Američki predsjednik Donald Trump namjerava ukinuti trgovinske povlastice za Indiju i Tursku, a svoj je prijedlog prošli tjedan proslijedio Kongresu. Odluku je obrazložio time, da New Delhi nije dao jamstva za ravnopravan i razuman pristup svojim tržištima za američke tvrtke, dok se turska ekonomija u vrijeme djelovanja povlstica značajno učvrstila, a razina prihoda stanovništva porasla (prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, Turci dalje mogu i bez trgovinskih povlastica). Navodi se, također, kako obustava povlastica može ozbiljno utjecati na indijski izvoz za koji su SAD ključno tržište (15% ukupnih indijskih izvoznih proizvoda završava u SAD-u, op. ZM.). S druge strane, prema podacima američkog sveučilišta MIT, američki izvoz u Indiju iznosi svega 2% ukupnog američkog izvoza.
New Delhi smatra kako će ukidanje američkih trgovinskih povlastica na Indiju imati ograničeni utjecaj pa zbog Trumpove odluke vlada neće poduzimati protumjere prema američkim proizvodima, iako se o tome još raspravlja.
Međutim, neovisno o indijskom spokojstvu, Trumpova odluka može ozbiljno utjecati na izvoz te države. Indija u SAD izvozi veliku količinu lijekova i drugih kemijskih proizvoda, tekstil i dijamante. Iako u znatno manjoj mjeri, Trumpova odluka imat će negativni učinak i na turski izvoz. Analitičari navode kako Turska u SAD izvozi 5,3% svojih proizvoda (prve dvije zemlje su Njemačka i Kina, dok su SAD tek na šestom mjestu za izvoz turskih roba). Istodobno, uvoz turskih proizvoda po SAD čini svega 0,4% njihovog ukupnog uvoza.
Neovisno što se to izrijekom nigdje ne spominje, usudio bih se ukazati i na (geo)politički, a ne samo ekonomski karakter navedenog Trumpovog poteza. Naime, i Turska i Indija iskaču izvan okvira zacrtanih američkih vanjskopolitičkih planova po nizu ključnih tema: od Sirije i američkih sankcija protiv Irana, do Venezuele. Podsjetio bih kako je Ankara po pitanju ove posljednje otovreno stala na stranu Rusije, Kine, Irana (i manje bitno – Sirije) i snažno podržala venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, dok je Indija, u vrijeme kada SAD snažno stežu omču sankcija protiv Caracasa (prije svega po pitanju naftne tvrtke PDVSA), u veljači enormno povećala uvoz nafte upravo iz Venezuele i time s drugog, izbila na prvo mjesto u svijetu po pitanju uvoza nafte iz te latinskoameričke zemlje, preskočivši do sada neprikosnovene SAD. Osim toga Indija je krajem prošle godine sklopila konačni ugovor o isporukama ruskih PRO i PZO sustava S-400 usprkos američkom protivljenju i njihovom nastojanju blokiranja ruskog izvoza naoružanja (koje im je najveća konkurencija po kvaliteti ali i cjenovno) bilo gdje u svijetu. Identičnu stvar čini i Turska, kojoj bi prva isporuka tih ruskih sustava trebala stići već u ljeto ove godine. SAD i NATO već dugo vrše snažan pritisak na Ankaru da od toga posla s Moskvom odustane, ali za Tursku je to već svršena stvar. Sada Ankara s Washingtonom vodi pregovore samo oko toga, da osim ruskih, eventualno nabavi i američke sustave „Patriot“ ali i ti se pregovori odvijaju vrlo mučno i sporo. Dakle, u tim i takvim okolnostima Trump vjerojatno zaključuje, zašto bi Sjedinjene Države stimulirale nečije ekonomije ako te države žele voditi samostalnu politiku i donositi samostalne odluke o čemu će i s kim trgovati, bez da se o tome prethodno konzultiraju s Washingtonom. S jedne je strane on možda i u pravu, ali s druge, ako želiš saveznike nešto im za uzvrat moraš i dati, a to nešto uvijek mora biti veće od onoga što one samostalno mogu ostvarivati jer, u protivnom, od takvog bi savezništva imale samo štetu.
Podsjećam kako je predsjednik Trump od samog početka svoje vladavine zauzeo čvrsti stav oko zaštite američkog gospodarstva i interesa domaćih tvrtki. Podsjetio bih na uvođenje carina na uvoz čelika i aluminija iz EU (i Turske), sankcije protiv iranskog energetskog sektora, pokretanje trgovinskog rata s Kinom koji utječe na gospodarske tijekove čitavoga svijeta i td. A upravo su trgovinski pregovori Washingtona i Pekinga već duže vrijeme u fokusu čitave svjetske ekonomije, a tržišta pozitivno reagiraju nakon najava da se dvije zemlje približavaju postizanju konačnog sporazuma. Međutim, naglasio bih kako je još uvijek prerano govoriti o uspjehu tih pregovora, iako je napredak po brojnim pitanjima nedvojbeno ostvaren. Pa iako američki mediji, čak i oni vrlo utjecajni, poput Wall Street Journala posljednjih dana učestalo najvaljuju kako bi se trgovinski sporazum mogao uskoro potpisati na sastanku Donalda Trumpa i kineskog čelnika Xi Jinpinga (27. ožujka na Floridi), u stvarnosti još ništa nije konačno dogovoreno. I dalje postoje opterećujuća pitanja oko kojih još nema kompromisa, a prošli su tjedan stigle i prve najave kineskog Ministarstva vanjskih poslova o tome da je do potpisivanja sporazuma još uvijek prilično dalek i vremenski nepoznat put. Pozitivne najave od strane SAD-a oko tog pitanja prije su samo signal usmjeren na oporavak tržišta, ustrašenog novim mogućim valom carina i kontra-carina.
U svakom slučaju američko-kineski trgovinski sporazum, ukoliko bude potpisan, definitivno će značiti i daljnje održavanje američke gospodarske, ali i ne samo gospodarske dominacije u svijetu. I Peking to jako dobro zna pa zato pažljivo važe sve njegove „plusove i minuse“, u ovoj velikoj igri ili utrci na duge staze, koju Kina jako dobro zna igrati. Naime, strpljenje je jedna od glavnih odlika kineske politike, ali i duhovne komponente tamošnjih ljudi. To se vidjelo i po pitanju reintegracije Hong Konga u ustavno-pravni poredak NR Kine i završetak britanske kolonijalne vlasti nad njim 1997. g. nakon što je istekao ugovr o vladavini Londona (iako je Peking, u stvarnosti, to bez problema mogao riješiti vojnim putem i to puno prije). To se i sada vidi kroz strpljivost Pekinga po pitanju Tajvana, čiju „nezavisnost“ upravo posljednjih mjeseci sve više odbacuje i ono malo zemalja svijeta koje su je priznale i time razorile odnose s „kopnenom“ Kinom.
U kontekstu i dimenziji „strateške strpljivosti“ Kina je definitivno spremna na ustupke SAD-u, ali mora biti krajnje oprezna da oni ne dovedu do kroničnog disbalansa međusobnih odnosa, nakon čega bi, dugoročno gledano, Kina pretrpila poraz u utrci za globalnog lidera. I to je sada najveće pitanje oko kojeg u Pekingu razglabaju kineski ekonomski i politički stratezi i mudraci.
Naravno, ostatak svijeta će s oduševljenjem dočekati bilo kakav trgovinski sporazum dviju mega-država jer, u protivnom, ozbiljno prijeti još veća globalna – ne samo ekonomska, već i politička i sigurnosna kriza. Nisam uvjeren kako je i Trumpova administracija zainteresirana za takav – crni scenarij – jer su i Sjedinjenim Državama gospodarski odnosi s Kinom prioritet u odnosu na sve druge. Kina je, naime, uvijek bila spremna, u uvjetima kada bi SAD upadale u gospodarske krize i recesije, kupovati američke obveznice ma koliko u dato vrijeme one bile bezvrijedne, i tako pomagala američki oporavak. Međutim, neovisno o obliku i uvjetima sporazuma koji bude (ako bude) potpisan, američka protukineska strategija (uz onu proturusku) još će dugo godina ostati prioritet američke vanjske politike. Jer Kina je jedina država svijeta koja u stvarnosti (a ne fikciji), već u bliže vrijeme može od SAD-a preuzeti vodeću globalnu ulogu u brojnim ključnim sferama, poput onih u sferi visoke tehnologije, a do 2040.-ih i u onoj vojnoj – što u Sjedinjenim Državama izaziva istinski užas s obzirom na američku „svetu misiju“ globalnog predvodništva, koju su sami sebi zadali. I budimo realni, tom predvodništvu bili tako blizu, jer ozbiljnih protivnika i prepreka po Washington nakon hladnog rata na vidiku više i nije bilo. Sve su to SAD na kraju same ispustile iz ruku svojim pogrešnim analitičkim procjenama i na njima usvajanim strateškim odlukama dalekosežnog karaktera. Jer i nemoćna je Rusija 90.-ih godina prošlog stoljeća bila spremna na priznanje američkog globalnog predvodništva, ali ne na račun svoga uništenja kao države, koja ima pravo, poput drugih velikih zemalja Europe i svijeta i na svoje nacionalne interese ma koliko u takvim uvjetima oni bili suženi. Ali gramzivost i opijenost hladnoratovske pobjede nad velikim posljeratnim suparnikom SSSR-om Washingtonu nisu dali mira, a samo s malo umjerenijom politikom i iskazivanjem „trunke“ više uvažavanja mogao je postići puno više nego što ima sada – traumatično i neuralgično globalno geopolitičko stanje i suparništvo, potpuno neizvjesnog krajnjeg ishoda. A da i ne govorimo što bi po jednu Kinu i njezine današnje ambicije značilo da je jedna velika Rusija sada integralni dio isto tako velikog Zapada, kojem u kulturološkom, vjerskom i svakom drugom kontekstu i pripada. Međutim, ako te netko u svom društvu ne želi, onda na silu ne ide i tada tražiš mjesto među onima koji će te prihvatiti takovog kakav jesi. I Rusija je to mjesto pronašla na Istoku – u zagrljaju s Kinom (o tome smo opširnije pisali u analizi čiji link dostavljamo ispod teksta).
Neke se pogreške, jednostavno, preskupo plaćaju i nikada ne ispravljaju! A tko je za njih krivac unutar američkog establišmenta sada ionako više nije važno. Iako bi, iz znanstveno-povijesnih razloga, svakako bilo zanimljivo doznati imena onih koji su do svega ovoga i doveli (a sigurno ih nema tako puno unutar glavnog kruga koji kreira ukupnu američku geostratešku politiku).
Zoran Meter: (Video) RUSKO-KINESKI, A NE NJEMAČKO-RUSKI SAVEZ STVARNA JE UGROZA PO INTERESE SAD-A
Original možete pronaći na www.geopolitika.news