Zoran Meter: NOVA TURSKA INVAZIJA NA CIPAR, U POZADINI IZRAELSKIH ENERGETSKIH PROJEKTA?

0
207

–          Rastu aktivnosti ali i geopolitički rizici oko plinskih nalazišta u Istočnom Sredozemlju

–          Zbog izvođenja operacije bušenja, ciparska vlada je za plovidbu zatvorila morsku zonu širine pet milja oko „Bloka 11“ i dva susjedna bloka, što Ankara smatra neposrednom objavom sukoba.

Nedavno su nastavljeni pregovori između Ankare i Tel Aviva oko izgradnje plinovoda kojim bi se Turskoj dostavljao izraelski plin. Izrael već godinama jača geološka istraživanja i ima velike planove vezane uz izvoz svog plina i na europsko tržište, zbog čega vodi posebnu geopolitičku igru u bliskoistočnoj regiji ali i u odnosu na Europu. U Istočnom Sredozemlju, osim Izraela, još je niz zemalja zainteresirano za proizvodnju plina – od Grčke, preko Cipra, do Sirije, Libanona i Egipta.

A kada su stvari tako posložene, jasno je kako osim jačanja geoloških istraživanja jačaju i geopolitički rizici, i inače permanentno nazočni u strateškim energetskim projektima, a kamo li ne kada se oni još odnose na Europu i to u vrijeme aktualnog globalnog preustorja geopolitičkih odnosa.

Posjet izraelskog ministra energetike Turskoj

Prošli tjedan u službeni posjet Turskoj stigao je izraelski ministar energetike Yuval Steinitz. On se sa svojim turskim kolegom Baratom Albaryakom usuglasio kako je potrebno ubrzati usvajanje međuvladinog sporazuma o izgradnji podmorskog plinovoda između Izraela i Turske (foto: 1), oko kojeg su se već održala četiri pregovaračka kruga.

foto: 1

Do kraja 2017. godine turski ministar doći će u uzvratni posjet Izraelu s ciljem finalizacije čitavog posla. Radi se o plinu koji bi išao iz izraelskog nalazišta Leviatan u Istočnom Sredozemlju (zaliha od 613 milijardi m3 plina), a kako bi bio ekonomski potuno isplativ, Tel Aviv traži i pristup drugim tržištima zbog čega traži dodatne partnere. Izraelski ministar Steinitz otovreno je izjavio kako njegova zemlja želi izgraditi plinovod do Turske ali i želi da se izraelski plin, osim za tursko tržište, izvozi i u zemlje EU i na Balkanski poluotok. Planovi Izraela su jasni ali oni u sebi nose i rizike i proturječja, o kojima nešto više kasnije u tekstu.

Ciparsko-turski plinski spor prijeti vojnim sukobom

Osvrnimo se najprije na najaktualnija zbivanja u toj regiji vezana uz plinski biznis koja u sebi nose visoki potencijal sigurnosne destabilizacije. Posebno se izdvaja rizik od otpočinjanja pravog vojnog sukoba s plinskom pozadinom, ukoliko se u najskorije vrijeme ne postigne dogovor između Turske, Grčke i Cipra, jer velike perspektive plinskog biznisa podjednako privlače sve tri zemlje. Naravno, uz bok njihovom plinskom sukobu stoji i onaj permanentni – politički, glede nerješenog ciparskog problema u svezi podjeljenosti otoka na grčki i turski (sjeverni) dio Cipra. Sjeverni dio Cipra nastanjen većinski turskim stanovništvom već desetljećima podupire službena Ankara. A upravo su nedavno neuspjehom završili novi pregovori o ujedinjenju te otočne države, vođeni pod agendom Ujedinjenih Naroda.

Pritom ipak treba naglasiti kako u posljednje vrijeme postoji povećan optimizam oko budućnosti razvoja ciparskih podmorskih plinskih nalazišta, u koji se nastoji uključiti i pojedine zvučne inozemne partnere,  što onda eventualno može pridonjeti i bržem političkom riješenju gotovo polustoljetne ciparske krize.

Ali unosan biznis oko tamošnjih plinskih nalazišta ugrožava politički sukob između dva glavna sudionika – grčkog i turskog dijela Cipra, koji su nastavili s međusobnim optužbama o tome, kako baš suprotna strana ne želi postići konačan politički sporazum.

A nastavak njihovog neprijateljstva može ugroziti offshore naftne i plinske projekte francuskog energetskog giganta Total i njegovog talijanskog partnera ENI. Upravo su te tvrtke 16. srpnja objavile kako će početi s podmorskim bušenjima na „Bloku 11“ u ciparskim teritorijalnim vodama (foto 2).

foto: 2

To je izazvalo oštru reakciju Ankare, koja je te namjere osudila i zaprijetila poduzimanjem svih nužnih mjera za njihovo sprječavanje. 17. srpnja Turska je u tu zonu uputila svoju fregatu TCG Gokceada s jednom jedinom zadaćom – nadziranja specijaliziranog broda za podvodno bušenje „West Capella“, kojeg spomenute energetske tvrtke namjeravaju koristiti u „Bloku 11“. Taj specijalizirani brod već je stigao u ciparske morske vode, u zonu spomenutog bloka.

Nakon izvršenog pregleda on će početi bušenje na dubini od 700 metara, a probni radovi bi trebali trajati dva do tri mjeseca. Prvi rezultati trebali bi biti objavljeni na jesen ove godine, a analitičari očekuju pozitivne vijesti.

Zbog izvođenja operacije bušenja, ciparska vlada je za plovidbu zatvorila morsku zonu širine pet milja oko „Bloka 11“ i dva susjedna bloka, što Ankara smatra neposrednom objavom sukoba. Naime, Turska je oduvjek izjavljivala kako svi plinski resursi Cipra pripadaju objema stranama – grčkom i turskom dijelu otoka, između kojih oko toga još nema postignutog sporazuma.

U Istanbulu je u tijeku 22. Svjetski naftni kongres na kojem je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan u svezi s opisanim problemom izjavio slijedeće: „Mi očekujemo da oni koji su sudionici događaja na Cipru izbjegavaju korake koji vode k novoj napetosti u regiji. Htio bih ih podsjetiti kako se mogu suočiti s rizikom gubitka takvog prijatelja kakav je Turska, ne samo u regiji već bilo gdje i u bilo kojoj sferi.“

A kakav je Turska prijatelj i što znači gubitak njezinog prijateljstva po Cipar, najbolje svjedoči vijest kako je Turska, kao odgovor na aktivnosti Nikozije vezane uz bušenja u „Bloku 11“, tamo poslala nekoliko svojih vojnih brodova koji patroliraju spornim područjem. Osim toga Ankara je u tu zonu poslala i vlastiti brod za bušenje „Barbaros Hayrettin Pa“ kojeg je kupila ove godine.

Cipar i Grčka imaju vlastite interese s Izraelom

I upravo tu dolazimo do slijedećeg paradoksa. Svi ciparski projekti po istraživanju plinskih nalazišta do sada su bili neposredno vezani uz izraelske projekte. Naime, Izrael planira dva izvozna plinovoda: prvi je već spomenuti, u suradnji s Turskom – jeftiniji i kraći, dug oko 550 kilometara; a drugi je u suradnji s Ciprom i Grčkom, koji bi išao kroz južni Cipar u Grčku i dalje za Italiju, dug oko 2000 kilometara i puno skuplji (foto 3).

foto: 3

Nakon objave Kaira o značajnim egipatskim kopnenim zalihama plina, a poglavito nakon objave talijanskog ENI-ja o pronalasku golemih zaliha plina na nalazištu „Zohr“ u egipatskim vodama Sredozemnog mora (najveće nalazište u Sredozemnom moru, s procjenjenim zalihama od 850 milijardi m3 plina), raspala se izraelsko-ciparska konkurencija za egipatsko tržište koje je za te zemlje trebalo biti i ključno. Nakon toga Tel Aviv i Nikozija počeli su razmišljati o usmjeravanju svog plina u Europu. Izraelski plan sastoji se u povezivanju njegovog plinskog nalazišta „Tamar“ (ispred izraelske  sredozemne obale) podmorskim plinovodom preko Cipra u Grčku i dalje u Italiju, a njegova duljina iznosila bi oko 2 tisuće  kilometara (bio bi jedan od najdužih podmorskih plinovoda na svijetu), pričemu bi se polagao na dubini od 3 kilometra. Godišnji kapacitet isporuke plina iznosio bi 10 milijardi m3, a cijena izgradnje stajala bi između 6 i 10 milijardi dolara. Trebao bi biti završen do 2025. godine. Ključna zapreka tom projektu sastoji se u tome što je još uvjek nejasno hoće li se Bruxelles usuglasiti s tim skupim projektom usprkos svojoj politici diversifikacije plinskih dobavljača. Druga zapreka je što bi on prolazio kroz seizmološki nestabilnu i opasnu zonu Sredozemnog mora. Još jedan rizik povezan je s činjenicom da bi Turska, sa svojom željom da izraelski plin prolazi upravo njezinim teritorijem, mogla iskoristiti sigurnosne sporove vezane uz Cipar i otoke Egejskog mora koje ima s Grčkom.

Nemali broj analitičara smatra kako Izrael ovaj drugi plinovod s Ciprom i Grčkom zapravo umjetno podiže na površinu zbog postizanja što povoljnijih uvjeta u pregovorima s Ankarom oko plinovoda preko turskog teritorija, koji je puno kraći, jeftiniji i, što je najvažnije, sigurniji pa bi time izraelski plin puno brže stigao do europskog kopna (plinovod bi išao od Izraela po dnu Sredozemnog mora do turske regije Mersin i dalje prema Europi). Tu se svakako onda otvara i pitanje padanja Izraela u ovisnost o Turskoj, pa je promicanje  plinovodnog projekta s Ciprom i Grčkom jasan signal Tel Aviva Ankari kako Izrael ima alternativu. Ali eventualna izgradnja tog drugog plinovoda ipak će ovisiti o uključivanju i drugih partnera jer Izrael samostalno za tako skupi projekt (u slučaju uspješne realizacije njegovog posla s Turskom) sigurno nema  mogućnosti niti interesa.

Međutim, eventualna operacionalizacija plinovoda s Ciprom i Grčkom postavlja Izrael u red država – blago rečeno ne partnerski nastrojenih prema Turskoj i koje a priori odbacuju bilo kakvu suradnju s Ankarom po projektima strateškog značaja, među koje se svakako mora pridodati i Egipat. Na taj način Tel Aviv može biti uvučen u sukob koji može destabilizirati čitavu istočno-sredozemnu regiju. A izabirući tursku stranu, Izrael postavlja tempiranu bombu pod strategiju Europske unije koja je u energetskom smislu primarno fokusirana na Grčku, Cipar i Egipat, a nikako na Tursku.

Grčka najavljuje zaštitu Cipra od turske agresije

Koliki je potencijal sigurnosnih ugroza najbolje svjedoči službena izjava Atene nakon eskalacije prepucavanja Ankare i Nikozije vezano uz južna ciparska plinska nalazišta. Atena je izjavila kako će „turske protumjere prema eksploataciji ciparskog „Bloka 11“ dobiti grčki odgovor“  i da je ona „spremna zaštititi svoja suverena prava“.

Ovo ukazuje na rastuću napetost između dviju članica NATO saveza tj. jedne članice EU sa zemljom koja je već više od pola stoljeća u pristupnim pregovorima za članstvo u toj istoj Uniji. Osim Grčke, Cipar je potporu za svoje aktivnosti dobio i od Europske komisije ali i Washingtona, pričemu je Bruxelless otvoreno kazao kako se Turska mora suzdržati od ugroza prema državi članici EU. Naravno, Nikozija pritom izjavljuje kako je nastavak plinskog projekta u vodama južnog Cipra u potpunosti odvojen od pregovora o ujedinjenju otoka.
Stanje je tim složenije zbog činjenice da su 1993. godine i Grčka i Turska usvojile vlastite obrambene doktrine o zaštiti te jedinstvene zone od „agresije druge države“.

Problem sigurnosti ove zone percipira i izraelsko Ministarstvo obrane koje je potpislo ugovor  vrijedan 420 milijuna dolara za jačanje pomorskih snaga zemlje kroz kupovinu sustava za zaštitu plinskih nalazišta i pomorskih putova izraelske države.

Turska ima svoje interese

Turska želi dogovor s Izraelom oko plinovoda preko njezinog teritorija. Ona time diversificira dobavljače (sada su to primarno Rusija, Iran i Azerbajdžan, pričemu je azerbajdžanski plin znatno jeftiniji od ovih drugih), a osim toga, Turska  jača svoju tranzitnu ulogu. Trenutačno se gradi plinovod TANAP i Transjadranski plinovod TAP kroz koje će azarbajdžanski plin dolaziti u Tursku i EU. Tu je i nedavno započeta izgradnja „Turskog toka“ kojim će ruski plin dolaziti u Tursku kroz Crno more, a iz Turske eventualno dalje i u EU. Ukoliko se Bruxelless usuglasi s isporukama plina iz svih tih plinovoda na svoje tržište, Turska se pretvara iz regionalnog u globalno važan koridor jer bi kroz njezin teritorij za tržište EU prolazio plin od potencijalno čak 10 država. Ukoliko mu se u nekoj perspektivi pridoda i Panarapski plinovod koji je sada zaustavljen zbog rata u Siriji, važnost Turske bila bi još veća.

Zaključak:

Istočno Sredozemlje raspolaže potencijalno velikim zalihama plina pa će ubuduće, ukoliko se pronađu dodatni plinski izvori, njegova geostrateška i geoekonomska važnost biti još i veća. To otvara neslućene mogućnosti u prvom redu za Tursku čiji će autoritet porasti daleko izvan okvira regije jer će o njoj ovisiti opskrba plinom brojnih država, a time i financijska dobit država izvoznica tog energenta. Samim tim Ankara će imati puno povoljnije političke pozicije, poglavito u odnosu na pregovarački proces o svom pristupu EU.

Naravno, što se tiče istočno-sredozemne regije sve će ovisiti o sposobnosti rješavanja gorućih problema Turske s Ciprom, Grčkom, kao i Egiptom, a onda i Izraelom. Svi oni svoj plin namjeravaju plasirati na EU tržište.

Rekli bismo kako je ključ mira ipak u rukama Ankare i da ona, ukoliko želi postići uspjeh u tranzitu plina iz Istočnog Sredozemlja (svih spomenutih zemalja osim Grčke) preko svog teritorija, mora odustati od svoje politike provociranja sukoba sa susjednim zemljama i prednost dati gospodarskim pitanjima u odnosu na politička razmimoilaženja.

Tu su još i vrlo opterećujući odnosi Turske i Izraela po pitanju potpore Ankare palestinskoj samoupravi i Sektoru Gaza, gdje je Turska, po mišljenju Tel Aviva ipak učinila pozitivan „korak naprijed“ zbog svog odustajanja od trećeg zahtjeva predanog Izraelu koji se odnosi na deblokadu Sektora Gaze (Turska pak tvrdi da je Izrael deblokirao morski pristup tom sektoru).

Slijedeći korak koji bi Ankara trebala učiniti je normalizacija odnosa s Egiptom kroz priznanje predsjednika Abdela Fataha al-Sisija, koji je 2013. godine vojnim pučem svrgnuo proturskog, demokratski izabranog predsjednika Mohammeda Mursija iz ekstremističke panislamske organizacije „Muslimanska braća“.

Oko istočno-sredozemnog energetskog potencijala i tamošnjih transportnih koridora otovrene su brojne mogućnosti i brojne kombinacije. Međutim, iza njih, na žalost, stoji prevelik broj nerjetko međusobno posve oprečnih interesa, koji puno prije mogu završiti vojnim incidentima pa i otvorenim sukobima nego li suradnjom.

 

Original možete pronaći na geopolitika.news