Zoran Meter: EU se povlači pred Trumpom: KONFORMIZAM VAŽNIJI OD SUVERENITETA

0
43

Europska unija odlučila je Trumpu „pokazati zube“ i nije prihvatila povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma. Međutim, takva politika mogla bi biti kratkog daha jer EU biznis ne vjeruje u moć i zaštitu EU politike. A Trump njihove vođe na samitu G7 „mrtav hladan“ pita: „Zašto s nama ovdje danas nije i Putin?” Time u EU baca novu “kost razdora”, koju već prihvaća nova talijanska vlada.

Samit najbogatijih zemalja svijeta G7, održan prošlog tjedna u kanadskom Quebecu, završio je fijaksom tj. čelnici tog elitističkog kluba nisu uspjeli pronaći kompromis s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom glede najvažnijih pitanja oko kojih se spore – američkih carina na uvoz aluminija i čelika, sporazuma o klimatskim promjenama i sporazuma o iranskom nuklearnom programu. A svega nekoliko dana uoči samita europski političari, naivno zadržavajući tračak nade za dogovor, poslali su u Washington pismo kojeg su potpisali  ministri vanjskih poslova Velike Britanije, Njemačke i Francuske, kao i povjerenica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini. U pismu, adresiranom državnom tajniku Mike Pompeu i ministru financija Stevenu Mnuchinu, navedeno je: „Mi inzistiramo na dobivanju potvrde kako sankcije neće biti primjenjene na farmaceutsku i medicinsku industriju, energetiku, automobilsku industriju, civilno zrakoplovstvo i građevinski sektor, a također, da se neće ticati bankovnih i financijskih kanala. Članice EU i glavna povjerenica pozdravit će konstruktivni pristup SAD-a tom problemu. Kao saveznici, mi očekujemo da se Sjedinjene Države suzdrže od primjene mjera za nanošenje šteta interesima sigurnosti u Europi.“ Naravno, Trump je svima njima u Quebecu vrlo brzo pokazao „tko je pravi gazda“ i koga se mora slušati, ostavši pri svojim ranijim stavovima. Štoviše, bio je prvi čelnik koji koji se „digao s pregovaračkog stola“ i napustio Quebec u smijeru Singapura, gdje ga očekuje sastanak sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom. U međuvremenu je i preko twittera povukao svoj potpis sa zajedničke izjave nakon samita, optužujući za taj potez licemjerje kanadskog premijera Justina Trudeau koji s njim priča jedno, a potom nešto sasvim drugo. Onog istog, koji se prije nekoliko dana oštro obrušio na američku administraciju, nazvavši apsurdnom činjenicu kako ona uvoz kanadskog čelika i aluminija smatra opasnošću za američku nacionalnu sigurnost (jezična konstrukcija kojom Trump opravdava uvođenje carina prema drugim državama), imajući u vidu da se kanadskim čelikom izrađuju i američki tenkovi!

Loading...

Trump je europske vođe prethodno neugodno iznenadio i izjavom, kako je Rusiju nužno vratiti u klub G7 koji upravlja svijetom. Na Trumpovu bačenu novu “kost razdora” u EU već se uhvatila Italija, čiji se novi premijer Giuseppe Conte s tim prijedlogom odmah suglasio, dok su mu se njemačka kancelarka Merkel i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk ošto usprotivili.

Nakon fijaska kanadskog samita čelnici vodećih zemalja EU više uopće niti ne nastoje kriti ili umanjiti veličinu problema američko-europskih odnosa, već posve otvoreno govore o nastaloj krizi, optužujući Trumpa za svjesno ignoriranje opasnosti koja iz njegovih poteza proizlazi po nacionalne interese američkih prekoatlantskih saveznika.

Odmah možemo primijetiti kako u spomenutom pismu EU ministri niti jednom rječju nisu spomenuli iranski nuklearni sporazum, svjesni nemogućnosti Bruxellessa da u pravnom smislu bilo što konkretno učini u zaštiti interesa europskih tvrtki koje posluju s Iranom i posljedica od američkog sankcijskog „malja“. Jer svega mjesec dana nakon što su EU čelnici zauzeli načelni stav (suprotan SAD-u) o iranskom nuklearnom sporazumu i nužnosti nastavka njegove primjene, europske rafinerije postupno obustavljaju uvoz iranske nafte (info: Reuters). A upravo je jeftina iranska nafta bila ključni čimbenik europskog čvrstog stava o potrebi očuvanja nuklearnog sporazuma i ne pristajanju na nove sankcije protiv Teherana. Međutim, sada, kada rafinerije obustavljaju njezin uvoz, službeni Bruxelless i političari ključnih EU zemalja (potpisnica sporazuma s Iranom) mogli bi razmotriti svoj stav po pitanju sporazuma, jer je nemoguće vjerovati kako bilo koji drugi projekti s Iranom, koliko god individualno bili unosni, mogu nadomjestiti ugroženi naftni biznis i (p)ostati dovoljno čvrsta podloga za nastavak borbe protiv Trumpa i njegove politike prema Teheranu (i EU).

Rizik od sukoba sa SAD-om i uvođenja američkih sankcija protiv tvrtki koje i dalje budu poslovale s Iranom najviše može ugroziti europske banke, i upravo zato osiguravajuća društva, prijevoznici i druge tvrtke postupno prekidaju svoje poslovne odnose s tom zemljom, jer daljnje poslovanje postaje sve složenije. Naime, Europska unija i pored dobre volje još uvijek nije uspjela urediti pravni okvir zaštite svojih tvrtki u odnosu na primjenu jednostranih američkih sankcija pa još uvijek, zapravo, vrijedi usmena preporuka Bruxellessa da tvrtke same odluče hoće li ili ne i dalje poslovati s Iranom.

Reuter, tako, citira riječi izvjesnog direktora rafinerije u Sardiniji: „Najbolje od svega je zaustaviti kupnju iranske nafte tijekom idućih 180 dana (rok kojeg je Trump dao europskim tvrtkama za prekid poslova s Iranom istječe 4. studenog o.g.). Još je uvijek nejasno što može učiniti američka administracija, ali u praksi mi možemo doći u probleme.“

Praktički, i svi drugi veliki europski energetski igrači, poput francuskog „Total“-a (najvećeg europskog naftnog prerađivača), talijanskog „Eni“-ja, španjolskih „Repsol“-a i „Cepsa“ i grčkog „Hellenic Petroleum“-a, pripremaju se za obustavu kupnje iranske nafte. Na njih otpada oko jedna petina ukupnog iranskog izvoza nafte. Iran najviše nafte izvozi u Aziju, prije svega u Kinu i Indiju kojima osigurava gotovo trećinu njihovih ukupnih uvoznih potreba.

Problemi za EU i Iran

Sve ove informacije ukazuju kako europske tvrtke ne razumiju konačan stav Bruxellessa i da iz njegovih dosadašnjih poteza ne vide nikakve stvarne želje za suprostavljanje SAD-u po iranskoj problematici, a slične signale dobivaju i iz svojih matičnih vlada. A ukoliko nema sigurnih jamstava, rizici se drastično povećavaju i tvrtke koje ostvaruju enormne prihode u SAD-u to ne žele ugroziti poslovanjem s Iranom. Iran, ruku na srce, ipak nije ono tržište zbog kojeg će se EU birokrati „tući“ sa SAD-om. Oni se Washingtonu nisu usudili suprostaviti  niti po pitanju puno unosnijeg – ruskog tržišta, a kamo li će to učiniti sada. Iz toga proizlazi slijedeće: iranski nuklearni sporazum je mrtav ili će to postati uskoro – a gotovo sigurno nakon 4. studenog, kada ističe Trumpov „ultimatum“ europskim tvrtkama da se povuku iz poslova s Iranom ili im, u suprotnom, slijede sankcije. Do tada će se povlačenje europskih tvrtki iz Irana nastaviti geometrijskom progresijom.

Osim toga, Bruxelless više neće biti u stanju Iranu davati jamstva o otvorenosti EU bankarskog sektora, što će ubrzati odluku Teherana o napuštanju nuklearnog sporazuma, što će, opet, imati snažne geopolitičke implikacije na čitav Bliski istok ali i globalno, u narednom srednjoročnom razdoblju. Jer Iran se u takvim uvjetima nema razloga jednostrano (ukoliko izdvojimo Kinu i Rusiju) pridržavati sporazuma koji mu je primarno omogućavao oporavak energetskog sektora, za čiju je modernizaciju Teheranu potrebno 90 milijardi dolara. Zatvaranje pristupa europskim bankama i gubitak investicija od strane europskih tvrtki po Teheran može imati dalekosežne posljedice. Npr. samo je francuski gigant „Total“ u lipnju 2017. g. s Iranom sklopio sporazum o namjeri investiranja u najveće iransko i svjetsko plinsko nalazište Južni Pars, vrijedan ogromnih 4,5 milijardi dolara. Iranski ministar za naftu Bijan Zangeneh (inače, lobist „Total“-a) je 17. svibnja izjavio kako će izgubljeno mjesto Total-a na tom nalazištu zauzeti kineski državni energetski div CNPC. Taj je sporazum bio izrazito povoljan za francusku tvrtku jer je njime Iran po prvi put dozvolio nekoj stranoj tvrtci udio u projektu veći od 40%. U projektu Južni Pars Total je dobio  50,1% udjela, kineski CNBC – 30%,  a brazilski „Petrobras“ 19,9%.

Iran već sada osjeća pad izvoza nafte, pa je on u ožujku, u usporedbi s ožujkom 2017. manji za 21%. Prije svega se to osjeća na istočno-azijskom tržištu, koje je i glavno za izvoz iranske nafte. Kineski uvoz iranske nafte smanjio se za 28%, indijski za 20%, a južnokorejski za 19%. Ta tendencija, koja opasno prijeti iranskom gospodarstvu, podsjeća na stanje prije potpisivanja nuklearnog sporazuma, kada se iranski izvoz nafte u razdoblju od 2010.-2015.g. smanjio s 2,5 na 1,5 milijuna barela. Nakon ukidanja sankcija Iran je ne samo uspio dostići prijašnju razinu izvoza nafte, već je i nešto povećati.

Teheran je itekako svjestan težine mogućih posljedica američkog pritiska na EU. Zato on neprestano upozorava Bruxelless na nužnost davanja konkretnih jamstava, a ne samo deklarativne potpore sporazumu s Iranom. Teheran odašilje i praktične signale, poput nedavnog pisma Međunarodnoj organizaciji za atomsku energiju o početku procesa intenziviranja obogaćenja urana u okviru proizvodnje novih centrifuga IR-6 i IR-8.

U isti kontekst možemo staviti i nedavnu izjavu Ali Agbara Velayatija (savjetnika iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija) adresiranu Rusiji, u kojoj kaže, kako je Iranu nužan povratak na Istok, a ne na Zapad. Neovisno o tome, kaže Velayati, što je Rusija u prošlosti ponekad kršila preuzete obveze, europske države pokazale su još manju sigurnost, a iranski nacionalni interesi diktiraju nužnost zbližavanja s Rusijom i Kinom. Istodobno je Velayati oštro krizizirao bivšu iransku vladu koja je potpisala nuklearni sporazum, nadajući se približavanju Washingtonu, što je usporedio s bivšim premijerom Mohammadom Mossadikom, koji se 1953.g. nakon sukoba s Velikom Britanijom zaigrao sa SAD-om i od njih bio svrgnut. Prošli tjedan, na samitu Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) u Kini, sastali su se ruski čelnik Vladimir Putin i iranski predsjendik Hassan Rouhani, i najavili nužnost jačanja suradnje dviju država po svim sferama. Upravo je Rusija, i sama izložena Zapadnim sankcijama, ona zemlja koja bez veće bojazni može stati u zaštitu Irana bilo u vojnom ili gospodarskom smislu. Ona je s Teheranom nedavno već potpisala sporazum o reeksportu iranske nafte, zarada od čega bi išla u zajedničke investicijske projekte.

Ali probleme neće imati samo Iran, već i svi uvoznici nafte. Jer od 4. studenog svjetsko naftno tržište može ostati bez 500 tisuća barela iranske nafte dnevno, što će biti osjetni udarac, koji će dodatno isprovocirati porast cijena „crnog zlata“. Do tog datuma mnoge tvrtke će nastaviti kupovati iransku naftu, a što će biti poslije nitko ne zna. Japan – četvrti najveći uvoznik nafte iz Irana (poslije Kine, Indije i EU), već je u ožujku najavio prekid uvoza nafte iz Irana. Indija je najavila nastavak uvoza nafte iz Irana (uz smanjenje količine), Kina će ga vjerojatno i sama ograničiti, ali uz jedan važan dodatak: kineske naftne tvrtke jedva čekaju zauzeti mjesta europskih energetskih tvrtki koje su investirale ili to žele činiti na bogatim iranskim naftnim i plinskim nalazištima. Kina ima veliki broj tvrtki koje ne posluju na američkom tržištu pa time nisu izložene nikakvim poslovnim rizicima, kakvi, primjerice, prijete europskim tvrtkama.

EU može odgovoriti na američke carine ali…

Ono područje na kojem će Bruxelless ipak pokušati uzvratiti Washingtonu jest uvođenje carina. Naime, američke carine na uvoz europskog čelika i aluminija ozbiljno prijete europskim interesima – od neposrednih financijskih šteta do gubitaka velikog broja radnih mijesta. Međutim, europski protuodgovor otvara prostor uvođenju novih američkih carina, poput onih na uvoz eurospkih automobila (od svh navedenih mjera najviše stradava Njemačka), a to, u konačnici, može dovesti do početka stvarnog trgovinskog rata. Neovisno o svemu i EU i Kanada SAD-u prijete protumjerama. Kina, koja je otvorena za pregovore o riješenju spora, upozorava, kako će i ona odustati od svojih trgovinskih obveza prema SAD-u ukoliko Trump realizira svoje nedavne prijetnje o uvođenju carina protiv Pekinga na robe u iznosu od 50 milijardi dolara, usprkos prethodno postignutog sporazuma s Kinom o povećanju američkog izvoza u tu zemlju i kineskog snažnijeg otvaranja za inozemne investicije pod povoljnijim uvjetima nego što je to bilo do sada, uključno i mogućnost posjedovanja većinskog paketa dionica za strance u projektima na kineskom tržištu. Kina ne želi eskalaciju napetosti u sferi trgovinskih odnosa ali će znati zaštititi svoje interese.

Zbog svega ovog treba postaviti ključno pitanje: što SAD dobiva u geopolitčkom i geoekonomskom smislu ukoliko iz Irana istjera europske tvrtke (američke u Iran ionako ne mogu doći) ukoliko njihovo mjesto zauzmu Kinezi, Indijci, Rusi?  Ipak je Europska unija ključni američki saveznik – i u gospodarskom i vojnom smislu. Jer svi ovi i slični američki potezi protekcionističkog karaktera, koliko god imaju pozitivan učinak na američko gospodarstvo, dugoročno će imati vrlo štetne ne samo političke posljedice i po same Sjedinjene Države. Američka vanjska politika od Drugog svjetskog rata na ovamo, iako vođena čistim pragmatizmom i lišena bilo kakve ideologije i svjetonazora, nikada nije imala za cilj isključivo osiguranje američkih ekonomskih interesa. Ona je uvijek težila očuvanju američkog imidža kao globalnog nositelja ideala sloboda, ravnopravnosti, borbe protiv diktatura i ugnjetavanja, što je SAD-u, u kombinaciji s vojnom i gospodarskom snagom, i omogućavalo najveći utjecaj u svijetu. S tim je ciljem Washington ubrizgavao velike novce u klasičnu propagandu, prikrivenu potrebom razvoja tzv. civilnog društva, NVO-a, pomaganjem tzv. neovisnih medija, s pomoću kojih se najprije prikriveno, a potom sve više i otvoreno miješao u unutarnje političke borbe njemu bitnih država. Moderni protekcionizam, kojeg upravo pokreće Trumpova administracija, iz temelja mijenja te američke, desetljećima građene vanjskopolitičke smjernice djelovanja, a time i ukupni globalni poredak koji više nikada neće biti onakav na koji smo navikli do sredine drugog desetljeća 21. stoljeća.

Kako će se u svom tom kaosu snaći Europska unija, kao najslabija karika unutar kluba novih globalnih centara moći, ostaje nepoznanica. Pri tom su sve opcije otvorene: od njezinog unutarnjeg preustroja kroz uspostave zona „različitih brzina“, okretanja Istoku, pa do konačne disolucije i dezintegracije. Ali EU političke elite, budimo iskreni, nemaju niti operativnu mogućnost niti nužnu razinu političke volje za pravu borbu, koja, kada je u pitanju bitka za globalni utjecaj, nikada ne može proći bez nužnih žrtava. Europa se, ukoliko ćemo iskreno, niti Hitleru nije usudila pokazati zube, već je radije, bez prave  borbe (čast izuzetcima) prihvatila vlast Trećeg Reicha. Europskim je elitama i birokratima i danas od bilo kakve žrtve ipak puno miliji njihov komformizam, pa makar on značio i vječni pogled u američku stražnjicu. I Trump to jako dobro zna.

 

Original možete pronaći na geopolitika.news