EKSKLUZIVNO! Dužnosnici NDH po cijenu smrtne kazne nisu smjeli obavljati dodatne poslove niti primati novčane nadoknade

7 dnevno u posjedu je prijepisa dokumenta koji dokazuje da su se i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske od državnih dužnosnika zahtijevale informacije o imovinskom stanju pri stupanju na dužnost

Danas u suvremenoj Hrvatskoj državni dužnosnici, saborski zastupnici i mnogi drugi vršitelji javnih službenici dužni su prilikom svog imenovanja predočiti svoju imovinsku karticu Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Također državni dužnosnici smiju primati poklone u vrijednosti do 500 kuna.

Sve to lijepo piše u Zakonu, ali smo često svjedoci da se raznorazni dužnosnici navedenog baš i ne pridržavaju. Pa neki tako ‘zaborave’ prijaviti ovo ili ono, neki primaju poklone koje ne bi smjeli i slčno. Uz sve to većina njih osim svojih plaća za imenovane dužnosti koje obnašaju primaju basnoslovne nadoknade za sjedenje po raznoraznim nadzornim odborima. A sve se, naravno, plaća iz državnog proračuna tj. na teret običnih građana.

Uprkos svemu gore navedenom naša vladajuča vrhuška voli se pohvaliti kako je u Hrvatskoj na djelu vladavina prava i kako dužnosnike kontrolira neovisno tijelo. Uz to se vole pohvaliti da je Povjerenstvo maltene njihov pravni izum, bar na ovim prostorima.

E pa nije.

7 dnevno je u posjedu prijepisa dokumenta koji dokazuje da se i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske od državnih dužnosnika zahtjevale informacije o imovinskom stanju pri stupanju na dužnost. I ne samo to, isti su se obvezali da za vrijeme obavljanja dužnosti neće obavljati nikakve druge poslove niti primati nagrade li naplate i to pod cijenu smrtne kazne! Zamislite samo koliko bi suvremenih hrvatskih dužnosnika već završilo pred streljačkim vodom.



Navedeni dokument je izjava dr. Andrije Artukovića, datirana 18. travnja 1941. godine, prilikom imenovanja za ministra unutarnjih poslova novoosnovane vlade NDH.

Artuković se u dokumentu poziva na položenu ustašku prisegu te o svojoj imovini izjavljuje da je suvlasnik od oca nslijeđenih nekretnina, koje uživaju njegovi braća i sestre, te koje im je prepustio. Nadalje za zapisnik izjavljuje: „Obvezujem se, da po svim posljedicama ustaške prisege – tj. i smrtne kazne! – da za cijelog vremena dok god budem vršio dužnost službe povjerene mi po državi neću se baviti nikakvim drugim privrednim poslom, niti ću primati nikakve nagrade i naplate u bilo kojem obliku osim plaće, koju mi država za rad podjeljuje“.

Prijepis dokumenta sačuvan je u beogradskom Arhivu Jugoslavije.

Inače, Andrija Artuković je rođen 19. studenoga 1899. u Klobuku pokraj Ljubuškoga. Gimnaziju je završio u Širokom Brijegu, a studij prava u Zagrebu. Ustaškom je pokretu pristupio 1932. te je iste godine, prema optužbama režima Kraljevine Jugoslavije, sudjelovao u organiziranju Velebitskog ustanka u Brušanima pokraj Gospića. Potom bježi u emigraciju. U listopadu 1934. godine ponovno je teško optužen da je navodno imao prste u likvidaciji kralja Aleksandra u Marseillesu. Zbog toga je uhićen u Londonu i izručen Francuskoj, a ova ga je predala Jugoslaviji. Međutim, beogradski Sud za zaštitu države nakon šesnaest mjeseci istrage oslobodio ga je svih optužaba i pustio na slobodu. Tada Artuković ponovno bježi u inozemstvo i nastavlja surađivati s Antom Pavelićem, a početkom travnja 1941. vraća se u Hrvatsku.

U NDH obnašao je dužnosti ministra unutarnjih i vanjskih poslova, pravosuđa i bogoštovlja te na kraju državnog prabilježnika (čuvara državnog pečata). Artuković je u svibnju 1945., preko Austrije i Irske, emigrirao u SAD.

Jugoslavija je u kolovozu 1951. zatražila od SAD-a izručenje Andrije Artukovića. Nakon sedmogodišnjeg procesa, sud u Los Angelesu odbio je beogradski zahtjev po dvjema osnovama: zbog činjenične neutemeljenosti i nedostatka garancija da bi Artuković imao pravedno suđenje.

Sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća Beograd je obnovio zahtjev, a američke su ga pravosudne i političke vlasti ovaj put odobrile. Američki je sud u obrazloženju takve odluke naveo da se za nju odlučio ‘zbog interesa javnosti’ i što se njome ‘promiču odnosi dviju zemalja’, a osumnjičeniku se ‘ne nanosi nepopravljiva šteta’ s obzirom da su ‘jugoslavenske vlasti zajamčile pravedno suđenje’.

Artuković, koji je tada imao 87 godina, te je bolovao od Alzheimerove i Parkinsove bolesti, izručen je – u kolicima – u noći s 11. na 12. veljače 1986. To je bio razlog što je republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka u kratkom roku održao četiri sjednice na kojima je raspravljano samo o jednoj točki dnevnog reda – o predstojećem suđenju Andriji Artukoviću.

Kao zastupnik optužbe protiv Andrije Artukovića angažiran je Anto Nobilo, zamjenik Okružnog javnog tužitelja, a branili su ga odvjetnici Silvije Degena i Željko Olujić iz Zagreba te Srđan Popović iz Beograda.

Suđenje je započelo 14. studenog 1984. u Zagrebu, a cijeli proces bio je montirana farsa. Artuković je bio star i teško bolstan često nesvjestan što se oko njega događa, a glavni svjedok tužiteljstva bio je stanoviti Bajro Avdić, suradnik Udbe, koji je iznosio ‘dokaze’ koje se nisu mogli pronaći ni u ‘friziranoj’ jugoslavenskoj historiografiji na što je Nobila,navodno, upozoravao i notorni udbaš Josip Boljkovac.

Uprkos svemu Artuković je, kako se i očekivalo, osuđen na smrt no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu. Prema direktivi komunističke vrhuške Artukovićevo tijelo je kremirano, a papeo rasut na do dana današnjega nepoznatom mjestu.

Potpuno neočekivano kao svjedok da je beogradski režim, uz pomoć Udbe i Ante Nobila montirao dokaze protiv Andrije Artukovića, javio se prof. dr. sc. Ivo Goldstein. On je 29. studenoga 2010. u emisiji ‘Markov trg’ na OTV-u doslovno izjavio da je proces protiv Andrije Artukovića bio montiran, odnosno da je Andrija Artuković bio osuđen na temelju lažnih dokaza i izjava svjedoka za djela koja ne samo da nije on počinio nego se uopće nisu dogodila.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI