Rusija u srpnju počinje s isporukama sustava S-400 Turskoj, izjavio je u utorak, 22. lipnja, predsjednik ruske državne tvrtke za izvoz naoružanja „Rosoboroneksport“ Aleksandar Miheev.
„Sve je usuglašeno s turskom stranom. Ona se priprema za prijam naše tehnike. U tijeku je planirana obuka. Ispalnirana je i isporuka u srpnju“, izjavio je Miheev u intervjuu za ruski medij Interfax. Predsjednik državne tvrtke „Rosteh“ Sergey Chemezov sa svoje je strane izjavio kako je Turska izvršila uplatu za S-400 i da je dio ugovora temeljen na kreditu. Također je kazao kako je završila i obuka svih (turskih) vojnika koji će isporučenim sustavima upravljati.
Podsjećam: Turska će nabaviti četiri divizijuna raketnih sustava velike udaljenosti S-400 „Triumf“ za ugovorenu cijenu od 2,5 milijardi dolara. Prema riječima turskog ministra obrane Hulusia Akara, ti bi sustavi trebali biti operativno uvedeni u sastav turskih oružanih snaga već u listopadu ove godine. Realizaciju ovog rusko-turskog posla vojnoga karaktera s najvećom pozornošću sada prati Indija, također naručiteljica ruskog sustava S-400 u još većoj količini i za još veći novčani iznos od preko 5 milijardi dolara. Ta je pozornost posljedica velikog američkog pritiska na New Delhi posljednjih tjedana, kojim se od Indije traži da odustane od sporazuma s Rusijom. Dakle, pritisku – sličnom onome kojeg već duže vremena trpi i službena Ankara. Zato se vjeruje kako će i Indija postupiti identično Turskoj, ukoliko se ova uspije „othrvati“ američkim ne samo pritiscima, već i stvarnim ucjenama i prijetnjama uvođenjem različitih sankcija i ograničenja. Naravno, Turska i Indija nisu u istoj razini po tom pitanju, jer je Turska članica NATO saveza. Međutim Washington u svojim strategijama itekako aktivno računa i na aktivno strateško partnerstvo s Indijom pa se te dvije zemlje po tom pitanju ipak u određenoj mjeri mogu, pa i moraju međusobno komparirati.
Na skorom summitu zemalja G20 u japanskoj Osaki susrest će se američki predsjednik Donald Trump i njegov turski kolega Recep Tayyip Erdogan, a tom bi prigodom dvojica čelnika trebali razgovarati upravo i o turskoj kupnji ruskih S-400. Međutim, šanse za tursko odustajanje od spomenutog posla više gotovo i ne postoje. Ankara je do sada puno puta izjavljivala i ponavljala kako je već ranije tražila od SAD-a isporuke američkih sustava Patriot ali joj to nije bilo omogućeno ili jednostavno na svoje upite nije primala odgovore tj. bili su ignorirani. Tek kada je Turska krenula u realizaciju posla s nabavkom PZO sustava s Rusijom, preciznije, kada su stvari već dovedene na razinu konkretne operacionalizacije dogovorenog, američka je strana (valjda je tek tada shvatila ozbiljnost turskih namjera i ne postojanje straha službene Ankare od američkog protivljenja tom poslu) počela s konkretnijim ponudama Turskoj svojih sustava Patriot ali i dalje po nepovoljnijim uvjetima u odnosu na one ruske.
Ovdje je vrlo bitno naglasiti kako je Turska, čije je zrakoplovstvo jedno od najjačih i po broju vojnih zrakoplova jedno od najvećih unutar NATO saveza, zapravo jedna od rijetkih zemalja bez adekvatne raketne protuzračne obrane svog državnog teritorija. A koliko je takvo stanje po Tursku neprihvatljivo i opasno, najbolje je bilo vidljivo kada su njezini vlastiti zrakoplovi, koji su stali na stranu pokretača vojnog puča protiv Erdogana u srpnju 2016.g., slobodno krstarili turskim nebom i raketirali vladine institucije, a bez mogućnosti da ih se bilo kako obori i neutralizira. A nije potrebno niti govoriti što bi se tek dogodilo da se Turska nađe u stvarnim ratnim uvjetima tj. postane izložena stranim zračnim ili raketnim (krstarećim ili balističkim) napadima od strane neprijatelja (a potencijalnih turskih neprijatelja u bliskoistočnoj regiji i Istočnom Sredozemlju sasvim je dovoljno (Izrael, Egipat, Grčka, Cipar, …), u uvjetima kada ona gotovo i nema vlastitu protuzračnu obranu te se oslanja isključivo na onu od strane NATO saveza. Zato analitičari, koji se na profesionalnim načelima svoje struke bave ovom temom, vrlo dobro shvaćaju tursku poziciju po ovom pitanju i znaju kako ona nema nikakve veze s eventualnim turskim napuštanjem NATO saveza. Jer Ankara to ne želi niti joj je u interesu, i to svima često javno daje do znanja. Naravno, ukoliko se zbog realizacije posla s Moskvom vezano uz nabavku S-400 nastave američke prijetnje, štoviše, one pretoče u sankcije i političku izolaciju koje bi značile da se od Turske više želi napraviti neprijatelja nego ju zadržati u svojstvu svog ključnog vojnog saveznika, tek tada se može dogoditi da Turska i stvarno počme razmišljati o nekim novim strateškim partnerstvima, okretanju ovoj ili onoj strani, ili pak o odabiru isključivo samostalnog puta i hoda po zahtjevnim i vrućim stazama međunarodne politike i pozornice.
Zato pretpostavljam kako će razgovor Trumpa i Erdogana u Osaki biti primarno usmjeren prema smirivanju uzavrelih strasti između Ankare i Washingtona. Jer sve bi ostalo bio samo nastavak dugogodišnje agonije u odnosima dviju zemalja, pri čemu se ne smije zaboraviti kako je Erdoganov mandat na čelu Turske još vrlo dug, a da se geopolitčki ustroj svijeta mijenja upravo u ovome trenutku. Odbaciti i jednu Tursku, upravo u uvjetima kada SAD krajnje zaoštravaju svoje odnose s Iranom, a čitavu regiju dovode u sigurnosno opasni klimaks, i kada imaju niz otovrenih problema i sa svojim saveznicima u EU (a da ne govorimo o odnosu SAD-a sa svojim glavnim globalnim suparnicima Kini i Rusiji), od strane Donalda Trumpa bilo bi vrlo neodgovrno pa i glupo, ma čime god on pravdao eventualni takav potez, poput npr. argumentom o sprječavanju ruske konkurencije onoj američkoj na svjetskom tržištu naoružanja.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news