Zoran Meter: ČIJU ĆE STRANU ZAUZETI RUSIJA – IZRAELSKU ILI IRANSKU?

0
115

Sutra, vjerojatno ne slučajno, nakon današnjeg Tillersonovog boravka u Jordanu, sastaju se ruski predsjednik Putin i jordanski kralj Abdullah II. Posrednička diplomacija u vrijeme novog hladnog rata očito čini svoje.

U današnjoj analizi posvetit ćemo se trima ključnim elementima koji su se ovih dana odvijali ili će se tek odvijati, a mogu imati ozbiljne  posljedice na stanje u Siriji i bliskoistočnoj regiji. Radi se, prvo, o povećanju američke diplomatske aktivnosti u regiji, usmjerene prije svega prema Turskoj; izraelskom intenziviranju vojnih aktivnosti u odnosu na Siriju s refleksijom na ruske i iranske interese; i, konačno, poziv iračke šijtske milicje SAD-u da čim prije povuče svoju vojsku iz Iraka jer će je, u protivnom, smatrati ciljem svojih napada.

Loading...

Intenziviranje američke diplomacije i odnosi s Turskom

Već ionako dugotrajna, oštra protuamerička retorika turskog državnog vrha, koja je kulminirala prekjučerašnjom izjavom ministra vanjskih poslova Mevluta Cahvushoglua o mogućem trajnom prekidu odnosa između dviju država zbog američke politike prema Siriji i potpore Washingtona tamošnjim kurdskim oružanim postrojbama, ali i jučerašnjim, ne puno blažim izjavama predsjednika Edogana o američkom financiranju sirijskih Kurda, uvod je u turbulentni politički tjedan koji je u tijeku. U utorak je u Kuvajtu održan sastanak predstavnika 70-ak država članica koalicije za borbu protiv „Islamske države“, a iz riječi američkog državnog tajnika Rexa Tillersona s toga skupa, jasno se može iščitati postojanje ozbiljnih pukotina u promišljanju daljnjeg zajedničkog djelovanja koalicije u odnosu na početni zadani cilj – uništenje „IS“. Upravo je činjenica da su SAD, Rusija, i Irak na najvišim državnim razinama još krajem prošle godine proglasili, svatko svoju pobjedu nad tom terorističkom organizacijom, a njezine aktivnosti i teritorij na kojima još djeluje sveli na minimum, i predstavlja problem za pravdanje daljnjeg aktivnog vojnog djelovanja međunarodne koalicije. Američki stratezi već dulje vrijeme uviđaju kako im nestanak ISIL-a predstavlja veću štetu nego korist jer ono znači nužnost potpunog povlačenja američkih vojnih snaga iz Iraka, a u Siriji se njihove snage ionako, s gledišta međunarodnog prava nalaze protuzakonito tj. nemaju službeno odobrenje za boravak od međunarodno priznate vlade u Damasku. To je danas i jedan od glavnih razloga američkog nepriznavanja legitimiteta Assadove vlade, a ne njegova nedemokratičnost, tiranija ili nešto treće što se Assadu redovito nameće kao neoprostiv krimen. Povlačenje Amerikanaca, u uvjetima kada „Islamska država“ nije učinila ono što se od nje na samom početku očekivalo i zbog čega se prešutno toleriralo njezino barbarsko ponašanje (po onoj geopolitičkoj: „terorist, ali naš terorist“), a to je – rušenje Assada i iračke vlade, i uspostava radikalne sunitske države-kalifata, čime bi se za dugo vrijeme s tih prostora izbacio iranski, a potom i neočekivano obnovljeni ruski utjecaj, više nije moguće jer bi predstavljalo potpuni krah američke bliskoistočne strategije u čijem su sukreiranju, kao „kooperanti“, sudjelovali i mnogi bliskoistočni igrači, poput Saudijske Arabije, Katara, Izraela i u početku Turske, uz, naravno, i glavne američke europske saveznike. I baš zato Tillerson jučer u Kuvajtu iznova upozorava na opasnost od reinkarnacije „Islamske dražave“ i poziva partnere na nastavak zajedničkog boja, u kojem Amerikanci nikako ne žele biti sami.

Jedan od glavnih problema s kojim je po tom pitanju Washington suočen, njegov je potpuno poremećeni odnos s Turskom, koji, iako se on danas najviše ogleda u pogledu Sirije, ima i svoj dublji korijen koji seže u ljeto 2016.g. i pokušaj vojnog svrgavanja predsjednika Erdogana s vlasti (Erdogan jako dobro zna tko je iza tog pokušaja u konačnici stajao). Zato se s velikim nestrpljenjem u svjetskim političkim krugovima i javnosti očekuje skori dolazak Rexa Tillersona u Ankaru.

Ali nešto je ipak ostalo iza kulisa šire javnosti. U nedjelju je u Istanbul, na razgovor s predstavnikom predsjednika Erdogana Ibrahimom Kalinom, stigao pomoćnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster. Tijekom susreta „naglašena je važnost nastavka dugoročnog strateškog partnerstva između Turske i SAD-a“, a, također, „razmjenjeni su stavovi o stanju u regiji i o zajedničkim naporima za prevladavanje strateških izazova s kojima su se suočile Turska i SAD“. Kalin i McMaster su „detaljno proanalizirali teme koje negativno utječu na bilateralne odnose, kao i pitanja zajedničke borbe s terorizmom“. Ovaj susret trebao je poslužiti kao priprema Tillersonovog dolaska u Ankaru pa ćemo se zato iznova udaljiti od diplomatskog govora i okrenuti dobrom, starom, hrvatskom jeziku.

Jedini McMasterov zadatak  u Istanbulu bio je pokušaj artikuliranja američke pozicije u svezi s mogućim turskim proširenjem vojne operacije iz zone Afrina na grad Manbij, smješten zapadno od Eufrata, koji nadziru kurdske postrojbe uz pomoć neutvrđenog broja američkih specijalaca. (Manbij, inače većinski arapski grad, još u ljeto 2016.g. bivši predsjednik Obama Erdoganu obećavao isprazniti od kurdskih postrojbi, koje su se, nakon njegovog oslobađanja od ISIL-ovih snaga trebale povući na istočnu obalu Eufrata, a što se nikada nije dogodilo). Također, krajem prošle godine predsjednik Trump obećao je Erdoganu kako će SAD prestati s naoružavanjem sirijskih Kurda, što je kasnije opovrgnuo Pentagon, objavivši kako naoružavanje i oslanjanje na Kurde ide dalje. Amerikanci sada upozoravaju Tursku da se mora kretati u okviru obveza koje proizlaze iz njezinog članstva u NATO savezu, pa tako i na sirijskom teritoriju. Međutim, nedjeljni razgovor nije razriješio ono glavno – nastavak američke potpore sirijskim Kurdima, o čemu svjedoče i Cavushogluove i Erdoganove oštre izjave posljednja dva dana, kao jasan izraz što se može dogoditi ukoliko ne dođe do po Tursku prihvatljivog dogovora s SAD-om. Jer osnutak neke snažne kurdske teritorijalne jedinice pod američkim patronatom, kao alternativne regije Damasku i de facto podjele sirije na istočni i zapadni dio (što je sada i glavni američki cilj) Turskoj nikako ne odgovara. Takva snažna kurdska, nazovimo je uvjetno –  autonomija, bila bi magnet za turske Kurde i njihova baza za daljnje separatističke akcije na turskom teritoriju, ma koliko se Washington upirao Ankari objasniti kako on to može i hoće spriječiti. Tursko vodstvo dobro je upoznato s različitim američkim (ne)službenim strateškim planovima i kartografijskim prikazima koji nemaju puno veze s današnjim teritorijalnim izgledom turske države, pa je Ankara po tom pitanju neumoljiva –  za kurdsku „paradržavu“ na sjeveru Sirije nema budućnosti! Sada je samo stvar može li se Ankara oduprijeti američkim pritiscima, koji će zasigurno jačati, prije svega na gospodarskom planu ali i onom vojnom, po pitanju daljnje vojno-tehničke suradnje tj. prodaje suvremenog američkog naoružanja Turskoj i prijetnjom za ne pružanje savezničke pomoći u slučaju eventualne vojne ugroze. Međutim, sve su to veliki rizici i po SAD jer radikalizacija njegovih odnosa s Turskom prijeti njezinom još snažnijem zbližavanju s glavnim američkim globalnim suparnikom (barem po vojnom pitanju) – Rusijom, ali i Iranom.  I Erdogan to također dobro zna, kao što zna i da mu preveliko približavanje Rusiji onemogućuje jači utjecaj u Siriji, a ruska koncentracija vojne snage i njezin nadzor Istočnog Sredozemlja Turskoj također nije po volji. Dakle, ulozi su golemi. I SAD i Turska mogu puno dobiti ali i puno izgubiti samo jednim pogrešnim korakom, jednom pogrešnom odlukom. Zato se ova velika „igra živaca“ itekako pozorno prati u svim globalnim središtima moći – od Zapada, preko Moskve, do Kine i Indije, kao novih velikih igrača koje snažno ulaze na nekad tvrda bliskoistočna vrata pod nadzorom SAD-a. Jer, kako kaže stara arapska poslovica: „magarac natovaren zlatom otvara i najčvršća vrata gradskih bedema“, a Kina i Indija nesumnjivo takvih „magaraca“ imaju dovoljno, dok Rusija to čini jednostavnom demonstracijom vojne moći i vještom diplomatskom igrom kojom ukazuje na nepouzdanost partnerstva sa SAD-om, koje su iskusili već brojni bliskoistočni lideri, neki samo svrgnuti, a neki dekapitizirani ili obješeni. A sutra, vjerojatno ne slučajno, nakon današnjeg Tillersonovog boravka u Jordanu, sastaju se ruski predsjednik Putin i jordanski kralj Abdullah II. Posrednička diplomacija u vrijeme novog hladnog rata očito čini svoje.

Izraelsko-sirijski rat i ruska pozicija

Nakon subotnje „zaigranosti“ iranskim dronovima, izraelskim raketiranjima dubine sirijskog teritorija i sirijskim obaranjem izraelskog zrakoplova F-16, poglavito se pozorno osluškuje „bilo“ Tel Aviva (ako hoćete, Jeruzalema)  i Moskve. U izraelskoj javnosti postoji nesuglasje oko budućih poteza tamošnje vlade: od onih koji smatraju kako vojska treba nastaviti još jače napade na Siriju jer Izraelu prijeti ozbiljna ugroza od tamošnjeg iranskog utjecaja, do onih koji misle kako treba biti oprezan i ne povećavati napetosti i incidente kako se ne bi zamjerilo Moskvi, kao jedinom mogućem medijatoru između Tel Aviva i Teherana. Tako je bivši izraelski veleposlanik u SAD-u Michael B. Oren, u razgovoru s američkim novinarima izjavio: „Američki dio balansiranja sastoji se u potpori nama“, želeći time reći kako stvarnu ulogu u traženju ravnoteže i zaustavljenju sukoba može poduzeti jedino Moskva. Sličnu izjavu dao je još 2015.g. i bivši izraelski ministar obrane Yalon, kazavši, kako je Rusija po pitanju Sirije puno utjecajnija nego SAD. Danas većina izraelskih analitičara i medija smatra kako Rusija treba konačno zauzeti jasan stav po pitanju izraelsko-iranskog suparništva u Siriji koje prijeti širenju na čitavu regiju. Međutim, mišljenja o tome, na koji će se korak Moskva odlučiti posve se razilaze. Stručnjak za Bliski istok sveučilišta u Haifi prof. Gabriel Ben-Dor, smatra kako Moskva neće postupiti kao bespogovorni zaštitnik Teherana u punom obujmu, jer u Rusiji raste strah od iranskih poteza u Siriji, a Moskva istodnobno ima šansu za sinkroniziranje interesa s Jeruzalemom. O tome svjedoči, navodi Ben-Dor, i izostanak neposredne i oštre kritike predsjednika Putina u subotnjem telefonskom razgovoru s premijerom Netanjahuom. S druge strane, izraelski medij Haaretz, smatra kako ruski odgovor može biti potpuno suprotan i da Moskva može biti primorana na zauzimanje potpune proiranske pozicije.

Usuđujemo se prognozirati kako je pozicija Moskve po ovom pitanju sada ipak bliža stavovima Izraela iz nekoliko razloga: prvo, Netanjahu je Putinu obećao kako Izrael neće izvršiti nikakav „preventivni napad“ na Siriju, a zauzvrat će Rusija i dalje nastaviti sprječavati eskalaciju možebitnih vojnih napada na izraelski teritorij sa strane Sirije od sirijske vojske i proiranskih snaga (kojih, to treba naglasiti, niti do sada nije bilo, ukoliko izuzmemo ekstremističke islamističke skupine u pograničnom dijelu Sirije, poput donedavno ISIL-a). Jer niti Iranu nije u interesu ulazak u rat s Izraelom u vrijeme dok se iščekuje riješenje budućeg statusa sporazuma o njegovom nuklearnom programu, kojeg Trumpova administracija želi ili sadržajno promijeniti, ili se iz njega povući, a što zahtjeva i od svojih europskih saveznika. I drugo, Rusiji slijedeći mjesec predstoje  predsjednički izbori i bilo kakva dodatna eskalacija sigurnosnog stanja u Siriji i intenziviranje ruskih vojnih aktivnosti Putinu ne bi išle u korist, neovisno o njegovoj očekivanoj sigurnoj i uvjerljivoj pobjedi. Izrael, sa svoje strane, ne želi postati žrtva provokacija Irana ali nipošto nije spreman ići u otvoreni rat u Siriji pokretanjem preventivnog napada. Naravno, ima i onih koji smatraju kako je Iran u ovakvom rasporedu snaga u najboljoj poziciji. Oni tvrde, kako, za razliku od Izraela koji mora djelovati samostalno, Iran protiv Izraela može ratovati posrednim putom – preko libanonskog Hezbollaha i, osim Sirije, može zapaliti čitav Levant. Osobno nisam pobornik takvih stavova, koji se, eventualno, mogu pokrenuti samo kao nekakav očajnički i visokorizičan čin iranske osvete zbog potpunog poraza njegovih nacionalnih interesa, ali Iran još niti izdaleka nije u takvoj situaciji. A evo i zašto:

Prijetnje iračkih šijta američkim vojnicima

Mjesto gdje Iran i Rusija iznova mogu Amerikancima zagorčati život jest Irak. Prekjučerašnji zahtjev čelnika jedne šijtske milicije, koja djeluje u sastavu iračke moćne šijtske vojne i političke organizacije „Hash al-Shaabi“ Qaisa Hazalija, da SAD mora čim prije povući svoje vojnike iz Iraka jer će ih, u protivnom, oni početi napadati, sigurno nije izrečen samoinicijativno. To je kazano javno, na konferenciji za medije, dan uoči dolaska Rexa Tillersona u obližnji Kuvajt, a obrazloženo je upravo Tillersonu suprotnim stavom – rat s „Islamskom državom“ u Iraku (i Siriji) je završio i „daljnji ostanak američkih vojnika u Iraku je nepotreban“! Ova prijetnja ima čisti propagandni karakter. U uvjetima novog radikalnog smjera američke politike prema Iranu, „suprostavljajnju iranskom utjecaju svugdje gdje se to može“, pripremama novih sankcija kroz jednostrano američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Teheranom, prošlotjednog američkog raketiranja šijtskih postrojbi na istoku Sirije, izraelskog intenziviranja napada na iranske objekte u Siriji, kao i predstojećeg dolaska saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana u Washington gdje će tražiti snažniju američku pomoć u borbi  protiv proiranskih huta u Jemenu, Iran ovim šalje jasnu poruku da je u stanju zagorčati život američkim vojnicima u čitavoj regiji. Ovoj prijetnji danas se priključila još jedna snažna iračka šijtska organizacija koja ratuje u Siriji na strani Assada – „Haraqat Hezbollah al-Nuyana“, čiji je čelnik Akram al-Qaabi jučer boravio u Bejrutu, gdje je u razgovoru s glavnim tajnikom „Hezbollaha“ šeikom Hassanom Nasrallahom, izrazio „bespogovornu potporu“ toj libanonskoj šijtskoj organizaciji u slučaju izraelskog napada i najavio stvaranje jedinstvene fronte od Iraka do Libanona (info: Al-Arabiya).

Sve to ne znači kako će već sutra šijtske milicije početi snažne napade na američke vojnike jer za to u ovom trenutku nemaju potporu ni Moskve, ni Bagdada i, što je najvažnije Teherana. Ta tri središta za takav scenarij još nisu spremna. Međutim, Moskva i Teheran ovim daju do znanja kako se ne namjeravaju miriti s postojanom  američkom vojnom nazočnošću, poglavito ne na istoku Sirije, i njihovom pokušaju uspostave nekakvog od Damaska odvojenog administrativnog teritorija uz granicu s Turskom i Irakom (upravo je to prije dva dana naglasio i Washington Post, navodeći, kako Rusija želi istjerati Amerikance iz Sirije, što može dovesti do katastrofe). U ovom trenutku sigurno se neće napadati američki vojnici u Iraku (tome se protivi i službeni Bagdad) jer bi to de facto značilo objavu rata, ali se itekako može krenuti u kompliciranje stanja oko logističke opskrbe proameričkih snaga u Siriji. Irački šijti nadziru dio granice Iraka sa sjeverom Sirije (posljedica potpuno pogrešnog tajminga referenduma u Iračkom Kurdistanu i naknadnog postavljanja u Erbil dostatnih proiranskih poluga utjecaja u novu političku nomenklaturu te autonomne regije), kroz koju se dostavlja pomoć sirijskim kurdskim snagama. Ali takav scenarij još neće biti pokrenut jer i Moskvi i Teheranu itekako odgovara američko slanje pomoći Kurdima, što znači i nastavak napetosti između Washingtona i Ankare. Ali ozbiljni šijtski napadi na spomenute komunikacije mogu početi u slučaju eventualnog američko-turskog dogovora temeljenog na prekidu američke potpore Kurdima i njihovom okretanju stvaranju sunitske vojske od arapskih plemena u regiji Deir ez-Zour i njihovo stavljanje pod nadzor granice s Irakom. Upravo bi to bila prijelomna točka iza koje bi Iran dao „zeleno svjetlo“ za spomenute šijtske akcije. A u tome bi njegovi interesi biti potpuno sukladni ruskim, o čemu svjedoče i riječi ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova od prije nekoliko dana, kada je oštro osudio spomenute američke namjere na istoku Sirije.

Dakle, konfuzija se nastavlja, a ishod je potpuno neizvjesan.

http://geopolitika.news/analize/zoran-meter-prijeti-li-eskalacija-stanja-u-siriji-i-aktivni-ulazak-izraela-u-sukob/

Original možete pronaći na geopolitika.news