Stari diplomatski lisac, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer još u prosincu 2017.godine u svome članku pod naslovom „The New Fulcrum of the Middle East“ za Project Syndicate suptilno diplomatski ukazuje kako se na Bliskom istoku američkom inicijativom sprema nešto veliko, na što upućuju naznake enormne ambicioznosti i opsega novog američkog plana za Bliski istok. Fischer navodi: “U pozadini Trumpovog priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela postoji neka šira agenda. Ima li Trump na umu možda novo teritorijalno rješenje koje nadilazi tradicionalne parametre sukoba Izrael-Palestina?“ Iz svega što je kasnije uslijedilo, uključujući i proglašenje Izraela državom izraelskog naroda, proizlazi kako je bio u pravu. Uistinu, sprema se nešto veliko, koje će, ukoliko uspije, promijeniti sliku Bliskog istoka. Fischer uočava i glavne regionalne aktere preko kojih se plan treba provesti – Saudijsku Arabiju i Izrael, pa navodi: “Stvoreni savez između Saudijske Arabije i Izraela, nekada nezamisliv, vjerojatno će postati jedna od pokretačkih snaga novog Bliskog istoka. Samo će vrijeme pokazati što će zapravo biti cijena takvog saveza koji izvana figurira kao protu-iranski“.
Izraelski mediji, analitički think-tankovi s velikim utjecajem na političko odlučivanje, kao i znatan dio političke strukture otvoreno i bez ikakvih ograda već duže vrijeme govore o Jordanu kao palestinskoj državi, tako da se stječe dojam kako je to sve već gotova stvar.
Tako „Breaking Israel News“ u članku od 18. listopada 2017. godine autorice Eliane Rudee prenosi izjavu rabina Yehude Joshua Glicka, u to vrijeme zastupnika Likuda u izraelskom parlamentu Knessetu. Glick na konferenciji o riješenju palestinskog pitanja, održanoj u Jeruzalemu 17.listopada 2017.godine, izjavljuje: “Svi znaju da je Jordan palestinska država….Koncepcija palestinske države u Judeji i Samariji (Zapadna obala – op.a) više ne postoji….Jordan kao palestinska država je ozbiljan potencijal jer su većina Jordanaca Palestinci. Prije 1967. godine svi Palestinci su bili dio Jordana“. Prema autorici članaka većina uglednika javnog i političkog života Izraela prisutnih na konferenciji, održanoj u jeruzalemskom „Menachem Begin Center“, podržala je tezu da je jordanska opcija zadovoljavajuće rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. Zaključak konferencije stoga glasi „Jordan je rješenje Palestine“ i poziva se na stvaranje takve regionalne konfiguracije u kojoj bi na rijeci Jordan postojala jedna arapska država koja bi uključivala Palestince – što bi bio Jordan i jedna židovska država- Izrael.
U opširnoj analizi pod naslovom „ Konfederacija Jordan-Palestina: strateška opcija za mir“ autora Adi Munther Dajania s Central European University u Budimpešti za „Sharnoff’s Global Views“ od 18. rujna 2017. godine tvrdi se da bi konfederacija Palestine i Jordana bila savršena opcija za izlazak iz slijepe ulice u kojoj su se našli odnosi između Izraelaca i Palestinaca. Dajani navodi: “Ideja konfederacije Jordana i Palestine pojavila se prije više od 40 godina kada ju je 1972. godine predložio jordanski kralj Hussein I. Kralj Hussein bio je vizionarski vođa, daleko ispred svoga vremena. Nažalost njegov prijedlog je odbila Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) pa je propuštena prilika mirnog i za sve zadovoljavajućeg rješenja problema“. Dajani u nastavku tvrdi kako ipak nije sve izgubljeno i da se sve može vratiti na početne pozicije iz 1972. godine, i da je ideja državnopravnog sjedinjenja palestinskih područja na Zapadnoj obali i Jordana u obliku konfederacije ili nekog drugog državnog ustroja i dalje moguća. Navodi i da je unutar jordanskog političkog establišmenta ta ideja još uvijek živa, pa podsjeća kako je sredinom 2016. godine tadašnji jordanski premijer Abdul Salam Majali prigodom posjeta Nablusu na Zapadnoj obali pozivao na stvaranje konfederacije Palestine i Jordana. Autor analize objašnjava i razloge zbog kojih se unutar palestinskog i jordanskog političkog korpusa ta ideja povremeno pojavljuje da bi je se nakon nekog vremena i s jedne i s druge strane odricali, a kasnije je ponovo oživljavali. Prema njemu ,“Palestinci i Jordanci sumnjičavi su prema ideji konfederacije jer bi što se tiče Palestinaca prihvaćanje puta k takvom rješenju razvodnilo koncept samostalne Palestine, dok su s druge strane Jordanci zabrinuti da bi Jordan mogao postati isključivo palestinska država“.
U raščlambi se dalje objašnjava kulturološka i religijska povezanost Palestinaca i Jordanaca pa se navodi: “Kroz kulturu, povijest, religiju i obiteljske odnose Jordanci i Palestinci su blisko povezani. Povijesno i demografski Palestinci su vezani uz Jordan i uz palestinsko stanovništvo koje živi u Jordanu“. Prije zaključka svoje analize Adi Munther Dajani ideju konfederacije palestinskih područja na Zapadnoj obali i Jordana, zapravo stvaranja palestinske države ujedinjenjem s Jordanom direktno povezuje s planom američkog predsjednika Trumpa za riješenje palestinskog pitanja i arapsko-izraelskog sukoba. Citira, naime, izjavu izraelskog diplomata Uri Savira, kako „Trumpova administracija u riješenju palestinskog pitanja favorizira pregovore utemeljene na arapskoj mirovnoj inicijativi iz 2002. godine koja je palestinsko pitanje državnosti pokušavala riješiti palestinsko-jordanskim sporazumom o konfederaciji koju bi podupirala Arapska liga“. Inače Uri Savir, profesionalni diplomat, a kasniji član Knesseta, duboko je povezan s mirovnim inicijativama i procesima kojima se pokušava riješiti arapsko-izraelski sukob i palestinski problem. On je od 1993. do 1996. godine bio glavni izraelski pregovarač u mirovnom procesu koji je rezultirao Sporazumima iz Osla. Autor je knjige „The Process: 1,100 Days that Changed the Middle East“ izdane 1998. godine. U nastavku političkog djelovanja Savir se zalaže za mirno rješenje palestinskog problema i često ukazuje na mogućnosti koje pruža eventualna palestinsko-jordanska konfederacija. Osnivač je nevladine organizacije “Glocal Forum“ koja mirovne procese na Bliskom istoku pokušava profilirati izvan vladajućih globalizacijskih trendova, i ravnatelj „Peres Center for Peace“ sa sjedištem u Jaffi.
U zaključku Dajani navodi: “Jordansko palestinska konfederacija prebrodila bi palestinsko-izraelski politički zastoj i otvorila put za okončanje izraelskog otpora i oklijevanja za obnovu mirovnog procesa iz Osla, suspendiranog u travnju 2014. godine. Takva konfederacija uvelike bi olakšala protok ljudi i roba preko rijeke Jordan i omogućila Palestincima izravan i brz pristup arapskim i međunarodnim tržištima“. Dajani tako naglašava kako nije riječ samo o mirovnom procesu i formalnom rješavanju pitanja palestinske državnosti nego bi, prema njemu, tkzv. jordanska opcija omogućila ekonomski prosperitet palestinskom stanovništvu koji mu je sadašnjim stanjem ni rata ni mira i podjeljenosti po raznim bliskoistočnim državama uskraćeno. Na izvjesni način isticanje gospodarskih prednosti i mogućnosti prosperiteta jordanske populacije reklamni je slogan ideje povezivanja Zapadne obale, odnosno palestinskih područja s Jordanom, i, u konačnici, pretvaranje Jordana u palestinsku državu. Moguće je, uistinu, da bi takav novi državni entitet funkcionirao, ali s druge strane barem jednaka je mogućnost da bi pokušaj ujedinjenja završio sukobima, nasiljem i oružanim obračunima. Dovoljno se prisjetiti povijesnog tijeka odnosa između jordanskih vlasti i palestinskih organizacija koje su u pojedinim trenucima prerastale u prave ratne okršaje u koje su znale umiješati i vanjske sile – Sirija i Izrael.
Početkom svibnja 2018. godine politički analitičar i publicist Moshe Dann, u članku „Jordan kao Palestina: promjena paradigme rješenja o dvije države“ objavljenom u „Jewish News Syndicate“, otvoreno proglašava Jordan palestinskom državom zbog čega je plan međunarodne zajednice o stvaranju dvije države na području Palestine besmislen, jer je to već učinjeno stvaranjem Jordana kao palestinske države i Izraela kao židovske države. Dann u članku tvrdi: “Osnovni problem riješenja o dvije države i stvaranja suverene nezavisne palestinske države zapadno od rijeke Jordan je taj, da palestinska država već postoji istočno od rijeke Jordan. Zove se Jordan. Njezina je populacija pretežito palestinska, a nalazi se u istočnom dijelu onoga što se nekoć nazivala Palestina. Dakle demografski i zemljopisno Jordan je palestinska država“. Moshe Dann dalje objašnjava iz kojih razloga do sada nije bilo moguće pitanje palestinske državnosti riješiti kroz jordansku opciju. Navodi: “Sporazumi iz Osla uklonili su jordansku opciju iz palete mogućih alternativa. Umjesto toga Yasser Arafat, PLO i palestinska vlast instalirali su se kao vladari onoga što je trebala biti druga palestinska država zapadno od rijeke Jordan…..Uspostava te druge palestinske države, ili treće ako se u takve procese uključi i pojas Gaze, neizbježno će dovesti do destabilizacije i povećati šanse za nasilje između konkurentskih entiteta koje bi moglo ugroziti Izrael. Prekogranični napadi bili bi neizbježni. S druge strane Jordan može pokušati protjerati svoje palestinske građane u tu novu palestinsku državu. Uslijedila bi borba za vlast i tko predstavlja Palestinu, kao i oko toga što sve čini teritorijalni temelj za palestinski nacionalni identitet. S islamističkim snagama, koje samo čekaju iskoristiti bilo kakav vakum moći, područje će uroniti u kaos poput Somalije“.
Moshe Dann, zapravo, izražava lažnu zabrinutost, jer je prijetnja mogućnošću razvoja događaja na način koji je opisao zapravo temelj novog plana za Palestinu Trumpove administracije. Palestincima bi se dala državnost na teritoriju koji je geopolitički neodrživ i na način koji bi od te nove države uistinu vrlo brzo stvorio propalu državu i jedino rješenje bi bilo priključenje tog novog palestinskog državnog entiteta Jordanu. Ta skrivena, podmukla prijetnja zapravo je temelj novog Trumpovog plana prema kojem bi vrlo brzo bila stvorena situacija na razmeđi između kaosa i sjedinjenja palestinskih područja s Jordanom. Kratko rečeno – ili Jordan kao Palestina, ili kaos.
Dann u svom članku objavljenom nakon što su postali jasni okviri američkog plana također zagovara jordansku opciju kao zapravo jedino moguće mirno rješenje i za razliku od američkog plana otvoreno je iznosi. Time posredno zagovara i cijeli Trumpov plan i u konačnici razotkriva njegove krajnje ciljeve. U zaključku članka navodi: “Umjesto ideje uspostave palestinskog samoodređenja stvaranjem još jedne neuspješne države problem se lako može na drugi način riješiti. Uvažavanjem činjenice da Jordan ispunjava definiciju palestinske države razblažit će se toksični zahtjev za drugom palestinskom državom u Judeji i Samariji ( Zapadna obala)“. Autor prikazuje kako iza ideje o uspostavi palestinske države na Zapadnoj obali punom silinom stoje Palestinci, pokušavajući prikriti činjenicu, koja mu je zacijelo poznata, da to zapravo zahtijeva novi plan Trumpove administracije, i to na način da bi tako stvorena država uistinu postala neodrživa, pa bi jedino rješenje bilo njezino priključenje Jordanu.
Moshe Dann zaključuje: “Promicanje Jordana kao arapske-palestinske države u skladu je s međunarodnim pravom i britanskim mandatom nad Palestinom koji je 1922. godine stvorio Jordan u sklopu riješenja o dvije države“.
Razvidno je da je u središtu i u samoj biti tajnovitog Trumpovog plana za Palestinu zapravo proglašenje palestinske države pod geopolitički nemogućim uvjetima njezinog održavanja, i u konačnici stvaranje preduvjeta udruživanja tog palestinskog entiteta s Jordanom i njegovog proglašenja palestinskom državom kao jedinog razumnog i mirnog riješenja.
Nakon teških iskustava, pa i ratnih obračuna između raznih palestinskih političkih struja i vojnih frakcija unutar Jordana s jordanskom vlašću, ostaje pitanje, kako bi, uopće, mogao funkcionirati Jordan kao palestinska država kojom bi vladala hašemitska dinastija? Kako do sada svi objavljeni dijelovi američkog plana ukazuju da on cilja upravo na realizaciju ove jordanske opcije riješenja palestinskog pitanja, razumno je pretpostaviti da bi njegovim provođenjem uistinu moglo na Bliskom istoku doći do „velikog praska“ koji bi najvjerojatnije završio u teškim ratnim obračunima. Riječ je, čini se, o još jednoj deluziji koja će se najvjerojatnije silom oružja i uz cijenu prolivene krvi pokušati realizirati u stvarnost. U igri je bezboj pitanja, a ključna su – hoće li Palestinci u takvom Jordanu, koji bi i formalno bio njihova država, uopće htjeti da se on i dalje naziva tako ili će zahtijevati promjenu imena u Palestinu i hoće li tražiti republiku umjesto kraljevine i sadašnje dinastije?
Sasvim je izgledno je da bi Palestinci, u situaciji kada bi ta nova državna cjelina nastala ujedinjenjem Zapadne obale i današnjeg Jordana postala njihova država, zahtijevali većinski udjel u vlasti i veliko je pitanje u kojoj mjeri bi je bili spremni dijeliti sa sada vladajućom dinastijom.
U svakom slučaju na pragu smo novog dijeljenja geopolitičkih karti na Bliskom istoku, a Jordan je ovoga puta nakon dovršenja sirijske partije novi veliki ulog.
Mario Stefanov: TRUMPOV VELIKI PRASAK – PLAN ZA PALESTINU (1)
Original možete pronaći na www.geopolitika.news