Američki medij The Washington Post, u srijedu, 9. siječnja, objavio je informaciju, prema kojoj organizacije sirijkih Kurda polažu nade na Rusiju oko riješenja problema, nastalih nakon neočekivane odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o potpunom povlačenju vojske SAD-a iz te arapske republike.
Prema riječima kurdskih izvora, oni su se već obratili ruskoj strani za pomoć u sklapanju sporazuma sa sirijskom vladom. Time oni nastoje spriječiti napad turske vojske, koja vjerojatnost ostaje vezano uz povlačenje američkih snaga, navodi WP i dodaje, kako sve to govori o tome, da se Rusija u Siriji smatra „dominantnim igračem“.
Jedan od vođa sirisjkih Kurda i bivši lider tamošnje stranke „Demokratski savez“ Saleh Muslim za WP je izjavio, kako Moskva na sebe nije preuzela bilo kakve obveze u smislu potpore nastojanjima Kurda za sklapanje sporazuma s vladom u Damasku. „Mi smo predali našu „putnu kartu“ Rusima. Mi jednostavno čekamo odluku“, kazao je Muslim i dadao, da će kurdski prijedlog ruskoj strani omogućiti sirijskoj vladi uspostavu suvereniteta nad čitavim teritorijem arapske republike, nadziranom od strane kurdskih snaga od 2012. godine, u zamjenu za davanje autonomije kurdskom stanovništvu i učvršćenje njihove samouprave. U siječnju turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlazi u Moskvu, u posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a dvojica dužnosnika razgovarat će o Siriji, navodi WP.
Ovu je vijest američkog medija nužno prokomentirati jer stvari niti približno nisu tako jednostavne kako ih prikazuje kurdska strana. Naime, sirijski Kurdi već su odavno oslonjeni isključivo na SAD, odakle im stiže puna politička (Bijela kuća i Kongres) i vojna potpora kroz isporuke oružja i pružanje obuke od strane Pentagona. Poglavito je to vidljivo kroz ustrojene, pretežito kurdske snage SDF, kojma pri njihovom izvođenju vojnih operacija u regiji Rakka i istočno od Eufrata protiv snaga „Islamske države“, zaštitu pruža međunarodna koalicija na čelu sa SAD-om. Međutim, sirijski su Kurdi svo to vrijeme odbijali sudjelovanje u bilo kakvim vojnim akcijama u kojima bi došlo do neposrednog sukobljavanja sa snagama sirijske vojske, ostavljajući si tako političku odstupnicu u slučaju potrebe. Prije svega u odnosu na turske vojne operacije. Ali Turska je već izvela svoje dvije, prostorno ograničene vojne operacije na sjeveru Sirije, u zonama pod nadzorom Kurda („Štit Eufrata“ u ljeto 2016. i „Maslinova grana“ u veljači 2018.), a da im u pomoć nisu došli niti Amerikanci, niti sirijska vojska, niti ruske snage stacionirane u toj zemlji. Teško je i u ovim, novonastalim okolnostima očekivati da će bilo tko drugi ratovati za kurdske interese, ponajprije sirijska vojska i(li) Rusija s kojima su oni odbijali snažniju suradnju i priklonili se globalno, ali ne i u Siriji, najjačem igraču – SAD-u. Poglavito to neće učiniti iz razloga što je ovih dana američki čelnik Donald Trump izjavio kako SAD i dalje podupiru sirijske Kurde, a njima je Kongres i u proračunu za ovu godinu opet predvidio financijska sredstva za (vojnu) pomoć.
Kurdi će nastaviti svoj „opasni ples“ na ivici strpljenja glavnih čimbenika sirijskog sukoba. Taj „ples“ već odavno glavnim igračima ne omogućuje uspostavu minimalno nužnog povjerenja u buduće kurdske političke poteze. S druge strane kurdska se „politika kolebanja“ može razumijeti s pozicije dosadašnjih tragičnih povijesnih iskustava njihovog naroda, koji se zbog toga više ne usuđuje oslanjati samo na jednu stranu.
Međutim (kao ne tako davno i u Iraku s propašću referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana), u konkretnom slučaju kurdski političari i njihove vojne postrojbe ipak su se predugo isključivo oslanjale na Sjedinjene Države te se stječe dojam da sada paničare i nastoje se dodvoriti suprotnoj strani sirijskog sukoba –vladi u Damasku i njezinom glavnom zaštitniku Moskvi. Hoće li u tome uspjeti i hoće li Rusija htjeti zbog takve kurdske politike ugroziti svoje dugo, strpljivo i pomno građene odnose s Turskom (tu je važno napomenuti kako ni Iran ne gleda blagonaklono na sirijske Kurde, poglavito od kada su u svojevrsnom neformalnom savezu sa SAD-om), teško je vjerovati. Jer koliko god u političkom smislu vladi u Damasku može imponirati ponuđeni povrat suvereniteta nad sjevero-istokom svoje zemlje na kojem žive Kurdi, to je ipak premali teritorij, na kojemu živi premalo (kurdskog) stanovništva da bi se za nj Damasku isplatilo pokretati visoko-rizične političke i vojne poteze koji bi prijetili mogućim otvorenim sukobom s proturskim ili turskim snagama koje se tamo također nalaze. Damask će, barem do daljnjeg, primarno biti fokusiran na riješenje problema u sjevero-zapadnoj regiji Idlib, što je po njega kudikamo važnije u sigurnosnom i političkom smislu, i kojeg je teško riješiti bez turske političke kooperativnosti, u prvom redu s Moskvom.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news