Realizacija projekta „Južni plinski koridor“ promijenit će europsku energetsku kartu i imat će važnu ulogu u razvoju suradnje Azerbajdžana i Europske unije, izjavio je prošli tjedan azerbajdžanski predsjednik Ilham Aliev na zasjedanju Savjetodavnog vijeća projekta „Južni plinski koridor“ u Bakuu.
Spomenuvši sudjelovanje Europske komisije u tom projektu, Aliev je ukazao i na aktivnu ulogu Velike Britanije i SAD-a, objavio je azerbajdžanski portal Contact.az. Također je kazao kako traje aktivna izgradnja elemenata „Južnog plinskog koridora“, od kojih su tri već operativna, a posljednji – TAP – blizak završetku tj. izgrađen 87%. To će omogućiti isporuke plina u Europu već 2020. g., kazao je Aliev.
„Južni plinski koridor“ sastoji se od plinovoda TANAP (Trans-anadolijski) i TAP (Trans-jadranski). Kroz TANAP, koji je svečano otvoren 12. lipnja prošle godine u turskom Eskishehiru, dug 1850 kilometara, prvotno će se isporučivati 6 milijardi m3 plina godišnje u Tursku. Početkom 2020. g. njemu će se priključiti plinovod TAP, zahvaljujući kojem će propusne količine TANAP-a dostići 16 milijardi m3 godišnje. TAP će osigurati izlaz azerbajdžanskog plina kroz TANAP na europsko tržište.
Crnomorsko-kaspijska regija, kao ponajvažnija geopolitička i geoenergetska cjelina
Iako je energetski projekt „Južni plinski koridor“, kao i drugi veliki energetski projekti takve vrste ujedno i snažno geopolitički određen, Rusija na nj ne gleda negativno s obzirom na, prije svega njegov spomenuti maksimalni kapacitet. Jer, primjerice, samo će plinovod „Sjeverni tok 2“ imati godišnji kapacitet od 55 milijardi m3 plina, što je višestruko više od TANAP-a. A da se pri tom i ne govori o ostalim, već odranije aktivnim ruskim plinovodima koji vode u Europu. Štoviše, Moskva iskazuje i želju da u TAP uključi i svoj plin iz crnomorskog plinovoda „Turski tok“ koji bi trebao postati operativan već tijekom 2019. godine.
Međutim, stvari se kardinalno mijenjaju ukoliko bi se u „Južni plinski koridor“ uključio i Turkmenistan sa svojim golemim plinskim pričuvama, što bi moglo poremetiti ruske planove vezane uz europsko plinsko tržište. Između ostalog i zbog toga, u ljeto prošle godine usvojena su pravila o razgraničenju i korištenju vodnih resursa i dna Kaspijskog jezera, usuglašena između država koje na njega imaju izlaz. Ona se, između ostalog, tiču i ekoloških problema i iziskuju suglasnost svih tamošnjih zemalja za projekte koji se pod brigu za ekologiju vrlo lako mogu svesti. U prvom redu se radi o projektima energetske prirode. Podsjetio bih kako se sa sličnim problemima svojedobno susretao i plinovod „Sjeverni tok 2“, oko kojeg su njegovi protivnici najčešće isticali upravo ekološku komponentu, kao ključnu, i u svrhu njegove kompromitacije koristili različite udruge i organizacije koje se bave „zelenim“ temama. Međutim, kod tog plinovoda geopolitičke silnice koje su iza njega stajale (prije svega one njemačke i ruske) ipak su bile jače od „samostalnih“ i „usamljenih“ udruga za zaštitu prirode i njihovih pokrenutih sudskih tužbi s ciljem zaustavljanja toga projekta.
Crnomorsko-kaspijska regija
Što se tiče Kaspijskog jezera, jasno je kako je (osim samog Turkmenistana) upravo Azerbajdžan najzainteresiraniji da se turkmenski plin plinovodom po dnu toga jezera (ili mora, kako ga već tko zove) dovede do njegovih obala i priključi plinovodu TANAP. Zbog toga će te dvije zemlje, a vjerojatno i Kazahstan, moguće tražiti neke „rupe u zakonu“ kako bi se i turkmenski plin uključio u „veliku igru“ za europsko energetsko tržište. Međutim, prije nego što te „rupe“ možda jednom i budu pronađene, nedvojbeno je, ipak, kako će Moskva na kraju čitave te priče morati dati svoj „amen“. Jer kretanje u jedan skupi, k tome i geopolitički visokorizičan posao, kakav bi bila izgradnja plinovoda kroz Kaspijsko jezero, bez suglasnosti s najjačim regionalnim igračem – Rusijom, ipak bi bilo preambiciozno, ma koliko iza svega stajale i moćne Sjedinjene Države.
U ova razmišljanja svakako će se dobro uklopiti i vijest prema kojoj je azerbajdžanski predsjednik Ilham Aliev 22. veljače potpisao zakon „O potvrdi Konvencije o pravnom statusu Kaspijskog mora (jezera)“. Tu su Konvenciju 12. kolovoza 2018. godine, u kazahstanskom gradu Aqtau potpisali Azerbajdžan, Iran, Kazahstan, Rusija i Turkmenistan (pet zemalja koje imaju izlaz na Kaspijsko more), prigodom Petog kaspijskog summita. Na njemu su, osim azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alieva i ruskog čelnika Vladimira Putina, sudjelovali i predsjednici ostalih triju zemalja strateški važne kaspijske regije, koja zajedno s crnomorskom čini važnu geopolitičku i geoenergetsku cjelinu.
Prema tada usvojenom dokumentu, akvatorij Kaspijskog mora razgraničava se na unutarnje i teritorijalne vode, ribolovne zone i zajednički vodni prostor. Dno i bogatstva ispod njega razgraničit će se na određene sektore, a također će se odrediti i granice zračnog prostora iznad samog jezera. Konvencija zbranjuje vojnu nazočnost u Kaspijskom moru država koje na njega nemaju izlaz, a upravo je taj element bio i glavni na kojem su inzistirali Moskva i Teheran. Glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres njezino je potpisivanje pozdravio, nazvavši je povijesnim dokumentom. Naime, nakon raspada SSSR-a i pojavom triju novih samostalnih država koje imaju izlaz na Kaspijsko more, prijašnji bilateralni sporazum između SSSR-a i Irana više nije mogao vrijediti. Trebalo je proći gotovo 30 godina za usuglašavanje novog, što je jasan znak koliko je to, zapravo, važno geopolitičko pitanje, koje daleko nadilazi samu kaspijsku regiju. Zato je postizanje sporazuma i velika politička pobjeda tih pet država, od kojih su neke godinama bile izložene snažnom političkom pritisku pojedinih vanjskih silnica kojima ovaj sporazum ne odgovara. Ali to je jedna sasvim druga tema.
Američko-ruski energetski rat prebacuje se i na „LNG teritorij“
Bitka, u prvom redu američko-ruska, za europsko plinsko tržište sve se više širi i na područje LNG-a. A upravo su LNG energetski projekti pojavom revolucionarne (i kontroverzne po pitanju ekologije) fracking tehnologije proizvodnje prirodnog plina iz škriljevca do nedavno bili zona „isključivog američkog interesa“, dok je Rusija po pitanju ukapljenog plina i LNG terminala, kako su govorili brojni energetski analitičari, proteklih dvadesetak godina jednostavno „zaspala“. (Naravno, ukapljenim plinom već se od ranije bave i neke druge zemlje, prije svega Katar, kao njegov najveći izvoznik, Australija, Indonezija – svi bez uporabe fracking tehnologije.)
Međutim, pokrenutom proturuskom geopolitičkom borbom od strane SAD-a proteklih godina, u koju itekako spada i ona energetska, stvari se počinju mijenjati, a Rusija, neovisno o svojoj velikoj ulozi na svjetskom tržištu plina kroz njegovu klasičnu proizvodnju i distribuciju kopnenim ili podmorskim plinovodima, sve više i sama pokreće vlastite LNG projekte, prije svega na svom Arktiku i na Dalekom istoku. U tu svrhu Rusija je, uz suradnju s južnokorejskim brodogradilištima, prva u svijetu nedavno izgradila flotu LNG-tankera ledolomaca, koji ukapljeni plin s ruskog sjevera prevoze na istočnoazijsko tržište, a povremeno i na ono europsko, najčešće u suradnji s francuskim energetskim divom „Total“, svom (nakon povlačenja američkih tvrtki) najvjernijem partneru u sferi energetskih projekata u klimatski i tehnološki teško osvojivim golemim ruskim nalazištima energenata na krajnjem sjeveru.
U svrhu razvoja LNG projekata, u Rusiji se, ne tako davno, pojavila jedna posve nova tvrtka – „Novatek“, za koju su poneki analitičari i na Zapadu i u samoj Rusiji predviđali da će postati ozbiljan konkurent i samom „Gazpromu“ – tom neprikosnovenom vladaru plina. Naravno da to nije tako i da su ruski energetski i politički stratezi sve pomno razradili i da su sfere interesa dviju tvrtki vrlo jasno određene i podjeljene i da u tom smislu nikakvih problema nema niti će ih biti. „Novatek“ je, jednostavno, dobio ključnu ulogu „buđenja“ Rusije iz dubokog „LNG sna“ i njezino prerastanje u perspektivnog i respektabilnog svjetskog igrača i po pitanju trgovine ukapljenim plinom.
A „Novatek“ (najpoznatiji kao većinski vlasnik velikog LNG terminala na ruskom Arktiku „Yamal-LNG“, gdje su već pokrenute tri, od ukupno 4 proizvodne linije), do kraja ove godine izabrat će partnere za novi projekt „Artic LNG 2“, koji će se graditi nedaleko od spomenutog „Yamal-LNG“ (vidi kartu). O tome je prošli tjedan izvjestio menadžment tvrtke, a za sada je poznato kako će biti sklopljen sporazum s francuskim „Total“-om. Zainteresiranost za taj energetski projekt iskazuju ne samo Kinezi, koji već sudjeluju u projektu „Yamal-LNG“, već i Koreanci, ali i investitori s Bliskog istoka.
Predsjednik „Novatek“-a Leonid Mihelson izjavio je kako se do kraja ožujka ove godine očekuje potpisivanje sporazuma s francuskim „Total“-om, koji će u projektu imati udio od 10% plus još 5% dionica, što ukupno čini oko 2,5 milijardi dolara. Dvije su se tvrtke dogovorile i o ravnopravnom statusu po pitanju prava glasa u donošenju odluka. „Novatek“ namjerava prodati 40% udjela novog projekta, a zainteresiranih strana ima dosta. Među njima su i investitori iz arapskih zemalja, a Saudijska Arabija navodno traži veći udio, koji bi se kretao oko 20%, ali još nikakvih konkretnih dogovora oko toga nema.
Projekt „Artic LNG 2“ planira otvaranje triju proizvodnih linija ukapljenog plina, od kojih bi prva startala 2023. godine. Kapitalna ulaganja iznosit će oko 20 milijardi dolara, a proizvodni kapacitet procjenjuje se na 19,8 milijuna tona prirodnog plina godišnje. Za usporedbu, „Yamal LNG“ proizvodi 16,5 milijuna tona plina godišnje. Vlasnik projekta primarno je usmjeren na tržište Jugo-istočne Azije, ali se ne isključuje niti izvoz plina u europske LNG terminale. Navodno „Novatek“ planira i izgradnju jedne linije već postojećeg LNG terminala u Belgiji za isporuke svog plina.
Yamal LNG
Podsjećam kako je u veljači grupa američkih senatora podnijela prijedlog zakona o uvođenju novih sankcija protiv Rusije, između ostalog i prema njezinim LNG projektima. Njihov je primarni cilj, nedvojbeno, udar na konkurenciju, jer SAD posljednjih godina snažno jačaju svoj izvoz ukapljenog plina, a upravo je azijsko tržište po svih najprivlačnije jer se na njemu postižu najveće cijene. Ruski ministar financija Anton Siluanov s tim je u svezi izjavio kako će projekt „Artic LNG 2“, koji bi zbog možebitnih novih sankcija mogao pretrpjeti financijske štete, dobiti direktnu pomoć od strane ruske države tj. izvjesnog državnog fonda, i da će se on nastaviti razvijati planiranom dinamikom do konačne realizacije. Radi se o jednom od najperspektivijih LNG projekata u svijetu, a analitičari procjenjuju kako će nakon njegovog puštanja u rad udio Rusije u svjetskoj trgovini ukapljenim plinom narasti na 11%, čime bi ta zemlja ušla među četiri najveća svjetska izvoznika LNG plina (Katar, Australija, SAD, Rusija). I ne treba sumnjati da će to biti upravo tako. Za ruski LNG plin već su zainteresirani, osim Kine i Južne Koreje koje ga već dobivaju, i velika Indija ali i Japan, a za vjerovati je kako će, prije ili kasnije, on redovito početi stizati i na europsko tlo. Na kraju će se sve, kako i treba, ipak svesti na pitanje cijene i sigurnosti dobave, a s obzirom na sve veći broj igrača na tržištu, najveću korist od svega trebali bi imati krajnji potrošači.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news