završni dio natpisa: „Na ljutu ranu ljutu travu. Hrvatski vitezovi – križari – s nama su. Srpanj 2016.“.
U širem su okruženu rijetka stabla, dok se zapadno, na oko sat i pol hoda, izdiže brdo nazvano po svetom Iliji. U podnožju je poznati tunel, nazvan po istom katoličkom svecu. Na nekih dva kilometra istočno, vidi se najviši vrh Biokova nazvan po svetom Juri i na njemu prepoznatljivi radiotelevizijski odašiljač. Istoimenu crkvicu u blizini odašiljača, odavde nije moguće vidjeti. Dok se odmaramo u sjeni stabala i radimo još jednu okrijepu, u daljini vidimo hodočasnike koji dolaze na Svetog Iliju, gdje se tradicionalno služi sveta misa. Oni su došli još noćas iz Zagvozda, Rastovca, Rašćana, Slivna, Basta, Makarske i drugih okolnih mjesta. Od njih stodvadeset, nama je pristupilo njih dvadesetak.
S njima su don Mate Munitić iz Župe Krstatice, te don Dražen Balić i fra Petar Vrljičak. Kod spomen ploče i križa nije bilo svete mise, nego se moli odrješenje za ovdje ubijene hrvatske mučenike, koje predvodi mladi i potpuno zreli svećenik, don. Mate Munitić. Čujemo i snažnu poruku koja se rijektko čuje s oltara. Bravo don Mate, pomislih u sebi i nastavim kroz molitvu pretraživati vlastite misli. Iako se u Dalmaciji nazivaju kamišarima, u Hercegovini škriparima, u Slavoniji križarima, mnogi su mišljena da bi ovaj zadnji naziv najbolje odgovarao karakteru njihove borbe, zato i ne čudi što na ovoj spomen ploči upravo tako i piše.
Povratak s planine i zahvala
Iako sam mislio da će u povratku biti puno teže, to se nije dogodiolo. U tome je uvelike pomogao štap, kao oslonac i olakšanje za koljena. S vremena na vrijeme zastajemo više radi fotografiranja, nego li iz neke druge potrebe. Evo nas popnovno na Kaocima. Tek je šesnaest sati. Sunce je na zalasku, ali i dalje snažno prži. Hlad u sjeni nedavno obnovljene stare lugarnice nikome nije bio od velike koristi, pa ni autima parkiranim uokolo. Tek što su pješaci zauzeli položaje u sjeni okolnih stabala, evo kombija švicarskih registracijskih pločica i u njemu nova, ali ovaj put – topla okrijepa. Nema se što prigovoriti. Domaćini su o svemu mislili. Ni čačkalica nije falilo.
Za razliku od jutros, Milanu je na licu sasvim druga slika. Potpuno je zadovoljan. On je čovjek koji očito ne zna skrivati emocije. Sve što u glavi misli i u srcu osijeća, to se tako lako može pročitait na njegovu licu i to upravo kao na oglasnoj ploči s plakatom za program koji će se večeras održati u sklopu kazališnih susreta „Glumci u Zagvozdu“.
Hvala Milanu Tomičiću iz Zagvozda, Ivanu Lučiću iz Gornjeg Doca, pripadnicima hrvatske pobjedničke vojske iz Domovinskog rata i svim dobrim ljudima koji su svojim zalaganjem na bilo koji način u javnu memoriju ugradili spoznaju o važnosti odavanja počasti i ovoj šestorici hrvatskih mučeniika. Bez njihove žrtve, kao i žrtve brojnih Hrvata koji su kroz povijest polagali život na oltar Domovine, ne bi bilo današnje slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države. Ona nije onakva kakvu su mnogi sanjali i za nju život dali, ali je naša i bit će onakva za kakvu se izborimo.
Već sutra je u Trnbusima nova sveta misa i komemoracija kod spomenika za hrvatske mučenike, Ambroza Andrića i Pavu Vegara, koji su u ovom selu nastradali prije četrdesetpet godina, kao pripadnici Bugojanske skupine u operaciji „Feniks“. I ne zaboravimo da je na dan petog kolovoza državni blagdan, odnosno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i da toga dana slavimo 22. obljetnicu pobjedonosne vojno-redarstvene operacije nazvane po oluji. Izvjesimo hrvatske zastave i u vlastitom srcu proslavimo taj veliki hrvatski blagdan!
Od Hude jame do Markovića jame…
Dok u kontekstu povijesne sudbine cijelog hrvatskog naroda razmišljam o životnoj sudbini i ne samo ove šestorice hrvatskih mučenika, nego i njihovih istomišljenika diljem naše domovine, u sjećanje prizivam poznatog slovenskog istraživača, Romana Leljaka, te ugledne hrvatske povjesničare, dr.sc. Josipa Jurčevića i mr.sc. Ivana Kozlicu. Oni su autori brojnih knjiga o zlodjelima jugoslavenskih komunističkih vlasti u ratu i nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, pa sve do hrvatskog državnog osamostaljenja 1990. godine. Od brojnih prikrivenih grobišta i masovnih likvidacija političkih protivnika, osobito se ističe ono u Hudoj jami, gdje su u rudarskom oknu nazvanom po svetoj Barbari, s jedanaest pregradnih zidova, komunističke vlasti nove jugoslavenske države zazidali oko 3100 osoba. Učinili su to u drugoj polovini mjeseca svibnja i prvih dana mjeseca lipnja 1945. godine.Dakle, nakon službenog svršetka Drugoga svjetskog rata.
Prisjećam se i brojnih prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, pa tako i Markovića jame. Naime, nakon velikih borbi za Aržano, krajem mjeseca svibnja 1944. godine, partizani su zarobili oko 130 hrvatskih vojnika i nekoliko civila, te ih odveli u obližnje selo Podi u blizini Trilja. Nije bilo nikakvog suda. Sve su zarobljenike pobacali u jamu duboku i više od pedeset metara. Za taj ratni zločin nikad nitko nije odgovarao. Nije se odgovaralo ni kazneno-pravno, ni moralno-etički, ni društveno-politički. Umjesto kazne, komunističke vlasti su partizanske zločince nagradili promicanjem u više činove i postavljanjem na više dužnosti.
U javnosti se o Markovića jami prvi put čulo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, prije nego što su ju državne vlasti ukinule nakon smrti prvog hrvatskoga predsjednika, iz jame je ekshumirala 102 posmrtna ostatka. Takva državna komisija više nikad nije uspostavljena, a neistraženih jama i prikrivenih grobišta – na svakom je koraku.