Zoran Meter: EGIPAT ODUSTAO OD OSNIVANJA „ARAPSKOG NATO SAVEZA“

0
316

Egipat je upoznao Sjedinjene Države sa svojom odlukom o odustajanju u sudjelovanju osnivanja Bliskoistočnog strateškog vojnog saveza (MESA, ili, kolokvijalno – „arapski NATO“). Naime, Kairo je zabrinut kako će taj savez izazvati napetosti u odnosima s Iranom (info: Reuters).

Jedan od razloga odustajanja Egipta je i neizvjesnost povezana s reizborom američkog predsjednika Donalda Trumpa na novi mandat 2020. godine. Egipat je zabrinut kako bi se, u slučaju izbora novog predsjednika SAD-a, MESA našla pod ugrozom.

Prema planu Donalda Trumpa i njegovih savjetnika i stratega, u novi vojno-politički savez trebale bi ući, između ostalih, i slijedeće ključne države: Saudijska Arabija, UAE, Egipat, Jordan (kao arapske zemlje), ali i Turska, Pakistan, Malezija, kao i islamske zemlje Afrike. Time bi MESA, preciznije govoreći, postala „islamski NATO“, u koji je Washington pozvao ukupno 30 država.

Međutim, kako smo mi na portalu Geopolitika News već više puta navodili u svojim analizama po predmetnoj temi, ovaj Trumpov plan (koji, zapravo, egzistira još i iz doba prethodnih administracija samo što je sada pomnije razrađen i, da tako kažem „stavljen u opticaj“ radi konačnog postizanja dogovora), radi se o američkom strateškom planu koji ima vrlo malo šansi za uspjeh. Razloga za to je više. Jedan od njih su teško pomirljivi interesi glavnih arapskih država, prije svih Saudijske Arabije i Egipta, po nizu ključnih pitanja na bliskoistočnom prostoru (uključno i onom afričkom, za koji je Egipat primarno i zainteresiran s  obzirom da na tom kontinentu i egzistira, ukoliko isključimo sam Sinaj koji je na azijskom kontinentu). Sudar interesa dviju najvažnijih, najutjecajnijih i najmoćnijih arapskih država svojom silinom često u sebe uvlači i druge, manje arapske zemlje, što stvara dodatnu konfuziju u smislu stvaranja međusobnog povjerenja, ali i mogućnosti donošenja konkretnih zajedničkih političkih odluka o brojnim važnim pitanjima i problemima koji već dugi niz desetljeća potresaju ovu ključnu svjetsku regiju, u kojoj se, osim lokalnih, prelamaju i silnice moćnih globalnih igrača. Tako, ukoliko ćemo promatrati samo interese Egipta (kao, vojno gledano, najmoćnije arapske zemlje s velikom i snažno profesionalno ustrojenom i iskusnom vojskom) i Saudijske Arabije, vidimo kako se one, usprkos, u mnogome načelno usuglašenim stavovima, u praksi razilaze oko brojnih ključnih problema regije: arapske vojne intervencije u Jemenu (gdje je Kairo na početku sudjelovao samo formalno, poslavši svoje vojne brodove u zonu sukoba bez njihovog aktivnijeg sudjelovanja u samim ratnim operacijama, a već odavno niti to), pa do odnosa prema Iranu (gdje Kairo zahtjeva puno staloženiji pristup i spremnost na dijalog s Teheranom), pa do Sirije i odnosa prema atualnoj vladi  u Damasku, prije svega predsjedniku Basharu Assadu kojeg je Rijad godinama namjeravao rušiti slanjem radikalnih islamističkih boraca sa čitavog Bliskog istoka, organiziranim u oružane formacije i organizacije pod neposrednom upravom saudijskih vojno-obavještajnih službi i njihovog novca. Kairo, s druge strane Assadu pruža potporu il barem prema njemu ma indiferentan stav, zalažući se za prestanak rata i rješenje problema kroz ustavne promjene i održavanje slobodnih izbora.  Jer Egipat je itekako i sam izložen islamističkom terorizmu, ne samo na poluotoku Sinaju.

Drugi primjer zašto je MESA, zapravo, neprovediv projekt, barem u opsegu u kojem ga je Washington zamislio, jesu i odnosi između Egipta i Turske. Oni su na najnižoj točci od uspostave tih država kao samostalnih i suverenih. Kairo i Ankara više gotovo i nemaju diplomatskih odnosa, a na međunarodnim forumima i institucijama dvije zemlje jedna drugoj neprestano „podmeću noge“, otkako je u Kairu vojnim udarom, predvođenim maršalom, a sadašnjim predsjednikom Al-Sisijem, svrgnut na demokratskim izborima nakon revolucije 2013.g. izabrani predsjednik Mursi, čelnik egipatskog ogranka Muslimanske braće i bliski prijatelj turskog vođe Recepa Tayyipa Erdogana.

I treći, nikako ne manje bitan razlog „crne budućnosti“  MESA-e, je taj, da se na Bliski istok od listopada 2015.g. i vojnog ulaska u Siriju na poziv tamošnje vlade aktivno vratila Rusija, nakon desetljeća i pol izbivanja s tog, po nju ključnog strateškog prostora, nakon američke pobjede u hladnom ratu i raspada SSSR-a, kao i svih poznatih turbulencija koje je rusko društvo prolazilo tijekom 90.-ih godina prošlog stoljeća. Tko sada imamo situaciju da su Kairo i Moskva obnovili staro strateško partnerstvo, njihove vojske izvode zajedničke vojne vježbe. Egipat, također, aktivno kupuje i rusko suvremeno naoružanje usprkos američkih prijetnji sankcijama svima koji posluju s Moskvom u sklopu vojno-tehničke suradnje  (npr. prije nekoliko tjedana Kairo i Moskva potpisali su ugovor o kupnji 30-ak suvremenih ruskih lovaca Su-35). Rusija će graditi prvu egipatsku atomsku centralu kraj Aleksandrije, a dobila je koncesiju za izgradnju ruske poslovne zone kraj Sueskog kanala. Moskva podupire Egipat i UAE i po pitanju sukoba u Libiji, gdje Kairo i Abu Dhabi podupiru maršala Khalifu Haftara i njegovu Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) i td. Slično, poput Egipta, u odnosima s Rusijom ponaša se i Turska, a upravo jučer je objavljena vijest kako je Rusija počela isporučivati prve motorizirane lansirne raketne sustave TOS-1A Saudijskoj Arabiji, a u planu su i isporuke drugog suvremenog oružja toj zemlji. Osim toga Rijad i Moskva, kroz platformu OPEC+, aktivno surađuju i po pitanju kvota dnevne proizvodnje nafte i time utječu na formiranje cijena „crnog zlata“ na svjetskom tržištu.

Slijedeći moment, kojeg možemo navesti kao bitan, jest Iran i njegov utjecaj na Bliskom istoku, ne samo u Libanonu, Siriji ili Jemenu. Teheran vrlo dobro, u tišini (u poslovima za koje oni koji to moraju znati dobro i znaju) surađuje i s najbližim saudijskim saveznikom UAE. Abu Dhabi, naime, aktivno sudjeluje u prebacivanju (čitaj švercu) proizvoda u Iran, iranske tvrtke obilato koriste upravo emiratske banke za svoje transakcije s inozemstvom, …, Isto tako, Iran ima vrlo dobre odnose s Omanom, sultanatom s kojim zajednički nadzire strateški Hormuški tjesnac, kao ulaz u prevažni Perzijski zaljev, i preko čijeg terotorija dostavlja pomoć jemenskim šijtskim pobunjenicima – hutima. Oman je, inače, član prosaudijskog Vijeća za suradnju arapskih zemalja (Perzijskog) Zaljeva i nerjetko, zbog svojih dobrih odnosa s Teheranom, izaziva otvoreni gnjev Rijada. A da u svemu ovome i ne govorimo o neprijateljskim odnosima između Saudijske Arabijne i Katara.

Što se tiče Pakistana, on je sada prije svega zaokupljen stanjem u Afganistanu i odnosima s Indijom, a osim toga Islamabad je ključni strateški saveznik velike i moćne Kine, s kojom SAD upravo vodi i vodit će još dugo godina veliku i neizvjesnu borbu za ukupnu globalnu dominaciju.

I konačno, a možda i najbitnije imajući u vidu ovako suprostavljene međusobne interese lokalnih bliskoistočnih igrača, veliki problem bilo bi formiranje zajedničkog vojnog zapovjedništva MESA-e, odnosno, određivanje tko će u njemu voditi glavnu riječ. Naime, teško je očekivati da će se snažna egipatska vojska podrediti zapovjedima saudijskog ili nečijeg drugog vojnog vrha ili obratno, ili da će to isto učiniti moćne turske oružane snage koje su, osim toga, i sastavni dio NATO saveza. A da o Pakistanu, kao jedinoj islamskoj vojnoj nuklearnoj državi i ne govorimo.

Zaključiti možemo slijedeće: bez aktivnog sudjelovanja Egipta u MESA-i, taj projekt nema nikakvog smisla jer je Kairo, uz Rijad, ključna karika potrebna za njegovo formiranje, ali još i više za njegovo funkcioniranje. Kairo je, također uz Rijad, daleko najutjecajnija zemlja arapskoga svijeta pa bi odluke MESA-e (ukoliko bi se ona, eventualno, i uspjela osnovati) u praksi bile neprovedive ili jednostavno ograničene na, iz geopolitičkog kuta gledano posve sporedne poteze, za koje druge bliskoistočne silnice nisu primarno zainteresirane, a što je ipak nedovoljno iz pozicije američke intencije oparacionalizacije spomenutog plana oko ustoja „islamskog NATO saveza“, kao ponajvažnijeg dijela ukupnih globalnih američkih strateških projekcija.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...