Zoran Meter: KOME SU I ZAŠTO U INTERESU NAPADI NA TANKERE U OMANSKOM ZALJEVU?

0
288

Opasan incident, koji je dodatno usložnio ionako uzavrele strasti u široj regiji Perzijskog zaljeva, dogodio se u Omanskom zaljevu u četvrtak, 13. lipnja, između 06:12 i 07:00 sati. Naime, u tom su se vremenu čule eksplozije na dvama tankerima: „Kokuka Courageos“ (japanski tanker, koji formalno plovi pod panamskom zastavom, a vlasnik je registriran u Singapuru) i „Front Altair“ (u vlasništvu norveške tvrtke Ocean Energy, plovi pod zastavom Maršalovih otoka), koji su, prethodno, isplovili iz naftnog terminala Abu-Dhabi National Oil Company (UAE). Incident se prema jednim izvorima dogodio 45, a prema drugim 14 kilometara od iranske obale, u oba slučaja u iranskim teritorijalnim vodama. Prema riječima kapetana japanskog tankera, nedugo prije eksplozije nad brodom je kružilo nekoliko bespilotnih letjelica (dronova). Tankeri su oštećeni, a zbog nastalog požara posade evakuirane, na sreću bez mrtvih i ranjenih. Također nije došlo niti do velike ekološke katastrofe.

„Kocka je bačena“: SAD su za napade optužile Iran

Već iste večeri američki državni tajnik Mike Pompeo pred novinarima je  službeno izjavio kako američka vlada Iran smatra odgovornim za spomenuti incident s naftnim tankerima u Omanskom zaljevu, ne predočivši pri tom bilo kakav konkretan dokaz kao potvrdu takve tvrdnje. Pri tom je kazao kako je Iran već ranije „vršio napade na trgovačke brodove u Hormuškom tjesnacu“. (info: video na Facebook stranici američkog State Departmenta https://www.facebook.com/usdos/videos/vb.15877306073/1443054689180373/)

Američki predsjednik Donald Trump na svojoj je tvit objavi odmah prokomentirao ovu optužbu slijedećim riječima:

„Prema ocjenama vlade SAD-a, odgovornost za napad, koji se dogodio danas u Omanskom zaljevu, snosi Islamska Republika. Ta je ocjena donešena na temelju obavještajnih analiza, oružja korištenog u napadu, kao i iskustva koje je nužno za izvršenje ovakve operacije, nedavnih sličnih napada na brodove, kao i činjenice da niti jedna odvojena organizacija u regiji ne raspolaže resursima ili iskustvom za izvršenje napada ove razine složenosti. To je jedan od serije nedavnih napada izvršenih od strane Islamske Republike Irana prema interesima SAD-a i njihovih saveznika. I njih treba procjenjivati u kontekstu 40 godina agresije prema nacijama koje vole slobodu.

21. travnja Iran je obećao svijetu da će zaustaviti prolaz nafte kroz Hormuški tjesnac i iranska vlada radi na ispunjenju toga obećanja. 12. svibnja Iran je napao 4 broda blizu Hormuškog tjesnaca. Ti neisprovocirani napadi predstavljaju javnu ugrozu međunarodnom miru i sigurnosti, predstavljaju otvoreni napad na slobodu plovidbe, a također su dio neprihvatljive kampanje o eskalaciji napetosti sa strane Irana.“ (info: https://twitter.com/realDonaldTrump/status/1139246407267815430?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1139246407267815430%7Ctwgr%5E393039363b74776565745f6d65646961&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.vestifinance.ru%2Farticles%2F120803)

Sve u svemu, složila se vrlo slična situacija onoj od 5. veljače 2003. g., kada je tadašnji američki državni tajnik Colin Powel u svojoj čuvenoj prezentaciji u Vijeću sigurnosti mahao nekakvim bijelim prahom, kao dokazom za postojanje kemijskog oružja od strane Iraka pod vodstvom Sadama Huseina. Svi znamo što je uslijedilo već u ožujku te iste godine, a kasnije priznata činjenica kako Irak nije posjedovao kemijsko oružje i da su dokazi o tome bili lažirani ioanko više nije imala nikakvoga smisla nakon razaranja te zemlje i više stotina tisuća ubijenih civila. Ovu paralelu vučem iz razloga što je Washington 13. lipnja također najavio sazivanje zatvorene sjednice Vijeća sigurnosti na temu spomenutih napada na tankere u Omanskom zaljevu, pri čemu, osim fotografija gorećih tankera i nekakvog videa o aktivnostima broda iranskog Korpusa straže islamske revolucije pri evakuiranju posade oštećenog tankera, čvrstih dokaza o iranskoj odgovornosti za ovaj incident zapravo i nema te se sve svodi na političku retoriku pa i patetiku o zločestom Iranu koji 40 godina napada nacije koje vole slobodu. Takav dokaz teško bi prošao i na nekom domaćem općinskom sudu, osim ako državni tajnik ipak nema neke skrivene, konkretne dokaze koje u ovom trenutku ne želi predočiti javnosti.

Zato ću sada pokušati analitičkim pristupom pojasniti tko je sve mogao imati upletene prste u ovoj opasnoj „igri“.

Kome su i zašto u interesu napadi na tankere u Omanskom zaljevu?

Kao i uvijek u ovakvim i sličnim događajima mora se polaziti od pretpostavki, čijim interesima zaoštravanje stanja (u ovom slučaju u Perzijskom zaljevu) više odgovara i u kojem su vremenskom kontekstu određeni napadi pokrenuti. U konkretnom slučaju postoji više bitnih elemenata na koje je nužno ukazati i na njih obratiti pozornost, kako bi se uopće pokušao pronaći odgovor na ovo pitanje. Ali prije toga bih želio podsjetiti kako ovo nije prvi incident takve prirode i da su prije cca. mjesec dana izvršeni diverzantski napadi na dva saudijska tankera, usidrena u vodama UAE, za što se pokušalo optužiti jemenske šijtske pobunjenike – hute, ali za to se do danas nisu uspjeli predočiti bilo kakvi konkretni dokazi (ukoliko kao „dokaz“ ne smatramo izjavu Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, koji je kazao kako iza tih napada stoji Iran jer nitko drugi za takve napade nije zainteresiran).  A prošlotjedni napad, osim krajnjeg zaoštravanja ionako vrlo složenog sigurnosnog stanja u toj regiji, za posljedicu ima i nagli skok cijena nafte na svjetskim tržištima. O daljnjem razvoju stanja ovisit će i daljnje reakcije tržišta.

Dakle, kao prvo, svaka od sukobljenih strana u regiji Perzijskog zaljeva za napad na tankere mogla bi imati svoje interese:

1.      Sjedinjene Američke Države – kroz činjenicu da za te napade mogu (a to su upravo i učinile) optužiti Iran i time pokušati ojačati svoju protuiransku politiku i potaknuti ostale zemlje svijeta da ih prate u jačanju gospodarskih i političkih sankcija protiv Teherana;

2.      Iran – kroz činjenicu da je izložen snažnim američkim sankcijama, zbog kojih mu je znatno ograničen (ali ne i zaustavljen) izvoz nafte. Takvim bi napadima Teheran u praksi potvrdio učinkovitost svojih prijetnji da će eventualna američka blokada iranskih tankera s naftom (o kojoj je Trump govorio krajem travnja) značiti i prekid isporuka nafte za sve arapske zemlje Perzijskog zaljeva;

3.      Izrael – njemu je ionako glavni cilj fizička (vojna) likvidacija iranske vojne moći, ne samo kapaciteta za razvoj njegovog nuklearnog programa, već i raketnih postrojenja i ključnih snaga Korpusa straže islamske revolucije. Izrael je, zapravo, možda i najzainteresiranija strana za američki vojni napad na Iran od svih zemalja regije, uključno i Saudijske Arabije kojoj bi rat s Iranom prouzročio samo kaos i razaranja tj. bacanje njezine ekonomije desetljeća unatrag, neovisno o istoj sudbini Irana kao sigurno poražene (ne i fizički okupirane, jer za to nitko nema snage) zemlje u ograničenom sukobu sa SAD-om koji bi se odvijao kroz američko korištenje sofisticiranih zračnih i raketnih napada na ključne i strateške iranske vojne i gospodarske ciljeve;

4.      I konačno, različite terorističke organizacije, manje ili više neovisne o ključnim globalnim ili regionalnim sponzorima, koje imaju svoje vlastite interese i zbog kojih im ovako posložena kaotična geopolitička slika u toj regiji itekako odgovara. Morate imati na umu kako postoje radikalne sunitske terorističke organizacije kojima bi itekako bio u interesu krvavi sukob Amerikanaca (koje one iz dna duše mrze kao nevjernike i ključne saveznike Izraela) i šijtskoga Irana (kojeg ne mrze ništa manje – zbog njegove „krivovjernosti“ kada je u pitanju „ispravan“ smjer islama kao velike svjetske religije).

U svemu ovome želio bih ukazati na još jednu bitnu činjenicu –  jedan od napadnutih tankera, koji je prevozio arapsku naftu, u japanskom je vlasništvu. Zašto je to važno? Zato, što je u vrijeme napada u dvodnevnom posjetu Iranu (11.-13. lipnja) boravio japanski premijer Shinzo Abe, kao prvi premijer te zemlje koji je nakon 40 godina i uspostave diplomatskih odnosa došao u službeni posjet Teheranu, i to iz dva glavna razloga: prvo, posredovati u sukobu između SAD-a i Irana uoči summita G20 u japanskoj Osaki krajem lipnja; i drugo, osigurati daljnji neometani izvoz iranske nafte, čiji je Japan, nakon Kine, najveći svjetski uvoznik. Uništenje japanskog tankera i očekivano američko prebacivanje krivnje na Teheran teško da će Tokiu dati previše manevarskog prostora za spomenute namjere.

Vrlo je zanimljivo kako su napadi na tankere uslijedili nakon što je Abe prethodnog dana dobio „odbijenicu“ od Teherana koji nije spreman na razgovore s Trumpovom administracijom o nekom novom sporazumu. Navodno bi za uspjeh za privlačenje Irana na pregovore s Amerikancima Tokio dobio produženje američke povlastice na neometan uvoz iranske nafte, ukinutih 2. svibnja. Pretpostavlja se kako je u nedavnom Abeovom posjetu Washingtonu od njega osobno Donald Trump zatražio posredničku ulogu prema Teheranu i uvjeravanje istoga u nužnost sjedanja za pregovarački stol oko postizanja novog nuklearnog sporazuma – „boljeg i pravednijeg“ (po koga?), kako to obično navodi Trump.

I još jedna stvar – također bitna u kontekstu vremena u kojem je napad izvršen: Europska unija ovih je dana objavila namjeru za pokretanje svog platnog mehanizma (Instex) u trgovini s Iranom (prije svega naftom, čija je EU 5. po veličini svjetska uvoznica), kojim bi se zaobilazile američke sankcije, a time i omogućio nastavak važenja nuklearnog sporazuma s Teheranom, kojeg on, u suprotnom, najavljuje napustiti. A ukoliko se Iran i službeno proglasi odgovornim za napade u Omanskom zaljevu (što se upravo i dogodilo, barem, za sada, od strane SAD-a i Velike Britanije, pri čemu arapske monarhije tu ionako nisu relevantne), teško je očekivati da će se EU usuditi na poduzimanje takvoga koraka.

I za sam kraj, pojavile su se glasine kako SAD Iranu, navodno upravo preko japanskog premijera Abea, kao predlažu ukidanje sankcija u zamjenu za povlačenje iranskih oružanih formacija iz Sirije i omogućavanje pristupa američkim energetskim tvrtkama iranskim naftnim nalazištima. Sve ovo samo svjedoči o tome kolika je količina različitih informacija, poluinformacija, dezinformacija, obajvještajnog i paraobavještajnog djelovanja, propagandno-psihološkog i medijskog ratovanja prisutna u toj regiji, kao i u ukupnim američko-iranskim odnosima, da se u svemu tome vjerojatno više ne snalaze niti oni koji su čitav ovaj kaos i pokrenuli, misleći kako će njime lako moći upravljati.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...