Zoran Meter: „DOSJE TURSKA“: INFANTILNA AMERIČKA VANJSKA POLITIKA DOVELA DO SAVEZNIČKOG OKRETANJA LEĐA SAD-U

Nakon što su Kina i Indija postale prve zemlje svijeta koje su od Rusije uspjele kupiti protuzračni i proturaketni sustav S-400, istu stvar namjerava finalizirati i Turska. Ankara i Moskva prošle su godine sklopile kupoprodajni ugovor, a njihove prve isporuke Turska očekuje u ljeto ove godine, dok ih u listopadu mamjerava staviti u operativno dežurstvo. Sve ovo izaziva oštre reakcije NATO saveza, prije svega SAD-a, čiji State Department Turskoj već duže vrijeme otvoreno prijeti izbacivanjem iz programa proizvodnje najsuvremenijih američkih zrakoplova F-35 (Turska bi kroz svoje sudjelovanje u financiranju tog programa s vremenom trebala kupiti 100 zrakoplova te vrste). State Department je upozorio Ankaru, kako zemlje, koje u sastavu svojih oružanih snaga imaju ruske sustave S-400, dolaze pod silu zakona „O suprostavljanju protivnicima Amerike posredstvom sankcija“ te Ankari sada prijeti gospodarskim sankcijama (Robert Palladino, State Department, 5. ožujka) ali i mogućom budućom zabranom isporuka svih ostalih vrsta američkog oružja ukoliko ne odustane od kupnje S-400.

S-400 prestaje biti samo oružje, već postaje indikator samostalnosti velikih svjetskih država

Kina i Indija američke prepreke i prijetnje posljedicama preskočile su relativno bezbolno, prije svega zbog svoje ogromne veličine i snage, međutim s Turskom je stvar drukčija. Ona je puno manja i gospodarski puno slabija država od dviju spomenutih i Washington procjenjuje kako svoj ugled (za koji pogrešno smatra kako ga gubi sa svakom novom isporukom ruskog suvremenog naoružanja bilo gdje u svijetu, ali takvim razmišljanjem ga, zapravo, nesvjesno i „stavlja u opticaj“!) može spasiti upravo pritiskom na „odmetnutu“ Tursku. Zbog svega ovog sustavi S-400 prestaju biti samo učinkovito oružje u borbi protiv neprijateljskih zračnih ciljeva te postaju i svojevrsni indikator – lakmus papir, o tome, koje države svijeta imaju snagu i dovoljnu količinu želje i dostatne hrabrosti za izdizanje izvan okvira ograničenog suvereniteta u odnosu na SAD i pozicioniranje u samostalnog čimbenika međunarodnih odnosa tj. u države koje same odlučuju o ključnim aspektima svojih nacionalnih politika i interesa unutar budućeg ustroja svijeta.

Sve češći „izleti“ američkih delegacija u Ankaru

Visokopozicionirani službenici američkog State Departmenta pod vodstvom zamjenika pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthewa Palmera stigli su u utorak u Ankaru, s ciljem da „u posljednji trenutak“ uvjere Tursku kako ne smije kupiti ruske S-400 (info: turski medij Hurriyet). Ali već dva dana kasnije turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu izjavljuje kako je pritisak SAD-a na Tursku „nepravomoćan“ i da se treće zemlje nemaju pravo miješati u to pitanje (info: agencija Anadolu). Ponovio je kako je Turska godinama službeno tražila PZO sustave od Zapdnih saveznika ali su joj oni uvijek postavljali prepreke, što se svojim saveznicima, kada njima nešto treba, ne smije raditi. Predsjednik Erdogan bio je još jasniji: „Otkazati posao (o S-400) bilo bi pogrešno – od kredita do proizvodnje, mi smo sve potpisali. Tema je gotova i nećemo odustati od svojih planova. Moguće je i da poslije S-400 također razmotrimo i varijante sa S-500 (najsuvremeniji ruski PZO sustav čije je testiranje upravo u tijeku i za koje je teško vjerovati da će ga Moskva u srednjoročnoj perspektivi bilo kome izvoziti).“ I za kraj po pitanju S-400, turski ministar obrane Hulusi Akar izjavio je 8. ožujka kako se ti sustavi počinju razmještati na teritoriju Turske u listopadu ove godine.



I Turska „konja za utrku“ ima

U svezi navedenog krajnje je neugodno gledati s kakve pozicije u 21. stoljeću jedna zemlja – do nedavno globalni uzor demokracije i sloboda sviju vrsta – u doslovnom smislu jaši po jednoj Turskoj, pritišće je i ucjenjuje prijetnjama političkog i gospodarskog karaktera samo da odustane od ovog posla s Rusijom. On je, istina, vojne prirode, ali ama baš ništa ne mijenja po pitanju strateškog smjera turske sigurnosne i obrambene politike unutar NATO saveza. Netko će reći kako Turska sada iskače iz te politike, prije svega po pitanju Sirije, međutim, treba biti iskren i reći: ali nije iskakala ranije, u vrijeme kada je te sustave od SAD-a i tražila. Osim toga, Turska, kao velika zemlja u toj regiji ima svoje nacionalne interese, međutim SAD su se, očito, iznova rukovodile isključivo svojim interesima, ne uvažavajući one turske. Washington je potpuno ignorirao turske stavove u svezi sa sirijskim Kurdima (Turska ima puno pravo na zabrinutost tendencijama koje se vežu uz različite projekte oko stvaranja kurdske države, čije su karte ne tako davno otvoreno iscrtavali mnogi američki geostratezi i u koje je redovoto uključivan i velik dio sadašnjeg turskog državnog teritorija!), već je radije svoje interese u Siriji pokušavao ostvarivati kroz partnerstvo s onim kurdskim organizacijama koje Ankara smatra terorističkim. Sve to skupa ukazuje kako se radi o ponašanju koje, blago rečeno, nije svojstveno vojnim saveznicima.

Ankari u svemu ovome sigurno nije lako. Ali Turska želi, kao velika zemlja, duge i slavne prošlosti (neovisno iz kojeg je kuta promatrali – čisto znanstveno-povijesnog ili kuta naroda koji su stenjali pod njezinom čizmom, što je svojstveno svim svjetskim carstvima, kako bivšim tako i sadašnjim) imati i svoje mjesto pod suncem i tražiti da se i njezini stavovi u međunarodnoj zajednici uvažavaju dokle su god u skladu s međunarodnim pravom.

Međutim i Turska u svojoj borbi ima „konja za utrku“: svoj ključni geostrateški položaj na razmeđu triju Starih kontineneta i brojnih trgovačkih i energetskih putova koji se sijeku kroz njezin teritorij; ona je vladar morskih tjesnaca Bospora i Dardanela koji vode u Crno more; ona je, uz Saudijsku Arabiju i Iran, jedan od triju ključnih čimbenika čitavog Bliskog istoka i bitan igrač u ukupnim procesima koji se odigravaju u Srednjoj Aziji; uza sve to, ona je i najvažniji element NATO-ovog Južnog krila i NATO saveza uopće. Zbog svega toga se čini kako američki pokušaj „pokoravanja“ Turske, u kojem se koriste sve političko-diplomatske metode i kombinatorike i definitivno (p)ostaje „sizifov posao“.

Turska i Rusija počinju zajedničke vojne ophodnje u sirijskoj regiji Idlib

A kao potvrda ovom zaključku svjedoči i izjava spomenutog turskog ministra obrane Hulusija Akara, da su turske oružane snage 8. ožujka počele vršiti vojne ophodnje u zoni deeskalacije Idlib, na sjevero-zapadu Sirije, zajedno s ruskim vojnicima. „Moskva će vršiti patroliranje izvan granice Idliba, a Ankara u zonama iz kojih je bilo povučeno oružje terorista“, kazao je turski šef obrane.

Podsjećam: turski predsjednik RecepTayyip Erdogan je 14. prosinca u Sočiju izrazio zadovoljstvo pozitivnim stavom Moskve o ideji uspostave zone sigurnosti na sjeveru Sirije. Prethodno su se, 17. rujna 2018. g. Erdogan i Vladimir Putin dogovorili o uspostavi demilitarizirane zone u Idlibu, u dubini  od 15-20 kilometara od linije razdvajanja snaga sirijske vojske i tzv. oružane oporbe, a koja je trebala startati još 15. listopada. Međutim, Ankara je imala puno problema s tamošnjim oružanim organizacijama koje su pod nadzorom Saudijske Arabije i koje su se takvom rusko-turskom scenariju protivile. Međutim, očito je kako su se stvari uspjele razriješiti (tome su nedvojbeno pridonijeli i intenzivni kontakti između Moskve i Rijada) u korist realizacije sporazuma između Rusije i Turske, vezano uz to posljednje veliko uporište različitih radikalnih islamističkih organizcija u Siriji, koje još nije pod nadzorom vlade u Damasku.

Ova vijest nesumnjivo će dodatno učvrstiti tursku poziciju u razgovorima s Washingtonom glede kurdske problematike, konkretno – pograničnog tursko-sirijskog teritorija istočno od Eufrata, većinski nastanjenog Kurdima. Upravo je njihova sudbina (kurdske postrojbe su jedini američki terenski saveznik u Siriji) glavna briga SAD-a nakon američkog povlačenja iz Sirije, koje će završiti do početka svibnja ove godine. S tim ciljem Donald Trump je nedavno izjavio kako će u zoni sjevero-istočne Sirije SAD zadržati 200-tinjak svojih vojnika, na što Ankara ne gleda blagonaklono s obzirom da to znači i daljnju američku zaštitu kurdskih formacija koje ona smatra terorističkim organizacijama, povezanim sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana. Ali rješavanjem posljednjeg otvorenog pitanja na sirijskom tlu koje je još imalo kakav-takav potencijal za pogoršanje rusko-turskih odnosa (regija Idlib), Ankara se riješila neugodnosti mogućih oštrih nesuglasica s Moskvom i Damaskom pa svu svoju pozornost sada može usmjeriti na rješavanje kurdske problematike u pograničnoj zoni, istočno od Eufrata. I u tome će, sve dok bude uvažavala sirijski državni suverenitet imati i potporu Moskve ali i Teherana.

Infantilnost američke vanjske politike

Koji bi analitički vizionar ovakav epilog mogao zamisliti, imajući, između ostalog, u vidu, kako su rusko-turski odnosi još krajem 2015. g., nakon turskog obaranja ruskog bombardera bili na rubu međusobnog rata? Osim nedvojbenog Putinovog geopolitičkog genija i Erdoganovog umijeća korištenja turskih komparativnih prednosti (članstva u NATO-u, izbjegličke krize u Europi, turske veličine i geostrateškog položaja i td.), ipak je najveća zasluga za sve ovo, nedvojbeno, na strani SAD-a! Samo bi krajnje infantilna vanjska politika mogla rezultirati ovakvim raspletom stanja: okretanjem leđa svom ponajvažnijem vojnom savezniku u zamjenu za sirijske Kurde; sve snažnijem američkom raskolu s glavnim europskim saveznicima; guranjem Rusije u neformalni savez s Kinom, ruskom dobivanju Krima bez ispaljenog metka i njezinom velikom povratku na Bliski istok i međunarodnu scenu uopće, i još previše toga. Međutim to je već problem s kojim se moraju pozabaviti američki analitičari, a ne Geopolitika News. Mi oko svega već ionako otprije imamo svoj stav, iznosimo ga javno i već odavno ukazujemo na sve ovo što se u svijetu upravo sada i događa.

I za sam kraj, kratki osvrt na nedavno otvoreno pismo Ante Đapića američkom veleposlaniku u Hrvatskoj, koji se, iako samo posredno, itekako odnosi na predmetnu analizu. Zašto se Njegova Ekselencija mora miješati u pitanje hrvatskog pozdrava „Za dom spremni“? Zar se u baš sve pore života drugih država i naroda Washington mora uplitati i govoriti im što je ispravno, a što ne? Predugi jezik i arogancija Ameriku već ionako previše koštaju na globalnoj razini. SAD-u nitko iz vana ne govori kako mora urediti vlastitu kuću. Pustite, zato, da i mi u Hrvatskoj sami riješimo ovo pitanje koje se tiče isključivo nas. Ne uništavajte dodatno naša sjećanja – vi, koji o njima ništa ne znate, jer su ih ionako već dovoljno iznakazili naši neprijatelji, koji se danas osjećaju toliko moćni da čak uspijevaju zabraniti i nezabranjivo – služenje svete mise na mjestu stratišta stotina tisuća hrvatskih civila! S avetima Drugog svjetskog rata danas se ne poistovjećuje golema većina hrvatskoga naroda i zato Hrvati imaju pravo dignuti svoj glas protiv nepravde i nitko ih u tome nema prava ušutkavati! Svoje ćemo mrtve u tišini i molitvi i dalje oplakivati, htio to netko ili ne. Jer naša su sjećanja naš identitet. Dokle ona žive i mi živimo! Po njima smo ono što jesmo – mali ali ponosni narod i zemlja, iako nas naši političari svojim podmuklim (ne)djelovanjem prečesto nastoje uvjeriti, kako, zapravo, i nismo vrijedni živjeti pod ovim suncem kada upravo njima dajemo svoj glas da nas brane i u svijetu predstavljaju.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI