Zoran Meter: SAD ne mogu zabraniti izvoz F-35 Turskoj; EU u panici zbog turskih aktivnosti oko Cipra!

0
435

Predsjednik Vijeća EU Donald Tusk upozorio je Tursku kako će „nastavak eskalacije sukoba i izazov suverenitetu naše države-članice Cipra primorati EU na pružanje otpora“. Međutim, Turska itekako ima svoje „aseve u rukavu“: osim što je ponajveća članica NATO saveza, s vrlo snažnom zračnom i isto takvom pomorskom flotom, Turska kontrolira tjesnace Bospor i Dardanele kroz koji prolaze naftni tankeri iz kaspijske regije za Europu; Turska u svojim rukama „drži ventil“ za propuštanje izbjegličke mase sa svoga teritorija direktno u EU (Bugarsku i Grčku); Turska je glavna zemlja po čijem teritoriju prolazi upravo otvoreni plinovod TANAP, koji je glavna sastavnica europskog Južnog energetskog koridora, i koji bi se u Grčkoj možda već i do kraja ove godine trebao spojiti na talijansko-grčki plinovod TAP; Turska je glavna zemlja i za izgradnju drugog kraka ruskog plinovoda „Turski tok“ za koji su zainteresirane pojedine zemlje članice EU u JI i Srednjoj Europi, i td., i td.

Posljednjih su se tjedana intenzivirale vijesti o mogućem američkom izbacivanju Turske iz njezinog daljnjeg sudjelovanja u programu proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35, a Kongres traži i da se pronađe zamjena za turske tvrtke koje proizvode određene komponente, potrebne za proizvodnju tog najsuvremenijeg zrakoplova.

Naime, iz State Departmenta, Pentagona i Kongresa sve su učestalije izjave kako će Turska doći pod udar snažnih američkih sankcija zbog kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400 usprkos oštrom protivljenju SAD-a i NATO saveza, pri čemu je jedna od najčešće spominjanih mjera upravo ona o zabrani isporuka zrakoplova F-35 Turskoj. Podsjećam kako je Ankara već u potpunosti platila četiri od 100 tih zrakoplova, koliko ih ukupno namjerava nabaviti. Osim sankcija vojnog karaktera, Washington navodno priprema i protumjere iz sfere gospodarstva, koje bi trebale bolno udariti po ionako oslabljenoj turskoj ekonomiji i nacionalnoj valuti liri.

Međutim, čini se kako sve to skupa Ankaru i nije previše impresioniralo. Ona je od prošlog petka počela dobivati kupljene ruske sustave S-400, a u slijedećim danima stiže joj i 100 raketa za taj sustav kojeg namjerava razmjestiti u zoni glavnoga grada Ankare i uz liniju razgraničenja sa Sirijom, dok se u iduća dva mjeseca završava obuka turskih vojnika u Rusiji za opsluživanje spomenutim raketnim sustavom, trenutačno najmodernijim te vrste na svijetu. Sve skupa dodatno jača nervozu SAD-a i EU, budući da Turska gotovo i ne skriva svoje vanjskopolitičke planove vezane uz svoje bliže okruženje. Tako turski medij Habertürk navodi kako nastavak rusko-turske vojne suradnje izaziva zabrinutost Zapada, jer je Turska po broju svojih oružanih snaga druga po veličini članica NATO saveza. Turska vojska jača svoje efektive na granici sa Sirijom i priprema se za mogući prodor kurdskih snaga koje imaju potporu SAD-a, navodi taj turski medij.

Agencija Bloomberg je 1. srpnja objavila, pozivajući se na turske izvore, kako se Turska priprema i za razmatranje mogućnosti kupnje ruskih borbenih zrakoplova (zrakoplova 5. generacije Su-57, op. a.) u slučaju američkih sankcija. Na tu temu danas se oglasio i potpredsjednik ruske vlade Yuri Borisov, izjavivši, kako su razgovori na tu temu s Ankarom  mogući.

A sve se ovo događa u vrijeme intenzivnog porasta napetosti u Istočnom Sredozemlju. Tamo se posložio svojevrsni saveznički „energetski trokut“ između Izraela, Egipta i Cipra, vezano uz velika nalazišta plina, pri čemu Turska otvoreno osporava ona od strane Cipra, koja se nalaze u dijelu akvatorija koji pripada, kako Ankara smatra, tzv. Turskoj Republici Sjeverni Cipar koja je jedino priznata upravo od strane Turske. Čak i nakon upozorenja Bruxellesa i Washingtona, Turska i dalje nastavlja jačati svoju vojnu nazočnost u toj, od Cipra proglašenoj zoni isključivog gospodarskog pojasa koju Turska ne priznaje. Predsjednik Vijeća EU Donald Tusk upozorio je kako će „nastavak eskalacije sukoba i izazov suverenitetu naše države-članice Cipra primorati EU na pružanje otpora“. (Više o ovoj rastućoj krizi i turskoj „borbi na dva fronta – sa SAD-om i EU, pročitajte u našoj sinoćnoj analizi, na linku ispod teksta).

Međutim, Turska itekako ima svoje „aseve u rukavu“: osim što je ponajveća članica NATO saveza, s vrlo snažnom zračnom i isto takvom pomorskom flotom, Turska kontrolira tjesnace Bospor i Dardanele kroz koji prolaze naftni tankeri iz kaspijske regije za Europu; Turska u svojim rukama „drži ventil“ za propuštanje izbjegličke mase sa svoga teritorija direktno u EU (Bugarsku i Grčku); Turska je glavna zemlja po čijem teritoriju prolazi upravo otvoreni plinovod TANAP, koji je glavna sastavnica europskog Južnog energetskog koridora, i koji bi se u Grčkoj možda već i do kraja ove godine trebao spojiti na talijansko-grčki plinovod TAP; Turska je glavna zemlja i za izgradnju drugog kraka ruskog plinovoda „Turski tok“ za koji su zainteresirane pojedine zemlje članice EU u JI i Srednjoj Europi, i td., i td.

Turski predsjednik Erdogan potpuno je svjesan turskih komparativnih i geografskih prednosti, kao i goleme važnosti njegove zemlje za EU i NATO savez, ali isto tako i nastalih globalnih geopolitičkih odnosa zbog kojih mu je sada puno lakše ostvarivati svoje interese, nego u vrijeme kada su Rusija i Kina bile uglavnom „pasivni promatrači“ globalne političke scene. Ovdje bih podsjetio i na Putinove riječi, izrečene neposredno nakon što je turski lovački zrakoplov u studenom 2015.g. srušio ruski bombarder na granici sa Sirijom, kada je kazao kako je Turska ovim činom izgubila priliku za dobiti puno više u smislu ostvarivanja svojih nacionalnih interesa nego što će joj Zapad to ikada omogućiti (radilo se, očito, o razmišljanjima iz Putinovih čestih i prijateljskih razgovora s Erdoganom prije ruske vojne intervencije u Siriji). A kako se u lipnju 2016. g. Erdogan „posuo pepelom“ zbog tog incidenta, nakon kojeg je ostao usamljen na fronti protiv Rusije jer je NATO, razumljivo, odbio stati na njegovu stranu i ući u nepotrebni veliki rizik od rata s Rusijom kojeg nije sam izazvao, uslijedila je dobro poznata, ubrzana obnova rusko-turskih odnosa, kojoj je neuspješni pokušaj vojnog udara u Turskoj u srpnju 2016. g. samo dao dodatni impuls. I čini se da se Putinove riječi o tome, kako će Turska suradnjom s Rusijom  dobiti puno više nego suradnjom sa Zapadom upravo i ostvaruju. Naravno, to nije značilo, niti sada znači kako je Rusija zauzvrat tražila ili da uopće očekuje izlazak Turske iz NATO saveza.

Ankara nema namjeru odustati od svojih ciljeva za samostalno vođenje vanjske politike, a Zapad će to, jednostavno, prije ili kasnije morati uzeti u obzir. Bolje prije nego kasnije, jer bilo kakve protuturske sankcije posve su nesvrsishodne pa i kontraproduktivne. Turska će biti članica NATO saveza dokle joj to bude odgovaralo tj. dokle smatra da su joj prednosti od članstva veće od šteta. A Ankara je, to se mora naglasiti, u NATO ušla najviše iz razloga opasnosti koja joj je prijetila sa strane SSSR-a. Međutim njega više nema, a time i glavne ugroze po tursku sigurnost. Sa svim ostalim prijetnjama u regiji ona se i sama može nostiti.

S druge strane, ima i onih analitičkih diletanata u Rusiji i diljem svijeta koji se brinu kako će Turska nakon isporuka ruskih raketnih sustava ili zrakoplova postati velika prijetnja i po samu Rusiju. Ali to su potpuno amaterske izjave, daleke od stvarnosti, kojima je najbolje odgovoriti onim što upravo proteklih godina događa i što cijeli svijet vidi: Rusija je u stanju održavati svoju vojnu i svaku drugu sigurnost i u borbi sa jednim SAD-om (tko se još danas spominje jedne Venezuele i Trumpovih i Boltonovih prijetnji vojnom intervencijom!)  a što bi za nju u tom smislu predstavljala i nekakva turska ugroza. Osim toga Erdogan nije glup da se „igra vatrom“ na sve strane. On, jednostavno, svijetu demonstrira veličinu Turske i veličinu turskog naroda i njegov utjecaj u islamskome svijetu (turski jezik se govori od Azerbajdžana, preko Kazahstana, Uzbekistana i Kirgistana), koji je preko organizacije „Muslimanska braća“ velik i u samom arapskom svijetu, neovisno o (ne)kvaliteti odnosa Ankare s njihovim službenim vladama.

Zato će eventualno američko i europsko kažnjavanje Turske sankcijama samo dodatno gurnuti tu zemlju dalje prema Istoku. I čini se kako je američki predsjednik Donald Trump toga itekako svjstan. On je sinoć izjavio kako bi kažnjavanje Turske zabranom izvoza F-35 bilo „nepošteno“. Ankara je željela kupiti američke Patriote, ali mi joj to nismo dopustili, kazao je Trump. Osim toga, izjavio je i kako bi zbog propasti posla oko F-35 izniknuli i problemi u proizvodnji zrakoplova tvrtke Lockheed Martin, koja bi bila primorana smanjiti broj radnih mjesta. Osim toga, kazao je Trump dalje, on je osobno očuvao dobre odnose s turskim predsjednikom Erdoganom.

Pametnom i više nego dosta da bi shvatio kako se Bijela kuća želi povući iz svoje borbe prijetnjama i sankcijama protiv nepopustljive Turske i da se, zapravo, radi o Trumpovoj kapitulaciji pred Erdoganom i traženju alibija za neuspjeh kroz svaljivanje čitave krivnje na Obaminu administraciju. Kao i da se ova njegova nije grčevito protivila rusko-turskom poslu oko S-400. O svemu tome Geopolitika News već je ranije pisala u analizi  od 3. srpnja, a sve u njoj navedeno upravo se ostvaruje pred našim očima (https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-trump-kapitulirao-u-tursku-stizu-prvi-ruski-sustavi-s-400/).

Zoran Meter: TURSKI BOJ NA DVA FRONTA: PROTIV SAD-A I EU!

 

 

 

 

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...