Velika Britanija se vraća u Perzijski zaljev!

0
116

Američka i saveznička politika procjenjuju da je u ovom trenutku najveći problem nedostatak stvarnog i učinkovitog liderstva unutar sunitskog arapskog bloka, čime se otvara prostor iranskog utjecaja na arapske prostore preko njegovih šijitskih arapskih saveznika od Libanona i Sirije na Sredozemlju, preko Iraka do Jemena na jugu Arapskog poluotoka

Američka vizija stvaranja Novog Bliskoga istoka, od samog početka predviđa i u djelo provodi podjelu Iraka i Sirije po etničkim, vjerskim i sektaškim odrednicama, stvaranje odvojenih državnopravnih entiteta sunita, šijita i Kurda i okončanje stogodišnjeg britansko-francuskog mirovnog poretka proisteklog iz Versailleskih dogovora i na temelju njih iscrtanih granica. Zaljevska kriza, samo je nastavak toga plana stvaranja novog geopolitički transformiranog Bliskog istoka.

Doha i dalje pruža otpor

Irak i Sirija su pred podjelom, koju samo neka nova masivna promjena geopolitičkih pozicija može spriječiti i sada se djelovanje po agendi Novog Bliskoga istoka prenosi na Arapski poluotok i u Perzijski zaljev. Na redu je čini se, veliko preslagivanje među zaljevskim monarhijama po istoj matrici provođenoj na području Sirije i Iraka, ali sada s naglašenom ulogom Velike Britanije, koja se ponovno politički i vojno vraća na područje Perzijskoga zaljeva.

Američka i saveznička politika procjenjuju da je u ovom trenutku najveći problem nedostatak stvarnog i učinkovitog liderstva unutar sunitskog arapskog bloka, čime se otvara prostor iranskog utjecaja na arapske prostore preko njegovih šijitskih arapskih saveznika u širokom luku od Libanona i Sirije na Sredozemlju, preko Iraka do Jemena na jugu Arapskog poluotoka.

Nekada moćna sunitska sila Egipat, ekonomski je potpuno uništen revolucijom tzv. “arapskog proljeća“ i kratkotrajnom islamističkom vladavinom koja je dala dodatni impuls financijski iscrpljujućem otvorenom ratu organizacija islamističkog terora protiv egipatske vojske na Sinaju, s tendencijom prenošenja sukoba na cijelu državu. Egipat, iako raspolaže masivnim vojnim kapacitetima, zbog svoje ekonomske slabosti, ali i zbog nesklonosti vladajućeg političkog kruga na čelu s generalom Al-Sisijem razaranju i podjeli Sirije po ocjeni američkih stratega, ne može preuzeti lidersku ulogu koja bi bila potpuno suglasna matici američke politike.

Saudijska Arabija je, pak, u Jemenu pokazala svu političku i vojnu nesposobnost i ovakva kakva je sada, očito ne može osigurati ni svoju dominaciju Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC), a kamoli liderstvo u sunitskom arapskom svijetu. A, upravo katarska kriza to nedvojbeno dokazuje, jer Doha i dalje, unatoč izolaciji i pritiscima, pruža otpor.

Zatvaranje priče sa ISIL-om

Teško je povjerovati da američka politika to nije mogla predvidjeti u trenucima kada je Rijad i ostalo društvo iz GCC-a uputila na slamanje Katara, pa je sasvim opravdano sumnjati da je ovakva pat-pozicija i novo iskazivanje nemoći Saudijske Arabije, zapravo i bio pravi cilj američkog iniciranja krize.

Prema tome, za američku politiku ostaje otvoren dugogodišnji problem sunitskog liderstva koji po prosudbama washingtonskih stratega i dalje omogućava iransko djelovanje i širenje utjecaja u arapskom svijetu. Po njima, nakon konačnog zatvaranja priče sa ISIL-om i njegovim kalifatom koji je odradio svoju žalosnu ulogu u stvaranju Novog Bliskoga istoka, nastupilo je vrijeme rješavanja problema sunitskog liderstva, jer je hitno potrebno popuniti vakuum vlasti na sunitskim prostorima koje je držao ISIL.

A, problem sunitskog liderstva, moguće je riješiti samo temeljitom rekonfiguracijom samog centra arapske sunitske financijske i političke moći – geopolitičkim kompleksom petromonarhija na Arapskom poluotoku i u Perzijskom zaljevu.