Američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od Pentagona: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“.
Jučer objavljene informacije pojedinih medija, koji se pozivaju na različite izvore, poput sirijskog Opservatorija za ljudska prava u Londonu, kako je streteški važan grad na sirijsko-iračkoj granici Abu-Kamal kojeg su u petak oslobodile snage sirijske vojske i njoj odanih terenskih saveznika, ponovno zauzet od postrojbi „Islamske države“, izazvale su čuđenje šire javnosti i otvorile nove dvojbe koje je potrebno analitički razjasniti. Naime, uistinu je važno pitanje tko nadzire taj grad, označen i kao posljednje veće uporište ISIL-ovih džihadista u Siriji, o čemu svjedoči i prava utrka za njegovo oslobađenje između Rusije i SAD-a (odnosno snaga na terenu iza kojih te dvije sile stoje: sirijske vojske i prokurdskog SDF-a), koja je završila tek prije tjedan dana, kada su se snage SDF-a u svom prodoru iznenada zaustavile.
Jer nije bitna strateška važost Abu-Kamala za „Islamsku državu“, kako je to jučer preneseno iz vijesti spomenutog Opservatorija za ljudska prava jer se kroz taj grad odvija komunikacija ISIL-ovaca iz Iraka u Siriju, budući da je „Islamska država“ kao strukturirana snaga definitivno stvar prošlosti i u Iraku i u Siriji, kako u smislu političkih ambicija tako i u mogućnosti organiziranja bilo kakve ozbiljnije vojne operacije. Radi se o nečem sasvim drugom: Damasku je pobjeda u Abu-Kamalu važna zbog daljnjeg napredovanja sirijske vojske prema sjeveru duž desne obale Eufrata i njezino spajanje sa svojim snagama u Al-Mayadinu ( južno od grada Deir ez-Zoura), čime bi u potpunosti zatvorila obruč oko ISIL-ovih snaga i sa zapadne strane (od Deir ez-Zoura do Abu-Kmala pa zapadno prema Palmiri) i time posve onemogućila prijelaz islamističkih snaga iz Iraka u Siriju. Također, ovladavanje Abu-Kamalom osigurava Damasku nadzor nad strateški važnom autocestom Damask – Deir ez-Zour – Bagdad tj. omogućuje mu i cestovnu poveznicu prema Iranu.
Foto: “đavolji trokut”, kao dio prvotne američke strategije blokiranja iranskog utjecaja u Siriji
S druge strane, Sjedinjenim Državama bi ovladavanje Abu-Kamalom (posredstvom snaga SDF-a) omogućilo teritorijalni kontinuitet od toga grada prema sjeveru uz lijevu (istočnu obalu Eufrata) u regiji Deir ez-Zour (uključno i nekoliko velikih naftnih nalazišta, nužnih za političke pregovore s lokalnim arapskim stanovništvom tj. osiguranje njihove odanosti kroz dobivanje dividendi od prodaje nafte), do kurdskih etničkih prostora na sjeveru Sirije (gdje SAD već ima nekoliko svojih vojnih baza), ali prije svega do krajnje sirijske sjevero-istočne regije Hasakah, na granici s Irakom. Upravo se kroz nju dostavlja osnovna američka vojna i logistička potpora sirijskim Kurdima (i tamošnjim američkim snagama) koja je prethodno zrakoplovima stizala u Irački Kurdistan. Međutim, stanje u Iraku se dramatično promijenilo nakon kurdskog referenduma i posljedične vojne operacije iračke vojske i šijtskih postrojbi protiv kurdskih pešmerga izvan administrativnih granica autonomije Irački Kurdistan. Između ostalog, iračka vojska i šijtske snage ovladale su i strateškim trokutom na tromeđi Iraka, Turske i Sirije (nasuprot sirijske regije Hasakah), graničnim prijelazima i ključnim naftovodnim čvorištem kojim se izvozila kurdistanska nafta u Tursku. Sve to Amerikancima sada zadaje nove probleme i potrebu za ulaganjem dodatnih napora u pregovorima s Bagdadom, vezano za dostavu vojne pomoći američkim i kurdskim snagama na sirijskom sjeveru.
Dakle, Abu-Kamal više nije strateški važan za „Islamsku državu“, kako se to jučer moglo čuti i u hrvatskim medijima, već prije svega za najvažnije globalne i regionalne igrače na sirijskim bojišnicama. Ali u tom bi se slučaju opravdano moglo postaviti i logično pitanje: zašto su se onda snage SDF-a iznenada zaustavile u prodoru prema tom gradu i odustale od utrke sa sirijskom vojskom? Odgovor je, u stvari, vrlo jednostavan: u tom slučaju bio bi neizbježan sukob kurdskih snaga sa sirijskom vojskom, što Kurdi ni pod koju cijenu ne žele, znajući kako time, zapravo, ulaze u direktan vojni sukob s Rusijom koja je namjeru ovladavanja Abu-Kamalom jasno iskazala višetjednim i nikad intenzivnijim bombardiranjem džihadističkih snaga u zoni toga grada svojim strateškim zrakoplovima i krstarećim raketama ispaljivanim iz Sredozemnog mora. Rusi su, također, u tu svrhu, u zrakoplovnu bazu pokraj Deir ez-Zoura prebacili dio svojih zrakoplova i helikoptera kako bi bili bliže bojišnici nego bi to bili ukoliko polijeću sa svoje baze „Hmeymim“ pokraj Latakije, na krajnjem sjevero-zapadu zemlje. Pritom se treba imati na umu, kako američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od strane Pentagona, koja otprilike glasi: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“. I oni se toga striktno pridržavaju, isto kao što to čini i ruska strana. I druga stvar zašto su postrojbe SDF-a stale u napredovanju prema jugu je ta, da je iračka vojska uspješno slomila otpor „IS“ na svojoj strani granice sa Sirijom i oslobodila grad El-Qaim, smješten nasuprot Abu-Kamala. Štoviše, iračka vlada omogućila je sirijskoj vojsci prijelaz na irački teritorij i otpočinjanje napada na Abu Kamal i s iračke strane, čime je džihadiste primorala na odstup prema sjeveru Sirije, a ne njihov prijelaz natrag u Irak. Izbijanjem iračkih snaga na granicu sa Sirijom, važnost Abu-Kamala za Amerikance je drastično umanjena jer će sve daljnje poteze za opskrbu svojih snaga na sjeveru Sirije (ali i prebacivanje i obuku dodatnih boraca na tamošnje teritorije kao pripremu za eventualni budući nastavak borbe protiv sirijske vojske tj. vlade u Damasku i „afganistanizacije“ Sirije za ruske vojne snage) morati koordinirati sa šijtskom vladom u Bagdadu, a to znači mučne pregovore uz velike ustupke, uključno i pitanje o mogućnosti daljnjeg ostanka američke vojske u Iraku nakon završetka borbe protiv „Islamske države“ u toj zemlji, a što je Washingtonu krajnje nužno za smanjivanje utjecaja Irana na Irak, a onda dalje i na Siriju.
To su glavni geostrateški elementi današnje bojišnice u Siriji (i Iraku) protiv „Islamske države“, koja se, iako je ta organizacija praktički na izdisaju, još uvjek naglašava i potencira kao primarna – gotovo pa se čini da može trajati još u nedogled. A trajati još dugo sigurno neće, najviše do kraja ove godine, a u međuvremenu će borbe jenjavati (što je već ionako slučaj), a sve strane unutar sirijskog ratnog grotla svoje će napore sada usmjeravati na učvršćenje pozicija na teritorijima kojima sada vladaju i pokretanju tzv. plemenske diplomacije tj. osiguranje odanosti lokalnog arapskog stanovništva različitim beneficijama, zbog kojih je ovladavanje naftnim poljima Deir ez-Zoura i toliko značajno.
Što se tiče uvodnog dijela ove analize i informacija da je Abu-Kamal opet pao u ruke „Islamske države“, danas se oglasilo i rusko vojno zapovjedništvo u Siriji, nazvavši ih običnom „propagandom“. Sada se upravo završavaju akcije čišćenja krajnjih rubova grada i njegovih predgrađa od preostalih individualnih terorista, a grad se nalazi pod punim nadzorom sirijske vojske i njoj odanih snaga, a uskoro počinje i njegovo razminiravanje, objavilo je rusko zapovjedništvo i dodalo, kako je bilo pokušaja protunapada džihadista ali ne s ciljem zauzimanja samog grada (za što ISIL nema potencijala), nego pokretanja napada u svrhu skretanja pozornosti i olakšavanja povlačenja njihovih snaga sjeverno od Eufrata (prema regiji Hasakah, op. ZM.). Pritom rusko zapovjedništvo otvoreno navodi, kako je objavljivanje ovih dezinformacija samo „potvrda stupnja zabrinutosti američke strane glede uspješnih operacija sirijske vojske koje se odvijaju uz potporu ruskih zračnih snaga“. U Abu-Kamalu „Amerikanci su izgubili u važnoj taktičkoj igri i sada će biti primorani mijenjati svoju taktiku u hodu“, navodi rusko zapovjedništvo u Siriji. Ovdje bismo slobodno mogli dodati, kako je prekjučerašnje ne održavanje sastanka Trump-Putin u Vijetnamu, koje je prethodno s američke strane bilo najavljivano i kao vjerojatni američko-ruski dogovor oko Sirije (Associated Press), najvjerojatnije i posljedica neuspjeha pronalaska glavnih dodirnih točaka dviju strana po pitanju te države. Američka nastojanja, pritom, sada idu u smjeru pravnog pozicioniranja i sjevero-istoka Sirije (konkretno-regije Hasakah) , kao nove „zone deeskalacije“ pod njihovim odgovornošću, čime bi se i službeno „zacementirala“ američka vojna nazočnost u Siriji tj. ta zona zaštitila od budućih akcija službene sirijske vojske usmjerene prema uspostavi teritorijalnog integriteta zemlje. Washington, također, sada nastoji središte političkih dogovora oko sirijske budućnosti prebaciti iz Astane natrag u Ženevu, pod okrilje UN-a, i time smanjiti utjecaj Moskve, Ankare i Teherana na budući sporazum o toj zemlji koji će se prije ili kasnije postići. S druge strane, Moskva zapravo, u uvjetima jačanja američkih sankcija protiv Rusije, gomilanja NATO efektiva na istočnim granicama EU, sveopće proturuske propagande, protjerivanja njezinih diplomata i zatvaranja konzularnih predstavništava u SAD-u (a uskoro i zabrane djelovanja ruskog međunarodnog informativnog medija RT u SAD-u koji sada djeluje u okviru postojećeg zakona koji već desetljećima postoji za sva inozemna sredstva masovnih komunikacija koji djeluju u SAD-u i jamči im slobodu govora, i time de facto primorati na zatvaranje američke podružnice tog, 5. po gledanosti globalnog televizijskog medija), zapravo i nema pretjeranih razloga za ustupke Amerikancima na sirijskom sektoru njihovog globalnog sučeljavanja.
Što se tiče spomenute regije Hasakah, naseljene pretežito arapima-sunitima i čiji dio naftonosnih polja danas nadziru kurdske postrojbe, postoji ozbiljna vjerojatnost od izbijanja arapsko-kurdskog sukoba. Pošto je ta regija, kao što smo već rekli, vrlo bitna Amerikancima kao opskrbni logistički kanal za dostavu pomoći iz Iraka svojim vojnicima u američkim bazama na sjeveru Sirije, kao i kurdskim snagama SDF, izbijanje kurdsko-arapskog sukoba u toj regiji predstavljalo bi veliki udarac Pentagonu, koji na sirijskom terenu nema nikakav utjecaj osim na spomenute kurdske snage koje su, međutim, vrlo ograničenog radijusa djelovanja. U slučaju tog sukoba Pentagon bi se morao odlučiti koga u tom sukobu pomagati –Kurde ili Arape-sunite koji većinski nastanjuju Hasakah. Ukoliko pomaže jedne, gubi odanost drugih. A sadašnje prebacivanje džihadista iz Abu-Kamala u tu regiju, ionako već opasan potencijal izbijanja arapsko-kurdskog sukoba podiže na još višu razinu. Stanje po Pentagon tim je složenije jer se loši odnosi s Turskom temelje najvećim dijelom upravo na američkoj vojnoj potpori sirijskim Kurdima s čim se Ankara, kao i njihovim eventualnim nastojanjima za uspostavom nekakve kurdske samoupravne teritorijalne jedinice, nikada neće pomiriti. Tim prije, Ankara se nije pomirila niti s nezavisnošću Iračkog Kurdistana s kojim je imala kudikamo bolje odnose, pa čak i aktivno surađivala po pitanju izvoza njihove nafte, a Turska je bila (i još uvjek je) i najeveći gospodarski investitor u Iračkom Kurdistanu (sve se to iznenada promijenilo neočekivanim zaokretom politike donedavnog predsjednika IK Masuda Barzanija i njegovim nerazumnim, rizičnim organiziranjem referenduma o nezavisnosti, usprkos njegovom svojedobnom obećanju Ankari da se to nikada neće dogoditi, na temelju čega se i razvijala suradnja IK i Turske). Turska se zbog američke potpore sirijskim Kurdima najviše i okrenula suradnji s Rusijom i dogovorima s Moskvom i Teheranom u formatu Astanskog pregovaračkog procesa. Da Ankara i dalje misli ozbiljno u suradnji s Moskvom svjedoči i informacija da će se ovog tjedna u ruskom Sočiju održati rusko-turski samit, gdje će se razgovarati velikim dijelom i o Siriji (Erdogan večeras putuje u Soči k Putinu). Istodobno, prošlotjedni posjet turskog premijera Yildirima Washingtonu završio je neuspješno, upravo po pitanju nastavka američke potpore Kurdima. O tome piše i američki „Stratfor“, objavivši, kako se strane nisu uspjele dogovoriti ni po jednoj ključnoj temi. A znatna ovisnost turskog gospodarstva o SAD-u jedini je element koji Washingtonu još uvjek daje mogućnost ignoriranja turskih interesa. Samo, pitanje je, koliko će se to još dugo moći činiti, odnosno, isplati li se SAD-u čekati odlazak s političke scene predsjednika Erdogana (u kojeg Washington nema povjerenja), jer on se sve više okreće prema Istoku, pritom lukavo ne izmičići Zapadni, poglavito sigurnosni stolac na kojemu Turska sasvim udobno sjedi.
Original možete pronaći na geopolitika.news