Iako tijekom posjeta južnokorejskog predsjednika Moon Jae-ina Sjevernoj Koreji nije jasno izraženo ni medijski istaknuto, u pozadini korejskog pregovaranja, samo je jedna jedina ključna tema – pitanje korejskog ujedinjenja.
I u ranijim analizama korejsko ujedinjenje naglašavali smo kao strateški i zapravo jedinu bitnu odrednicu korejskog pitanja, ali potrebno je uvijek ponovno ukazivati na pravednu težnju korejskog naroda za nacionalnim ujedinjenjem u jedinstvenoj korejskoj državi.
Ideologija i pitanje nuklearnog oružja na korejskom poluotoku odraz su geopolitičkog konstrukta regionalnih i globalnih sila, kako bi podjelama korejskog naroda po tim pitanjima održali i podjeljenost korejskog nacionalnog korpusa. To, stoga, što jedinstvena i ujedinjena Koreja nikokome ne odgovara, ni Kini, ni SAD-u, niti američkim regionalnim saveznicima, a najmanje tradicionalnom korejskom neprijatelju – Japanu, kojemu narod Koreje i sjevera i juga nikada neće zaboraviti okrutnu kolonijalnu vladavinu koja je graničila s pokušajem genocida. Nad odnosima Koreje i Japana uvijek će, bez ikakve mogućnosti nekakvog oprosta i tobožnjeg pomirenja, visiti zvjersko ubijanje korejskih civila, žena i djece i korištenje korejskih žena kao seksualnog roblja za potrebe carske japanske vojske, za što njezin vrhovni zapovjednik car Hirohito nikada, zahvaljujući američkoj volji nije odgovarao, a u ostatku svoje vladavine glumio autičnog i dobrodušnog znanstvenika. To je bilo samo dodatno poniženje korejskom narodu koje je duboko urezano u korejsku nacionalnu svijest. Ujedinjena Koreja ugrozila bi interese ponovo ojačalog Japana sa svim njegovim jedva skrivenim ambicijama nove modificirane i suvremenim prilikama prilagođene dominacije azijskim prostorima. I dok je Japan uz američku pomoć obnovljen, a na vlasti zadržana osoba odgovorna za monstruozne masovne zločine diljem Azije, korejski narod, koji nikoga nije napao i koji je bio žrtva, podjeljen je na dva dijela uzduž 38. paralele dogovorima pobjednika nakon 2. svjetskog rata. Kažnjen je, dakle, i podjeljen narod koji je bio žrtva rata, a nagrađen je japanski agresor.
Korejska nacija tako je jedna od onih nacija suvremenog svijeta kojoj svjetski moćnici ne dozvoljavaju stvaranje nezavisne nacionalne države, jer ovo sadašnje stanje podjele na sjever i jug sablasni je i neodrživi državnopravni provizorij. Koreja, naime, nikada neće u istinskom smislu biti nezavisna država sve dok ne bude ujedinjena. Podjela je provedena namjerno i planski od samog početka jer su američke i savezničke vojne snage, da je to politika htjela, mogle uspostaviti učinkovit nadzor cijele Koreje umjesto dogovornog prepuštanja sjevera sovjetskim trupama u tko zna kakvom prljavom dealu. Ponovno ujedinjenje Koreja u jedinstvenu državu neosporna je bit krize na korejskom poluotoku.
Stoga se interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima okuplja oko famozne 38. paralele, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju neizbježnog, masivnog, geopolitičkog potresa koji će obilježiti neizbježno ponovno ujedinjenje Koreja. Svi regionalni i globalni igrači žele imati utjecaja na geopolitičke procese koje će već i sama naznaka učinkovitog početka korejskog ujedinjenja imati. Sjevernokorejski režim, kao tipična azijska despocija, godinama je bio jamstvo postojeće podjele i čimbenik koji je u korjenu sprječavao svaki pokušaj ujedinjenja. Njegovo rušenje, koje bi otvorilo put ujedinjenja, stoga nikome nije u istinskom interesu, pa čak niti američkoj politici za koju bi se reklo da joj je obaranje režima u Pyongyangu vrhunski geostrateški interes. Pokretanje ujedinjenja pred Washington bi postavilo opasne izazove, jer bi se našao u središtu sukoba interesa svojih saveznika Južne Koreje, odnosno buduće ujedinjene Koreje i Japana, koji takvu Koreju ne želi vidjeti. S druge strane našao bi se suočen s nepredvidivim reakcijama Kine kojoj u ovom trenutku također odgovara podjela Koreje jer joj sjevernokorejski režim služi kao tampon zona prema američkom geopolitičkom rasporedu. Neka nova ujedininjena Koreja mogla bi američku vojnu silu dovesti na samu kinesku granicu, a kao nova regionalna sila narušila bi kineske regionalne geoekonomske i geopolitičke interese.
Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, zapravo sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegovog provođenja.
Dakle, temeljnji uzrok svega što se događa na Korejskom poluotoku poslijednjih desetljeća, uključujući eskalaciju nuklearne krize i sve snažniju geopolitičku dinamiku uz uključivanje svih regionalnih i globalnih sila, Japana, SAD-a, Kine i Rusije, nije činjenica stvaranje nuklearne sjeverne Koreje nego mogućnost stvaranja nove ujednjenje i moćne Koreje.
Nova ujedinjena Koreja sa 70 milijuna stanovnika, razvijenim gospodarsvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, sa sposobnošću razvoja nuklearnig oružja čak i u slučaju potpunog odustajanja Pyongyanga od nuklearnog programa, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres.
Ogromna količina političke energije SAD-a i Zapada uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke do jamstava posljeratnih granica i to u uvjetima manje -više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se, stoga, samo zamisliti kakvu bi zbrku i nered na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana, izazvalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. godine dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela bankarskog diva „Goldman Sachs“, ujedinjena Koreja bi u roku od 30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja juga i demografskog potencijala sjevera gospodaski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.
Ne čudi, stoga, da je Južna Koreja, bez obzira tko bio u njoj na vlasti, jedina koja želi ujedinjenje Koreja. Da se u Seulu ozbiljno radi na ujedinjenju dviju država potvrđuje činjenica da je još 2007. godine posebni odbor parlamenta južne Koreje izradio studiju troškova ujednjenja. Iz nje proizlazi kako će troškovi ujednjenja biti sve veći što vrijeme odmiče, pa tako parlamentalna studija iz 2007. godine navodi da bi Južna Koreja u slučaju ujedinjenja Koreja do 2015. godine tijekom slijedećih 10 godina potrošila 858 milijardi dolara kako bi se sjevernokorejsko gospodarstvo podignulo barem na razinu polovice južnokorejskog gospodarstva, dok bi se u slučaju ujedinjenja 2030. godine ti troškovi popeli na 1320 milijardi dolara. Stoga je interes Južne Koreje da do ujednjenja dođe što prije, u čemu je sprječavaju sve sile koje je okružuju i koje su umiješane u geopolitički kompleks Korejskog poluotoka. U rujnu 2016. godine južnokorejski “Korea Development Institute“, procjenjujući benefite mogućeg ujedinjena, objavio je kako je Sjeverna Koreja bogata neiskorištenim velikim mineralnim rezervama zlata, magnezija, cinka, bakra, željeza, molidbena i grafita čija se vrijednost procjenjuje između 6 i 10 bilijuna dolara. Seulu nimalo ne odgovara da, dok je on odvojen od Sjeverne Koreje crtom razdajanja po 38. paraleli, u njenim bogatstvima uživa Kina koja zauzvrat pruža zaštitu režimu u Pyongyngu. Južnokorejski institut tvrdi da je trgovina mineralima između Sjeverne Koreje i Kine postao pravi zlatni rudnik Pekinga, koji po povlaštenim cijenama i unatoč sankcijama UN-a od Kim Jong-una pribavlja mineralna bogatstva koja su u prvoj polovici 2016. godine činila 54% ukupne trgovačke razmjene Sjeverne Koreje s Kinom. Samo u 2015. godini, prema tvrdnjama južnokorejskog instituta, Kina je uvezla iz Sjeverne Koreje ugljena u vrijednosti milijarde dolara, željezne rude u vrijednosti 73 milijuna dolara i cinka u vrijednosti oko 700 tisuća dolara. Za zlato i druge plemenite metale ni obavještajnim kanalima nisu uspjeli doći do barem donekle pouzdanih podataka o vrijednosti izvoza. Poznato je samo da trgovina cvjeta u korist Kine dok Pyongyang rasprodaje sve što posjeduje u zamjenu za zaštitu,vojnu i nuklearnu tehnologiju. Osim mineralnih bogatstava, čiji bi se režim iskorištavanja zacijelo radikalno promjenio, nova ujedinjena Koreja mogla bi računati i na potpuno neiskorišteni hidroenergetski potencijal Sjeverne Koreje, čime bi masivno povećala udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj bilanci.
Ujedinjena korejska država potaknula bi novu nacionalnu samosvjest. U njezino nacionalno sjećanje duboko je urezano kinesko-japansko ratovanje za Korejski poluotok 1893. godine i opaka japanska kolonijalna vladavina uspostavljena nakon kineskog poraza, počevši od uspostave japanskog protektorata 1905. godine, preko aneksije 1910. godine do konačnog japanskog poraza 1945. godine. Japanska zlodjela i danas su kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Japanu, koji ponovo pokušava graditi svoju dominatnu ulogu u Aziji takav razvoj događaja i pojava novog samosvjesnog i moćnog suparnika uz naraslu Kinu nikako ne odgovara, jer bi ujedinjena Koreja, zacijelo, bila manje podložna američkoj politici i time manje obzirna prema Japanu, nekadašnjem kolonijalnom gospodaru. Uz to snažna Koreja postala bi, moguće, značajniji američki saveznik pred samim pragom Kine i umanjila ekskluzivnost Japana kao primarnog američkog partnera koji je to postao upravo tijekom Korejskog rata, kada je služio kao industrijska i logistička baza američkih snaga. Japanu bi, stoga, od ujedinjenja Koreja sigurno više odgavaralo održanje sadašnjeg stanja, a to implicite znači i održanje sjevernokorejskog režima, što nitko u Japanu javno ne bi izrekao, ali potajno misli, i u skladu s tim posljednjih godina sve licemjernija japanska politika planira i djeluje.
Ujedinjenje Koreje ugrozio bi geostreške pozicije još jedne države koju ju Korejski rat uzdigao na razinu velesile. Kini ne odgovara Koreja ujedinjena pod vodsvom Seula, jer bi se američka vojna sila preko korejskog saveznika ponovo, prvi put nakon Korejskog rata našla na kineskim granicama. Sjeverna Koreja za sada je tampon prema američkim snagama, ali Peking je svjestan da to tako neće dovijeka ostati i pokušava preko režima u Pjongjangu ostvariti što veći utjecaj u budućem procesu ujedinjenja i njegovo što duže odlaganje jer mu status quo na Korejskom poluotoku odgovara. Prema dr. Olivieru Zajecu sa sveučilišta u Lyonu, znastvenom savjetniku Instituta za komparativnu strategiju u Parizu (Institut de Strategie Comparée –ISC) i predavaču strateške teorije na Ratnoj školi (École de guerre) francuskih oružanih snaga, „Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač. U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedna od karika u otočnom lancu koji zaprečuje novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile.“ Dakle, prema dr.Zajecu jedan od strateških kineskih ciljeva je kontrola procesa mogućeg korejskog ujedinjenja, a to može samo preko sadašnjeg režima u Pyongyangu.
Ni američka politika nema velikih razloga za rušenje tog režima jer bi njegov pad otvorio put ujedinjenju Koreja, a to bi pak, dovelo do serije teško upravljivih i nepredvidivih procesa u regiji. Nova Koreja bi pritiskala Japan, ključnog američkog saveznika,možda bi oslobođena potrebe za američkom zaštitom, koju sada ima, Južna Koreja počela koketirati s Kinom, što bi Peking oduševljeno prihvatio, ili čak s Rusijom ugovarati energetske poslove. Kada se trijezno razmisli i s američke točke gledišta je za sada bolje da Pyongyang bude pod kontrolom, ali na životu. Uostalom, on stvara potrebu za nastavkom američke vojne prisutnosti u regiji.
Da je tomu tako svjedoči i članak iz lipnja 2017. godine Christophera R.Hilla „North Koreas Real Strategy“. Hill je bivši pomoćnik državnog tajnika SAD-a za istočnu Aziju, nekadašnji američki veleposlanik u Iraku, Južnoj Koreji, Makedoniji i Poljskoj, posebni izaslanik SAD-a za Kosovo i pregovarač Daytonskog mirovnog procesa i glavni američki pregovarač za Sjevernu Koreju od 2005. do 2009. godine. Prema njemu, razmišljanje o mirnom ujedinjenju Koreje je zapravo najobičnija sjevernokorejska propaganda, pa u tekstu navodi: “I sjevernokorejska propaganda nastavlja ponavljati stajalište da se Korejski poluotok sastoji od jednog naroda, koji dijeli jedan jezik i jednu nedjeljivu kulturu. Prema ovoj logici sjever mora pronaći način koji će obeshrabrabriti sve vanjske sile da ne interveniraju na zbivanja na Korejskom poluotoku….Sjeverna Koreja ne traži ništa manje nego razdvajanje SAD-a od južnokorejskog partnera – razdora, koji bi omogućio ponovno ujedinjenje Korejskog poluotoka pod Kimovim uvjetima. Drugim riječima Sjeverna Koreja ne želi braniti samo sebe, želi postaviti pozornicu za svoje uvjete.“ Razvidno je da Hill u svome iskazu geostrateškog interesa SAD za odražanjem podjeljenosti Korejskog poluotoka ide toliko daleko da negira čak i jedinstveni nacionalni identitet korejskog naroda, što bi, otprilike, odgovaralo situaciji kao da je netko prije ujedinjenja Njemačke tvrdio kako više ne postoji isti nacionalni identitet u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, pa ih nema smisla ponovo ujedinjavati. Istovremeno autor posredno priznaje da je pitanje ujedinjenja zapravo središnje pitanje cijelog korejskog kriznog kompleksa, a sučeljavanje vanjskih sila oko modaliteta ujedinjenja Koreja i hvatanja pozicija s kojih bi se najbolje mogli plasirati vlastiti uvjeti u tom procesu stvarni generator krizne dinamike. S duge strane Hill u svojem članku opet posredno priznaje ključni utejcaj Kine na režim u Pyongyangu, kada zaključuje: “Snažniji i ciljani dijalog SAD- a i Kine o Sjevernoj Koreji bitan je za ono što se iskazuje kao najurgentniji sigurnosni problem svijeta. No rasprava bi se trebala usredotočiti na izravne mjere na sprečavanje i potkopavanje agresivnog nuklearnog programa Sjeverne Koreje i izbjeći ustupke koji će samo ojačati snagu režima.“ Nameće se logični zaključak, da jednako kao za Korejskog rata 50-ih godina prošlog stoljeća iza svega što radi Sjeverna Koreja, zapravo, direktno ili posredno stoji Peking i da se u proteklih sedam desetljeća na geopolitičkom planu nije ništa promijenilo. Kako je primirjem zamrznut rat, tako je na Korejskom poluotoku zamrtnuta i podjela sfera utjecaja vanjskih sila. Da tomu nije tako i da Kina nije ključni oslonac, kontolor i manipulator sjevernokorejske politike, zašto bi, inače dobro informirani Christopher R.Hill, u pokušaju definiranja budućih poteza aneričke politike pozivao na dijalog s Kinom.
Bit svega što se događa i cijele korejske krize, uključujući i nuklearni problem, u svom članku za „Project Syndicate“ od 16. kolovoza 2017. godine po naslovom „Planning for Korean Reunification“ sažima Lee Jong –Wha, ravnatelj Instituta za azijska istraživanja Korejskog sveučilišta i direktor Ureda za regionalne ekonomske integracije u „Asian Development Bank“ i nekadašnji savjetnik za međunarodne gospodarske odnose bivšeg južnokorejskog predsjednika Lee Myung-baka. Lee Jong –Wha u članku ponovno ujedinjenje Koreja označava temeljnim strateškim ciljem Južne Koreje i poziva na međunarodno definiranje procesa reunifikacije koju drži jedinim rješenjem krize, jednostavno zato što je podjela izvor krize. Zaključuje članak riječima: “Čak i nakon 70. godina podjele južnokorejci ne smiju odustati od nade ujedinjenja s našom sjevernom braćom. Naprotiv, to moramo planirati.“
Problem je , međutim, što takvu novu ,ujedinjenju i osnaženu Koreju nitko ne želi, pa će svi, i dalje glumeći zabrinutost i konstruktivnost, ispod stola podhranjivati podjele.
U završnom djelu korejskoga summita, nakon Pyongyanga Kim Jong-un i Moon Jae-in zajedno su otišli na izvorište korejskog nacionalnog bića – planinu Paektu i njezino Rajsko jezero. Planina visoka 2744 metara za korejski je narod sveta planina jer je mjesto rođenja Danguna, utemeljitelja korejskog carstva. Zajednički posjet duhovnoj koljevci korejske nacije trebala bi biti poruka partnerima i protivnicima što zapravo želi korejski narod, i sjevera i juga, jer ideologije i geopolitičke konstrukcije prolaze ili se transformiraju , a duh naroda i volja za nacionalnom državom ostaju zauvijek. Ideologije instalirane na Korejskom poluotoku nakon 2. svjetskog rata u funkciji su podjele nacije koja bi ujedinjena mogla postati jedna od ključnih azijskih sila.
Sada je pitanje što zajednički odlazak na izvorište kineskog nacionalnog identiteta znači za buduću dinamiku zbivanja na Korejskom poluotoku. Moguće je da posjet Moon Jae-ina Pyongyangu i razgovori s Kim Jong-unom i sjevernokorejskim vodstvom, kao i zajednički odlazak na planinu Paekta označuje početak nepovratnog procesa ujedinjenja. Regionalni i globalni igrači škrti su na komentarima, što i ne čudi, jer su u pitanju njihovi strateški interesi i uspostavljeni poredak moći u azijsko-pacifičkoj regiji. Stoga je lako moguće da će, ukoliko suradnja Sjeverne i Južne Koreje krene u smijeru ujedinjenja, ponovo pregorjeti neki osigurač koji će isključiti napajanje takvom procesu. Od strane zainteresiranih, vanjskih, izvankorejskih čimbenika, moguće je, kreirat će se ponovo nekakva incidentna situacija i izazvati nova eskalacija napetosti. Tako se to zbiva redovito već desetljećima samo u cilju sprječavanja nastanka nove azijske sile. Kimov režim sada deklarativno odbacuje mogućnost da bi nova eskalacija napetosti krenula od njega ali je veliko pitanje koliko on uistinu samostalno odlučuje jer je potpuno ovisan o Kini. Ni južnokorejska politika ne može zanemariti interese i utjecaj Washingtona.
Jedno je sigurno: korejsko nacionalno ujedinjenje pod jedinstvenom i nezavisnom državom i dalje ostaje neostvarena i daleka nacionalna čežnja.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news