Zoran Meter: KRIZA U PERZIJSKOM ZALJEVU I BRITANSKI PROBLEMI

Desetljećima nakon što je Saudijska Arabija stekla nezavisnost (1932. g.), a u njezinom se susjedstvu formirali postkolonijalni mini-emirati, regija Perzijskog (ili kako ga Arapi nazivaju – Arapskog) zaljeva iz pješćane i neperspektivne pustoši, na krilima petrodolara pretvorila se u dinamično financijsko središte.

Saudijska Arabija pokrenula je ambiciozne investicijske i razvojne projekte (gradi suvremene autoceste i bolnice, kulturne centre, goleme solarne elektrane), Katar je 2022.g. domaćin najvećeg globalnog sportskog događaja – svjetskog nogometnog prvenstva, UAE neprestano grade i svojim replikama znamenitih svjetskih građevinskih i kulturnih čuda (poput prošle godine otvorene filijale pariškog muzeja Louvre) nebrojene goste ostavljaju bez daha. Međutim, sve to zajedno ne znači previše ukoliko se velika sigurnosna kriza u toj regiji nastavi produbljivati, a sjena velikog iranskog prekozaljevskog susjeda poprimi sve jači obris neizbježnog vojnog sukoba sa Saudijskom Arabijom. Sukoba, koji bi u tren oka sve ranije nabrojano i postignuto pretvorio u ruševine, prah i pepeo, točnije, regiju vratio njezinom prirodnom stanju stvari – suncu, pijesku i pustinji.

Ovaj uvod bio je potreban s obzirom da je u četvrtak, u Londonu održana konferencija na kojoj su stručnjaci za međunarodno pravo i politiku na Bliskom istoku izvjestili, kako međunarodna zajednica mora razmotriti svoj stav prema saudijskom prijestolonasljednom princu Muhammedeu bin-Salmanu, kako bi se završilo sa sadašnjom krizom u Perzijskom zaljevu. Sudionici rasprave zaključili su, da će, ukoliko međunarodna zajednica ne poduzme odlučnije mjere, biti vrlo malo šansi da se tamošnja kriza uskoro riješi.

„Saudijska Arabija djeluje onako kako smatra nužnim, jer šutnju smatra šutljivim odobravanjem… Ne treba očekivati promjene ukoliko SAD njih podržava“, izjavio je Carl Buckley, odvjetnik i direktor  Guernica 37 International Justice Chambers.

Posebno je apostrofiran problem Katara, kojeg države članice GCC-a (Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva) ne mogu riješiti već 15 mjeseci i koji postaje sve veći. Podsjećamo: u lipnju 2017.g. Saudijska Arabija, a za njom i UAE, Egipat i Bahrein prekinuli su diplomatske odnose s Dohom i uveli ekonomski embargo protiv Katara zbog njegovog navodnog sponzoriranja regionalnog terorizma. Katarski problem snažno opterećuje odnose u GCC-u (čiji je i Katar član), gdje Kuvajt pokušava igrati ulogu navodno neutralnog posredinika između Rijada i Dohe, Oman također igra svoju igru vezano uz dobre odnose s Iranom s kojim nadzire strateški važan Hormuški tjesnac – ulaz u Perzijski zaljev, a preko omanskog teritorija odvija se i šverc roba i oružja za šijtske pobunjenike hute u susjednom Jemenu, što već dugo iritira Saudijsku Arabiju (naravno, dostavu oružja u Jemen Iran vrši i sa strane istočno-afričkih država, ne samo omanskog sultanata koji pri tom „zatvara oči“).



Zbog takvog stanja stvari novinar BBC-ja Bill Law, koji je radio na Bliskom isstoku, smatra kako sadašnja kriza u Perzijskom zaljevu ide u korist Iranu – „stvarnom pobjedniku“ u toj situaciji.

Države koje sudjeluju u blokadi Katara oštro kritiziraju katarsko-iranske odnose. Međutim, ti su odnosi i prije izbijanja spomenute unutararapske krize bili korektni i relativno stabilni. Iran i Kuvajt već godinama zajednički sudjeluju u eksploataciji golemog plinskog nalazišta „Južni Pars“ u akvatoriju Perzijskog zaljeva (što ne tako davno nikome nije pretjerano smetalo). Osim toga, katarski državni vrh vrlo dobro zna svu pogubnost svoje situacije (kao i svih ostalih zaljevskih zemalja) u slučaju izbijanja rata s Iranom i zbog toga pravilno nastoji s njim graditi korektne odnose, što nikako ne znači kako je okrenuo leđa svojim arapskim (donedavnim) saveznicima. Međutim, očito je kako je sadašnja razina saudijsko-iranskih odnosa dosegnula onu točku u kojoj više nije moguće (bar prema mišljenju Rijada) istovremeno imati korektne odnose s Teheranom i biti saveznik Rijadu. Ali paradoks je u slijedećem: u uvjetima kada Saudijska Arabija vrši snažan diplomatski i gospodarski pritisak na Katar (nerijetko zveckajući i oružjem), ona Dohu, zapravo, još više gura prema Iranu jer Kataru ništa drugo niti ne preostaje. Katarski najveći regionalni saveznik Turska ipak je puno dalje od njegovih nabrijanih i velikih susjeda. Zato se stanje u Perzijskom zaljevu vrti u krug: Saudijci traže odlazak turskih vojnika iz njezine baze u Kataru, smanjenje diplomatske razine odnosa između Dohe i Teherana (Katar je 24.8.2017. objavio uspostavu punih diplomatskih odnosa s Iranom), zatvaranje katarske televizije Al-Jazeera, a Katar, sve i da hoće (a neće) takve zahtjeve ne može ispuniti u uvjetima koji više sliče na pripreme za arapsku  invaziju na njegov teritorij nego na stvaranje platforme koja bi vodila postupnoj normalizaciji stanja.

Analitičari na spomenutoj londonskoj konferenciji upozorili su kako će se u slučaju nastavka krize biti teško nositi s negativnim posljedicama, a kao jedan od glavnih čimbenika nastavka Low je istaknuo nedostatak perspektive vođa Perzijskog zaljeva. Zbog toga je pozvao na uravnoteženiji pristup i sastanak „razumnih vođa“, kojih „nama tako puno“, koji moraju „riješiti bezumni spor“. Analitičari su se složili u tome, da je unutarnja dinamika Saudijske Arabije, a poglavito utjecaj prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana, glavni čimbenik krize u Perzijskom zaljevu. On se nedavno spotakao s velikim problemima u realizaciji svojih projekata i planova gospodarskog razvoja zemlje: u kolovozu su propali njegovi planovi oko djelomične privatizacije državnog naftnog diva i najveće naftne tvrtke na svijetu „Saudi Aramco“ i privlačenja 100 milijardi dolara od prodaje 5% te tvrtke. Postoje i naznake kako Saudijsku Arabiju u bliskoj budućnosti očekuju i ekonomske nestabilnosti.

Tako je Аl-Rashid, profesor LSE Middle East Centre, kazao, kako će Saudijska Arabija „potonuti u dugovima“  i da se u bližoj budućnosti očekuje da Saudijska Arabija neće moći izvoziti puno nafte jer će njezin veći dio odlaziti za unutarnje potrebe.  Sudionici londonske konferencije usporedili su stanje u saudijskom  kraljevstvu i Kataru, i zaključili kako je stanje u Kataru stabilnije i da ga se teško može smatrati zemljom koja je poražena u nastaloj situaciji i krizi.

Zabrinuta Velika Britanija

I samo održavanje ove konferencije u britanskoj prijestolnici ukazuje kako Velika Britanija nije i ne može biti ravnodušna s razvojem stanja u regiji Perzijskog zaljeva, koju po sebe smatra ključnom u odnosu na ukupni prostor Bliskog istoka. Primjerice, samo u UAE-ima trenutačno živi oko 300 tisuća državljana Velike Britanije, a britanski naftaši, knjigovođe, doktori, programeri i trgovci zauzimaju ključne položaje u državnim i privatnim tvrtkama arapskog dijela Perzijskog zaljeva.

Ali saudijski petrodolari, njihova količina i računi na kojima su raspoređeni po teritoriju Velike Britanije za Britance su nepoznanica. Britanski mediji češće pišu o ljudskim pravima u Saudijskoj Arabiji, problemima britanskih turista u toj regiji i sl. nego o skrivenom utjecaju saudijskih petrodolara i kapitala (i kapitala drugih regionalnih financijskih divova, poput UAE Katara i Kuvajta) na ukupno britansko društvo, uključno i politiku i ekonomiju.

Odmak u tom neznanju pokušava učiniti David Wearing, u svojoj novoj knjizi „AngloArabia: Why Gulf Wealth Matters to Britain“ (zašto je bliskoistočni kapital tako važan za Britaniju). Tako on navodi kako je ovisnost Velike Britanije o novcu iz Perzijskog zaljeva počela desetljećima prije nego li su investitori iz Rijada i Abu Dabija počeli pokazivati interes za engleske nogometne klubove ili medije, poput Independenta. Već do 1975.g. investicije Saudijske Arabije u britansko gospodarstvo iznosile su čak 20 milijardi funti. Značajan dio tog financiranja vršen je diskretno, ali neovisno o tome imao je ogroman utjecaj na pojedine sektore, poput dioničarske trgovine, turizma, kao i tržištu nekretninama, poglavito u Londonu.

Prema podacima Sovereign Wealth Fund Institute, 14 od 78 nacionalnih humanitarnih fondova  upravljano je iz Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Njihovi ukupni aktivi iznose 40% vrijednosti svih humanitarnih fondova u svijetu. To omogućuje državama članicama GCC investiranje značajnih sredstava u Veliku Britaniju: oko 35 milijardi funti investirao je samo Katar. Primjerice, 4,9% dionica Citigroupa pripada UAE, a Kuvajt raspolaže s 5.7% dionica Merrill Lyncha. Mnogi od tih financijskih investicija uvećavaju se na račun velikih biznis-portfelja, u koje spadaju i zgrade poput Shard-a i Harrods-a. Abu Dabi vlasnik je ExCel London, а Dubai Holdings vlasnik je Travelodge-a.

Britanski političari i službenici o svemu ovom redovito diplomatski šute, ali pojedini njihovi savjetnici znaju biti puno razgovorljiviji. Tako Simon Mayall, bivši savjetnik Ministarstva obrane po problematici Bliskog istoka, 2016.g., na saslušanju u britanskom parlamentu, navodi slijedeće: „Mi smo društvo utemeljeno na vrijednostima… Oni, neosporno, imaju druge vrijednosti, ali oni postaju sve više i više globalizirani“ (misli na bogate arapske monarhije).

A upravo te „britanske vrijednosti“, o kojima govori Mayall, postaju prve žrtve u velikoj igri oko prodaje oružja. Posljednjih godina britanska vlada i njezin vojni sektor aktivno pomažu Saudijskoj Arabiji u vođenju rata u Jemenu, a niti jedna vlada koja smjenjuje jedna drugu ne govori o zlouporabama korištenja britanskog oružja i kršenju ljudskih prava od strane Saudijaca u krvavom jemenskom sukobu kojeg je ta zemlja pokrenula (intenzivirala) svojom vojnom intervencijom (arapska vojna koalicija predvođena Rijadom). Britansku vojnu nazočnost može se primijetiti u čitavoj zaljevskoj regiji: osim naoružanja, tamošnje vojske oslanjaju se i na britanske, američke i francuske instruktore. U posljednjem desetljeću na Bliski istok i Sjevernu Afriku odnosi se više od 50% ukupne prodaje britanskog vojno-industrijskog kompleksa.

Međutim, kako navodi autor spomenute knjige David Wearing, odnose Velike Britanije i Perzijskog zaljeva ugrožavaju dva neposredna problema. Prvo – do 2020.g. Kina će postati najveći svjetski uvoznik nafte i plina (ona je to postala već sada, pretekavši prošle godine SAD po pitanju uvoza nafte, op. ZM.), a do 2035.g. drugi položaj u tom segmentu zauzet će Indija. Zemlje čalnice GCC već i sada preusmjeravaju svoje isporuke ugljikovodika u te dvije mega-države. Katar već sada osigurava trećinu ukupnih kineskih uvoznih potreba za plinom.
I drugo – loše provedeni Brexit prijeti da Velika Britanija postane manje privlačna za vođe Perzijskog zaljeva koji teže diversifikaciji svojih ekonomija. A kako premijerka Theresa May planira nepredvidljivi potres  nakon ožujka 2019.g., britanski aktivi mogu postati manje interesantni zbog političke i financijske nestabilnosti.

Nakon referenduma o Brexitu 2016.g. britanski veleposlanici u zemljama Perzijskog zaljeva posebno su ukazivali na „globalnu Britaniju“. Istinitost ove fraze, kao i ukupne britanske odnose sa zemljama Bliskog istoka u nadolazeće vrijeme očekuje stresno testiranje.

Jer arapsku diplomaciju, koliko god tamošnje zemlje bile jedna prema drugoj suparnički pa i neprijateljski nastrojene, karakterizira tipična istočnjačka lukavost – one prema vani nastupaju sinkronizirano ukoliko su im interesi jednaki ili slični, pri čemu vjerske, sektaške i druge razlike automatski padaju u vodu i posve su trećerazrednog karaktera. A i njihove mašte i želje za diverzifikaciju svojih ekonomija i smanjenje ovisnosti o Zapadu nisu „od jučer“. One, također, vrlo dobro shvaćaju i znaju za svu pogubnost koju im u razvojnom i svakom drugom smislu donosi premanentno „loženje“ napetosti i sukoba na svojim prostorima, podstrekivanih od strane globalnih geopolitičkih stratega, ali im se nisu bile u stanju suprostaviti. Bogate monarhije sada su jednostavno osjetile globalne tektonske promjene kojima svjedočimo i zato odgovaraju na (iza)zov vremena na sebi svojstven način. One današnju Kinu, Rusiju i Indiju smatraju dovoljno utjecajnim na globalnoj geopolitičkoj pozornici, a da i same (arapske monarhije) svoje ciljeve diversifikacije ne bi pokušale ostvariti. A šansa za to im je upravo sada (dok se granice utjecaja glavnih geopolitičkih igrača još nisu posve iscrtale i definirale) i nikada više. I toga su itekako svjesne. Uostalom, i Kina i Rusija i Indija kao partneri i same sve snažnije dolaze u njihovo dvorište (izraelski medij Haaretz tako danas piše o kineskom investicijskom ulasku u veliku izraelsku luku Haifa  https://www.haaretz.com/us-news/.premium-israel-is-giving-china-the-keys-to-its-largest-port-and-the-u-s-navy-may-abandon-israel-1.6470527. A ako mogu Izraelci, zašto ne bi i Arapi?).

Facebook Comments

Loading...
DIJELI