Mario Stefanov: SAMO JE KOCKARNICA UVIJEK NA DOBITKU

0
199

Fragmentacija Europe i sabijanje u imperiju

Kako smo i predvidjeli, ni Katalonija niti središnja vlast u Madridu ne rade ništa ishitreno nego ono što moraju i ne misle odustati od svojih ciljeva. U trenutku zaključenja teksta Katalonija je proglasila nezavisnost, a Madrid je aktivirao članak 155. španjolskog Ustava i nitko ne može unaprijed predvidjeti kako će se događaji dalje odvijati. Jedno je sigurno –  niti jedna strana  neće  odustati.

Loading...

Neizbježni sraz prijeti otvaranjem novog kriznog žarišta u Europi,  sada, nakon istoka u Ukrajini i prodora imigracijske mase s jugoistoka i juga, i na do sada mirnom zapadu europskog kontinenta. Objektivno gledano, Europa i EU nalaze se pred kolosalnim geopolitičkim slomom.

No, gle čuda, nitko ne pokazuje pretjeranu zabrinutost, ni oligarhija Europske unije, koja praktički reagira samo preko twitera Donalda Tuska, koji, dakako, iskazuje potporu Madridu i praktički potpiruje nastavak krize. Uz hladna priopćenja pojedinih članica EU kako sve treba riješavati  u okviru španjolskoga Ustava, tu je i  blago negodovanje predsjednika Europske komisije Junckera na razini pošalice, kako ne bi htio vidjeti Europsku uniju s 95 država. Nekoliko dana ranije, u bogatim regijama sjeverne Italije, Lombardiji  i Venetu, održan je referendum kojim se traži veća autonomija unutar Italije, iako je svima jasno da zapravo žele isto što i Katalonija, jer su im navrh glave došla stoljeća financiranja talijanskoga juga i njegove mafijaške socijalne i političke strukture, koju je, usput rečeno, samo Benito Mussolini stavio pod čizmu ali su je američki osloboditelji u velikom stilu, uključivanjem u antifašističku borbu, odmah ponovo uzdigli na prijestolje moći.

Dakle , po svim objektivnim pokazateljima, nakon proglasa nezavisnosti  Katalonije i prijeteće daljnje disolucije Španjolske, četvrte najznačajnije članice Europske unije i važne članice NATO-a, EU  prijeti raspad epskih razmjera, a njezina politička, gospodarska i financijska oligarhija,  kao  i transatlantski saveznici SAD i Velika Britanija, i dalje  plešu u ritmu laganoga valcera. U čemu je štos?

Tajna se krije u tome što, zapravo, centri gospodarske i financijske moći transatlanskog poretka i Europske unije, kao njihove europske kontinentalne ekspoziture, zapravo kontroliraju obje strane jednadžbe, a prijetnje kaosom i stvaranje kaosa zapravo gradi njihovu moć i omogućava  planiranu pretvorbu Europske unije u nadnacionalnu  tvorevinu s potisnutim suverenitetima nacionalnih država, svojevrsnu imperiju koja se gradi na prostorima Europe i MENA-e (Sjevene Afrike i Bliskog Istoka), kao nekakve reinkarnacije nekadašnjeg Rimskog carstva. Samo političkim naivcima nije jasno, kako je samo jedan poziv iz centara moći Europske unije ili pak moćnog angloameričkog dijela euroatlanske integracije u istom trenutku mogao zaustaviti i Barcelonu i Madrid. Ali ne – tobože se ne žele miješati, a zapravo potiču i podržavaju obje strane i tako kontoliraju krizni proces. Ni ono s referendumom u Italiji nije moglo proći bez vanjskog utjecaja.

Stvaranje i poticanje sukoba, stvaranje stanja neriješenih geopolitičkih i državnopravnih situacija na europskome tlu, kakva je, uostalom,  i BiH u našem susjedstvu, upravo je ono što žele centri političke i financijske moći i s američke i s europske strane transatlanskoga kompleksa. I onda kada stvari naizgled izmaknu kontroli oni će biti ti koji će riješavati problem i tako održavati svoju odlučujuću ulogu na Europskom kontinentu. SAD će ponovo po tko zna koji put dokazivati  potrebu svoje političke i vojne prisutnosti u Europi, kakav god bio ishod dvoboja Katalonije i Madrida, sjevera i juga Italije, belgijske Flandrije i Valonije, kako bi eto, održavali europski mirovni poredak koji bi se tobože  bez njih raspao u prah i pepeo.

Tako još 16. siječnja 2016. godine, u svome članku za Wall Street Journal pod naslovom „Europes new Medieval map“, utjecajni i s američkom administracijom usko povezani  geopolitičar Robert D.Kaplan, član  think-tanka “New American Security“ (nasljednika nekadašnjeg  „New American Century“ iz kojeg su iznikli današnji vodeći ljudi  američke vanjskopolitičke administracije) navodi da se Europa nalazi pred rasulom i povratom na  geopolitičku kartu iz srednjeg vijeka. Kaplan već u samom uvodu teksta kazuje: „Pogledajte bilo koju kartu Europe iz srednjeg vijeka ili ranog modernog doba, prije industrijske revolucije, i bit ćete šokirani svim tim carstvima, kraljevstvima, konfederacijama i minijaturnim državicama. To je slika radikalno razlomljenog svijeta. Današnja Europa zapravo se vraća na takvu mapu….Povijest se ponovo vraća prema europskoj rascjepkanosti kao da je pola prošlog stoljeća bilo samo  kratko razdoblje međuvlašća prije povratka podjelama, strahu i sukobima.“ Kroz cijeli tekst Kaplan elabolira tu tezu, da bi na kraju formulirao ono što je zapravo htio reći: “Kako se EU nastavlja lomiti tako bi stvoreni vakuum moći mogao  dovesti do modernog ekvivalenta kasnog rimskog carstva – mračna multietnička konfiguracija u međusobnom sukobu sve do konačnog raspada 1806. godine. To znači da još uvijek nema alternative za američko vodstvo u Europi . Za SAD Europa, koja bi se nastavila lomiti iznutra i razbijati prema vani u fluidnu geografiju Sjeverne Afrike i Euroazije,  bila bi najveća katastrofa vanjske politike od drugog svjetskog rata .“

Eto, tako utjecajni Robert Kaplan iznosi mišljenje vodeće misli američke geopolitike o Europi iz koje proizlazi i njezina efektivna realizacija na terenu. Jednostavno rečeno – bez američke političke i vojne nazočnosti u Europi, ona će se raspasti i utonuti u srednjovjekovne beskonačne ratove. Samo američka moć osigurava, prema njemu, mirovni poredak u Europi.

Europska unija pak, kontrolom  procesa koji izvana djeluju kao kaos i raspadanje,  također namjerava dokazati potrebu svog postojanja kao stabilizirajućeg i mirovnog čimbenika koji ujedinjuje Europu i sprječava međusobne sukobe državnih i nacionalnih entiteta. Washington i Bruxelles su tako uvjek u dobitku jer dokazuju kako bez njihove prisutnosti ne bi bilo europskog mirovnog poretka. Katalonija, što se njih tiče, može na kraju postati nezavisna država, a Madrid poražen i ponižen, ali potpuno im odgovara i obrnuta situacija jer je  bilo važno samo stvoriti kriznu situaciju i za sada u sjeni kontrolirati njezin razvoj, a u odlučujućem trenutku krizu razrješiti nametanjem rješenja koje odgovara vladarima američke i europske strane euroatlanske integracije.

Ono što izgleda kao rušenje strukture Europske unije, stoga, nije ništa drugo nego izgradnja nove imperije. Naime, fragmentacija geopolitičkog prostora, kakva se sada događa u Europi, može biti znak raspada određenog  geopolitičkog ili državnoga ustroja, ali i odraz procesa stvaranja novog carstva. Sile koje stvaraju carstva uvjek moraju prije svega pokoriti postojeće državno pravne identitete na prostorima na kojima se imperija izgrađuje, usitiniti ih i fragmentirati, a potom pod svojom vlašću ponovo posložiti u skladu sa svojim imperijalnim interesima. Čini se kako je Europa baš u tom stanju – ne raspada, nego stvaranja imperije. Takav  proces stvaranja novoga carstva kroz cijelu političku povijest uvjek je prosperitetne i bogate regije izdvajao iz  dotadašnjih entiteta i usko vezivao s  novim imperijalnim središtem. To je logika stvaranja carstva. U prilog tome govori i činjenica da, dok se Europa tobože  raspada, istovremeno europska politička i financijska elita nastavlja centralizacijsku agendu EU koja uključuje isisavanje suvereniteta iz nacionalnih država i stvaranja EU kao nadnacionalne tvorevine. Koliko god se to činilo paradoksalno, riječ je o dvije strane iste medalje. Cilj središta europske moći je postupno oduzimanje suverenosti europskim narodima, a jedan od najučinkovitijih načina je upravo fragmentacija nacionalnih država i privlačenje bogatih pokrajina ili dijelova tih država u svoju središnju imperijalnu orbitu. Središte moći europske kontinentalne moći je dakako, Berlin i njegova bruxellesska činovnička transmisija.

Na djelu je fragmentacija radi sabijanja u nadnacionalnu EU tvorevinu po uzoru na SAD. Uostalom, i sama logika izgradnje sve bližeg transatlanskog partnerstva  traži sve veću prilagodbu europskog i angloameričkoga dijela integracije, a dakako, nije na SAD-u obveza prilagođavanja.

Već površna raščlamba geoekonomskih veza bogatih dijelova europskih država, kao što su Katalonija, Lombardija i Flandrija, ukazuje na uočljivo dugogodišnje poticanje ekskluzivne suradnje njemačkog središta europske moći i budućeg imperijalnog središta s tim regijama. Tako su kroz ekskluzivnu ekonomsku suradnju s njemačkim gospodarstvom španjolska Katalonija, belgijska Flandrija  i talijanska Lombadija uzdigle svoju gospodarsku i financijsku moć. Njemačka je najvažnije tržište flamanskoga izvoza. Tijekom 2016. godine flandrijski izvoz u Njemačkoj iznosio je gotovo 50 milijardi eura. Luka Antwerpen, druga po veličini u Europi nakon Rotterdama, središte je njemačko flamanskih ekonomskih odnosa. Tako je tijekom 2015. godine gotovo trećina ukupnog prometa robe preko te luke bila namijenjena Njemačkoj. Brojne njemačke tvtke, kao štu su BASF i Bayer, ulažu milijarde  eura u razvoj lučkih postrojenja Antwerpena. Njemačka je i najvažniji trgovački partner i talijanske Lombardije. Tvrtke sa sjevera Italije direktno su usmjerene na južnu Njemačku, koja za njih predstavlja ulaz na tržište sjeverne i istočne Europe. Istovremeno sjeverna Italija je polazna točka njemačkih investicija u Italiji. Sjever Italije apsorbira približno trećinu njemačkog izvoza u Italiju. Od oko 3 tisuće njemačkih tvrtki s podružnicama u Italiji, gotovo polovina ima sjedište u  Lombardiji. U Milanu su talijanska sjedišta njemačkih tvrtki  Bosch, Bayer, BASF, BMW, Siemens kao  i Deutsche Banka. Najveća talijanska banka Unicredit, koja je još 2005. godine  u svoju strukturu uključila munchensku  Hypovereinsbank, i dalje usko povezana s njemačkim bankarskim sustavom, svoje sjedište također ima u Milanu, glavnom gradu Lombardije.

Poslovanje s Njemačkom je od ključne važnosti i za Kataloniju. Stoga je Njemačka politika i njoj podređena struktura EU, da je htjela, lako mogla zaustaviti Barcelonu – doslovno je bio dovoljan jedan telefonski poziv. Isto tako je i Madrid i osobno premijer Rayoj ovisan o njemačkoj politici i svaki potez Madrida  u katalonskoj krizi je mogao biti također zaustavljen.  No, očito, interesi su bili drugi – direktno i posredno iskazivanje potpore jednoj i drugoj strani i njihovo guranje prema međusobnom sudaru.  Katalonija je na njemačko tržište  tijekom  2015. godine plasirala 18,3 posto svog ukupnog izvoza. Više od 10 posto svih investicija u Kataloniji dolazi iz Njemačke. Regija je operativna osnovica za njemačke tvrtke na području cijelog Iberijskog poluotoka.  Polovina, od gotovo tisuću njemačkih tvrtki koje posluju u Španjolskoj sjedište imaju u Kataloniji, uključujući BASF, Bayer, Boehringer, Henkel, Merck i Siemens. Podružnica Volkswagena SEAT  sjedište ima u Martorellu, u blizini Barcelone, i zapošljava preko 14 500 radnika u tri proizvodna pogona, u Barceloni, El Pratu de Llobregatu i Martorellu. Godišnje se u tim tvornicama proizvede preko 450 tisuća vozila marke Seat i Audi Q3.  S druge strane više od 400 katalonskih tvrtki ima zastupništvo u Njemačkoj, od proizvođača pića Friexnet do turističkog koncerna Grupo Hotusa. Njemačke tvrtke investirale su milijarde eura u Kataloniju. Samo u 2013. godini gotovo milijardu eura , najviše u farmaceutskom sektoru, godinu dana kasnije još dodatnih 200 milijuna eura, a u 2015. godini još pola milijarde eura.

Činjenica je kako tvrtke iz Njemačke – najmoćnije države Europske unije i samog središta moći buduće imperije – u pravilu surađuju s gospodarski najrazvijenijim područjima u državama članica EU, što, dakako, ima svoju ekonomsku podlogu, ali je i rezultat hladnog političkog proračuna. Ti najrazvijeniji dijelovi europske unije pokušavaju se okupiti oko središta moći EU. Ta tendecija je počela još za vrijeme EEZ-a – predhodnika EU, pa je tako, primjerice, još 1988. godine osnovana radna skupina „Four Motors for Europe“. Ta četiri motora Europe činile su tada najrazvijenija Njemačka savezna država Baden Wurttemberg, španjolska Katalonija, talijanska Lombardija i francuska Auvergne-Rhone-Alpes. Zajednica „četiri motora“ bila je usmjerena na širenje gospodarske suradnje između regija članica radne skupine. Takva situacija izdvajanja i približavanja središtu bogatih regija država članica, započeta još prije nastanka EU, nastavlja se i danas u još većoj mjeri, kao dio dugoročne agende razvoja EU.

Strategija fragmentacije i poticanje sukoba i podjela radi stvaranja potrebe za nadnacionalnim državnim entitetom, u što se namjerava transformirati Europska unija, krajnje je rizična strategija, jer je teško kontrolirati sve elemente događaja koji se odvijaju na samom rubu geopolitičkog ponora. Ali to je za europsku i angloameričku elitu samo cijena stvaranja nove imperije. Uostalom, račun uvjek plaćaju domaći igrači. To je casino geopolitički koncept i kao u svakoj kockarnici igrači su samo povremeno sretni, a kockarnica zapravo uvjek dobiva.

Moćni financijski i korporativni kompleksi moći transatlanske integracije uvjek, baš uvjek, kako god se okretao rulet, pri takvim pravilima igre dobivaju.

Sve  ovo sa  Španjolskom i Katalonijom događa se, indikativno, u trenucima pred najavljenu  transformaciju strukture Europske unije prema nadnacionalnoj tvorevini, što je, uostalom, nedavno otvoreno i najavio  francuski predsjednik Macron. Da bi to postigla, europska elita mora poraziti  preostale snage nacionalnih suverenosti unutar EU, odnosno dovesti u pitanje postojanje nacionalnih država koje se pokušavaju kompromitirati kao izvor nestabilnosti i smetnji  stvaranju ujedinjene i snažene europske unije. Da to nije pusto naklapanje govori i članak Daniela Grosa „Europes return to Crisis“, od 11. listopada 2017. godine, objavljen u „Project Syndicate“. Gros je  ravnatelj bruxelleskog  Center for European Policy Studies, nekadašnji  dužnosnik MMF-a  i ekonomski savjetnik Europske komisije, Europskog parlamenta i francuskog premijera. A čovjek s takvim zaleđem, ni manje ni više izjavljuje kako su nacionalne države smetnja razvoju EU. Gros u članku navodi: “No kriza u Kataloniji također naglašava ograničenja modela  intergracije Europske unije utemeljenog na nacionalnim državama. ….Za EU oslanjanje na države članice pri izgradnji zajedničkih institucija bio je najvjerojatnije jedini način za početak procesa integracije, s obzirom na duboko nepovjerenje među zemljama koje su se borile međusobno u toliko brutalnih ratova. No, Unija koja se oslanja na nacionalne države ne samo za provođenje odluka nego i kao izvor legitimiteta može funkcionirati samo u onom ritmu kako funkcioniraju nacionalne dežave kao njezini pojedinačni članovi. Danas, kada je većina nacionalnih država članica zaokupljena unutarnjim sukobima, taj je model dosegao svoje granice.“

I eto , Daniel Gros je izrekao bit svega što pokušava elita Europske unije – za sukobe i razdor okriviti nacionalne države, slomiti snage nacionalnih suverenosti i napokon ostvariti svoj cilj, stvoriti nadnacionalnu paradržavnu, a potom i imperijalnu državnu tvorevinu. Na djelu je svjesno i plansko fragmentiranje  europskog  geopolitičkog prostora radi stvaranja potrebe za imperijom. Dijelovi europske unije pokušavaju se održavati u stalnoj napetosti kako bi se opravdalo stvaranje nadnacionalne Europske unije kao jamca europskog mirovnog poretka.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

.

 

Original možete pronaći na geopolitika.news