Zoran Meter: RAZGOVORI PUTINA I ERDOGANA O SIRIJI

0
107

 

Ni Putin ni Erdogan ne mare previše za PR i ostale pomodne propagandno-medijske trice, koje su već odavno nagrizle cjelokupni zapadni politički ustroj do te mjere, da na njegovoj sceni već duže vrijeme ne postoji niti jedan istinski karizmatični vođa.  Kada pregovaraju Putin i Erdogan, unaprijed se zna da se razgovara „muški“, otovreno, konkretno – bez „figa u džepu“.

Loading...

Jučer je u ruskom Sočiju održan razgovor između predsjednika Rusije Vladimira Putina i turskog vođe Recepa Tayipa Erdogana. Razgovaralo se o raznim temama, od trgovinskih i bilateralnih  odnosa, izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“, kupovine ruskih protuzračnih sustava S-400, vojnih odnosa, pa do Sirije. A razgovor dvojice državnika o toj zemlji bit će predmet današnje analize jer je upravo on izazvao najveću pozornost svjetske stručne i šire javnosti. Svakako ne bez razloga, jer dvojica vođa, uz iransko državno vodstvo, danas vuku ključne poteze koji se tiču ukupnog stanja na sirijskom terenu ali i buduće političke konstrukcije te zemlje, što izaziva veliku nervozu Sjedinjenih Država ali i njezinog ključnog europskog saveznika – Velike Britanije. Jer na Bliskom istoku  se pred očima svijeta odvija potpuni krah američke (a onda i britanske) strategije koji prijeti da Zapad, nakon gotovo 300 godina dominacije, bude odstranjen s tih prostora kao dominantan politički i vojni čimbenik. Naravno, za Zapad je to potpuno neprihvatljivo jer se radi o ključnoj svjetskoj regiji ne samo po pitanju energetskih resursa, već i zbog njezinog ključnog geoprometnog položaja. London već u prekjučerašnjem godišnjem izvješću o vanjskoj politici premijerke Therese May, uz očekivanu oštru  kritiku ruske vanjske politike, istodobno najavljuje i posjet svog ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona Moskvi (ne treba zaboraviti da je upravo Johnson u ožujku odgodio svoj posjet Rusiji zbog njezine uloge u Siriji, i po tom pitanju zatražio konzultacije s europskim partnerima kako bi se izvršio dodatni pritisak na Moskvu, ne samo glede zahtjeva da Rusija uskladi svoju sirijsku politiku s onom Zapadnom, nego i da se odrekne Krima i napusti politiku destabilizacije Ukrajine). Naravno, ništa se od toga nije dogodilo, a premijerka May ipak šalje svog prvog diplomata na „hodoćešće k Putinu“ (to već duže vrijeme čine i mnogi drugi europski dužnosnici). London je jednostavno svjestan pogubne američke politike na Bliskom istoku, koju nije uspio redefinirati niti novi američki predsjednik Donald Trump, i više ne želi čekati i stvari prepustiti slučaju već će nastojati popraviti što se popraviti može glede očuvanja svojih ključnih interesa u bliskoistočnoj regiji. Regiji, u kojoj i najbliži američki saveznici, poput Turske i odnedavno Saudijske Arabije, također zadovoljenje svojih nacionalnih interesa sve više traže kroz suradnju s Moskvom, a ne u konfrontaciji, pri čemu Washington percipiraju kao „nužno zlo“ s kojim se zbog njegove konfuzne vanjske politike malo o čem konkretnom može dogovoriti, a da to u konačnici i rezultira očekivanim ishodom.

Rzgovori između Vladimira Putina i Recepa Erdogana s pravom izazivaju pozornost međunarodne zajednice jer se radi o državnicima koji previše ne mare za PR i ostale pomodne propagandno-medijske trice, koje su već odavno nagrizle cjelokupni zapadni politički ustroj do te mjere, da na njegovoj sceni već duže vrijeme ne postoji niti jedan istinski karizmatični vođa.  Kada pregovaraju Putin i Erdogan, unaprijed se zna da se razgovara „muški“, otovreno, konkretno – bez „figa u džepu“. Ukoliko se pri takvom stavu postigne bilo kakav dogovor, zna se da on vrijedi, a ukoliko ne – ne događa se ništa dramatično, a stavovi se nastoje približiti u narednim sastancima na nižim razinama. Oni se ne prekidaju, a zašto i bi? Čemu zbog eventualnih novih nesuglasica poništiti sve do sada korisno učinjeno – logika je današnje ruske i turske državne politike unutar međusobnih odnosa. Pri tom se radi o međusobnom uvažavanju, a ne promatranju bilo koga s pozicije dominacije, nametanja svojih riješenja ili „soljenja pameti“ poput mantri o ljudskim pravima, slobodi govora i td., a čega se je u nedavnom posjetu Kini odrekao čak i američki predsjednik Donald Trump (osim besmisla politike „soljenja pameti“, Trump je vjerojatno itekako svjesan kakvo je stvarno stanje  slobode govora tj. medijskog prostora i u njegovom dvorištu).

Što se tiče četverosatnih razgovora Putin-Erdogan u Sočiju, prema medijskim informacijama po pitanju Sirije nije bilo važnijih novosti. Komentara o toj zemlji gotovo da i nije bilo. Ali mi ćemo se ipak usuditi ući malo dublje u rusko-turske odnose po pitanju te zemlje, gdje dvije strane (+Teheran) aktivno surađuju u okviru Astanskih pregovora, od kojih je najveće dostignuće, svakako, prekid sukoba između sirijske vojske i tzv. umjerene oporbe i uspostava tzv. zona deeskalacije. Ona posljednja – četvrta, koja se nastoji oživotvoriti u sjevero-zapadnoj  regiji Idlib, uz granicu s Turskom, trenutačno je jedno od pitanja oko kojih nema potpune suglasnosti između Moskve i Ankare, o čemu malo više kasnije.

Ali ipak ćemo se najprije osvrnuti na izjavu predsjednika Erdogana, nakon što su Putin i Trump u Vijetnamu sročili zajedničko priopćenje o Siriji, u kojem su kazali kako se taj problem ne može riješiti vojnim putom i da se mora postići politički dogovor kroz pregovore u Ženevi, sukladno rezoluciji VS UN-a br. 2254. Nakon tog priopćenja, u ponedjeljak, uoči puta u Soči, Erdogan je u Istanbulu izjavio slijedeće: „Meni je teško razumijeti takve izjave. Ali, ako vojno riješenje nije izlaz iz situacije, tada oni koji govore o tome moraju povući svoje vojske iz Sirije“. Međutim, već nakon sastanka s Putinom Erdogan je bio puno bolje raspoložen i na konferenciji za medije rekao, kako pridaje veliku važnost zajedničkom priopćenju Putina i Trumpa o Siriji na samitu APEC-a u Vijetnamu. Dakle, Erdoganovo „nerazumijevanje“ trajalo je svega dva dana, a u međuvremenu se transformiralo do razine „visoke potpore“. Putin je očito dobar učitelj.

Ali šalu na stranu. Nagla promjena raspoloženja Erdogana vjerojatno je rezultat zadovoljavajućih rezultata njegovih razgovora s Putinom o Siriji, potpuno suprotno razočarenju Ankare rezultatima prošlotjednog boravka turskog premijera Binalija Yildirima Washingtonu, kada se dvije strane nisu uspjele dogovoriti niti o jednom ključnom pitanju (info: američki „Stratfor“), prije svega glede nastavka američke potpore sirijskim Kurdima.

Dva su glavna opterećujuća pitanja glede Sirije u rusko-turskim odnosima. Kao prvo, stanje oko kurdske enklave Afrin na granici s Turskom (sjevero-zapadno od Aleppa), u kojoj djeluje ruska vojna policija u svojstvu monitoringa, a ta mala postrojba sprječava tursku vojnu intervenciju i slamanje tamošnjih kurdskih snaga koje djeluju pod vodstvom stranke Demokratskog saveza. Ta simbolička vojna nazočnost u Afrinu Moskvi je dostatna za upravljanje situacijom tj. ograničavanje turskog utjecaja u tom dijelu Sirije, povezanog s obvezama Ankare za reguliranje stanja u susjednoj regiji Idlib, zasićenoj islamistima, prije svega onima iz terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ koje se Turska baš i ne žuri neutralizirati. Ruska vojna nazočnost u Afrinu odgovara i Amerikancima jer bi se, u slučaju turske vojne intervencije, kurdske snage unutar proameričkih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) (koje su sada stacionirane na istoku regije Deir ez-Zour i u gradu Rakki), prebacile na svoje stvarne etničke prostore i otvorile sukob s turskom vojskom na sjevero-zapadu Sirije. Time bi, osim što bi otvorile prostor za daljnje napredovanje sirijske vojske i istočno od rijeke Eufrat, stvorile opasno stanje otpočinjanja međusobnog sukoba jedine proameričke vojne snage na sirijskom tlu i jedne od ključnih američkih saveznica u NATO-u, Turske. Dakle, Moskva sigurno po pitanju Afrina neće ići na ustupak Turskoj, osim u slučaju krajnjeg zaoštravanja svojih odnosa s Washingtonom – do čega u Siriji najvjerojatnije neće doći jer to nikome nije u interesu. Osim toga, Moskva čuvanjem enklave Afrin zadržava utjecaj i na sirijske Kurde, koji su, i to treba podsjetiti, nedavno zaustavili svoje napredovanje niz lijevu obalu Eufrata i osvajanje strateški važnog grada Abu-Kamala prepustili sirijskoj vojsci (vjerojatno i uz blagoslov SAD-a koji nije mogao riskirati otvoreni sukob s Rusima za taj grad). S druge strane, nazočnost SDF-a u arapskim prostorima istoka Sirije prije ili kasnije dovest će do sukoba kurdskih sanaga i arapskog stanovništva, što je Moskvi u većem interesu nego tursko-kurdski rat na sjevero-istoku Sirije kojim bi bilo teško upravljati.

Dakle, po tom prvom problematičnom pitanju rusko-turskih odnosa u Siriji, najviše što je Putin mogao dati Erdoganu je rusko jamstvo da s teritorija Afrina Kurdi neće vršiti nikakve neprijateljske aktivnosti u odnosu na turski teritorij i proturske postrojbe u susjednoj regiji Idlib.

Drugo ključno pitanje je sudjelovanje predstavnika sirijskih Kurda u bilo kakvim pregovaračkim formatima o budućnosti Sirije. Pri tom treba naglasiti kako i Moskva i Washington žele uključiti Kurde u te razgovore, prije svega u odnosu na definiranje njihovog statusa u jedinstvenoj sirijskoj državi za koju su se na samitu u Vijetnamu založili i Putin i Trump. Međutim, takvim nastojanjima oštro se protive Ankara i Teheran, ali i Damask, i po tom su pitanju Turska i Iran zapravo najveći saveznici. Moramo naglasiti kako je zbog spora Moskve i Ankare oko tog pitanja, zaustavljena i ruska inicijativa o održavanju Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju, koji se trebao održati ovog mjeseca i na koji su bili pozvani i Kurdi. Ankara je jednostavno blokirala dolazak proturskih predstavnika kojima ona upravlja na terenu, čime je i izgubljen smisao održavanja kongresa, usmjerenog na postizanje sveopćeg konsenzusa prije konačnog političkog dogovora pod agendom UN-a. Zato je u razgovoru Putina i Erdogana Moskva po ovoj tematici vjerojatno izišla u susret turskim interesima, a je li to uistinu tako, najbolje će se vidjeti kroz činjenicu, hoće li se spomenuti kongres održati ili ne. Moskvi inzistiranje na kurdskoj nazočnosti može donjeti samo štetu u odnosima s Ankarom i Teheranom. A s druge strane, Kurdi su ionako kroz svoju dominantnu političku stranku DS potpuni saveznici američke politike, a njihove su vojne snage već dugo jedina poluga za povlačenje poteza od strane Pentagona. Zato je njihovo (makar i privremeno) žrtvovanje Moskvi u ovom trenutku vjerojatno bolje riješenje nego inzistiranje na kurdskom sudjelovanju u pregovorima.

U razgovoru između Putina i Erdogana ipak je ostalo nejasno, je li Moskva uspjela skrenuti turski interes s Kurda na kolosjek obveza Ankare glede stabilizacije stanja u zoni deeskalacije u Idlibu. Konkretno, je li Putin uspio stimulirati turski državni vrh na konačni početak provedbe aktivnije politike prema uništenju džihadističkih snaga u Idlibu, a što od njega, sukladno Astanskim sporazumom, očekuje i Teheran. Jer do sada je Ankara, unatoč očekivanju,  preferirala dijalog s tamošnjim islamistima o podjeli zona utjecaja (iako za sada bezuspješno), što nikako nije u interesu Rusije i Irana, a naravno, ni sirijske vlade u Damasku, koja tursku vojsku u Siriji i bez toga smatra okupacijskom.

Original možete pronaći na geopolitika.news