Mario Stefanov: (Video) GLOBALNA VELIKA BRITANIJA – DRUGA STRANA BREXITA (2)

0
423

U pandemiji pokušaja obnova starih carstava ne zaostaje ni Ujedinjeno Kraljevstvo. Njihova agenda stvaranja  suvremene replike nekadašnjeg  britanskog carstva naziva se jednostavno „Globalna Velika Britanija“, da ne bude zabune o stvarnim ciljevima projekta i  buduće vanjsko-političke aktivnosti Londona. Globalna Velika Britanija druga je strana Brexita i njegov stvarni geopolitički temelj.

Ta geopolitička strategija oslikava Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita kao globalnu silu na starim pozicijama nekadašnjeg carstva. Kako je britanskoj eliti odavno postalo jasno da odlučujuću ulogu unutar Europske unije preuzima Njemačka,  koja, manje više suptilno, cijelu europsku integraciju gura na svoje imperijalne rute, napuštanje EU od strane Ujedinjenog Kraljevstva postalo je prema procjeni britanskih stratega racionalan potez. Jačanje veza sa starim savezništvima, prije svega SAD-om, Australijom, Novim Zelandom, Kanadom i stvaranjem novog strateškog savezništva s Japanom, te jačanjem diplomatskih i vojnih  pozicija na svojim karibskim teritorijima i na cijelom Atlantiku, Velika Britanija zajedno s partnerima postala bi uistinu globalna sila koja kontrolira ključne  pomorske komunikacije koje čine krvotok trgovine suvremenog svijeta, na Atlantiku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Pomorski promet  je u kontinuiranom rastu unatoč povremenim oscilacijama i čini okosnicu međunarodne trgovine jer mu ostali oblici prometa ni iz daleka ne mogu konkurirati. Primjerice, samo je kroz Južnokinesko more tijekom 2016. godine pomorskim putem prevezeno  robe u vrijednosti od 3,37 bilijuna dolara. Kroz njega svake godine prolazi 12% britanske pomorske trgovine, odnosno gotovo 100 miljardi funti  britanskog uvoza i izvoza.

Kontrolom ključnih pomorskih komunkacija, obnove starih  i stvaranja novih savezništava na pravcima prostiranja od Europske unije oslobođene  „Globalne Velike Britanije“,  pod nadzor bi se stavili i pravci  projekcije  geoekonomskih  i geopolitičkih interesa Europske unije prema Aziji,  koji bi se, u krajnjem slučaju, iniciranjem lokalnih sukoba na pomorskim rutama mogli gotovo potpuno presjeći. Isto vrijedi i za kineski  „Novi put svile“. On bi se također mogao staviti pod kontrolu pomorskih sila SAD-a, Velike Britanije i Australije i u slučaju potrebe ako ne zaustaviti,  a ono bar prigušiti, što bi izazvalo već u ovom trenutku razvoja  kineskog projekta „One Belt, One Road“ nesagledive posljedice za kinesko gospodarstvo. London, dakako, računa da će članstvom  u NATO-u , kao jedna od vodećih sila saveza zadržati svoj utjecaj i na kontinentalnim europskim prostorima, posebice u sivoj zoni jugoistoka Europe,  koji Europska unija ili ne zna ili nema interesa stablilzirati. U svakom slučaju ta „prokleta avlija“ vječnih sukoba i ratova i neriješivih  odnosa već sada je poligon aktivnog djelovanja ne samo britanske i američke politike nego i kineske i ruske.

Kontrolirani, odnosno „meki“  Brexit koji ne bi odmah raskinuo formalne trgovinske i carinske veze Ujedinjenog Kraljevstva s Europskom unijom ne odgovara strategiji zbog koje je Brexit i pokrenut, jer onemogućuje ono što je njegov stvarni cilj, sklapanje specijalnih bilateralnih trgovinskih sporazuma sa SAD-om i ostalim državama tkzv. Anglosfere  i saveznicima na prostorima širenja suvremene replike velikog britanskog carstva. Kada bi se britanski planovi ostvarili pomorske sile Rimlanda opkolile bi i u kliještima držale kontinentalnu silu Njemačke, njene EU i otvorenih protivnika – Rusije i Kine.

Kontrola svjetskih mora postaje prioritet i u praksi se ponovo potvrđuje  strateška vizija  američkog   admirala  i geostratega   Alfred Thayer Mahana  o vladavini nad svjetskim morima, iznesenih u njegovom najznačajnijem djelu, knjizi „The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783“ izdanoj davne 1890. godine.  Mahan je ustvrdio da onaj tko kontrolira more kontrolira cijeli svijet. Diljem svijeta otvara se nova bitka, bitka za kontrolu mora i pomorskih komunikacija. One su, kako je i predvidio Mahan i njegovi sljedbenici, žila kucavica svjetskog gospodarstva kojima teku sirovine, energenti i trgovina.  Atlantik,  Indijski ocean i Pacifik područja su gdje se prelamaju interesi najmoćnijih globalnih sila i na kojima još nitko nije ostvario potpunu  prevlast,  a ključne pozicije ipak su u rukama moćnih pomorskih sila SAD-a i njegovih saveznika. Nova britanska prisutnost sa svojom pomorskom moći na tim rutama Washingtonu i pomorskim silama postaje prijeko potrebna kako bi mogli učvrstiti svoje pozicije i uspješno  parirati kineskim i europskim interesima, posebice u Indijsko-pacifičkoj regiji.

Dok traje mrcvarenje  u pregovorima oko uvjeta Brexita,  britanska politika postavlja diplomatske i vojne temelje budućeg djelovanja po agendi „Globalne Velike Britanije“.

Tako početkom ove godine britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru  na tribini „Royal United Services Institute“, najstarijeg svjetskog think-tanka za pitanja obrane i sigurnosti  otvoreno prikazuje viziju „Globalne velike Britanije“, koja, kako je kazao, mora biti sposobna i spremna koristiti ne samo svoj diplomatski i gospodarski utjecaj nego i „tvrdu moć“ vojne sile i to ne samo kada to od nje traže njezini saveznici nego i onda kada je to potrebno za realizaciju isključivo britanskih političkih i gospodarskih interesa. Williamson ukazuje, da nakon Brexita Ujedinjeno Kraljevstvo mora odmah učvrstiti svoje odnose izvan Europe, prije svega sa SAD-om, Kanadom, Novim Zelandom i Australijom. Također je istaknuo Singapur, Maleziju, Japan, Južnu Koreju, Indiju, Nigeriju i Keniju kao države s kojima Velika Britanija mora uspostaviti što čvršće veze. Ujedinjeno Kraljevstvo, prema njemu, mora uspostaviti stalnu vojnu prisutnost i pojačati diplomatski i gospodarski utjecaj i na Atlantiku i u Indijsko- pacifičkoj regiji. Moraju se ojačati britanske pozicije na Karibima, Aziji i Pacifiku, djelujući potpuno neovisno o europskim saveznicima. Williamson ambiciozno ističe kako Velika Britanija može i mora ostvariti svoje ciljeve bez obzira na eventualnu koliziju s interesima vodećih članica Europske unije i mogućeg privremenog dolaska u poziciju usamljenoga igrača. On poručuje, prije svega britanskoj  javnosti: “Kao nacija nikada nismo bježali od akcije, čak i kada je to značilo da smo potpuno sami, pa se takve situacije ne moramo bojati ni danas.“

Očigledno, nakon Brexita ubrzano je ono što je mnogo ranije započeto. Velika Britanija vraća se na stare imperijalne staze i prebacuje vojne snage na azijsko-pacifičko područje u dogovoru sa SAD-om  i  ostalim saveznicima i državama sa specijalnim vezama iz „anglo sfere“. Američka politika također prebacuje i jača  snage na Pacifiku  radi konfrontacije s najvećim konkurentom  – Kinom. To novo ratište je pretežito pomorsko, pa je,  stoga, uključivanje Velike Britanije kao tradicionalne pomorske sile s uporištima u regiji Indijskog oceana i Pacifika od ključnog značaja za američku i savezničku strategiju.

Kina je u Južnokineskom moru, pretvarajući otoke u vojne baze stvorila pomorsko obrambeno područje koje treba poslužiti kao operativna osnovica za djelovanje kineske ratne mornarice, koja je proteklih desetljeća iz obalne mornarice prerasla u flotu otvorenoga mora. Njezino područje djelovanje je na Pacifiku, Indijskom oceanu, Crvenom moru i dalje preko Sueskoga kanala prema Sredozemlju, po rutama kuda se prostire pomorska komponenta kineskog novog puta svile. Kineski  program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“u ožujku 2015. prihvatio je kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente: kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je, na kraju, stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika.

Cilj koncentracije američkih, britanskih i savezničkih vojnih snaga i flotnih sastava u Indijskom oceanu i Pacifiku, Crvenom moru i Perzijskom zaljevu kontrola je pomorskih linija komunikacije i točki prigušenja pomorskog prometa –  Malajski tjesnac, Hormuz, Bab- el Mandeb, Sueski kanal i Gibraltar,  kojima se prostire kineski pomorski put svile. Nadalje, istim pomorskim putevima,  ali u obrnutom smjeru prostiru se pravci projekcije geoekonomske i geopolitičke moći Europske unije i Njemačke kao njene najmoćnije sile. Glavni interes Europske unije na Indijskom oceanu i Pacifiku je nesmetan i siguran transport  njihove robe i promet robe koju uvozi. Kao važan akter globalne trgovine Europska unija se oslanja na pomorske linije komunikacija u Indijskom oceanu, koje moraju biti sigurne za transport robe namijenjene izvozu iz Europske unije i uvozu u nju. Poziciranjem na pomorske linije komunikacija Indijskog i Pacifičkog oceana britanska, američka i saveznička pomorska sila bila bi u mogućnosti blokirati trgovačke pravce Europske unije i njenih najmoćnijih država prema Bliskom istoku i Aziji i istovremeno ugroziti pomorske putove velike kineske strategije „Novog puta sile“.

S druge strane povratak na stare imperijalne pozicije efektivne političke i vojne kontrole pravaca projekcije britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa nema bez kontrole velikih pomorskih prostranstava, pomorskih putova svjetske trgovine i transporta energenata. A za to je potrebno ponovo izgraditi ratnu brodogradnju  i osposobiti britansku flotu kako bi mogla ponovo, sada u suradnji s američkim i ostalim saveznicima iz anglosfere, vladati svjetskim morima. Na političkom planu, usporedno sa reafirmacijom britanske pomorske moći, London, nakon odluke o napuštanju Europske  unije, učvršćuje vojne, političke, gospodarske i kulturne veze sa veze sa svojim starim saveznicima. Nakon Brexita, kao formalnog raskida s EU,  Velika Britanija, zadržavajući i dalje neformalnu moć u Europi, vraća se, u suglasju s američkom i politikom saveznika iz tzv. anglosfere, na stare pozicije imperijalne moći . U tu svrhu pokreće opsežne programe modernizacije pomorskih i zrakoplovnih snaga, priprema kopnene snage za iskrcavanja  i  djelovanje na dalekim prekomorskim teritorijima i širi vojnu  infrastrukturu. Aktiviraju se i proširuju stare  vojne baze i planira otvaranje novih. Globalne Velike Britanije, naime, nema bez njezine globalne vojne moći.

(nastavlja se)

https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-globalna-velika-britanija-druga-strana-brexita-1/

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...