Zoran Meter: U Ankari raste nervoza: VOJNA OPERACIJA U SIRIJI U SJENI POGORŠANJA ODNOSA SA SAD-OM I ARAPSKIM ZEMLJAMA

U turskom državnom vrhu raste nervoza nakon početnog entuzijazma, naraslog nakon objave američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju vojske SAD-a iz Sirije, što je Ankara prvotno iskreno pozdravila, pogrešno isčitavši njezine razloge,  misleći kako su oni komplementarni turskim nacionalnim interesima. A da to nije tako i da su ti razlozi u najmanju ruku nekompatibilni turskim htjenjima i projekcijama budućeg razvoja stanja u susjednoj južnoj arapskoj državi, svjedoči i nedavno Erdoganovo demonstrativno (iako je to službeno prikazano drukčije) odbijanje prijama visoke američke vojne delegacije, konkretno, njezinog predvodnika – Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona. To je jasan signal kako se dvije strane i dalje razilaze po ključnim pitanjima na sirijskom tlu – prije svega onom kurdskom. Naime, John Bolton je u Izraelu, uoči samog posjeta Turskoj 8. siječnja (kao, uostalom, i sam Trump nekoliko dana ranije), jasno dao do znanja kako će SAD nastaviti podupirati sirijske Kurde u njihovoj borbi protiv islamističkog terorizma (u najmanju ruku im neće oduzimati dostavljeno oružje i rasformirati njihove postrojbe, što je Turska očekivala), a na sličnom je tragu i američki Kongres koji je za ovu godinu odobrio proračunska sredstva za pomoć sirijskim Kurdima. Ono što se iz svega toga mora iščitati jest, da se SAD protive bilo kakvom turskom vojnom miješanju na sjevero-istoku Sirije protiv Kurda, ili, još preciznije, turskom preuzimanju nadzora nad čitavim prostorom te zemlje istočno od Eufrata, što je dio znatno šireg turskog plana koji ima implikacije i na susjedni Irak (ali ovom prigodom nećemo ulaziti u tu temu).

Koliko je stanje u američko-turskim odnosima nestabilno, svjedoči i činjenica da je već idućeg dana nakon dolaska Boltona u Tursku (američka delegacija razgovarala je samo s dužnosnicima turskog Ministarstva obrane i Erdoganovim glasnogovornikom Ibrahimom Kalinom) tj. 9. siječnja, turski ministar obrane Hulusi Akar telefonski nazvao svog ruskog kolegu Sergeya Shoygu, a razgovarali su upravo o Siriji ali i predstojećem posjetu predsjednika Erdogana Moskvi u siječnju, datum kojega još nije dogovoren. Ovdje treba podsjetiti kako je još prošlog mjeseca Erdogan izjavio kako nije potrebno da se on osobno u skoro vrijeme sastaje s Vladimirom Putinom, a sada upravo on na tom sastanku  inzistira. Jer i Turskoj je postalo vrlo jasno kako u bliskoistočnoj regiji počinju neki novi procesi za koje nitko od najvažnijih globalnih silnica ne može reći čime će rezultirati.

U tom smislu poglavito skrećem pozornost na slijedeće: jačaju nastojanja ključnih arapskih zemalja Saudijske Arabije, UAE i Egipta (ali i Izraela) da se počme s političkim približavanjem sirijskom predsjedniku Assadu iz više razloga. Prvo, ruska politička i vojna potpora Assadu, koja će ići do kraja, jamči njegov dugoročni ostanak na vlasti, a samim tim i ruski dugotrajnu vojnu nazočnost i politički utjecaj u toj zemlji; drugo, spomenute zemlje približavanjem Assadu (UAE su nedavno obnovili rad svog veleposlanstva u Damasku nakon njegovog zatvaranja 2012.g., kod Assada je u prosincu prošle godine boravio sudanski predsjednik, politički usko vezan za arapske monarhije Perzijskog zaljeva, Assadov prvi čovjek za sigurnost Ali Mamluk ovih je dana bio u Kairu i razgovarao s egipatskim kolegom, a uskoro putuje i u Rijad!) žele pokušati smanjiti utjecaj Irana na sirijsku vladu – nešto slično kao što Saudijska Arabija danas čini u Iraku – nudeći mu suradnju umjesto slanja sunitskih radikalnih boraca, u zamjenu za smanjenje Assadovog oslanjanja na Teheran; i treće, sve one, uključno i Izrael, upravo Tursku smatraju najvećim budućim regionalnim suparnikom, a ne toliko razvikani i izolirani Iran kojemu se lakše mogu vojno suprostaviti. Turska, naime, ima snažan utjecaj u arapskom svijetu kroz oslonac na Muslimansku braću i Katar, a kao sunitska država i ključna članica NATO saveza vrlo je neugodan suparnik, koji, osim toga, ima izgrađene partnerske odnose s Rusijom, a sve više i s Iranom – dakle – čvrste pozicije na svim stranama.

U tim i takvim složenim okolnostima, u sjeni američkog izvlačenja snaga iz Sirije (koje neće otići daleko, vjerojatno u američke baze u zapadnom Iraku i Jordanu), očito je kako se političke snage preslaguju, stvarju nova krhka, lokalna savezništva u kojima se niti jedna od strana ni na što dugoročno ne obvezuje. Osim toga, potpuno je jasno kako svi regionalni i vanjski čimbenici priznaju Assadovu vojnu pobjedu u sirijskom građanskom ratu i ključnu ulogu koju je u tom smislu odigrala Rusija i koja je time zadobila dominantnu ulogu ali i odgovornost. Zato je, prema mišljenju stratega spomenutih država (koji u tome vjerojatno imaju američku potporu)  došlo vrijeme za promjenu strategije i taktike i prilagodbu novonastalim okolnostima, a ne nastavljanje „udaranja glavom kroz zid“ jer to ni po američke ni po arapske i izraelske interese u Siriji proteklih godina nije donijelo ništa dobro.

I da se vratimo Turskoj. Ovakav opisan scenarij preslagovanja snaga, iza kojeg, kao što sam rekao vjerojatno stoje i Sjedinjene Države (koliko god one i dalje formalno optuživale Assada i Damask i upozoravale na novu američku akciju ako on nastavi primjenjivati kemijsko oružje, što je potpuno nebulozna izjava ali i razumnjiva s pozicije američkog povlačenja iz Sirije, koju je odmah prihvatio i francuski državni vrh, izjavljujući to isto), vrlo je neugodan za Ankaru i njezine interese ne samo u Siriji.  Zato je dobro ukazati i na maloprije iz Turske pristiglu vijest, prema kojoj je ministar obrane te zemlje, spomenuti Hulusi Akar, izjavio kako je Turska fokusirna na oslobođenje od „terorista“ sirijskog grada Manbija i zona istočno od rijeke Eufrat. Akar je kazao da je planiranje vojne operacije završeno i da se priprema za nju aktivno nastavlja. „Turska vojska će, u potrebno vrijeme za Ankaru početi od terorista čistiti zone Sirije istočno od Eufrata, kao su to činile ranije u drugim sirijskim regijama.“ Također je i dodao, kako su „jedini cilj Turske u Siriji teroristi“ i da Ankara nema problema s etničkim Kurdima.



S druge strane, 9. siječnja, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu u turskom je parlamentu izjavio kako Ankara neće oklijevati s vojnom operacijom, komentirajući američku odluku o povlačenju iz Sirije. Kazao je kako Washington ima teškoća  oko prekida odnosa s borcima kurdskih postrojbi narodne samozaštite (YPG) i da su te „uske veze s terorističkim strukturama u konačnici i dovele amerikance do teškoća u prekidu kontakata s njima.“

Zaključio bih slijedeće: Rusija, definitivno, skupa sa sirijskom vojskom, nadzire nebo te zemlje zapadno od Eufrata. SAD, neformalno, definitivno nadzire nebo istočno od Eufrata. A povlačenje američke vojske sa sirijskog terena nikako ne znači da američko zrakoplovstvo i dalje neće pružati potporu kurdskim snagama u njihovoj borbi, kao oni kažu protiv ISIL-a (iako je, prema riječima američke administracije on u Siriji uništen 99%!). Samim tim kurdske će postrojbe biti zaštićene i od eventualnih turskih napada. U takvim okolnostima teško je vjerovati da će se turska vojska odlučiti na operaciju protiv Kurda. To, eventualno, mogu učiniti proturske vojne organizacije na sjeveru Sirije, uz sve rizike koje će u tom slučaju morati preuzeti na sebe. A turska vojna operacija moguća je jedino uz zajedničko odobrenje Rusije i SAD-a (vojna diplomacija dviju zemalja, zajedno s onom turskom, i o tome razgovara), ali i onda bi, vjerojatno, bila vrlo ograničena i s unaprijed zajednički definiranim ciljevima. Naravno, mogući su i drukčiji, radikalniji scenariji, u rasponu od turskog igranja „na sve ili ništa“, do zajedničke rusko-tursko-iranske vojne igre koja je također rizična u smislu posljedičnog nedvojbenog povećanja napetosti u odnosima sa SAD-om i sl. U svakom slučaju Geopolitika News nastavit će pratiti daljnji razvoj političkog i vojnog stanja na sirijskom terenu i oko njega nakon početka američkog vojnog povlačenja iz te zemlje, koje je upravo sinoć počelo izvlačenjem prvog dijela teškog naoružanja američkih snaga.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI