Kašmir, s pregrijanom crtom razdvajanja indijskih i pakistanskih snaga, po tko zna koji put u posljednjih sedam desetljeća ponovo je na rubu ratnog plamena. Nakon samoubilačkog terorističkog napada islamističke skupine Jaish-e-Mohammed, pokrenutog 14. veljače s pakistanskog teritorija na konvoj indijske pričuvne policije (Central Reserve Police Force- CRPF) u indijskom dijelu Kašmira i pogibije 46 policajca, New Delhi je odgovorio žestokom vojnom akcijom.
Indijski borbeni zrakoplovi tipa Mirage 2000 francuske proizvodnje, u rano jutro, 26. veljače, poletjeli su iz zrakoplovne baze Gwailor naoružani sa vođenim avio bombama SPICE 2000 EO od 907 kg izraelskog proizviđača Rafael. Zrakoplovi su bili opremeljeni i uređajima za akviziciju ciljeva i upravljanje vatrom tipa AN/AAQ- 28 (V) LITENING , također izraelske proizvodnje. Podršku im je pružao jedan indijski AWACS tipa Embrarer E 145 koji je poletio iz baze Bhatinda u funkciji zapovjedanja i nadgledanja zračne operacije i jedan zračni tanker tipa Il-78 Midas iz zračne baze Agra. Tijekom operacije korišten je i jedan dron izraelske proizvodnje tipa IAI Heron u cilju prikupljanja obavještajnih informacija i utvrđivanja učinaka zračnog udara. Indijski zrakoplovi crtu razdvajanja prešli su 03:30 sati pod okriljem noći i vođenim bombama Spice udarili po infrastrukturi islamističke terorističke skupine Jaish-e-Mohammed, uključujući i kampove za obuku u blizini Balakota u pokrajini Khyber Pakhtunkwa na pakistanskom teritoriju. Indijski zračni udar trajao je svega 21 minutu, nakon čega su indijski zrakoplovi bez gubitaka napustili pakistanski zračni prostor.
Indijska je strana nakon napada ustvrdila je da je zračni udar postigao sve svoje zadane ciljeve i da je ubijeno oko 300 terorista. Pakistanska vlada te tvrdnje je odbacila izjavom da nije bilo nikakvog učinka indijskog napada.
Slijedećega dana, rano ujutro, pakistanska strana, prema raspoloživim podacima, uzvratila je napad i izvršila zračne udare na vojne ciljeve na indijskom dijelu Kašmira.
Pakistanske zrakoplove presreli su indijski lovci Mig -21 modifikacije Bison. Rezultate zračne borbe koja je potom nastala sukobljene strane različito opisuju. Prema indijskim izvorima izgubljen je jedan njihov Mig-21, a uspjeli su srušiti jedan pakistanski F-16. Pakistanska, pak strana tvrdi da u akciji uopće nisu sudjelovali borbeni zrakolovi tipa F-16, pa stoga nisu ni mogli biti srušeni. Prema Islamabadu, pakistanski borbeni zrakoplovi srušili su dva indijska Miga 21 od kojih je jedan pao na pakistanski teritorij gdje je pilot zarobljen. Nedugo po objavi pakistanskih službenih izjava u medije su puštene snimke srušenog indijskog Miga i zarobljenog pilota. Prema pakistanskim izvorima indijski Mig u zračnoj borbi srušen je od strane pakistanskog višenamjenskog borbenog zrakoplova JF-17 Thunder, koji je zajednički produkt kineske Chengdu Aircraft Industry Group i Pakistan Aeronautical Complexa. Ukoliko je informacija točna, to je prva zračna pobjeda kinesko-pakistanskog Thundera, ako se ne računa rušenje iranskoga drona 2017. godine. Thunder je relativno jeftini višenamjenski borbeni zrakoplov, maksimalne brzine oko 1,6 Macha, a sposoban je nositi i koristiti sva borbena sredstva zapadnog porijekla, pa je stoga spisak mogućih kupaca sve duži. Javno plasiranje informacije da je indijski Mig srušen djelovanjem Thundera ima stoga i svoju komercijalnu svrhu. Borbenim zrakoplovom JF-17 A Block-II iz sastava 14. Squadrona pakistanskog zrakoplovstva s bazom u Minhasu upravljao je pilot Hasan Siddiqui. Rušenje indijskog Miga njegova je prva zračna pobjeda. Uništeni indijski Mig-21 Bison evidencijskog broja CU2328 pripadao je 51. Squadronu indijskog ratnog zrakoplovstva.
Nakon kratkog zračnog rata u trenucima zaključenja ovoga članka traje intenzivna razmjena topničke vatre preko crte razdvajanja indijskih i pakistanksih snaga na Kašmiru. Takva situacija je izuzetno ozbiljna, jer okršaj lako može prerasti u neki novi rat između Indije i Pakistana koji ima utemeljeni kapacitet pretvaranja u regionalni nuklearni sukob. To posebice zbog karakteristika indijskog i pakistanskog nuklearnog arsenala i specifičnih usvojenih doktrina njihove primjene koje daleko odskaču od svega što je poznato u nuklearnom sučeljavanju velesila tijekom hladnog rata i nakon njega. Nuklearni prag indijsko-pakistanskog sukoba daleko je niže postavljen jer su u igri taktička nuklearna oružja manje snage koja su delegirana na niže razine zapovijedanja do divizijske razine, pa je time i mogućnost eskalacije konvencionalnog sukoba u nuklearni daleko veća nego kada je odluka o uporabi nuklearnog oružja postavljena na sam vrh političkog i vojnog odlučivanja.
Pakistan već godinama na granicu prema Indiji postupno raspoređuje sve veći broj taktičkog nuklearnog oružja male snage, kao odgovor na indijski ratni plan tkzv. „hladnog starta“. Proces dovlačenja nukelarnog oružja na crte dodira s Indijom stoga nije nikakva novost, ali količina nuklearnog naoružanja i njegovo stavljanje pod kontrolu zapovjednika lokalnih pakistanskih postrojbi izaziva zabrinutost, kako regionalnih tako i globalnih aktera.
Iako sadašnji oružani sukobi između Indije i Pakistana uisitinu imaju potencijal prerastanja u međusobni rat pa i onaj nuklearni, vjerojatnost takvog razvoja događaja u ovom trenutku je relativno mala, i to barem iz dva razloga. Prvi je što niti jedna strana nema realne mogućnosti ratom postići rješenje koje bi je zadovoljilo u svezi Kašmira. Drugi razlog je upravo nuklearno oružje, intenzivno raspoređeno na terenu u obliku taktičkog oružja, kao i ono iz kategorije strateškog, čije korištenje bi za daljni rat najvjerojatnije onesposobilo i jednu i drugu stranu.
Razloge sadašnjeg zaoštravanja odnosa u svezi Kašmira treba tražiti u dinamici političkih odnosa unutar Indije i Pakistana i utjecaja regionalnih i globalnih sila koje kroz posrednički sukob pokušavaju realizirati svoje geopolitičke i geoekonomske interese. No, u tom aspektu leži i najveća opasnost indijskog-pakistanskog sučeljavanja. Sukobi i ratovi često imaju svoju autonomnu logiku i nerijetko se u većoj ili manjoj mjeri otimaju kontroli onih koji uz pomoć njih pokušavaju postići svoje probitke. Gotovo sigurno, u trenutnom klinču Pakistana i Indije umiješani su interesi ne samo globalnih sila, posebice SAD-a i Kine nego i regionalnih, prije svega Saudijske Arabije i ostalih zaljevskih petromonarhija i njihovih saveznika iz tkzv. sunitske koalicije. Nedvojbeno tu su pristuni interesi Irana i njegovih regionalnih saveznika.
Potpuno je evidentno da bi eventualni sukob ugrozio ili čak zatvorio „kineski put svile“, kako njegovu kopnenu tako i njegovu pomorsku komponentu. U slučaju rata u koji bi bila uključena Indija veliko pitanje je tko i kako bi kontrolirao pomorske rute kroz Indijski ocean preko kojih u Kinu pristižu energenti, a u svijet odlaze industrijski proizvodi. Stoga bi rat na indijskom potkontinetu oslabio pozicije Kine, što zbog zatvaranja pomorskih i kopnenih linija trgovine, što zbog neizbježnog angažamana potpore Pakistanu u slučaju rata i automatskim zaoštravanjem odnosa s Indijom. Može se samo zamisliti situacija u kojoj bi se našao kineski pomorski put svile na rutama kroz Indijski ocean koji već i danas suvereno kontrolira moćna indijska ratna mornarica sa svim odlikama mornarice otvorenog mora.
Istovremeno ratni sukob između Indije i Pakistana ne ide u prilog ni Iranu jer bi zaokupljenost Kine podrškom Pakistanu neizbježno vodila slabljenu podrške Iranu, a pri čemu bi se Kina našla u procjepu sunitskog geopolitičkog kruga okupljenog velikim dijelom oko Saudijske Arabije i šijitskog predvođenog Iranom.
S druge strane sve što se događa, pa i i eventualani nastavak sukoba između Pakistana i Indije odgovara upravo Saudijskoj Arabiji. Uvlačenje Pakistana u rat za koji bi trebao saudijsku financijsku pomoć udaljilo bi ga od Irana i narušilo balans koji je Islamabad do sada pokušavo održavati u svojim odnosima s Iranom i Saudijskom Arabijom. Ne treba zanemariti ni činjenicu da su moćna pakistanska vojska i civilne i vojne obaještajne strukture sklone suradnji sa Saudijskom Arabijom i u tom smjeru vrše pritisak na središnju političku vlast u Islamabadu.
Nepobitna je činjenica da nikakve islamističke skupine pa ni Jaish-e-Mohammed ne bi ni dana opstali na pakistanskom teritoriju da nemaju prešutnu, a nerijetko i aktivnu podršku pakistanskih vojnih i obavještajnih struktura , prije svega svemoćne ISI ( Inter-Services Intelligence).
U svezi navedenoga indikativno je da je do zaoštravanja između Pakistana i Indije došlo u vrijeme približavanja Pakistana Saudijskoj Arabiji i vidljivog jačanja njihove međusobne suradnje. U rujnu 2018. godine novi pakistanski premijer Imran Khan odabrao je upravo Saudijsku Arabiju kao prvu državu koju će službeno posjetiti. Zbližavanje između pakistanske vlalde koju vodi stranka Tehreek-e- Insaf, do tada sklona iranskoj osovini, sa Saudijskom Arabijom iznenadilo je mnoge analitičare ali i ne one koji su pravilno procjenili da spas pakistanske ekonomije ovisi o ulaganjima od desetak milijardi dolara koje Pakistan može dobiti u vrlo kratkom vremenu od Saudijske Arabije, ukoliko napusti politiku balansa između Irana i Saudijske Arabije. Posjet pakistanskog premijera Saudijskoj Arabiji označio je kraj protivljenja priključivanja Pakistana sunitskoj koaliciji čiji je pokretač saudijski princ, prijstolonasljednik Mohammed bin Salman .
I konačno, svega nekoliko dana prije rasplamsavanja sukoba između Pakistana i Indije, izaslanstvo Saudijske Arabije predvođeno princom Mohammedom bin Salmanom posjetilo je Islamabad i potpisalo investicijske sporazume vrijedne 20 milijardi dolara kako bi se Pakistanu olakšalo prevladavnje duboke financijske krize u kojoj se nalazi.
U svakom slučaju do zaoštravanja odnosa Pakistana i Indije nije došlo slučajno na način da se eto nekom islamističkom ekstremistu omaknuo prst na okidaču. U pozadini su nedvojbeno veliki geoekonomski i geopolitički interesi regionalnih sila i globalnih igrača.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news