Stvari su više nego ozbiljne, a opasnost za ekonomski slabije nove članice EU iz Srednje i Istočne Europe sasvim opipljiva.
Američka trgovačka ekspanzija energentima u gotovo redovitoj kombinaciji s ekspanzijom trgovine oružjem i vojnom opremom, podržana od svih elemenata američke državne moći, uključno vojne i diplomatske, pretvorena je u temelj vanjskopolitičkog nastupa Trumpove administracije i novo geopolitičko oružje washingtonskog arsenala. Ona ima kapacitet promjene i geopolitičkih pozicija na europskim prostorima, a okupljanje inicijative „Tri mora“ unutar strukture Europske unije oko američkog projekta stvaranja LNG terminala za uvoz američkog plina i europske transportne plinovodne mreže, ozbiljna je naznaka realne mogućnosti takve geopolitičke dinamike.
„Atlantic Council“, vodeći američki think-tank usmjeren na promicanje transatlanskih integracijskih procesa, na svom blogu „New Atlanticist“, od 3. svibnja 2017. godine, u tekstu pod naslovom „Making the Three Seas Initiative a Priority for Trump“ iznosi ključne razloge američke potpore projektu inicijative „Tri mora“. Prenosi se izjava predsjednika „Brent Scowcroft Center on International Security“, umirovljenog američkog generala James L. Jonesa, izrečena na summitu „Atlantic Councila“ u Istanbulu 28. travnja ove godine: “U svijetlu ruske uporabe energenata kao oružja u Europi, inicijativa „Tri mora“ – projekt dizajniran za ujedinjenje regija Europe između Baltičkog, Sredozemnog i Crnog mora kroz energetsku infrastrukturu – trebao bi biti strateški prioritet za novu američku administraciju.“ Jones, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji, ustvrdio je kako je projekt „Tri mora“… “uistinu transatlanski projekt koji ima ogromne geopolitičke, geostrateške i geoekonomske učinke…. Moramo na taj projekt usmjeriti interes nove američke administracije. Jačanjem regije „Tri mora“ i širenjem na cijelu Europu, inicijativa će ojačati cjelokupnu transatlansku zajednicu.“ Prema Jonesu, „inicijativa je osmišljena kako bi potisnula snažnu ruku Kremlja u europskom energetskom sektoru koji je Moskva iskoristila na štetu država članica EU.“ Zaključuje kako je riječ o projektu ujedinjenja, koji će „uistinu povezati i dovršiti Europu“ i mišljenja je da ga izrazito podupiru američki državni tajnik Rex Tillerson i sam američki predsjednik Trump, koji „shvaćaju strateški i gospodarski interes projekta“.
Aktiviranjem nove američke politike prema Europi za mandata predsjednika Trumpa ubrzano je već započet proces podjele između članica Europske unije po crtama interesnog, ali i ideološkog sukoba stare i nove Europe. Američka politika s osloncem na energetsku trgovinsku ekspanziju prema Europi preko izvoza LNG-a i izgradnje plinovodne infrastrukture, dodala je novu snagu i vitalnost državama članicama EU, Srednje i Istočne Europe, okupljene u Višegradskoj skupini koju sačinjavaju Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska. Novi geopolitički impuls podržao je neformalno proširenje te skupine na 12 država i stvaranje nove neformalne asocijacije „Inicijative tri mora“, koja na višoj razini i uz otvorenu pomoć Washingtona nastavlja ono što je Višegradska skupina godinama pokušavala – oduprijeti se nesmiljenoj ekonomskoj i političkoj dominaciji Njemačke i njoj pridruženih najmoćnijih europskih država unutar EU, koje, koristeći bruxsellesku administraciju, polako ali sigurno pretvaraju EU u centraliziranu federalnu nadnacionalnu strukturu i otimaju sve veće dijelove nacionalnog suvereniteta država članica. Naletjevši na otpor Višegradske skupine, sada proširene na „Inicijativu tri mora“ i ojačane potporom američke politike, vodeća politika EU pod palicom njemačke kancelarke Angele Merkel i novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji pred odlučujuće njemačke izbore za Merkel obavlja prljave poslove, pokušava države Srednje i Istočne Europe, koje pružaju otpor pretvaranju EU u nadnacionalnu tvorevinu s elementima državnosti, jednostavno gurnuti na periferiju europskog odlučivanja i prosperiteta. U funkciji te politike reafirmiraju staru agendu Europske unije u „više brzina“, nazivajući je sada „EU u više formata“.
Pogođene države Srednje i Istočne Europe nisu imale drugog izbora nego se pridružiti američkoj inicijativi i njihovoj viziji preustroja Europske unije čiji je kostur američka energentska ekspanzija na europskom tlu. Uz pomoć SAD-a ojačana Poljska kao predvodnica Višegradske skupine, nakon pridruživanja Hrvatske, bliskog partnera Washingtona, pokrenula je proces prerastanja ekonomskog i energetskog projekta Washingtona u jedinstvenu geopolitičku cjelinu „Inicijative tri mora“ kao novog formata Europske unije u opreci s njemačkom, francuskom i bruxelleskom politikom. Pa eto, ukoliko Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Merkel žele novo formatiranje Europe i Europske unije i stvaranje većeg broja formata i dobili su ga prije nego što su planirali – pogođene članice EU Srednje i Istočne Europe preduhitrili su ih i uz američku potporu ponudili svoje formatiranje EU i sebe postavili u onakav format kakav odgovara njihovim interesima.
Nove političke inicijative i partnerstva ne nastaju iz nečijeg hira nego iz potrebe, jednostavno zato što imaju svoju političku i ekonomsku cijenu. Tako i „Inicijativa tri mora“ nije nastala iz dokolice niti je rezultat američkog pritiska, nego je iznikla iz potrebe zaštite interesa država članica EU, koje vodeća europska politika gura na margine te iste Unije.
Stvari su više nego ozbiljne, a opasnost za ekonomski slabije nove članice EU iz Srednje i Istočne Europe sasvim opipljiva.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron, od preuzimanja predsjedništva, polako, od njemačke kancelarke Angele Merkel preuzima javno zastupanje dogovorene zajedničke politike, kako se Merkel pred predstojeće izbore ne bi morala izlagati i kako bi se mogla posvetiti postizanju očekivane izborne pobjede. Macron je potpuno otvoren i 29. kolovoza izjavljuje kako želi novo preslagivanje Europe koja će biti u „više formata“ i koju će predvoditi „avangarda zemalja koje žele ići dalje u integraciju svojih ekonomija i politika.“ Macron najavljuje: „Sljedećih tjedana, nakon parlamentrarnih izbora 24. rujna u Njemačkoj, Francuska će ponuditi prijedloge svojim partnerima radi jačanja gospodarskog i monetarnog zbližavanja i integracije naših poreznih i socijalnih politika.“ Nije propustio ustvrditi, kako se „ u prošlosti države EU više nisu čak osuđivale ni okupljati u formatu eurozone kako ne bi uzrujavale Britance i Poljake“. Prema njemu, tomu je došao kraj i politike najmoćnijih europskih država ili tzv. „koalicija voljnih“ stvoriti će novu Europsku uniju po svojoj mjeri. Macron je krajem kolovoza odradio i turneju po državama članicama EU Srednje i Istočne Europe, kojom prilikom se sastao s čelnicima Austrije, Češke, Slovačke, Rumunjske i Bugraske, ne bi li ih pripremio za novo preslagivanje i od njih dobio potporu za to novo formatiranje EU. Izbjegavanje posjeta Poljskoj i Mađarskoj tijekom turneje nije slučajno i ukazuje kako mu je namjera bila i politička podjela Srednje i Istočne Europe. Francuski predsjednik je kao središnje pitanje tijekom posjeta postavio postizanje dogovora oko ograničavanja i drugačijeg reguliranja rada tzv. izaslanih radnika tvrtki iz Srednje i Istočne Europe u Zapadnoj Europi. Prema njemu, sadašnja regulativa omogućava da poslodavci za svoje izaslane radnike u Zapadnoj Europi doprinose plaćaju u matičnim državama i time izaslane radnike stavljaju u konkurentniji položaj na zapadnoeuropskim tržištima rada. Macron želi, u sklopu s Njemačkom, dogovorene politike centralizacije EU to pitanje riješiti na razini EU, pa i pod cijenu direktnog ograničavanja tržišnih sloboda.
Think tank „Geopolitical Futures“ koji vodi geopolitičar i osnivač glasovite privatne obavještajne agencije „Stratfor“, George Friedman, u svojoj analizi od 23. kolovoza, pod naslovom „Macron Versus Eastern Europe“ sugerira kako Macron u svojim pokušajima tijekom posjeta Srednjoj i Istočnoj Europi nije uspio postići ništa. Autorica Antonia Colibasanu navodi: „Istočnoeuropske države zacijelo neće prihvatiti riješenje u kojem Bruxelles određuje cijenu za svoje tržište rada. Supranacionalna institucija – čak i onakva kakva je Europska unija, koja ima najbolju tehnokraciju – ne može izračunati evoluciju ponude i potražnje radne snage u svakom sektoru. …. Macron želi promjene i reforme i otvoreno naglašava kako Zapadna Europa više ne želi situaciju u kojoj se odlučuje na ravnopravnoj osnovi s Istočnom Europom, počevši već od segmenta tržišta rada. Zapadne države trebaju više protekcionizma i oni će ga provesti. S druge strane, lobiranjem za veću moć EU, Macron zapravo slabi pozicije centara odlučivanja EU jer sada se Bruxselles može opravdano kriviti zbog sve veće divergencije između Zapadne i Istočne Europe.“
Neformalno glasilo „Višegradske skupine“, „Visegrad Post“, u članku od 29. Kolovoza, pod naslovom „How Macron failed in Centrel Europe“, također zaključuje kako Macron nije uspio oslabiti niti podjeliti Srednju i Istočnu Europu. Autor Ferenc Almassy u članku zaključuje: „….. Macron je pokušao iskoristiti kaos generiran emigratskom krizom i predstojećim izborima u Njemačkoj, kako bi stekao prednost u Srednjoj Europi i pronašao saveznike za izgradnju neke nove „Male Antante“. Europa je usred restruktuiranja nakon „Brexita“ i izbora Trumpa, što Macron vidi kao zlatnu priliku za Francusku…. Ali to neće tako završiti, njemačka kancelarka Angela Merkel biti će ponovo izabrana, a Macron ima preuzete obveze prema Berlinu. Macron, taj „novi dečko“ EU politike, kako ga je nazvao mađarski premijer Viktor Orban, zapravo je samo obavljao prljavi posao za Berlin s obzirom da je Njemačka zaokupljena domaćom politikom pred izbore. Njegova zadaća je bila podijeliti Srednju Europu pronalaskom onih koje bi mogao zavesti svojim lutkarskim nastupom.“ „Visegrad Post“ zaključuje: „Destabilizacija Višegradske skupine bio je jedan od ciljeva Macronova putovanja. Varšava i Budimpešta nisu bili na putu francuskog predsjednika unatoč njihovoj važnosti u regiji. Poruka je jasna, a mediji Srednje Europe nisu se dali prevariti. Sadašnji stanovnik Elizejske palače, koji djeluje u ime hardcore vodstva EU, pokušao je podijeliti i osvojiti. Međutim nije uspio. Autor se potom osvrće i na odnos prema Poljskoj i kaže, da je „Macron izbjegavanjem Varšave očito pokušao izazvati diplomatski incident kako bi poslao jasnu poruku svoga putovanja. Tijekom posjete Bugarskoj, Macron je izjavio da je“ Poljska zemlja koja je odlučila djelovati suprotno europskim interesima po mnogim pitanjima i država koja je odlučila samu sebe izolirati.“ Macron je u govoru, na koji se poziva „Visegrad Post“, otišao i dalje, pa je izjavio kako „Poljska nipošto neće definirati daljnji put Europe….. Europa je izgrađena na vrijednostima kojima se Poljska danas suprostavlja.“
„Visegrad Post“ u svom zaključku upozorava na ono najbitnije: „Europa s dvije brzine postaje sve realnija, Macronove prijetnje, koje su došle u obliku upozorenja, tobože radi općeg dobra i održivosti EU, pokazuju dubinu krize. Razdvajanje između Zapada i Istoka i gospodarski jaz između dva dijela kontinenta koji je strukturalno podijelio EU, sada dovodi do napetosti bez presedana u sklopu projekta Europske unije. Zapad će se sigurno odlučiti za neki oblik protekcionizma i to će ojačati agendu Europe u više brzina, koju hardcore članovi EU žele provesti i potisnuti potrebe država članica Srednje i Istočne Europe u cjelini. Ako se stvari nastave odvijati na ovaj način, sasvim je moguće da će „Višegradska skupina“ i „Inicijativa tri mora“ morati ozbiljnije formalizirati i razviti nove alate, koji će zemljama gurnute na europsku periferiju omogućiti ostanak u utrci nakon što su ih njihova zapadna braća, ponovo, kao i 1945. godine, izdala.“
Macronovo putovanje Srednjom i Istočnom Europom, u direktnoj je funkciji pripremljenog preustroja EU nakon njemačkih izbora. Nedvojbeno je kako slijedi konačno i formalno prihvaćanje scenarija „EU u više brzina“ ili, kako to Macron u ime najmoćniji članica EU sada eufemistički naziva, „EU u više formata“. Prema sadašnjim naznakama predviđena su četiri formata. Elitni, prvi format, činile bi države eurozone i Schengena. Države Srednje i Istočne Europe uglavnom bi se našle u trećem i četvrtom formatu. Poljska ,Češka, Slovačka, Mađaraska, Slovenija i Baltičke države bile bi u trećem formatu, a u posljednjem, četvrtom, bi bile države članice izvan eurozone i Schengena-Rumunjska, Bugarska i Hrvatska. Države iz jegre EU moći u vodećim formatima, prevođene Njemačkom, krenut će u daljnju integraciju, a onima koje ne žele dalje predavati svoj suverenitet Bruxelllesu i one za koje EU elita arbitrarno procjeni kako, iako voljne za bližu integraciju, ne odgovaraju kriterijima vodećih formata, što je najgore u cijeloj priči, ostat će u svom dodjeljenom formatu i na samoj periferiji ekonomskog i političkog utjecaja unutar EU. Macronovo putovanje po budućim državama članicama trećeg i četvrtog formata u funkciji je njihova omekšavanja, razjedinjavanja i pripreme za formatiranje u sekundarne formate EU integracije, jer je jačanje „Incijative tri mora“, s osloncem na američku političku zaštitu, nedvojbeno iskazanu i od samog američkog predsjednika Trumpa, kao i na planiranu izgradnju energetske i prometne infrastrukture pod američkim pokroviteljstvom, postala opasnost za strateške planove njemačke politike, njezine bruxellelske transmisije moći i interesa najmoćnijih europskih država. Macronova turneja stoga udara na trenutno najopasniju opoziciju viziji vodećih članica EU okupljenih oko njemačkog stožera, o budućnosti Europske unije.
Izostavljanjem Poljske i Mađarske iz turneje i stavljanjem u izgled Rumunjskoj lukrativnih ugovora s francuskom i EU industrijom na području zrakoplovne industrije, članice Istočne i Srednje Europe redom okupljene oko “Inicijative tri mora“ pokušao je podijeliti i razjediniti. Bio je to uzaludan pokušaj , jer svi iz te skupine jako dobro znaju kakva je politka na djelu i čemu služi Macronova diplomatska hipeaktivnost- umjeso Merkel, koja se pred izbore ne smije izlagati, obavlja prljave poslove i priprema preustroj EU koji se planira punom parom pokrenuti nakon očekivane pobjede njemačke kancelarke.
A upravo ta nova koncepcija EU koju pripremaju najmoćnije EU države i koje nove EU članice Srednje i Istočne Europe guraju na periferiju europskog ekonomskog i političkog utjecaja, je ono što ih je silom prilika okupilo pod okrilje “Inicijative tri mora“. Macrona i Merkel i moćni upravljački krug okupljen oko njih, ne zabrinjava ta asocijacija sama po sebi, jer bi je oni kao i ranije ekonomskim i diplomatskim pritiskom – kakav je, primjerice, upravo bila ova posljednja Macronova turneja – lako slomili, nego potpora koju su te zemlje dobile od američke politike. Oni pokušavaju potkopati taj, zbog potpore Washingtona do sada najozbiljniji pokušaj otpora centralizaciji EU i njemačkoj hegemoniji na samom začetku, dok još nije uhvatio čvrste korijene i dok Washington još nije razvio puni spektar svoje pomoći novoj političkoj formaciji „ Inicijative tri mora“, posebice preko planiranih infrastrukturnih energetskih LNG i transpotnih projekata na poveznici inicijative sjever-jugositok, koji su direktna konkurencija, a u mnogim aspektima i potencijalna zapreka smjerovima projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Ometa se njemačka pozicja uspostavljene dominacije na smjerovima promicanja njemačkih interesa i trgovine prema istoku, kao i prema jugoistoku preko Srbije i dalje prema Bliskom istoku i tamošnjoj njemačkoj geopolitičkoj utvrdi – Kataru, koja je već nimalo slučajno stavljena pod opsadu, i time dalje prema Aziji. Tu se krije i razlog uočljive uznemirenosti Beograda novom dinamikom razvoja “Incijative tri mora“ potaknutom direktnom potporom Washingtona.
Dakako, iza svega ne stoji američka alturistička ljubav prema slabijim europskim članicama iz tkzv. nove Europe, nego goli geostreteški interesi SAD-a. Ali ne treba kriviti Washington što je iskoristio pruženu priliku, nego elitu njemačke politike pod beskrajnim kancelarskim mandatima Angele Merkel, i politike najrazvijenijih država EU s njihovom bruxelleskom infrastrukturom moći. Ta stara Europa, vladajuća unutar EU, ovoga puta napravila je izbor. Ona je – a ne američka politika koja iskorištava nastalu situaciju za jačanje svoga utjecaja na europske poslove – ovoga puta ponovo oživjela podjelu na staru i novu Europu. Gurajući države članice Srednje i Istočne Europe, nakon što ih je temeljito iskoristila za račun svojih gospodarskih i ekonomskih probitaka, na samu periferiju EU integracije kroz uskoro i formalno uspostavljenu strukturu EU u više formata, gurnula ih je na kraju pod okrilje američke politike i njenih infrastrukturnih energetskih i prometnih projekata koji se postupno transformiraju u geopolitički projekt „Incijative tri mora“.
Pritom uopće više nije bitno hoće li američki LNG biti skuplji ili jeftiniji od plina drugih dobavljača. Washington je na dobrom putu postizanja svoga cilja – dodatnog ograničavanja prevelike i opasno narasle, uz to i ohole njemačke moći s neskrivenim ambicijama pretvaranja cijele EU u neki moderni oblik njezine imperije i ambicijama širenja prema Bliskom istoku i Aziji, područjima američkog geostrateškog interesa. Američki interesi jednostavno su se susreli s potrebom članica EU nove Europe za otklonom od njemačke i bruxelleske dominacije. “Incijativa tri mora“, kao za sada neformalna asocijacija članica EU Srednje i Istočne Europe, htjela to ili ne, unutar europske integracije ima divergentni potencijal, ali odražava i stvarno stanje podjeljenosti EU. S druge stane, državama okupljenim oko inicijative, a koje su, sada je sasvim očito, vodeće sile EU na suptilni način odbacile iz središnje osi razvoja EU i osudile na životarenje u trećem ili četvrtom krugu integracije, daje dodatnu snagu za preživljavanje u tom novom okolišu.
No postoje i ozbiljni razlozi za oprez. Prvi i osnovni leži u činjenici da se Trumpova strategija vanjskopolitičkog djelovanja temelji na iznuđivanju povoljnih pogodbi u korist američkih interesa, pa je moguće da „Inicijativa tri mora“ bude iskorištena za nekakav „deal“ s visokim ulozima Washingtona i Berlina .Tko, uostalom, može garantirati kako nekakva pogodba već nije postignuta i da se sve ne odvija po njihovom prethodnom dogovoru, pri čemu je Macronovo skakutanje po Europi i najave novog ustroja EU samo igrokaz koji prikriva uspješnu pogodbu. Njemačka kancelarka je u političkoj karanteni pred izbore, pa njene i stavove bruxellelskih centara moći zastupa Emmanuel Macron, a on i Trump su se nakon srpanjskog sastanka razišli vidno zadovoljni.
Original možete pronaći na geopolitika.news