Zoran Meter: Što Izrael traži od Putina u Siriji i hoće li to dobiti?

0
198

Jučer smo objavili zanimljivu vijest o dolasku u Moskvu izraelskog premijera Benjamina Netanjahua (to je već njegov treći susret s ruskim predsjednikom Putinom od početka ove godine), kao i savjetnika iranskog vrhovnog vođe Ali Akbara Velayatija. Naravno, iako je riječ o potpuno odvojenim posjetima dužnosnika dviju neprijateljskih država, njihov podudarni tajming nikako nije slučajan – oba se događaju neposredno uoči samita Putin-Trump (16. srpnja) u Helsinkiju.

Budući da su izraelsko-iranski odnosi i višedesetljetno neprijateljstvo koje vlada između dviju zemalja  jedan od najvećih uzroka bliskoistočne nestabilnosti, itekako nas zanima pozadina ovih „hodočašća“ ruskom čelniku, kao i procjena onog što Izrael i Iran mogu dobiti, preciznije – očekivati od američko-ruskog samita na vrhu. Za komentar smo pitali stručnjaka za Bliski istok i Rusku Federaciju i našeg glavnog urednika Zorana Metera, čije stavove prenosimo u cijelosti:

Loading...

Izraelsko-iranski odnosi su vrlo kompleksni i nipošto se ne tiču samo Jeruzalema i Teherana. Preko njih se prelamaju i interesi regionalnih igrača, poput Saudijske Arabije, Egipta i Turske, ali i globalnih sila, prije svih SAD-a i Rusije, a onda i Kine i EU. Izrael je, u odnosu na Iran, u prednosti, jer u međunarodnoj zajednici (neovisno o sporu s islamskim svijetom zbog nerješenog palestinskog pitanja) nije politički izoliran i stigmatiziran, za razliku od Irana, desetljećima izloženog međunarodnim sankcijama i smanjenoj mogućnosti političko-diplomatskog djelovanja (gospodarske posljedice sankcija za ovu temu nisu bitne). Zato službeni Jeruzalem danas može razgovarati (a time i lobirati za svoje nacionalne interese) i s Washingtonom i s Moskvom, kao ključnim kreatorima budućeg ustroja svijeta i bliskoistočne regije, i dogovarati se s Iranu neprijateljskim regionalnim državama, što on već godinama i čini (prije svega mislim na Saudijsku Arabiju, kao najutjecajniju arapsku zemlju).  Iran je, s druge strane, desetljećima prinuđen djelovati u suženim političkim okvirima, ali i u takvima je već stekao dovoljno iskustva za iznalaženje načina za promicanje vlastitih interesa.

Ali jedna je stvar dovela do potpune promjene (ne samo) bliskoistočne paradigme i tekstonskih poremećaja geopolitičkog rasporeda snaga. Riječ je, naravno, o Siriji.

Sirijski rat, isprovociran strategijama dviju Obaminih administracija i financijsko-operativno potpomognut od strane SaudijskeArabije, Katara i Turske, za posljedicu je imao potpuno neočekivani vojni ulazak Rusije na stranu službene vlade u Damasku i brzi slom „Islamske države“, kao strukturirane terorističke organizacije s vlastitim teritorijalnim ustrojem. Time se Iran, s kojim je Moskva do tada imala prilično složene odnose, iznenada našao ne više u gubitničkoj (skupa s vladom u Damasku), već u dobitničkoj poziciji na sirijskom bojnom i političkom polju, a Rusija i Iran de facto su postali situacijski vojni i politički saveznici, s puno širim ambicijama, uokvirenim u političku frazu „zajedničke borbe protiv terorizma u bliskoistočnoj regiji“. S druge strane, nije nikakva tajna da Izrael, iako nije neposredno sudjelovao u vojnim operacijama na sirijskom tlu na jednoj od zaraćenih strana i službeno se držao po strani kroz izjave kako se ne želi miješati u taj sukob, prepuštajući ga samim Arapima, u njemu itekako ima svoje interese. Spomenutim strateškim promjenama na sirijskom tlu i jačanjem iranskog vojnog utjecaja, Jeruzalem se odjednom našao pred opasnošću da mu Iran sa svojom vojskom (preciznije šijtskim oružanim formacijama koje uživaju potporu Teherana) de facto izbija na njegovu sjevernu granicu. Nakon toga, dotadašnja fingirana izraelska nezainteresiranost za sirijski sukob (a Izrael je nerjetko pomagao, i u vojnom i u logističko-medicinskom smislu, radikalne islamističke postrojbe na jugu Sirije do one mjere do koje je to smatrao po sebe korisnim. Ukoliko bi vojna moć tih radikalnih snaga prešla dozvoljenu razinu, izraelska vojska bi stvari vrlo brzo vratila u po sebe prihvatljive okvire) iznenada poprima svoje pravo lice i ukazuje kako je Izrael od samog početka u nj bio itekako involviran.

Sve ključne političke snage u i oko Sirije već dugo znaju tko drži „ključeve“ sirijskog sukoba u svojim rukama. To je, naravno, Moskva i nitko više. To zna i američki predsjednik Donald Trump i zato nije slučajno kako će sirijska problematika biti jedna od tema njegovog sastanka s Putinom. A kada je to tako, onda je i jasno zašto su i Jeruzalem i Teheran postali nervozni. Jer bilo što da ta dva državnika odluče (ukoliko postignu istinski sporazum) na te odluke oni (i bilo tko drugi) više neće moći utjecati niti politički niti vojno. I zato se odvijaju „hodočašća“ Putinu koji „ključ riješenja“ čvrsto drži u svojim rukama.

Upravo sam pročitao kako novinar izraelskog Haaretz-a piše kako Netanjahu u Moskvi Putinu može predložiti posao (s kojim se slaže i Rijad) – potpuni odlazak Irana iz Sirije u zamjenu za ukidanje američkih sankcija protiv Rusije uvedenih nakon ukrajinske krize i sjedinjenja Krima s Rusijom. Znate, danas u svijetu više ništa nije nemoguće i sve je teško predvidljivo jer međunarodno pravo uopće ne funkcionira. Međutim, prijedloge ovakvog tipa usuđujem se prosuditi neozbiljnim, i to iz više razloga: Moskva, kao prvo, sve i da hoće, ne može presudno utjecati na odluku Teherana da se povuče iz Sirije i de facto odustane od svojih regionalnih interesa. Tu bi odluku mogao donijeti jedino sam Teheran ukoliko mu se zauzvrat da nešto konkretno, a ne da mu se umjesto toga „nude“ nikada jače sankcije od strane SAD-a. Kao drugo, Moskva ne želi ucijeniti Teheran jer bi to nedvojbeno dovelo do pogoršanja njihovog situacijskog savezništva u Siriji, što bi ruske interese ne samo u toj zemlji dovelo u vrlo težak položaj s obzirom na ukupno sirijsko okruženje.Zato je u najnovijem intervjuu za talijanski Il Giornale ruski ministar obrane Sergey Shoygu izjavio kako Rusija Iran smatra važnim igračem, sposobnim osigurati stabilnost Sirije. I treće, Putin s Trumpom oko Sirije i nema potrebe za prevelikom trgovinom i davanju ustupaka američkoj strani. SAD na sirijskom tlu već odavno nema važnijih vojnih i političkih uporišta, osim u sirijskim Kurdima, koji su, međutim, brojnošću, prostorno i poglavito u političkom smislu vrlo ograničeni a da bi mogli imati značajniju ulogu oko budućeg dogovora o političkom ustroju te zemlje. To dokazuje i odluka Washingtona od 22. lipnja i pisma upućenog sirijskim oporbenim snagama tzv. „Južnog fronta“ o prekidu američke vojne pomoći. Drugim riječima, oni su predani svojoj sudbini, preciznije, dobroj volji sirijske vojske u pokrenutoj ofanzivi u jugo-zapadnoj regiji Deraa koju još malo pa u potpunost vraćaju pod zakonsko okrilje središnje vlade u Damasku. SAD, naravno, u geopolitičkom smislu ne želi u potpunosti napustiti taj prostor u kojem se sada učvrstila Rusija. Međutim, Trump polazi od realnosti i kao biznismen želi riješiti uzrok, a ne posljedicu. Zato mu je sada lakše tražiti kompromis s Putinom nego ići u sukob. Trump upravo traži načine za povlačenje 2 tisuće američkih vojnika s istoka Sirije, koje bi zamijenio kontingent arapskih vojnika. Međutim, Rusija u tom dijelu Sirije nema nikakvih strateških interesa, uključno i glede postojećih američih baza na kurdskom sjeveru zemlje, pa je pitanje o čemu bi tu Putin, zapravo, i trebao trgovati s Trumpom.

Netanjahu je pred dolazak u Moskvu više puta naglasio kako je prvi izraelski interes, od kojeg neće odustati, potpuno povlačenje Irana iz Sirije. Međutim, pretpostavljam kako se radi o maksimalističkom zahtjevu, postavljenom da bi se polučio optimalni – odlazak proiranskih šijtskih postrojbi s juga Sirije u dubinu teritorija, daleko od granice s Izraelom. Izrael je također zabrinut kako je, nakon očekivanog skorog ovladavanja Damaska regijom Deraa uz granicu s Jordanom, sada na redu regija Al-Quneitra, koja se naslanja na Golansku visoravan. I tu Jeruzalem traži striktnu zabranu sudjelovanja u vojnim operacijama i snaga proiranskih postrojbi. I treći izraelski ključni zahtjev koji ima prema Damasku je – potpuno poštivanje sporazuma o razdvajanju izraelsko-sirijskih snaga iz 1974.g. Naime, politički i vojno osnažen, Damask je aktivno krenuo u povrat nadzora nad svojim južnim državnim granicama i nitko ne jamči da mu apetit neće nadvisiti mogućnosti – tj. da će poželjeti pod svoje okrilje vratiti i od izraela okupiranu Golansku visoravan. I to su, zapravo, ključna Netanjahuova potraživanja od strane Putina (Trump ih nije u stanju osigurati jer nema nikakav utjecaj na Damask i Teheran).

Sukladno svemu, iranski interes sastankom Putin-Velayati sastoji se od očuvanja strateškog partnerstva Moskva-Teheran i nastavka zajedničkog djelovanja kroz platformu Astanskih pregovora o riješenju sirijskog vojnog sukoba. I drugi, ne manje važan interes Teherana, jest onaj, da ga Putin „ne ostavi na cjedilu“ kada s Trumpom bude razgovarao o protuiranskim sankcijama i pritiscima Washingtona na sve zemlje uvoznice iranske nafte da s tim u potpunosti prekinu nakon 4. studenog ove godine.  Pritom Amerikanci od svih država traže i prekid svake suradnje s iranskim energetskim sektorom, upravo one koju Rusija intenzivno razvija proteklih godina.

Općenito gledano, smatram kako su američko-ruski odnosi i njihovi nacionalni interesi danas toliko poremećeni i dijametralno suprotni da, zapravo, ne vidim prostora oko čega se Putin i Trump uopće mogu dogovoriti na samitu u Helsinkiju. Možda jedina stvar oko koje će uspjeti postići sporazum jest ona, o produljenju važenja sporazuma o ograničenju nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa, čime bi dvojica državnika ostavili prostor za buduće pregovore, promijenivši paradigmu, prema kojoj su Rusija i SAD „neprijateljske zemlje“ (jer tada nema prostora za razgovor, a kamo li dogovor) u onu, da su dvije zemlje „suparnici“, što omogućuje nastavak dijaloga i eventualnog postizanja dogovora u doglednoj budućnosti.

Original možete pronaći na geopolitika.news