U Kairu je 12. listopada postignut povijesni sporazum između Fataha i Hamasa o uspostavi novog palestinskog jedinstva, nakon dugih godina neprijateljstva i sukobljavanja oko načina postizanja temeljnog političkog cilja – uspostave nezavisne palestinske države. Podsjećamo: nakon kontroverzne smrti dugogodišnjeg karizmatičnog predsjednika i utemeljitelja Fataha i simbola palestinske borbe za nezavisnost, Jasera Arafata (sumnja kako je otrovan i da iza toga stoji Izrael i dalje je prilično jaka), 2004.g. proglašenog mučenikom, došlo je do oružanog sukoba između Fataha i militantne stranke Hamas nedugo nakon što je Hamas pobijedio na izborima u Pojasu Gaze. Za razliku od Fataha, koji je u međuvremenu postao umjerena stranka i teži ostvarenju zadanog cilja političkim sredstvima, Hamas zadržava revolucionarni i oružani oblik borbe kao jedini mogući za uspostavu palestinske države, zbog čega ga Izrael, SAD, Kanada, EU i Japan smatraju terorističkom organizacijom. Hamas je i u ideološkom smislu puno radikalniji od Fataha, ne priznaje pravo Izraela na državu i čitavu Palestinu smatra isključivo zemljom Palestinaca. Rezultat oružane borbe između Fataha i Hamasa (u kojoj je Hamas u pojasu Gaze pobijedio) bila je podjela zona utjecaja tj. vladavine – Fatah od tada samostalno vlada Zapadnom obalom (između Izraela i Jordana), a njegovu vlast priznaje međunarodna zajednica kada je riječ o Palestinskoj samoupravi tj. autonomiji, dok Hamas upravlja Pojasom Gaze, uskim prostorom uz Sredozemno more, dugim svega 41 kilometar, a širok od 6-12 kilometara, na kojem živi gotovo milijun i pol stanovnika zbog čega je to i najgušće naseljen prostor na Zemlji. Prema mišljenju mnogih analitičara, iza Hamasa stoje Iran i Katar (do građanskog rata i Sirija), a njegovi borci se navodno obučavaju u Iranu.
Postignutim sporzumom u Kairu i konačnom pomirbom dviju glavnih, međusobno suprostavljenih palestinskih političkih opcija, dogovorena je uspostava vlade nacionalnog jedinstva koja će imati ovlasti nad oba područja palestinske autonomije – Gazom i Zapadnom obalom, najkasnije do 1. prosinca. Također se 21. 12. u Kairu trebaju susresti sve palestinske političke stranke radi rasprave o daljnjim koracima u postizanju nacionalnog jedinstva.
Iza unutarpalestinske političke pomirbe, u organizacijskom smislu stoji Egipat i njegova obavještajna služba koja je i glavni nositelj postizanja sporazuma, a u pozadini još stoje i Ujedinjeni Arapski Emirati. Sporazum je odmah pozdravila Rusija i njezino MVP, za razliku od SAD-a koji je zauzeo opstrukcijsku poziciju prema tom dogovoru, u postizanju kojeg nije bilo američkih predstavnika, a kamo li vodeće američke uloge na koju je Washington u takvim slučajevima navikao. Time je SAD stao uz bok izraelskoj poziciji, o kojoj nešto više kasnije. Moskva potporom sporazumu očito iskazuje spremnost na otvaranje novog polja „neslaganja“ s Washingtonom, pričemu na stranu Palestinaca, očekivano, staju i mnoge arapske zemlje regije, kao i Turska.
Glavni problem sada je razoružanje Hamasa, na čemu inzistira Izrael, kao glavni (ne i jedini) preduvjet za njegovo priznanje buduće palestinske vlade nacionalnog jedinstva i otpočinjanja dijaloga o riješenju palestinskog pitanja. Međutim, razoružanje Hamasa praktički je nerealno očekivati, poglavito jer to pitanje Kairo i Abu Dhabi smatraju drugorazrednim.
Sporazumom se planira u Pojas Gaze razmjestiti administrativne službenike Fataha u pratnji 3000 časnika sigurnosti. To znači i automatsko ukidanje emberga od strane Ramallaha (središta Zapadne obale) prema Gazi i isplate plaća lokalnoj administraciji. Također se planira otvaranje graničnog prijelaza Rafah prema Egiptu, a potom, ukoliko se Sporazum pokaže čvrst i učinkovit, i drugi granični prijelazi, čime bi se probila dugogodišnja ekonomska blokada Gaze koju s mora i kopna provodi Izrael i u koju se može ući jedino uz njegove dozvole. Hamas je transformirao svoje pozicije i, čini se, konačno izišao iz sfere utjecaja Katara, pri čemu treba reći kako Hamas nisu primorali na odbacivanje glavnog elementa njegove ideologije – „ne priznavanje izraelske države“, što mu omogućava „sačuvati obraz“ pred svojim poklonicima. Osim toga, započet će proces inkorporacije njegovih članova u državni aparat Palestinske samouprave, uključno i u policijsko-vojne strukture. Takvi planovi, kojima se protivi Izrael, za Egipat i UAE su posve nevažni. Najmanje što Kairo i Abu Dhabi traže kroz palestinsku pomirbu je minimaliziranje terorističkih aktivnosti prokatarskih i proturskih organizacija na Sinaju, kojima je logistička potpora dolazila upravo od vojnog aparata Hamasa u Gazi. Osim toga, Egipat i UAE u konačnici nastoje zamijeniti ostarjelog Mahmuta Abbasa (predsjednika Palestinske samouprave) s Mohammedom Dahlanom, bivšim čelnikom palestinske sigurnosne službe, zbog čega te dvije države ulaze u oštar sukob s Izraelom.
Ukidanje ekonomske blokade Gaze i nemogućnost bilo kakvog utjecaja na egipatsku politiku prema Palestincima (neovisno što je Izraelu bilo u interesu očuvanje na vlasti u Kairu egipatske vojske na čelu s maršalom i predsjednikom Al-Sisijem u vrijeme revolucije „arapskog proljeća“), Tel Avivu stvara veliki problem. A najveći je svakako onaj koji se odnosi na pojedine analitičke pretpostavke o tome, kako u pozadini egipatsko-emiratskih planova o ujedinjenju Palestinaca stoji i Iran, što nije čudno ukoliko se zna kako je Hamas prije nešto više od godinu dana pokrenuo reanimaciju svojih strateških odnosa s Teheranom. A Iran otvoreno podupire Egipat po pitanju svih sporova koje ovaj ima s Izraelom.
Iranski utjecaj na Hamas
U pretprošlu subotu, delegacija visokih dužnosnika Hamasa na čelu sa Salahom al-Arurijem boravila je u Iranu, gdje je s tajnikom iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Alijem Shahmanijem razgovarala upravo o unutarpalestinskom sporazumu i bilateralnim odnosima.
Takvi koraci samo potvrđuju strahove Izraela glede pregovora s budućom vladom Palestinske samouprave. A Tel Aviv je nedugo nakon sporazuma o pomirbi službeno objavio kako je jedan od glavnih uvjeta da izraelska strana krene u pregovore s budućom palestinskom vladom u kojoj će sudjelovati i Hamas, raskid odnosa s Iranom. Drugi element na kojem inzistira Izrael je razoružanje Hamasa i prestanak terorističkih aktivnosti, a treći – odbacivanje Hamasovog načela o ne priznavanju izraelske države. Međutim, spomenuti Al-Aruri je u Teheranu izjavio kako je „naš dolazak u Iran praktično odbacivanje trećeg uvjeta o prestanku veza s Iranom“. Sa svoje strane, Ali Shahmani je izjavio, kako se Hamas danas nalazi na prvoj liniji palestinskog otpora i da „SAD i cionistički režim osjećaju ugrozu od bilo kakve promjene ravnoteže snaga na Bliskom istoku u korist regionalnih naroda i vlada uključenih u borbu protiv terorizma“. Dodatnu zabrinutost Izraela mogu izazvati i riječi Hamasovog predstavnika Al-Arurija, koji je na susretu sa savjetnikom iranskog vrhovnog vođe, Ali Akbarom Velayatijem, izjavio, „kako je ne samo Hamas već i palestinska administracija u Ramallahu zainteresirana za proširenje veza s Islamskom Republikom (Iran)“.
Hamasov posjet Iranu oštro je kritizirao predstavnik američkog predsjednika Donalda Trumpa za izraelsko-palestinske pregovore Jason Greenblatt, koji je ubrzo stigao u Kairu. A izraelska novina The Jerusalem Post objavila je kako je Hamasov posjet Teheranu posvjedočio o propasti strategije Kaira u ometanju savezništva između Hamasa i Irana, o čemu svjedoči i odsustvo službenog egipatskog komentara o tom događaju (napomena: Hamasov posjet Teheranu nije komentirala ni palestinska samouprava u Ramallahu, op. ZM.). Međutim, izraelski analitički krugovi po tom pitanju bili su znatno suzdržaniji. Oni su već ranije upozoravali, poput Instituta za istraživanje nacionalne sigurnosti, kako glavni cilj palestinske pomirbe nije objedinjavanje razdvojenih palestinskih teritorija, već predaja formalne vlasti u Gazi u ruke Ramallaha zbog potpune fokusiranosti na borbu (za palestinsku državu, op. a.).
Pokušaj atentata na šefa službe sigurnosti u Sektoru Gaza
Televizija „Al-Mayadin“ izvjestila je 26. listopada, kako je šef službe unutarnje sigurnosti Sektora Gaze Taufik Abu Haim preživio pokušaj atentata nakon aktiviranja eksplozivne naprave na njegovom automobilu u središtu grada Gaza. Abu Haim je zadobio lakše ozljede i zadržan je u bolnici. Radi se o osobi koja je od 1989.g. do 2011.g. boravila u izraelskom zatvoru, odakle je oslobođena prigodom razmjene sa zarobljenim izraelskim vojnikom. Inače, Abu Haim je bio utemeljitelj obavještajne službe Hamasa 1980.g., a na trenutačnoj dužnosti, koju obnaša od kraja 2015.g., on se bori protiv izraelske agenture u Sektoru Gaza i elemenata „Islamske države“ na tom prostoru. Treba naglasiti kako Abu Haim predstavlja jednu od glavnih figura na koju računa Egipat kada je riječ o zaustavljanju potpore sinajskim terorističkim organizacijama i razmjeni operativnih informacija između njihovih sigurnosnih i obavještajnih službi. Zato niz analitičara smatra, kako je pokušaj njegove likvidacije zapravo bio odgovor prokatarskih organizacija iz tzv. Vilajeta Sinaj.
Bit će vrlo zanimljivo pratiti daljnji proces palestinske pomirbe i silnica koje iza njega stoje, kao i onih koje se tome žestoko protive ukoliko nije pod njihovim nadzorom (Izrael, SAD).
Zaključak:
Na kraju ove analize možemo zaključiti slijedeće: kolaps „Islamske države“ u Siriji i Iraku označava i kolaps jedne pomno planirane strategije usmjerene prema suzbijanju širenja iranskog utjecaja u bliskoistočnoj regiji, koju je pseudokalifat morao ostvariti a nije, što je u konačnici i rezultiralo njegovim uništenjem. Iza te strategije, započete nizom revolucionarnih procesa na Sjeveru Afrike i u Siriji (poznatih i kao „arapsko proljeće“), u osnovi su stajale Sjedinjene Države i Izrael, koji su se pritom oslanjali na ključne američke saveznike u regiji, prije svih Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku. U međuvremenu u „igru“ oko Sirije aktivno se vojno uključila Rusija, a njezina intervencija je i ključni razlog kolapsa „Islamske države“ i navedene strategije suzbijanja utjecaja Irana i njegove destabilizacije, kao i prekrajanja Bliskog istoka u interesu SAD-a i Europske unije (naravno, i Izraela). Potpuno suprotno od planiranog, umjesto slabljenja i destabilizacije Irana, kolaps te strategije doveo je do jačanja njegovih pozicija u regiji koje su sada snažnije nego bilo kada ranije.
Zbog takvog razvoja stanja, posljednjih mjeseci i tjedana svjedočimo potpunom „otvaranju geopolitičkih karata“ i javnom proklamiranju američke i izraelske protuiranske politike u svim sferama: diplomatskim, političkim, gospodarskim i vojnim, a tim se zemljama aktivno pridružuje i Saudijska Arabija. Bijela kuća nedavno je Iranu uvela nove sankcije protiv njegovog gospodarskog i vojnog sektora (Korpusa straže islamske revolucije) pod optužbom za terorizam, a prijeti i američkim jednostranim izlaskom iz Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Nakon jučerašnjeg ispaljivanja balističke rakete od strane jemenskih huta na zračnu luku pokraj saudijskog glavnog grada Rijada (koju su srušile saudijske snage PRO), već slijedećeg dana američki predsjednik Trump za taj napad otvoreno okrivljuje upravo Iran. Gotovo istodobno, iz Rijada, posredstvom državne televizije, libanonski premijer Saad al-Hariri (sunit, koji je uživao otvorenu saudijsku potporu) podnio je ostavku zbog navodnih prijetnji atentatom od strane proiranskog Hezbollaha koji je u Libanonu, kako kaže, snažno proširio svoj i iranski utjecaj. Na tu vijest odmah je reagirao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, navodeći, kako se radi o jasnom dokazu iranskog neprijateljstva i potpore terorizmu, zbog čega je pozvao međunarodnu zajednicu na konačni početak borbe protiv režima u Teheranu. A da ta ista međunarodna zajednica više nije tako jedinstvena (nikada nije niti bila ali ju je ravnoteža snga u korist SAD-a činila umjetno jedinstvenom) pokazuje i odlazak ruskog predsjednika Putina s visokom vojnom delegacijom u posjet Iranu i potpisivanje novih sporazuma, poput onog o strateškoj suradnji naftne tvrtke „Rosneft“ i Nacionalne iranske naftne kompanije (NIOC).
Dakle, stvari na Bliskom istoku zahuktavaju se usprkos propasti „Islamske države“, iz čega jasno proizlazi kako je ona u čitavoj toj priči bila samo sekundarni problem. Bijeloj kući sada odgovara radikalizacija stanja u toj regiji (neki analitičari smatraju čak i rat s Iranom, u što je ipak teško vjerovati) zbog skretanja pozornosti američke javnosti s unutarnjih napada na Trumpa, a što može učiniti jedino neka velika svjetska kriza u kojoj će SAD aktivno sudjelovati i koja nužno zahtjeva američko nacionalno jedinstvo. Svrstavanje Moskve na suprotnu stranu (koja to, zapravo, čini u nuždi jer je na to upravo primorava američka proturuska histerija i proturuski sankcijski potezi) eventualnu takvu operaciju američkih stratega prema Iranu dodatno usložnjava, kao što je to slučaj i sa Sjevernom Korejom.
A palestinska pomirba je u toj čitavoj priči dodatni važni element, koji je ipak primarni problem samo za Izrael, ali ne i za njegove američke saveznike. Washington ipak mora voditi računa o svojim interesima u puno širem kontekstu, unutar regije u kojoj Izrael još uvjek nema pozitivan imidž usprkos nastojanjima Rijada i Tel Aviva da se to promijeni zbog, kao kažu, zajedničkog neprijatelja – Irana.
Original možete pronaći na geopolitika.news