Mario Stefanov: Priče s dugog puta do rata (3. dio)

U pozadini strategije stvaranja novog demokratskog Bliskog istoka ili “Greater Middle Easta”, koja se u svojoj realizaciji pretvorila u bezobzirno ratno  prekrajanje regionalnih granica i stvaranje novih državnih entiteta po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama, vizija je američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati „svijet siguran za demokraciju“, kako je to nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson. Drugo izvorište te politike je zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti, koju je još u 19. stoljeću osmislio francuski diplomat ,politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo na njega će se u razgovoru za „Brookings“ u svibnju ove godine pozivati i Condoleezza Rice objašnjavajući model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta. Kombinacija potrebe za liberalnim intervencijama i doktrina američke izuzetnosti eksplozivni je spoj, koji je nakon aktiviranja cijeli Bliski istok pretvorio u ratište.

U svojoj biti američki liberalni intervencionizam utemeljen na doktrini izuzetnosti ipak je samo izraz potrebe za osiguranjem temeljnih američkih geostrateških interesa, kako na Bliskom istoku tako i diljem svijeta.

Tu činjenicu umirovljeni američki pukovnik Andrew Bacevich, profesor međunarodnih odnosa i povijesti na bostonskom sveučilištu, veteran Vijetnamskog rata i prvog Zaljevskog rata, čiji je sin poginuo u borbenim operacijama u Iraku 2007. godine, u svojoj knjizi “America`s War for the Greater Middle East”, objavljenoj prošle godine, ne suzdržava se javno iskazati i eksplicite ju je  izrazio već u samom  naslovu knjige -američki bliskoistočni ratovi ne vode se u cilju širenja demokracije nego za ovladavanje geopolitičkom konstrukcijom nazvanom  „Greater Middle East“. Bacevich naglašava kako je više nego očito da ti ratovi  nisu motivirani samo ekonomskim benefitima  ovladavanja  naftom i drugim energetskim potencijalima regije i profitom  američkog vojno industrijskog kompleksa, nego drži, da su u njihovoj pozadini temeljni doktrinarni ideološki i geostrateški interesi američke politike. Bolno secira i opisuje utrobu američke vanjske politike kada kaže da Amerikanci podupiru slobodu, demokraciju i prosperitet  drugih naroda sve dok pritom dobivaju svoj lavovski udjel u njoj, odnosno dok iz partnerskog promicanja demokracije izvlače onoliku geoekomosku i geopolitičku korist koliku su planirali.

Po njemu američka je država pokrenula naizgled beskonačnu seriju vojnih kampanja diljem islamskoga svijeta, koje svaka za sebe figuriraju  kao poseban rat, a zapravo su dio jednog jedinog velikog rata, rata za stvaranje “Novog Bliskog istoka”, prilagođenog američkim i europskim geoekonomskim i geopolitičkim interesima. Bacevich ukazuje  kako su sve “ratne akcije poduzete u ime  promicanja demokracije, mira i stabilnost proizvele upravo suprotne učinke“, pa je stoga i potpuno nelogičan nastavak tako neuspješnog rata. No rat za „Greater Middle East“ ipak se nastavlja. Iako baš i ne uspostavlja  demokraciju na prostorima Bliskog istoka, on ga zato polako ali sigurno prilagođava temeljnim geopolitičkim ciljevima američke i europske  politike. Bacevich nema dilema o geostrateškim korjenima rata pa je pravo težište njegove kritike zapravo na njihovom ideološkom opravdanju sadržanom u agendi promicanja demokracije, koja prijeti da od pokrića cilja postane stvarni cilj i pretvori se u  američku „kolektivnu iluziju“ podržanu i od strane demokrata i konzervativaca, da je moguće u bilo kojem dijelu svijeta, ako je potrebno i uporabom  sile, instalirati demokracije zapadnoga tipa i time osigurati zapadne strateške interese. Zaključuje, kako je, na žalost, ta „kolektivna iluzija“već  duboko ukorjenjena u američkoj politici i da će se provođenje očito neuništive, po njemu nemoralne strategije demokratskog  intervencionizma  nastaviti bez obzira tko bio na čelu washingtonske administracije.

I nije bio daleko od istine jer je razvidno kako se ideologija i geostrateška doktrina američke vanjske politike nastavlja i pod predsjedništvom  Donalda Trumpa, na što upućuje i njegov nedavni sastanak  s nekadašnjom američkom državnom tajnicom Condoleezzom Rice, koja je za vrijeme Bushove administracije odigrala ključnu operativnu ulogu  pokretanja agende prekrajanja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka istoka kroz inicijativu “Greater Middle East”, u velikom stilu otvorenu  invazijom na Irak 2003. godine. I strategija preslagivanja Bliskog istoka i politički utjecaj Condoleezze  Rice, kao i Bacevicheva opasna „kolektivna iluzija“ iznikli su iz istog  velikog inkubatora američke vanjske politike – Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century – PNAC). Postavke tog utjecajnog think- tanka postali su doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih desetljeća, od administracije Georgea W.Busha, preko predsjednikovanja Baracka Obame, do Donalda Trumpa i time idejno izvorište beskrajnih američkih ratova za stvaranje “Greater Middle Easta”. Iz PNAC-a je iznikao  moćni politički krug koji jednako okuplja pristaše i iz redova demokrata i republikanaca i koji se trenutno vrti oko političke osobnosti suosnivača think tanka Roberta Kagana.



Kako svojim utjecajem ipak nisu uspijeli osigurati pobjedu svog predsjedničkog favorita Hillary Clinton, po preuzimanju predsjedništva od strane Trumpa aktivirali su svoj repubikanski ogranak kako bi ostvarili  utjecaj na Trumpovu administraciju. Uspjeh se već nazire, jer se američka politika ponovo polako ali sigurno vraća svojoj PNAC-om postavljenoj doktrinarnoj matici. U kontekstu jačanja utjecaja na Trumpovu administraciju  je i aktivacija Condoleezze Rice i njezin razgovor  s američkim predsjednikom, ostvaren  posredovanjem američkog državnog tajnika Rexa Tillersona. Prijateljstvo Rice i Tillersona potječe iz vremena kada je Rice bila jedan od direktora “Chevrona”, a Tillerson izvršni direktor “Exxon Mobila”.

Naftaške i republikanske veze osigurale su Rice novi prodor prema središtu američke politike, a s njom i cijeloj  grupaciji iznikloj  iz PNAC-a. I ne samo to. Lako je moguće kako ta bipartijska politička sila,  koja je po ljestvicama američke političke državne hijerarhije gurala Hillary Clinton do same predsjedničke kandidature, to sada učini s Condoleezzom Rice. Za razliku od Hillary Clinton, Rice ima sve potrebne preduvjete za izrastanje u novu zvijezdu američke politike i ozbiljnog predsjedničkog kandidata. Prvi korak prema tomu i usporednom  približavanju Trumpovoj administraciji radi projekcije svojih utjecaja, moćno društvo nastalo iz PNAC-a upravo je učinilo preko svojih  republikanskih poveznica, a  slijedeća etapa bi lako mogla biti uvođenje Rice u Trumpovu administraciju.

Ne čudi, stoga, što je u  razgovoru za “The Washington Post” 9. svibnja ove godine  Condoleezza Rice oduševljeno  pohvalila Trumpov vanjskopolitički tim: “Mišljenja sam kako je to sjajan tim za nacionalnu sigurnost. Već su ostvarili jako važne pobjede. Raketni udari u Siriji bili su dobar potez i proporcionalni uzvrat. Svijetu  je poslana važna poruka  kako američki predsjednik nije spreman tolerirati prelazak crvene crte kemijskog oružja. Rusima je pritom također poručeno kako smo ponovo aktivni i da pokrećemo svoju inicijativu pokušaja okončanja tog sirijskog sukoba. Uistinu je još rano za reći, ali držim kako oni usitinu rade jako dobar posao.“ Vrijeme  će pokazati koliki su stvarni dometi ponovnog političkog povrata Condoleezze Rice na razini visoke politike. Za sada je sasvim očito da mnogo bolje od Hillary Clinton formulira i javno proklamira idejne stavove i političke ciljeve snage izrasle iz think tanka PNAC-a, političke sile koja se zalaže za promicanje američkog liberalnog i demokratskog intervencionizma diljem svijeta. Bez obzira na politički pad Hillary Clinton taj bipartijski politički krug za sebe će sasvim sigurno uspjeti održati neograničan utjecaj u kreiranju američke vanjske politike.

Famozni think tank „Project for the New American Century“ -PNAC-a zajedno s Williamom Kristolom osnovao je 1997. godine ugledni  geopolitičar  Robert Kagan, inače suprug donedavne  pomoćnice američkog državnog tajnika za Europska i Euroazijska pitanja, Victorije Nuland, s ciljem promocije ideje “Globalnog američkog vodstva”, koje je “dobro i za Ameriku i za cijeli svijet”. Po postavkama PNAC-a izraženim u njihovim raščlambama i zaključcima, SAD su, jednostavno rečeno, “carstvo i to ne treba skrivati jer SAD uistinu trebaju biti carstvo” koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni demokratski poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprječavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD, te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. Iako takva američka hegemonija ne bi riješila sve probleme svijeta, ona je, po Kaganu, „bolja od bilo koje zamislive alternative“. PNAC-u bliski think -tankovi Američki institut za istraživanje javnih politika (American Enterprise Institute for Public Policy Research), Američki odbor za javna pitanja Izraela (American Israel Public Affairs Committee) i Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti (Jewish Institute for National Security Affairs) zajedno s njim formulirali su  buduću američku bliskolistočnu politiku fokusiranu na zaštitu Izraela i liberalnu transformaciju arapskih država. PNAC je stvorio temelje za američke ratove u Afganistanu i Iraku i pokretanje revolucija tkzv.“arapskog proljeća“, koje su, sada već možemo sa sigurnošču ustvrditi, rezultirale pokoljima epskih razmjera i masovnim ratnim zločinima za koji su odgovorni i oni koji su svojim suštinski geopolitičkim promišljanjima dali idejni temelj njihovom izvršenju. Nije, stoga, čudno što je PNAC iznenada ugašen 2006. godine, kada su postali svima vidljivi razmjeri iračkog krvoprolića i pljačke.

Cijeli politički krug se potom okupio oko novoosnovanih think-tankova od kojih je sada aktualan „Center for a New american Security“ (CNAS ), kojeg je ponovo ključni osnivač  Robert Kagan. Koliki je bio utjecaj organizacije „Project for the New American Century“na američki politiku, svjedoči činjenica kako je, od 25 osoba koje su potpisale njezine osnivačke akte, njih 17 završilo na vodećim položajima Bushove administarcije, uključujući Dicka Cheneya, ministra obrane i kasnije potpredsjednika SAD ,Donalda Rumsfelda, ministra obrane i Paula Wolfowitza, zamjenika ministra obrane. Dok su oni završili u sijeni političkih zbivanja, njihovo djelo nastavila je Hillary Clinton, a palicu sada očito preuzima Condoleezza Rice.

Tako “New York Times”, u tekstu profesora međunarodnih odnosa s Bard Collegea, Waltera Russella Meada od 3.ožujka ove godine, signalizira novu ulogu Condoleezze Rice i s njom političke doktrine liberalanog intervencionalizma u američkom političkom životu, u eri predsjednikovanja Donalda Trumpa. Autor citira promišljanja Condoleezze Rice iz njene nove knjige “Democracy: Stories from the Long Road to Freedom” pa posebno ističe odlomak u kojem ona kaže: “Ne postoji uzbudljiviji trenutak od onoga kada ljudi konačno iskoriste svoja prava i svoju slobodu. Takva vizija je ono što bi trebalo oblikovati misiju američke politike u 21. stoljeću.” Po Walteru Meadu, “ovo gledište, koje se u širem smislu održalo više u Demokratskoj nego u Republikanskoj stranci, potisnuto je nakon izbora Donalda Trumpa, što je izazvalo razočaranje naroda niza država – od Ukrajine i Ruande  do Egipta i Turske.” No potom ushićeno zaključuje kako je “Condoleezza Rice ipak ostala na mjestu čuvara  plamena demokracije. Njezina vjera u strateški značaj promicanja demokracije jednako je snažna ili čak jača nego u vremenu kada se pridružila administraciji Georgea W.Busha 2001. godini.” Mead nastavlja svojim očekivanjima i nadama kako će upravo Condoleezza Rice ponovno u američku politiku  i administraciju Donalda Trumpa unijeti novi impuls strateške vizije širenja demokracije po svijetu, umjesto američkog izolacionizma i Trumpove devize “America First”.

Autor dijeli mišljenje Rice, kako umjesto te devize na djelu treba biti agenda “Democracy First”, pa zaključuje: “Condoleezza Rice skupila je mnogo iskustva u timu predsjednika Georgea W.Busha djelujući još od vremena hladnoga rata do rata u Iraku. Odluke donesene u tim godinama oblikovale su američku politiku za cijelu sljedeću generaciju. Nakon odlaska SSSR-a sa političke scene SAD se nisu povlačile iz svijeta, umjesto toga udvostručile su politiku globalnog angažmana, nastojeći izgraditi ono što su neki u Bushevoj administraciji nazivali – new world order, ili novim svjetskim poretkom, temeljenom na globalnom proširenju demokracije i liberlanog kapitalizma. Unatoč svim razlikama nakon predsjednika Busha, i predsjednici Bill Clinton i Barack Obama nastavili su djelovati u ovom općem okviru. Tek je inauguracija Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a ugrozila ovu dvostranačku agendu.”

Walter Mead je uistinu precizno i otvoreno iscrtao okvire i ciljeve američke vanjske politike i uloge dvostranačke agende liberalnog intevrencionalizma. Tekst  zaključuje uvjerenjem kako će upravo Condoleezza Rice, kao lučonoša te velike američke “strategije slobode”, utjecati na povratak matice američke politike toj agendi. Ugodni razgovori s predsjednikom Trumpom i uopće činjenica da je on našao vremena i volje  za ragovor s njom, svim pobornicima strategije širenja demokracije ili grubo rečeno američkih i savezničkih geostrateških interesa putem promicanja demokracije, daje pravo za optimizam.

U svakom slučaju kompletna današnja američka vanjska politika i geostrategija kretat  će se i dalje u temeljnim okivirima  geopolitičkih postavki  koncepta „Project for the New American Century“, koji se sada u novim okolnostima  nastavlja razvijati u okviru projekta „Center for a New American Security“(CNAS), ponovo pod vodstvom Roberta Kagana. Taj think tank je tijekom svibnja 2016. godine objavio studiju za novo američko liderstvo i širenje američke moći „Extending American Power- Strategies to Expand U.S. Engagement in a Competitive World Order“ praktički namijenjoj dopuni postojeće doktrine liberalnog intervencionalizma zasnovanog na američkoj izuzetnosti i onoga što sve aktivnije propagira, kako u javnosti tako i unutar američkog držvnog aparata, nova promotorica  američkog demokratskog intervencionizma, Condoleezza Rice.

Studija navodi: „Američka vojna moć, dinamika američke ekonomije i veliki broj bliskih saveza koje SAD imaju s drugim silama i narodima, stvorile su arhitekturu u kojoj je liberalni poredak procvjetao. Njegovo očuvanje zahtijevat će obnovu američkog vodstva u međunarodnom sustavu. Danas je temelj poretka potresen različitim silama – moćnim i autoritativnim vlastima u Rusiji i Kini, radikalnim islamističkim terorističkim pokretima i dugoročnim pomacima u globalnom gospodarstvu….Potrebno je, stoga, obnoviti  američku moć i američko vodstvo u Aziji, Europi i Velikom Bliskom istoku gdje su prijetnje međunarodnom poretku najveće…..Postizanje ovog cilja zahtijevat će kritično jačanje svih elemenata američke moći – diplomatskih, ekonomskih i vojnih. Hitni prvi korak treba biti značajno povečavanje kapaciteta američke nacionalne sigurnosti i eliminacija proračunskih okova izdataka za obranu. Drugi korak je formulirati politiku koja će potpuno iskoristiti  sve raspoložive znatne vojne, ekonomske i diplomatske snage koje su posljednjih godina nerado korištene.“

U poglavlju o Europi  navodi se kako „transatlantska zajednica ostaje temelj i bit liberalnog svjetskog poretka….Uspjeh Europe, kao regije mira, demokracije, sigurnosti, rasta i prosperiteta, danas je ugrožen više nego što mnogi shvaćaju. Strateški je ugrožen rastom ruskih ambiciija i spremnosti na upotrebu sile, uključujući invaziju na susjedne zemlje… Terorizan i migracijska kriza dodatno su ugrozile koheziju transatlantske zajednice. Svi ovi čimbenici će zahtijevati značajni novi angažman SAD-a  kako bi se spriječila daljnja erozija i preokrenuli sadašnji trendovi…..“

Objektivno gledano, administracija predsjednika Trumpa u djelo upravo to i provodi, istini za volju, koristeći drugačije instrumente i modelitete djelovanja od Baracka Obame, pa je sasvim  opravdano  za  očekivati nastavak djelovanja američke politike po istim vanjsko političkim smjerovima djelovanja. Da tomu nije tako, ni stavovi jednog od kreatora američkih vojnih intervencija na Bliskom istoku, Condoleezze Rice, ne bi u američkoj javnosti dobili toliki publicitet i značaj niti bi je primao sam američki predsjednik.

PNAC i CNAS stvorili su političku snagu koja je oblikovala doktrinu američke vanjske politike i osposobila je za aktivno djelovanje na tranformaciji Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka i njihove prilagodbe američkim i europskim geostrateškim interesima. Ideje formulirane u toj doktrini potom su se početkom ovoga stoljeća, polako, kroz često neodređene i dvosmislene izjave američkih i europskih političara, počele plasirati prema javnosti. Potom je nastupilo vrijeme „proroka“ i „kartografa“, raznih umirovljenih obavještajnih časnika i geopolitičara, koji su, navodno kreirajući vlastita promišljanja proročanski iscrtavali nove karte Bliskog istoka, novu geopolitičku slike regije prilagođenu američkoj i europskoj politici. Dakako, u svojim “proročanstvima” nisu izbjegavali riječ rat,  jednostavno zato što je istinski cilj njihovih djela bila upravo priprema javnosti za ono što se spremalo na Bliskom istoku sa svim katastrofalnim učincima prema Europskoj uniji i državama kontinentalne Europe. Oni su bili psihološka priprema javnosti na ratne grozote koje će uslijediti i bez kojih nije bila moguća geopolitička transformacija Bliskog istoka.

 

 

 

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI