Zoran Meter: Osvrt na sinoćnju emisiju „Otvoreno“, o američko-ruskim odnosima: beskrvnost, izostanak polemike i ključnih informacija

0
364

Sinoćnja emisija HTV-a „Otvoreno“ bila je, što se aktualnosti teme tiče, puni pogodak, jer nema problematike koja ovih dana u svjetskim medijima zaokuplja veću pozornost od stanja u Siriji i oko nje, vezano uz navodnu uporabu kemijskog oružja od strane sirijske vojske i posljedičnog – dramatičnog zaoštravanja američko-ruskih odnosa, koje, kako se u spmenutoj emisiji i provlačila teza, više nego ikada ranije mogu dovesti do međusobnog sraza dviju najvećih svjetskih vojnih sila.

Gosti emisije uglavnom su pravilno izrazili skepsu glede automatske osude sirijskog predsjednika Assada za primjenu kemijskog oružja, u vrijeme dok njegova vojska, uz rusku vojnu pomoć, ostvaruje ključne pobjede i uspostavlja puni nadzor nad posljednjim i najvažnijim teritorijem i simbolom oružane oporbe – Istočnom Gutom. Takav potez uistinu bi bio posve nepotreban i kontraproduktivan – što se, uostalom, upravo sada najbolje i vidi.

Loading...

Gosti emisije također su pravilno percipirali konfuziju američke vanjske i unutarnje politike, ukazujući na Trumpove čudne tvitove, čiji tekstovi u brzim razmacima pobijaju jedan drugog  u sadržajnom smislu i intenzitetu i  tonalitetu njihove oštrine.

I to bi, uglavnom, bilo sve što se tiče pozitivnog nastupa sinoćnjih gostiju u emisiji „Otvoreno“.

Ono što nije dobro jest to, da je u emisiji nedostajalo „krvi“, žive i žučne rasprave sudionika, replika, sučeljavanja mišljenja, tim prije što i njezini gosti, poznavajući njihove stavove, nisu po svemu istomišljenici. Umjesto dinamične rasprave i suprostavljanja mišljenja oko određenih teza, svi su, kao po „liniji“ zauzeli kompromisan stav i mirno slušali monologe drugih kolega, kao da su na nekom stručnom seminaru, a ne televizijskoj emisiji koja zahtjeva dinamičniji pristup. Uostalom, pretpostavljam kako je voditelj emisije Damir Smrtić tu dinamiku upravo i želio postići pozivajući prilično veliki broj gostiju, uključno i iz vanjskih, hrvatskih regionalnih studija. Zašto je ona izostala, ne znam, ali spomenut ću elemente oko kojih se nedvojbeno nije mogla niti smjela očekivati unificiranost stavova:

Svi su gosti tijekom emisije zauzeli jedinstveni stav i donjeli konačni zaključak kako se ništa dramatično neće dogoditi, „da je sutra još samo jedan novi dan“ jer je eto Trump reterirao, a Rusi se osjećaju dovoljno snažni i bezbrižni. Međutim, u SAD-u u ovoj igri malo toga ovisi o samom Trumpu: tamošnja politička elita i kompletan establišment u potpunosti su na proturuskoj liniji i iracionalnost je već odavno nadvisila političku mudrost, a u takvim uvjetima, kada je dovoljna i jedna, makar nenamjerna  greška ili zlouporaba nastalog stanja od onih snaga u Siriji (ne mislim na američke ili ruske) ili oko nje koje žele profitirati u nastalom kaosu, može izazvati nekontrolirane posljedice i apokaliptičan razvoj događaja. Takvih je snaga dovoljno, kao što je dovoljno i oružja u rukama tko zna kojih sve organizacija i osoba ne.

Nitko od gostiju nije iščitao niti upravo jučer objavljene snažne političke signale koji imaju cilj radikalizaciju, a ne smanjenje napetosti na relaciji Zapad-Rusija: radi se o jučerašnjoj objavi zaključka komisije međunarodne Agencije za zabranu nuklearnog oružja  o vrsti kemijskog otrova kojim su napadnuti otac i kćer Skripal u Velikoj Britaniji. U toj ekspertizi nigdje izrijekom nije navedeno kako se radi o „novićoku“ već samo nečemu sličnom njemu, kao i to da njegova visoka koncentracija ukazuje kako iza njegove proizvodnje može stajati jedino država. Međutim, ni tu se izrijekom ne spominje o kojoj se državi radi. Ali i takva interpretacija bila je dovoljna da britanska premjerka Theresa May odmah ustvrdi kako se time potvrđuju stavovi Londona da je krivac upravo Rusija, zbog čega je Velika Britanija odmah zatražila izvanredno zasijednaje Vijeća sigurnosti UN-a na tu temu. Dakle, još jedan „dokaz“ ruskog „koketiranja“ s kemijskim oružjem, što „znači“ da Moskva u tome podržava i Assada.  Osim toga, SAD je i u svojim sigurnosnim i obrambenim strategijama u siječnju Rusiju definirao kao suparnika (samo korak do neprijatelja, što ne može jer se s neprijateljem mora ratovati), a kada je to tako, onda se niti ne traži potpuni dokaz ruske krivnje, kako bi se to tražilo u slučaju bilo koje druge zemlje, a pogavito partnerske ili savezničke. Sada je dovoljan broj onih snaga u američkoj politici, prije svega u Kongresu, koji temeljem takvog definiranja američkog odnosa s Rusijom otovreno govore kako i nije bitan dokaz jer je smjer i tendencija ruske vanjske politike jasan: ona podupire „zločinca“ Assada i zato je kriva! Naravno Theresa May odmah je jučer izjavila i kako će britanska vojska sudjelovati u napadu na Siriju pod vodstvom SAD-a i kako za to neće tražiti dozvolu parlamenta.

I nitko oko toga od gostiju u emisiji „Otvoreno“ nije smatrao nužnim reći nekoliko rečenica, iako je jasno što se iza svega toga sprema, a ne sprema se ništa dobro.

Drugi kardinalan propust u emisiji bila je šutnja na glupost izrečenu od strane izvjesnog vojnog stručnjaka, koji uređuje portal koji se bavi vojnim pitanjima: tako on, uspoređujući na upit voditelja vojnu moć SAD-a i Rusije, kaže ni manje ni više nego da je snaga ruske vojske na razini jednog američkog mornaričkog korpusa i da je golem nesrazmjer vojski dviju zemalja, što temelji na isto takvom nesrazmjeru njihovih vojnih proračuna. Radi se o potpuno površnom pristupu, nedopustivom za jednog vojnog stručnjaka. Zar bi, da je to stvarno tako, SAD toliko oklijevao s pokretanjem vojnih operacija bilo gdje u svijetu gdje to smatra nužnim, a ne samo u Siriji? A evo o čemu se zapravo radi: ruska vojska u odnosu na sve vojske svijeta, tako i američku, ima dominaciju u broju tenkova i topništvu, znatno zaostaje u broju zrakoplova, a najveći nesrazmjer je u brojnost pomorske flote koja je daleko više na strani SAD-a. Međutim Rusija je snažnija i u raketnom naoružanju, a zanimljivo je i kao je njezina nova krstareća raketa „Kalibr“ po pojedinim parametrima superiorna i razvikanom američkom  „Tomahawku“, uključno i po dometu leta. Dvije zemlje, osim toga, imaju paritet u nuklearnom naoružanju. Također, ono što vojnim stručnjacima mora biti poznato, a što priznaje i Pentagon, Rusija već nekoliko posljednjih godina proizvodi veći broj vojnih zrakoplova od SAD-a; ona modernizira sve vidove oružanih snaga (modernizaciju je do ove godine dovršila čak u iznosu od 60-90% u odnosu na planiranu u svim glavnim sektorima OS), a SAD po tom pitanju nisu učinile niti približno koliko su morale i što stručnjaci u Pentagonu otvoreno priznaju; potpuno je različlita i vojna doktrina dviju zemalja – SAD je kontinentalno tj. geografski izolirana država koja se mora oslanjati na snažnu pomorsku flotu, dok je Rusija prostorno golema i središnje-pozicionirana zemlja koja ima fizički pristup svim ključnim regijama svijeta i nije joj potreban toliki broj nosača zrakoplova i brodovlja općenito. Različiti su i političko-ekonomski interesi koje dvije zemlje imaju na globalnoj razini i čemu prilagođavaju oružane sustave.   Ono, na što se spomenuti vojni analitičar u emisiji „Otvoreno“ u svojoj „stručnoj“ komparaciji odnosa snaga dviju vojski poziva kao na argument svojim tezama, je proračunsko izdvajanje za obranu. Ali i u tom bi segmentu on morao znati i nešto drugo: Rusija svojih relativno skromnih 80-ak milijardi dolara (prošle godine čak i manje) koristi gotovo u cjelosti za modernizaciju naoružanja, dok SAD ima preko 800 vojnih baza diljem svijeta za koje mora osigurati logistiku,  mora osigurati sredstva za vojne operacije diljem svijeta u kojima sudjeluje američka vojska, mora „nahraniti“ svoje saveznike pri takvim operacijama (Afganistan, Bliski istok, Afrika, sada i Ukrajina), financirati organizaciju obuke i naoružanja lokalnih postrojbi, propagandne operacije i td. Pentagonu za modernizaciju svojih oružanih snaga  na kraju, prema pojedinim procjenama, ostaje oko 120 milijardi dolara, što, kada se tako sagleda stvar, a tako se mora sagledavati, onda i nije toliko dramatična razlika u proračunskom izdvajanju između dviju vojski. Ukoliko vojni analitičar iz jučerašnje emisije „Otvoreno“ ne želi vjerovati u ove argumente, trebao bi pogledati redovito godišnje izvješće „Global Fire Power“ od početka travnja ove godine, s rejtingom svih vojski svijeta, za izradbu kojeg se  koriste brojni stručni  parametri i pokazatelji, i prema kojem već nekoliko godina drugu poziciju iza SAD-a čvrsto drži upravo ruska vojska, a treću ona kineska. (https://www.globalfirepower.com/countries-listing.asp)

Naravno da svi ne moraju znati sve, ali kada nakon jedne takve javno iznesene pogrešne konstatacije vojnog analitičara izostane replika brojnih gostiju-stručnjaka, čak i onih koji su u javnosti prepoznati kako vrhunski poznavatelji ruskih prilika, to na kraju ostavlja vrlo loš dojam.

Zbog toga ostaje činjenica kako je sinoćnja emisija „Otvoreno“ svedena na svojevrsnu akademsku raspravu s kazališnom atmosferom, a to je ono što ne želi niti široka publika niti stručno obrazovani gledatelj koji traži dinamiku, međusobni dijalog sudionika, ako treba i polemiku, a ne čekanje da voditelj proziva gosta i postavlja mu konkretno pitanje. Zbog ovako koncipiranih emisija hrvatski, medijski, analitički prostor i dalje ostaje monoton, nazanimljiv i, na žalost, po prilično nestručan i pored brojnih znanstvenih titula ispred pojedinih gostujućih imena, što ga, po toj problematici prečesto stavlja čak i ispod regionalne razine, a što je nedopustivo. To su previše bitne stvari, a da hrvatski građani i gledatelji državne televizije ne bi zaslužili  jedan puno kvalitetniji pristup i kvalitetnije informacije. Sve suprotno tome svodi se samo na TV šou i običnu samodopadnost.

Original možete pronaći na geopolitika.news