Takvih Novosela prepuna su ministarstva, državne i javne ustanove i to je ključan razlog zbog kojeg smo tu gdje jesmo
U sjeni raznih reakcija na proslavu akcije „Oluja“, Jutarnji list je u nedjelju objavio ekskluzivni intervju s Draganom Novoselom, nekadašnjim pomoćnikom bivšeg državnog odvjetnika Mladena Bajića. Novosel, koji je danas u mirovini, osvrnuo se na vrijeme kada je bio Bajićeva desna ruka, ali što je još zanimljivije, dao je i neku vrstu ispovijesti kojom je pokušao demistificirati svoju ulogu u tužilaštvu tijekom komunizma, kada je po službenoj dužnosti progonio građane radi verbalnog delikta. Na pitanje novinara kada se susreo s verbalnim deliktom Dragan Novosel odgovara:
„Kada sam prešao u okružno tužiteljstvo. Bilo je odvratno. To je doista bio delikt mišljenja i ljude ste morali tužiti za nešto što misle, sami ste tako razmišljali. Poslije su mi ljudi koje sam politički gonio skresali u lice sve što su mislili, ali im ne zamjeram. Razumijem ih. I meni je to bilo grozno raditi. Za okružnog tužitelja sam došao 1980., a već 1984. nisam želio nikoga tužiti za verbalni delikt. Bilo je načina da se to izbjegne pod uvjetom da su tajna služba i policija htjele surađivati…“
Hrvatska javnost ne može znati je li Dragan Novosel iskren u kritičkom pogledu na vlastitu ulogu za vrijeme komunizma, a i samim žrtvama progona njegovo naknadno kajanje ima upitnu težinu. Ipak, ovaj javni istup ima određenu vrijednost jer se radi o sjajnom primjeru elementarnog problema koji i dalje opterećuje i koči Hrvatsku. Radi se o sluganskom mentalitetu čuvanja vlastite stolice kojim su se tijekom 45 godina socijalističke diktature zarazili mnogi Hrvati. Novosel u istom razgovoru sebe samog ovako opravdava: Zašto nisam otišao? Mogao sam. Ali samo u advokaturu. Znam da to nije opravdanje Trebao sam otići i možda mi je zato nelagodno. Ali, bojao sam se da ću opet biti sirotinja i da neću imati ništa.“ Eto dakle – tu smo. Na ovo se svodi čitava mudrost „bratstva i jedinstva“, kompletna jugonostalgija sa svim popratnim sadržajima. Sigurno radno mjesto, stolica ili fotelja, pun želudac, stan, vikendica i druge popratne privilegije za služenje zločinačkom sistemu. I onda dođe 1991. i isti taj čovjek koji je, kako tvrdi, s nelagodom, progonio Hrvate radi delikta mišljenja postaje desna ruka notornog Mladena Bajića, a mi bi trebali živjeti u uvjerenju kako je pravosuđe neovisno od politike i raznih utjecaja. U svakoj normalnoj postkomunističkoj državi lustracija se provela odmah nakon demokratskih promjena dok je ona ovdje još tabu tema. One koji je zagovaraju se proziva kao ekstremne političke elemente, čak i fašiste.
Nije ovo samo političko pitanje, već i stvar karaktera. Osoba koja brine isključivo o vlastitoj koristi i interesu je jednostavno nekvalitetan ljudski materijal, i kao takav ne može raditi u službi ili instituciji koja bi trebala služiti interesima čitavog društva. Grijeh je još veći ako je radi zadržavanja radnog mjesta spremna počiniti i zločine nad građanima. Jer verbalni delikt jest bio zločin nad društvom i pojedincima.
Takvih Novosela prepuna su ministarstva, državne i javne ustanove i to je ključan razlog zbog kojeg smo tu gdje jesmo. Čovjek je sam sebe držao nedovoljno sposobnim da se okuša kao odvjetnik. Jer što ako ne uspije? Opet će biti sirotinja i neće imati ništa. Ali ostao je u sistemu i sada je po svemu sudeći trajno zbrinut. Ništa se nije promijenilo. Oni koji nam sudili nekada, sude nam i danas. Mi imamo Hrvatsku, ali oni drže sve ostalo.