Paradigma nije posve ista, ali ključni silogizam jest. Nedavni sporazum koji je rezultirao u prihvaćeno ime „Sjeverna Makedonija“ napravio je presedan da entitet koji dijeli nasljeđe imena ne može imati ekskluzivnost nad golnim imenom – barem ako je nezavisna država u pitanju.
Republici Hrvatskoj, premda je međunarodno priznata kao zasebna država pod svojim imenom, teoretski prijeti sličan scenarij, naime kada se susjedna država požali u međunarodnom sudstvu radi prisvajanja njenog imena. Riječ je o susjednoj Bosni i Hercegovini i povijesnoj pokrajini „Turska Hrvatska,“ koja se u devetnaestom stoljeću preimenovala u „Bosansku Krajinu” na nagovor tamošnjeg pravoslavnog stanovništva.
Suvremena politika u Bosni se više manje nastavlja putem skrivanja povijesti zemlje zapadno od Vrbasa, smatrajući kako je to jedini način oduprijeti se navodnom hrvatskim iredentizmu. Dapače, nije ni tako teško odreći se od povijesnih paralela – jer nije Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio baš u rangu Aleksandra Makedonskog. No, baš zbog fantomske prijetnje teritorijskih apetita, diplomacija Bosne i Hercegovine mogla bi preokrenuti lažnu ranjivost u agresivni napad na identitet, imidž i legitimnost hrvatske državnosti, jednako kao što je Grčki lobij to počinio sjevernom makedonskom susjedu.
No, pak najčudniji ishod ovog trijumfa 25-godišnje balkanske diplomacije je da se grčka regija „Makedonija” i dalje se zove …Makedonija. Nije se moralo dodavati pridjev „Južna” – vjerojatno zato što je samo podregija suverene države. Ali kako bi takva praksa udijelila u našoj paralelnoj paradigmi na Uni? Značilo bi da bi Bosna i Hercegovina čak mogla skratiti ime svoje podregije „Turska Hrvatska“ na samo „Hrvatska,” onda tražiti od međunarodne arbitraže da bi nezavisna Republika Hrvatska trebala biti ta kojoj je potreban pridjev, nešto kao „Zapadna Hrvatska.”
Politika establishmenta već dugo vrijeme prepuštava se relatavizmu i pragmatizmu po ključna legalna pitanja, bez obzira na geopolitičke ramifikacije. Srbiji se dogodio Kosovexit naspram rezoluciji UN-a, jer kada se baš treba uvijek se pojavljuje ona legalna himera sui generis. Motivi, interesi i agende dolaze i prolaze, pa što sad briga zapadnjačke karijeriste na velikim funkcijama za srž istine o tomu tko je ukrao čije ime i tko je odcjepio od koga? Dalmacija je nekada imala granicu skoro do Save, ali danas jedva ima pravo da se spoji pelješkim mostom. Neumski zaljev je Hrvatska „dobila“ a Piranski zaljev većinom izgubila, unatoč međunarodnoj konvenciji o pravu mora i unatoč dokozanom dosluhu suca Sekolec i slovenske predstavnice Drinek, i još dato Sloveniji morski koridor na koji bi Mojsije bio ponosan.
Inače, EU-om vlada ona obiteljska pravda, koja je paternalistički okrutna i maternalistički sklonjena djeljenju. Jedno dijete ima tako dugu obalu, i to nije baš fer. Iz Bruxellesa gotovi svi sada javljaju da bi Hrvatska ipak trebala prihvatiti odluku ove otrovane arbitraže, jer su više manje u fazi nestrpljivoga roditelja. A najkomičnije u svemu ovom je da je prije devet godina u slovenskom referendumu za arbitražu pak 48.52% glasača bilo protiv takvoga procesa, jer se smatralo da će EU biti na strani Hrvaške!
U kratkoj njenoj modernoj povijesti, Hrvatska je možda uspjela postati europski rekorder po broju sporova i međunarodnih sudskih procesa – malo začuđujuće što aviokompanija još nije upostavila direknu liniju Zagreb-Haag. I dok su korijeni ovih sporova usađeni u dubokoj povijesti izvan domaćeg starateljstva, ipak postoji blistava iznimka iz današnjica: Liberland.
Dvadeset-tri godine nakon prizanja Hrvatske od strane istočnog susjeda, još spor oko zajedničke granice nije razrješen. Sada su stvari znatne zamršene, jer je češki političar Vit Jedlička iskoristio priliku ustvrditi vlasništvo nad parcelom zemlje koji je izostan iz teritorijalnih ustvrđivanja Hrvatske i Srbije. Legalno, parcela je trebala pripasti Srbiji, ali na neki način propast Srbije je postala i propast Hrvatske, jer smo mogli povećati teritorij za 7km2 koristeći argument terra nullius. Budući da je Jedlička to već učinio, profesori iz Sveučilišta Californie i Sveučilišta Plymoutha tvrde da po Montevidejskoj konvenciji Liberland ima pravo biti zakonski priznat kao suverena država.
Da je makar neki polupečeni hrvatski aktivist imao inicijativu prije Jedličke (i hrvatske vlade), opet bi to bilo bolje treća strana, jer bi nacionalna sigurnost i vanjska politika bila dosta manje ugrožena, i šansa za pripojenje neutralnoj Hrvatskoj kasnije bi bila velika. No, trebalo je tužiti Srbiju davno samo radi toga da Hrvatska ima više zemljišta na istočnoj obali Dunava okupirana od Srbije nego obratno, jer je tijek Dunava bio najmerno poravnan i preseljen u hrvatski teritorij za vrijeme bivše države. Ali što se duže čeka, sve snažniji će biti argument za srbijansku verziju granice.
U pozadini farse oko Liberlanda, treba se ipak osvrnuti i skromno naslađivati onima koji su prepustili jednom-u-životu svjetsku pažnju – bilo to Ivan Pernar ili grupe na marginama žedne pažnje. Zamislite da pravaši, koji maštaju o planovima teritorijalne ekspanzije, mogli su gänsemarsch-irati sve do bezvlasničke zemlje na ovoj strani Dunava. Ili recimo Jugonostalgičari i komunisti, koji bi sasvim drugačije odradili gusinjij šag od Kumrovca do simbolične sredine između Srbije i Hrvatske, i tamo osnovali neki Titoland u duhu onog jugoslavenskog nacionalizma. Možda pouka priče je da oni centristi, mainstream snobovi i beta elita koji su snishodljivi prema neistomišljenicima ipak najviše ispadaju kao „guske u maglu“ – budući da su oni na vlasti i odgovorni za aktualne propaste – dok je Jedlička baš jedan od tih ekcentričnih ljudi na desnici, samo što dolazi iz druge države.
No, da se vratimo izvornom pitanju i hipotetskoj žalbi o hrvatskom imenu, nije čak isključeno da će baš jedan od tih desničarskih slavuja biti taj koji pokrene inicijativu za promjenu imena države, i to s ove strane Une! Podsjećamo da ključna dogma domaćih iredentista i zemljovid-hobijista jest da suvremena Hrvatska je samo kiflasta sjenka nekoć velikog kraljevsta. Drugima riječima, vjeruju da je hrvatski povijesni prostor još uvijek podijeljen imperjalističkom granicom na dvije države koje bi itekako uklapile u termine „Istočna Hrvatska“ i „Zapadna Hrvatska.“ U ovoj romantičnoj priči, jedino bosanski Srbi čine cigle Berlinskoga zida koji blokira ujedinjenje; dok su Bošnjaci i po identitetu i po sentimentu manje ljiljani nego što su suncokreti.
Kako god, ima nešto zavodjlivo u iridentističkim programima ujedinjenja, a vuku simpatiju najefikasnije čim ljudi mogu uočiti tu tragičnu sudbinu razdvajanja, od samih naziva preživećih siroča. Sjeverna i Južna Koreja, čak Kina i Tajvan još se zajednički zalažu za ujedinjenje – samo sporovi oko vlade i državne ideologije ih dalje dijele, za razliku od vjersko-etničkog antagonizma drugdje u svijetu.
Parlament Papue Nove Gvineje da je pametan odmah bi odobrio promjenu imena u „Istočna Papua“ – i time bi ne samo oslobodio državu od ponižavajućih imperjalističkih konotacija afričke Gvineje, nego bi i bacao pozor na okupaciju Zapadne Papue (anektirana u Indoneziju putem referenduma u kojem je manje od jedan posto građana glasovalo, i to pod kalašnjikovima).
Što se tiče kratkoročnog ambijenta Hrvatske diplomacije, bit će još tužbi, urota, protestnih nota i moralnih bankrota. Za sada nam je ime sigurnije nego Zair i Gornja Volta zajedno, no ako dođe do formalnog spora i po tome, privremeni određeni naziv po protokolu bi trebao biti nešto što će makar usrećiti jednu nostalgičnu družbu ove zemlje: «Dobrodošli u Former Yugoslav Republic of Croatia (FYROC) – mala zemlja za veliki spor.»
Autor: Tomislav Žaja
(Napomena: stavovi autora ne odražavaju nužno i stavove redakcije portala Geopolitika News)
Original možete pronaći na www.geopolitika.news