(Video) Vought SLAM – oružje sudnjeg dana

Inžinjering sudnjeg dana, razvijan u vrijeme hladnog rata, često je prelazio okvire znanstvene fantastike.  Ratni strojevi koji su tada projektirani bili su uistinu morbidni, bizarni i zastrašujući.  Među njima se ističe sovjetski  nuklearni torpedo za djelovanje po kopnenim ciljevima s nuklearnom bojnom glavom snage 100  megatona (ekvivalent milijun tona TNT) i američka krstareća raketa na nuklearni pogon s više nuklearnih bojnih glava Vought SLAM. Ta  oružja, koja su nazivali oružja sudnjeg dana, jer nakon njihove uporabe teško da bi svijet opstao, postala su simbol vremena hladnog rata.

Nakon potvrde ruskog predsjednika Putina u ožujku ove godine o postojanju ruskog autonomnog podvodnog vozila na nuklearni pogon s nuklearnom bojnom glavom velikog dometa, sposobnog za nuklearne udare po neprijateljskoj obali koji bi stvorili valove visine 500 metara i uništili priobalne gradove, tehnologija oružja sudnjeg dana ponovo je, prvi put nakon hladnog rata, u središtu medijske pozornosti.

Ne radi se, zapravo, o ničemu novom nego nastavku razvoja idejnih projekata takvog oružja iz hladnoratovskog vremena. Ruski  podvodni dron Status 6, odnosno Poseidon, ili Kanyon po američkoj kodifikaciji, idejni  je sljednik projekta torpeda T-15 iz 50.-ih godina prošlog stoljeća. Njegovi nedostaci, prije svega domet od jedva pedesetak kilometara, sada su, zahvaljujući tehnološkom razvoju, na novom oružju otklonjeni. Status 6 je podvodni dron na nuklearni pogon interkontinentalnog dometa, malih dimenzija i nuklearne bojne glave velike snage od 100 megatona. Namjena mu je ista kao i davnom torpedu T-15, nuklearni udari na neprijateljsko kopno, velike mornaričke baze i infrastrukturne objekte ali i na velike američke priobalne gradove i luke. Za razliku od T-15 domet Statusa 6 je oko 10 000 kilometara, a brzina mu se procjenjuje, prema različitim izvorima, od 100 do 180 km/sat, na maksimalnoj dubini od 1000 metara, promjera je 1,6 metra i dužine svega 24 metra. Zbog svojih malih dimenzija i stealth osobina predstavljao bi tešku metu za protupodmorničku  obranu. Zanimljivo, i nekadašnji torpedo T-15 također je bio promjera 1,6 metara i gotovo iste dužine, a nosio je nuklearnu bojnu glavu iste snage. Bilo je predviđeno da se lansira iz podmornica klase „November“, koja je mogla nositi samo jedan torpedo. Kako mu je domet bio svega 50-ak km morao se koristiti vremenski upaljač, inače bi sve završilo kao samoubilačka misija. Pri kraju tehničkog  razvoja  spoznalo se kako bi zbog narasle snage američke i zapadne protupodmorničke obrane napad njime uistinu i bio samoubilački pokušaj,  jer bi se podmornica – nosač teško mogla neopaženo približiti američkoj obali na tako maloj  udaljenosti.

U vrijeme nastanka T-15 i suprotna strana hladnog rata razvijala je nevjerojatna i zastrašujuća oružja sudnjeg dana. Projekt Pluto i američka krstareća raketa na nuklearni pogon sa 26 nuklearnih glava Vought SLAM,  rezultat  je tih pokušaja, koji, na sreću, kao i ruski T-15 nikada nije ušao u naoružanje.

Sredinom 50.-ih godina prošlog stoljeća američki vojni stručnjaci odlučili su razviti strateški projektil na nuklearni pogon, koji bi mu osigurao enormno veliki domet i koji bi prije napada na sovjetske ciljeve mogao danima krstariti daleko od zone cilja, odakle bi ili bio opozvan ili poslan u napad. U siječnju 1957. godine pokrenut je projekt Pluto, koji je trebao razviti odgovarajući nuklearni reaktor i pogonsku skupinu koja bi pokretala krstareći projektil. Zamišljeno je da bi krstareći projektil, čiji je razvoj preuzeo koncern  Ling-Temco-Vought (LTV) pod  nazivom  SLAM (Supersonic Low – Altitude Missile) bio pokretan mlaznim motorom sustava ramjet. Za razliku od klasičnog mlaznog motora ramjet nema turbina niti bilo kakvih pokretnih dijelova, a zrak, potreban za izgaranje goriva i stvaranje potiska, u motor se uvodi kretanjem projektila kroz zrak umjesto sabijanjem uz pomoć turbina. Stoga projektili pogonjeni ramjet mlaznim motorima moraju dobiti početnu brzinu leta koja je dovoljna da zrak pod dovoljnim pritiskom sabije u komoru izgaranja,  gdje miješanjem s gorivom dolazi do eksplozije koja stvara potisak. Stoga se koriste startne rakete na čvrsto gorivo koje osiguravaju početnu brzinu, nakon čega se u pogon stavlja ramjet motor. Prednost mu je jednostavnost izrade i nedostatak pokretnih dijelova koje treba održavati, a mane su potreba dodatnog početnog pogona i kratki vijek trajanja. Inače prvi projektil pokretan ramjet mlaznim motorom bio je glasoviti njemački projektil iz 2. svjetskog rata V-1  ili „Vergeltungswaffe 1“.



Za razliku od uobičajnog ramjet motora, u onaj razvijen za projektil SLAM toplinska energija, dobivena radom nuklearnog reaktora, zagrijavala bi stlačeni zrak što bi izazvalo ekspanziju koja bi stvarala potisak i pokretala projektil u koji je motor ugrađen. Teoretski, takav projektil mogao bi letjeti godinama dokle god nuklearni reaktor ima goriva za rad. Praktički to nije bilo moguće izvesti zbog ograničenja materijala od kojih se motor izrađuje.

U svakom slučaju projektil kojeg su Amerikanci konstruirali mogao bi preletjeti 100 tisuća kilometara. Prvi prototip reaktora nazvan TORY-IIA pokrenut je u svibnju 1961. godine, a slijedio ga je veći i snažniji TORY-IIC koji je u pogon pušten u svibnju 1964. godine. Ovaj reaktor je u ramjet motoru uspio  stvoriti potisak od 170 kN pri simuliranoj brzini protoka zraka od 2,8 macha. Ovaj reaktor je na kraju usvojen za upotrebu u prvim probnim letovima budućeg projektila, koji bi u kasnijoj fazi serijske proizvodnje vjerojatno dobio poboljšani reaktor TORY-III koji je bio u fazi projektiranja u trenutku kada je cijeli projekt otkazan u srpnju 1964. godine.

Tvrtka Vought dovršila je konstrukciju projektila i on je vrlo brzo trebao biti spreman za probne letove. Projektil SLAM je bio dugačak 26,8 metara, promjera 1,5 metara, a težine oko 27,5 tona. Na visini od oko 300 metara trebao je letjeti brzinom 3,5 puta bržom od zvuka (3,50 Macha), a na visini od 9000 metara trebao je postići brzinu od 4,2 Macha. Najveća visina leta trebala mu je biti 10700 metara, domet pri niskom  letu na visini od 300 metara bio bi mu čak 21 300 km, a letom na visini od 9000 metara mogao je postići maksimalni domet od 182 tisuće km. Trebao je nositi jednu termonuklearnu bombu snage 200 megatona ili do 26 termonuklearnih bombi megatonske snage koje bi pri niskom letu ispuštao nad ranije odabranim ciljevima. Za projektil je razvijen i sustav navođenja TERCOM (Terrain Contour Matching) pomoću kojeg bi projektil prema ranije zadanoj putanji, odnosno planu leta, pratio teren prema ranije pripremljenim  radarskim mapama. Prilikom leta nad neprijateljskim teritorijem na maloj visini od najviše 300 metara stvarao bi udarni val koji bi razarao sve  u široj zoni preleta, a ispušni mlaz ispuštao bi velike količine visoko radioaktivne prašine, tako da bi SLAM neprijateljski teritorij uništavao i prije nego što bi ispustio nuklearne bojne glave. Tijekom programiranog leta nad odabranim ciljevima ispuštao bi  pojedinačne termonuklearne bombe megatonske snage, a zbog ogromnog doleta mogao je pokriti cijeli teritorij tadašnjeg SSSR-a. Završni udarac SLAM bi neprijatelju zadao nakon što bi ispustio sve bojne glave jer bi se prema planu leta na kraju obrušio na posljednji odabrani cilj gdje bi izazvao nuklearnu katastrofu radioaktivnim zračenjem svoga nuklearnog reaktora. Bio je to svojevrsni leteći Černobil, koji je usput ispuštao  još 20- tak drugih Černobila. Dakako u napadima ne bi bio korišten samo jedan takav projektil nego bi na protivnika bio ispaljen veći broj od kojih bi manji dio vjerojatno bio srušen od strane zrakoplovstva i protuzračne obrane, ali prema svemu opisanom, već je jedan jedini bio dovoljan za nuklearnu katastrofu na koju bi uslijedio adekvatan odgovor pogođene strane.

Projek  Pluto i projektil SLAM nazvani su stoga „oružjem sudnjeg dana“ jer se nakon njegove uporabe i odgovora protivnika više nitko ne bi oporavio. O zlu koje je sa sobom nosio SLAM dovoljno svjedoči činjenica da američki vojni stručnjaci na kraju nisu uopće imali ideju kako ga testirati u letu. Probe iznad američkog teritorija nisu dolazile u obzir jer je ta leteća nuklearna elektrana već samim letom rasipala radioaktivnost, a probe na američkim posjedima na Pacifiku zacijelo bi izazvale nepopravljive štete i bijes stanovništva širom Indopacifičke regije. U međuvremenu, američki vojno-industrijski kompleks razvio je interkontinentalne raketne balističke projektile velikog dometa, koje je bilo daleko teže presresti u letu nego krstareće projektile SLAM, a pri tom nisu bile oružje koje je opasno za protivnika i za onoga tko ga koristi. Osim toga, prema svim projekcijama SLAM  je u operativnu upotrebu  mogao ući tek početkom 70.-ih godina. Američke strateške  nuklearne snage  nisu mogle toliko čekati, već su raspolagale daleko naprednijim oružjem  pa je  suludi projekt otkazan.

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI