Kakva Europa ulazi u 2018. godinu?
Sudbina je Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njezinim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država ponovo pretvore u novi sukob i na kraju rat. Na jugoistoku Europe pak, vječnom okidaču europskih kataklizmi, to vrijeme, koje je potrebno za nagomilavanja sukoba interesa i raspada mirnog života je jednako nuli – mir je samo predah jednog beskrajnog, sada već stoljetnog rata koji se u svakom trenutku spreman aktivirati ukoliko to globalni igrači požele, s potencijalom pretvaranja u veliki europski rat.
Cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajni dan”(„Groundhog Day“), kada se cinični i sebični televizijski reporter budi uvijek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja, čega je samo on svijestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promjenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se prilagodio događajima. Europska povijest, nažalost, za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instikt ponavljanja uvijek istih povijesnih obrazaca vodi u uvijek isti začarani krug pohlepe, stvaranja europskih carstava, imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu a sada lažnoj aristokraciji, u što se pretvorila europska politička elita.
Europa nije na samrti, kako je svojedobno bespomoćno cvilio bivši francuski premijer Manuel Valls, nego pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari poput njega, njegov tadašnji predsjednik Hollande, Juncker, a posebice vodeći makijavelistički politički krug oko kancelarke Angele Merkel koji je faktički nametnuo svoje vodstvo nad strukturom Europske unije i time presudno odredio geopolitičku dinamiku cijele Europe. Sve što se trenutno događa u Europi i Europskoj uniji u najvećoj je mjeri rezultat djelovanja upravo njemačke politike vođene kancelarkom Merkel, koja je preko bruxelleske birokratske transmisije prenešena na središta moći EU i usvojena kao politika europske integracije. Do stupanja na scenu novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, cijelom europskom politikom suvereno je vladao Berlin. Macron, sada, u dogovoru s Berlinom i Bruxellesom, pokušava prigušiti dosadašnju ključnu ulogu njemačke politike i barem na temeljnim pitanjima unije uspostaviti nekakvu zajedničku francusko-njemačku osovinu moći. Kako bilo, ne može se zanemariti dosadašnji utjecaj njemačke politike, niti tako lako ispraviti negativne učinke za Europsku uniju egoistične politike kancelarke Merkel, veođene isključivo njemačkim geoekonomskim i geopolitičkim interesima.
Jačanje gopodarske moći Njemačke i njezino ovladavanje političkim i ekonomskim strukturama Europske unije, neizbježno su vodili jačanju njemačke pozicije i otvaranju njezine ambicije prerastanja iz regionalne u globalnu silu. I kako je bilo predvidivo, nakon što se Njemačka počela učvršćivati kao europska kontinentalna sila s tedencijom širenja utjecaja na svjetsku razinu, uslijedio je, kao i barem tri puta do sada u povijesti, odgovor pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije s njezinom anglosferom, koji je pokušavaju izolirati na kontinentu i ugušiti je. Dakako, Brexit nije slučajan i rezultat glasovanja starijeg ruralnog stanovništva, kako se namjerno provlačilo medijskim izvješćima, nego dobro osmišljenja geopolitička operacija, o čemu, uoststalom, svjedoći i kasnije glatko pribavljena parlamentarna potvrda za početak njezine provedbe. Čekala se samo izborna pobjeda Trumpa s druge strane Atlantika i obuzdavanje njemačke moći i Europske unije, kroz koju se ta moć geopolitički kapitalizira, moglo je početi. Odabran je i savršeni trenutak kada se vladajuća politika EU i Njemačke našla u nezavidnoj poziciji, prtisnuta izbornim pobjedama desnih snaga nacionalnih suvrenosti država članica EU i prijetećom novom eskalacijom grčke dužničke krize.
Udarac je uslijedio točno u odlučnom trenutku kada je njemačka politika gotovo u potpunosti ovladala EU, koja joj pruža globalni potencijal djelovanja. Angloamerička politika je ocijenila kako je nastupio posljednji trenutak za djelovanje, kada njemačka moć iz potencijalnih sposobnosti tek prelazi u stvarne. Morali su djelovati prije nego što Njemačka, zajedno s Europskom unijom, prijeđe granicu nakon koje bi uistinu postala čimbenik globalne geopolitike. Za početak, dok nova američka administracija odmah po preuzimanju Trumpova predsjedništva izravno iskazuje kako više ne želi trpjeti njemački trgovinski suficit prema SAD-u i nekontrolirani uvoz njemačke robe na američko tržište (koji čini polovinu ukupnog američkog trgovinskog deficita i prijeti otvorenim trgovinskim ratom protiv Europske unije, odnosno Njemačke koja je njezina dominirajuća ekonomska i gospodarska sila), Velika Britanija, nakon posjete premijerke Therese May SAD i susreta s predsjednikom Trumpom početkom 2017. godine, u velikom stilu otvara proces nove obnove posebnih odnosa s Washingtonom. Postaje sasvim izgledno u kojem će se smjeru odnosi između SAD-a, Velike Britanije i Europske unije dalje odvijati – prema jačanju tradicionalnog partnerstva SAD-a i Velike Britanije.
U cilju blokade Europske unije i Njemačke na pravcu prema Bliskom Istoku, Velika Britanija je, odmah nakon otvaranja novog poglavlja posebnih odnosa s Washingtonom, uspostavila kontakte s Turskom kako bi se u potpunosti mogli zatvoriti mogući smjerovi realizacije njemačkih i europskih interesa prema Bliskom Istoku i Aziji. Odmah nakon Washingtona britanska premijerka May otputovala je u Tursku gdje je nakon susreta s turskim premijerom Binaliem Yildirimom poručila da je s Turskom pokrenuto novo strateško partnerstvo. “Anadolu Agency“ prenosi njenu izjavu, kako su „odnosi Velike Britanije i Turske oduvijek bili važni, ali u ovim vremenima su od životnog značaja“. Nimalo slučajno, baš sada, u trenutku kada su turski odnosi s Njemačkom i EU opterećeni imigracijskom krizom i Erdogenovim obračunom s protivnicima i organizatorima državnog udara protiv njega, što EU nije po volji zbog navodnog kršenja ljudskih prava, Velika Britanija sklapa velike vojne ugovore s Turskom. Premijerka May je istaknula kako su ti “ugovori na području vojno tehničke suradnje, zajedno sa trgovinskim sporazumom, samo pokazatelj novouspostavljene, dublje strateške suradnje.” Prema Jane`s Defence Weekly od 30. siječnja 2017. godine, Turska i Velika Britanija sklopili su ugovor o zajedničkom razvoju novog turskog borbenog zrakoplova pete generacije, poznatog kao Mili Muhareve Ucagi (MMU) projekt ili TF-X, koji bi trebao zamijeniti američke borbene zrakoplove F-16. Program bi zajedno razvijali BAE Systems i Turkish Aerospace Industries (TAI). Britanska planirana početna ulaganja u projekt su skromnih 100 mlijuna funti, što je ipak dovoljno za početak suradnje. Sporazum o razvoju borbenog zrakoplova samo je dio mnogo šireg vojnog sporazuma Velike Britanije i Turske. Velika Britanija, tako, na gotovo identičan način kao pred I.sv.rat, pokušava ostvariti strateško savezništvo s Turskom i prekinuti njemačke opcije. U ono vrijeme za Tursku su gradili i ugovarali isporuku moćnih bojnih brodova koji bi Turskoj osigurali dominaciju na Crnom i Egejskom moru, a danas ugovaraju proizvodnju najmodernijih borbenih zrakoplova.
Europska politička elita reagirala je ubacivanjem u igru novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, preko njega pokušajem prebacivanja težišta europske moći s Njemačke na zajedničku francusko-njemačku osovinu i istovremenom očajničkom borbom za politički spas njemačke kancelarke. No ona još uvijek nije formirala vladu, a angloamerička politika nastavlja djelovati na projekciji svojih geoekonomski i geopolitičkih intersa na europskom tlu, oslanjajući se, sasvim očekivano i logično, na periferene države članice, odbačene u drugu razvojnu brzinu EU.
U srpnju 2017. godine u Varšavi je održan summit “Inicijative tri mora” koju su pokrenule Hrvatska i Poljska, a okuplja 12 europskih država. Cilj sastanka bio je snažnije povezivanje država s izlazom na Baltičko, Crno i Jadransko more. Poseban gost sastanka bio je američki predsjednik Donald Trump.
Krajem prosinca 2017. godine, britanska premijerka Theresa May posjetila je Varšavu kako bi potpisala novi obrambeni ugovor između Velike Britanije i Poljske i još jednom jasno naznačila na koje članice Europske unije računa britanska i s njom, nakon Brexita i Trumpovog preuzimanja predsjedništva, sve čvršće povezana američka politika. Posjet britanske premijerke Poljskoj i potpisani obrambeni sporazumi simbol su ne samo bliske suradnje dviju država, nego i duboke podjeljenosti Europske unije i otklona dijela članica od središnje i vodeće politke Berlina i Bruxellesa. Ukazuje i na početak spore ali sigurne fragmentacije Europske unije na različite interesne blokove, koja je pokrenuta isključivom krivicom njemačke politike i politike s njom povezanih najmoćnijih članica EU. Dok su provodili ekonomsko reketarenje slabijih država članica i dok su bez ikakvih ograničenja i bez konzultacija s drugim članicama Unije, na europsko tlo, u cilju svojih egoističnih gospodarskih ciljeva dovlačili imigrantsku masu s Bliskog istoka, cijele Afrike i Azije, bili su uvjereni kako će svi ostali šutjeti i mirno trpjeti posljedice njihovog bahatog političkog nastupa. Čak štoviše, toliko imigranata su uvezli da ih na svom teritoriju nisu mogli ni smjestiti, niti kontrolirati pa su ostale članice, koje nisu imale nikakve veze s imigracijskim procesima ili su im se čak otvoreno suprostavljale, počeli prisiljavati da ih primaju na svom teritoriju.
No nakon ekonomskog maltretiranja i reketarenja Grčke, inače punopravne i važne članice NATO saveza, ovog su puta naletjele na mnogo tvrđi kamen nego što su očekivale. Poljska, Češka, Slovačka i posebice Mađarska imaju zajedničko iskustvo pružanja otpora nadnacionalnim tvorevinama, kao što je nekada bio SSSR i njegov Varšavski ugovor – vojno politički savez koji ih je kontrolirao i držao u ovisnosti o Moskvi. Kada su snage njihovih nacionalnih suverenosti izdržale takav pritisak kakav im je priuštila Moskva kroz cijelu drugu polovicu 20. stoljeća, berlinski i bruxelleski pokušaji manipulacije i iskorištavanja za njih su bili beznačajni, ravni ubodu komarca. Berlin i Bruxelles tada nisu bili ni svjesni na što su naletjeli. Države koje su razvile enorne sposobnosti svog nacionalnog i kulturnog identiteta, pružile su takav otpor koji je već sada otvorio prostor masivnom geopolitičkom preslagivanju na europskom tlu. Koliko god Europska unija, odnosno njezina birokratska struktura, na zahtjev njemačke i francuske politike pritiskala Poljsku, pa i prijetnjom oduzimanja prava glasa, optuživala je zajedno s Mađarskom, Češkom i Slovačkom za potiskivanje demokratskih procesa, potpuno je izvjesno da će te države istočne Europe, mahom članice Višegradske skupine, ostati čvrsto na svojim pozicijama i sasvim očekivano i logično sve čvršće se povezivati s američkom i njoj bliskom britanskom politikom. Drugog izbora, uostalom, i nemaju….One sve više preferiraju bilateralne aranžmane umjesto multilateralne suradnje na kakvu su navikli unutar Europske unije, jer procjenjuju da na taj način lakše ostvaruju svoje nacionalne interese. Novi sporazum o obrani između Velike Britanije i Poljske, sklopljen za posjeta britanske premijerke Varšavi, samo je jedan od primjera tog trenda. Sporazum formalno ima za cilj povećati suradnju obrambenih sustava dviju država. No suradnja između britanske i poljske vojske već sada postoji pa su primjerice i britanske postrojbe raspoređene na poljskom teritoriju u sastavu snaga NATO-a. Stoga prava simbolika britansko -poljskog sporazuma nije u međusobnoj vojnoj suradnji, koja ionako već postoji i koja je tradicionalna, već u simboličkom stvaranju saveza na periferiji Europe protiv Bruxellesa i Berlina. I Poljka i Velika Britanija nisu više samo na europskoj zemljopisnoj periferiji. Sada su oboje postali dio njegove političke periferije.
Velika Britanija zbog svog geopolitičkog položaja za cijelog trajanja svoga članstva u Europskoj uniji oduvijek je mogla držati otvorenim više svojih geostrateških opcija. Politikom prividnog balansiranja između SAD-a i Europe prikrivala je usku povezanost s američkom politikom i čekala prvi signal koji će navijestiti da li će Europska unija prerasti u snažan, zaseban, globalni geopolitički činbenik koji može konkurirati SAD-u. U trenucima kada je taj potencijal EU, koji uistinu postoji unatoč strahovitoj ovisnosti o energetskom uvozu, zaprijetio prerastanjem u učinkovitu globalnu moć, Velika Britanija je krenula putem Brexita, daljnim jačanjem veza s Washingtonom i cijelom anglosferom. Usporedno projekciju svojih i američkih interesa u kontinentalnoj Europi razvija jačanjem odnosa s državama članicama Europske unije koje su politikom Berlina i Bruxellesa potisnute ili ih se pokušava potisnuti na perferiju političkog i gospodarskog života EU. Velika Britanija zauzima pozicije s kojih će eventualnu fragmentaciju Europske unije moći iskoristiti u korist svojih i američkih političkih i gospodarskih interesa.
Rezultat je to djelovanja, prije svega njemačke politike vođene političkim krugom oko kancelarke Angele Merkel i njene bruxelleske političke transmisije. Da Europska unija nije bezočno iskorištavana kao instrument promocije i globalne geoekonomske i geopolitičke projekcije njemačkih interesa, Europska unija danas bi bila u neusporedivo boljoj poziciji. Danas je ona praktički talac njemačke politike.
Nastala je nelogična i geopolitički opasna situacija, da se kompletna njemačka politička situacija preslikava na cijelu Europsku uniju i temeljno pitanje postaje hoće li će Merkel uspjeti formirati koalicijsku vladu i ući u četvrti kancelarski mandat. Jer o tome tko će vladati Njemačkom uvelike ovisi i budućnost francusko-njemačke osovine koja se stvara u sinergiji politika francuskog predsjednika Macrona i političkog kruga oko Angele Merkel. Usporedno, njemačka unutarnja politika i gospodarska situacija svakim danom se sve više komplicira. Njemačka je, htjeli to priznati ili ne, u krizi. Najočitiji je problem potpuno neregulirana imigracija i sada je već sve očitije, pogrešna procjena njemačkog krupnog kapitala i političkog vodstva o njenoj korisnosti. Gotovo 1,3 milijuna sa svih strana skupljenih imigranata, među kojima je ukorijenjen islamistički ekstremizam, prenosi nasilje na njemačke ulice, izaziva polarizaciju njemačkog političkog prostora, odbojnost prema vodećoj politici i enormne ekonomske troškove.
O stanju gospodarstva, odnosno onoga što bi trebalo biti najvažnije – njegovih učinaka na život građana, koliko god se istina skrivala iza financijskih i ekonomskih statistika, rječito govore nedavno objavljeni podaci “Eurostata” da se u Njemačkoj udvostručio broj zaposlenih kojima prijeti siromaštvo. Dok je tijekom 2005. godine siromaštvom bilo ugroženo 5,5 posto svih radnika, danas ih je ugroženo 10 posto. Govorimo o ljudima koji rade, a ne nezaposlenima i onima koji ne žele raditi. Siromaštvu su izloženi ljudi koji rade samo zato što je liberalna politika svojim eksperimentima na tržištu rada uvela do sada neviđene i perverzne oblike radnih odnosa, na jednu trećinu radnog vremena, na pola radnog vremena, a većina zaposlenih, posebice na niskotarifnim poslovima, zapošljava se potpuno neopravdano na određeno vrijeme. Njihova kreditna sposobnost je ravna nuli, nisu potrošači i nisu subjekti gospodarskoga života, nego osobe isključene iz radnog i socjalnog okružja.
Nastave li daljnju tzv. liberalizaciju tržišta rada, a svi su izgledi da hoće jer iz tog lucifeskog kruga više ne može izaći ni politika ni poslodavci ni radništvo, cijeli razvoj će krenuti retrogradno prema oblicima feudalnih odnosa s posljedicom uništenja temelja kapitalističkog društvenog i gospodarskog sustava. Zlouporaba instituta rada na određeno vrijeme razara socijalno tkivo i demokratski poredak jer se velika masa građana koji rade isključuje iz ekonomskog života, a time i političkog. Razumno riješenje, kakvo se uvijek primjenjivalo u Europi, posebice u vrijeme Hladnog rata kada je trebalo pokazati komunističkom Istoku gospodarsku i socijalnu moć, bilo je sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme, koji, dakako, poslodavac uvijek može raskinuti i ako nešto treba modificirati onda je to isključivo liberalizacija načina raskida radnoga odnosa. Riječ je o najobičnijoj prijevari usmjerenoj na rušenje socijalne strukture društva i demokratskog poretka. Kako bi rekao Viktor Orban, riječ je o tipičnom izrazu “nedemokratskog liberalizma”. Istu svrhu imala je i organizirana imigracija koju je organizirao njemački, europski i arapski kapital iz zaljevskih despocija preko kancelarke Angele Merkel i njene poltičke transmisije prema vrhovima Europske unije.
Takva Europska unija, nastavi li dosadašnji slijed političkih poteza, na pragu je novog ciklusa ratovanja, najvjerojatnije, čemu skrivati, s Rusijom, koji će u skladu s nastavkom europskog sindroma beskrajnog dana raščistiti europsku političku scenu, eliminirati osiromašenu srednju klasu, kao središta političkog otpora vladajućoj strukturi njihovim jednostavnim uniformiranjem, i otvoriti novi krug gospodarskog razvoja kroz cikluse vojnih investicija. Potpuno je jasno da sadašnje profesionalne europske vojske za takav rat neće biti dovoljne u kvantitativnom smislu i da će biti neizbježna masovna mobilizacija europskih građana u vojnu službu i pretvaranje mirnodobskog statusa europskih vojski u puni ratni sastav. Rezultat će, dakako, biti takav da će se angloamerička vojna sila opet nužno morati pojaviti kao arbitar i pokretač razrješenja na europskom ratištu, a moguće je, opet po sindromu europskog beskrajnog dana, da će ponovnom podjelom sfera utjecaja i moći stvoriti novi mirovni poredak prema svojoj mjeri. Nova europska kataklizma značila bi i veliko globalno preslagivanje koje bi istovremeno razriješilo beskonačnu gospodarsku krizu, konačno preformuliralo Bliski Istok i zaustavilo kineski gospodarski prodor prema Europi. Ono bi odredilo nove granice podjele Euroazije na dva dijela, kako Mackinderov“ Heartland“ svojom ujedinjenom moći ne bi mogao prevladati moć zemalja Rimlanda, SAD-a i Velike Britanije. Na kraju bi se dugoročno osigurao angloamerički interes na europskim prostorima. Europska politička elita neizbježno vodi EU i cijelu Europu u tom smjeru. Samo rijetki među njima svjesni su da će to značiti i kraj njihove političke moći i njihove vladajuće uloge.
Europska gospodarska i politička elita uvela je Europu u veliki svjetski imperijalni sukob za izvore bogatstava. Između svih moćnih aktera koji u tome sudjeluju – SAD-a, Rusije, Kine, Japana i Europe i njezine EU, upravo je Europa najranjivija. Takva je, na žalost, ušla u nepredvidive geostrateške procese na svome vlastitom tlu i najbližoj okolici. Za razliku od svih ostalih sudionika, ona je direktno izložena svim učincima tih procesa koji bi Europu i Europsku uniju, umjesto na tron i položaj dominacije, mogli dovesti do potpune disolucije i rata na europskom tlu, do sada neviđenih razmjera i modaliteta.
Ukoliko ne dođe do nekog radikalnog zaokreta u slijedu ekonomskih i političkih zbivanja, europski građani lako bi se mogli probuditi u još jednom europskom beskrajnom déjà-vu danu – danu u kojem je već sve, nekada, ne tako davno, viđeno.
Original možete pronaći na geopolitika.news