Ruski borbeni zrakoplov Su-27 (NATO oznake Flanker), u doba kada je nastao, u vrijeme SSSR-a, nije bio predviđen za izvoz za razliku od daleko lakšeg i jednostavnijeg borbenog zrakoplova Mig -29, kojim je sovjetska industrija namjeravala ostvariti izvozne rezultate. Korpulentni i moćni Su-27 bio je predviđen isključivo za naoružanje sovjetskog ratnog zrakoplovstva.
No stjecajem novih političkih i ekonomskih okolnosti pred kraj sovjetske ere ipak je stavljen u izvoznu ponudu, nakon čega je postao jedan od najpopularnijih borbenih zrakoplova u azijskoj regiji. Do toga zacijelo ne bi došlo i Su-27 bi najvjerojatnije ostao isključivo u sovjetskom zrakoplovstvu da na njegovoj kupnji nije inzistirala Kina sa svojom brojnom i financijski primaljivom narudžbom. Nakon što su prvi zrakoplovi prodani Kini nikakvih ograničenja više nije bilo i Su-27 je izvozno plasiran diljem svijeta.
Početak izvoznog uspjeha Su-27 startao je odmrzavanjem sovjetsko-kineskih odnosa 1989. godine. Tijekom posjeta tadašnjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova Pekingu u svibnju te godine pokrenuti su i pregovori o ponovnom oživljavanju sovjetsko-kineskih vojnih odnosa i trgovini naoružanjem i vojnom opremom. Kina je bila zainteresirana za nove sovjetske borbene zrakoplove, a Moskva je željela prodati što veći broj borbenih zrakoplova tipa Mig-29 koji su tada bili glavni sovjetski izvozni hit. Ti zrakoplovi ponuđeni su i Kini već prilikom preliminaranih pregovora.
U svibnju 1990. godine kineska delegacija posjetila je Moskvu kako bi pregovarala o uvjetima kupnje Migova -29. Delegaciji su prezentirani zrakoplovi Mig -29 i Su-27 i razni tipovi helikoptera. Izvršena je demonstracija njihovih sposobnosti u letu pred kineskim pregovaračima i vojnim stručnjacima. Sovjetska strana je inzistirala na prodaji Migova -29 pozivajući se na višegodišnju povijest kineske nabave, korištenja, prilagodbe i proizvodnje različitih tipova zrakoplova Mig: od Migova -15,17,19 do 21. Svi oni ne samo da su masovno korišteni u kineskim zračnim snagama u stotinama primjeraka, nego su i po licencama izrađivani u kineskim tvornicama.
Logički slijed bila je, stoga, i nabavka poslijednejg iz serije Migova, Miga-29. Međutim nakon što su Kinezi uživo u letu vidjeli zrakoplov Su-27 nisu više htjeli niti čuti o kupnji Migova. Kineska delegacija inzistirala je na Su-27. Razlozi su bili očiti, daleko veći operativni radijus Su-27 naprema Migu, što je za kineske prilike izuzetno važno zbog ogromnog teritorija. Prednost Su-27 je i u tada naprednom sustavu upravljanja fly – by – wire za razliku od hidraulučnih kontrola Miga-29. Kineze je impresionirao prije svega veliki operativni radijus, velika snaga ugrađenih motora, žilavost i borbena otpornost Su-27 koju su kineski stručnjaci već prvim pregledima ustanovili. Sirova snaga Su-27 , njegova velika masa, snaga motora, velika brzina krstarenja i veliki operativni radijus bili su idealni za kineske potrebe.
Kinezi su procijenili da bi Su-27 bio najbolja platforma na kojoj bi prema svojim potrebama mogli razvijati buduće nadogradnje, i suvremena baza iz koje bi se koristeći dobivenu tehnologiju mogla razviti slijedeća generacija kineskih taktičkih zrakoplova. S obzirom na značajne programe modernizacije i nadogradnje koji su izvođeni na zrakoplovima Mig-21 odnosno J-7 kako su nazvani Migovi-21 modificirani i proizvedeni u kineskim tvornicama, kineska industrijska baza imala je veliko iskustvo u proizvodnji i preradi zrakoplova dizajniranih u SSSR-u. Kinesko vojno vodstvo držalo je da su superiorne aerodinamičke sposobnosti i veličina zrakoplova daleko prikladniji za eksperimente prerade i nadogradnje u usporedi s Migom-29.
Sovjeti su se u to vrijeme dugo odupirali izvozu svog najmodernijeg i najmoćnijeg borbenog zrakoplova koji je trebao činiti osnovicu sovjetskih zračnih snaga ali su presudili ekonomski razlozi. Kinezi su uporno odbijali ponuđeni Mig-29 i inzistirali na kupnji velikog broja Su-27 po tržišnoj cijeni s mogućnošću otkupa licencnih prava. Bila je to financijska ponuda koju tadašnji SSSR, nagrižen ekonomskim problemima, jednostavno nije mogao odbiti pa je Moskva na kraju pristala Su-27 prodati Kini.
Nakon dovršetka pregovora, krajem 1990. godine Kina je potpisala sporazum o kupnji prvog kontingenta od 24 Su-27SK i Su-27UBK. Slovo K u oznaci označava verziju zrakoplova namijenjenog izvozu u Kinu. Nakon propasti SSSR-a administracija ruskog predsjednika Borisa Jelcina nastavila je poštivati sklopljeni aranžman pa su prvi zrakoplovi Su-27 isporučeni Kini 27. lipnja 1992. godine.
Kina je, međutim, od samog početka pregovora o kupnji Su-27 kalkulirala o mogućnosti njihove proizvodnje u kineskim tvornicama. Koristeći gospodarske probleme s kojima se Rusija suočavala tijekom 90.- ih godina Kina je upornim pregovaranjem uspjela ugovoriti transfer tehnologije Su-27, uključno i pokretanje proizvodnje u kineskim postrojenjima. Ugovor o tome s Rusijom je sklopljen 1995. godine. Kina je tada počela licencnu serijsku proizvodnju, a kineski Su-27 dobio je tipsku oznaku J-11.
Kinezi su nakon pokretanja proizvodnje razvili bezbroj inačica J-11 pa tako verzija J-11B, primjerice, ima ugrađen moderni AESA radar (active electronically scanned array), dijelove trupa od kompozitnih materijala, poklopce pilotske kabine kineske proizvodnje i motore također proizvedene u kineskim tvornicama. Verzija J-16D razvijena je za elektronsko ratovanje i po funkciji odgovara američkom EA-18G Growler. Kineski J-11 i iz njega razvijene verzije pokazale su se nadmoćnim nad ruskim Su-30MKI koja je nabavila i u naoružanje uvela Indija. Indijska iskustva pokazala su da je nepodoban kao višenamjenski borbeni zrakoplov . Za razliku od njega, kineske modifikacije starijega Su-27 funkcioniraju i kao rasni lovci ali istovremeno mogu koristiti i široku paletu oružja za djelovanje po ciljevima na zemlji, uključno i kineske verzije vođenih zrakoplovnih bombi među kojima i kineske verzije tzv. Small Diameter Bomb (SDB), težine svega oko 100 kg, koje zrakoplov može nositi u većem broju, a svaka od njih je precizno vođena raznim sustavima vođenja, najčešće radarski, IC i laserski. Tako, primjerice, na nosač borbenog zrakoplova mogu postaviti četiri američke GBU-39 SDB bombe težine 110 kg umjesto jedne standardne zrakoplovne bombe od 907 kg.
Tijekom proizvodnje J-11 ruska oprema je postupno zamijenjena kineskom tako da je razlika između originalnih ruskih Su-27 i kineskih J-11 izuzetno velika.
Kina pokušava doći do nove ruske tehnologije kako bi dalje razvijala svoje zrakoplove, a trenutačno im je na meti najnovija verzija Flankera Su-35. Kina je te zrakoplove nabavila 2015. godine . Navodno je glavni predmet njihovog interesa zapravo motor ugrađen u tim zrakoplovima koji namjerava koristiti za razvoj svojih novih zrakoplovnih konstrukcija.
Su-27, davno prikazan kineskim stručnjacima tijekom pregovora o kupnji zrakoplova Mig-29, bio je ljubav na prvi pogled. Nakon što su ga vidjeli, bez ikakvog dubljeg proučavanja njegovih osobina Kinezi su se odlučili upravo za njega i pregovorima ishodili pristanak na prodaju i u velikom ga broju uveli u naoružanje svog zrakoplovstva. Danas je on temelj kineske zračne moći i među kineskim pilotima najomiljeniji zrakoplov.
Original možete pronaći na geopolitika.news