Mario Stefanov, dr. sc. Jadranka Polović: USPINJANJE NJEMAČKE KA GLOBALNOJ SILI (1)

Grandioznim najavama  o novoj europskoj renesansi francuski predsjednik  Macron s pozicije Francuske kao kontinentalne nuklearne sile, u uvjetima neizvjesnosti Brexita i američkog pritiska,  utvara si o postojanju nekakvog  balansa francusko-njemačke moći kao ključne osovine  te nove, renesansne  Europe, a zapravo ništa drugo nego nove kontinetalne imerije. No, u stvarnosti,  pred predstojeće izbore za EU  parlament,  svojom  retorikom  samo prikriva ono što i sam jako dobro zna –  stvarno  težište europske moći odavno nije u Parizu nego u Berlinu.

Zahuktaloj  njemačkoj  gospodarskoj  i političkoj sili Francuska je potrebna samo zbog svog  statusa nuklearne sile i stalnog članstva u Vijeću sigurnosti UN-a, jednako  kao što joj je i  Europska unija potrebna samo  kao prihvatljiv  okvir prerastanja Njemačke u ključnu europsku kontinentalnu silu  i potom instrument  dostizanja  razine globalne moći i  utjecaja. Njemačka politika shvatila je kako nakon  dva katastrofalna pokušaja  ratnog ovladavanja kontinetalnom Europom  i probijanja blokade pomorskih sila Rimlanda oličenih u angloameričkom savezništvu, jedini preostali  način  afirmacije svojih neuništivih socijalnih i slijedom toga i gospodarskih potencijala  ostaje  formalno zajedništvo s nekadašnjim rivalima kroz  transatlanski  integracijski kompleks i  europsku političku integraciju, postupno transformiranu  u Europsku uniju. Usporedno, njemačko gospodarstvo  očekivano i planirano  etabliralo se kao dominatna  ekonomska sila  Europske unije i cijele Europe, pa je, posljedično, i njemački politički utjecaj na europskim prostorima postao odlučujući.

Proces prerastanja Njemačke i cijele Europske unije, u kojoj je Berlin definitivno preuzeo dominirajuću poziciju, u globalnu silu rapidno se ubrzao od trenutka dolaska na čelo američke administracije Donalda Trumpa. Njemačka politika, posebice nakon neugodne Munchenske  sigurnosne konferencije, otvara karte svojih vanjsko-političkih opcija i jasno iskazuje namjeru da u svijetu u kojem se SAD, kako se tumači, povlači u izolacionizam stila 30.-ih godina prošlog stoljeća, nametne kao čimbenik svjetske politike.

Njemačka svoju ekonomsku silu, koristeći Europsku uniju kao polugu, transformira u geopolitičku moć.

To je javno, nakon razočaravajućeg munchenskog skupa na kojem su američki i europski predstavnici izrekli potpuno oprečne stavove i na kojem je govor američkog potpredsjednika Pencea završio bez plijeska i  u potpunoj tišini, izrekao sam njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas. On je tada otvoreno ustvrdio: “Berlin je usredotočen na stvaranje jake Europe koja je sposobna aktivno djelovati kako bi očuvala sebe i svoje interese u svijetu sutrašnjice. Samo kada djelujemo zajedno  na temeljima europske kontinentalne moći Njemačka može sačuvati svoj utjecaj….Ako to ne možemo postići riskiramo da naš utjecaj bude umanjen i potisnut u svijetu velike konkurencije moći.“ Maas dalje tvrdi: “Ključno pitanje s kojim se suočava Europa je, hoće li u budućnosti biti subjekt ili objekt globalne politike….Europa, koja je već sada globalna sila  svjetske trgovine, mora transformirati taj svoj geoekonomski kapital u geopolitički kapital kako bi osigurala globalni položaj moći.“ Njemački ministar vanjskih poslova  zaključuje: “Moramo, stoga, daleko više raditi na izgradnji  jake i suverene Europe. Europska unija mora razviti svoj vlastiti geopolitički identitet.“



Gubitak američkog vodstva navodi se kao temeljni razlog zbog kojeg je u sadašnjem trenutku potrebno Njemačku i njezinu Europsku uniju uzdignuti do razine globalne moći. U javnosti je prezentirana pojednostavljena paradigma međunarodnih odnosa prema kojoj se SAD povlače iz svjetskih i europskih poslova u sve dublju izolaciju i kako je radi održavanja mirovnog poretka u Europi i osiguranja daljnje projekcije njemačkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa potrebno da Njemačka i europska politika aktivno djeluju u dinamici  svjetskih zbivanja i kreiraju ih po mjeri vlastitih interesa.  Prema tom prikazu, u vrijeme ranijih američkih administracija, posebice za predsjednikovanja Baracka Obame, vladali su idilični odnosi u transatlantskoj zajednici i samo je eto, dolazak Donalda Trumpa na vlast i radikalna promjena američke politike izazvala promjenu smjera njemačke i europske politike i natjeralo je da se žurno transformira u politiku globalnog raspona moći.

Dakako, to nije tako. Niti se američka politika radikalno promijenila,  niti su, nakon  Trumpova preuzimanja predsjedništava nastale bilo kakve nove dramatične ugroze za njemačke i europske interese. Preobrazba njemačke pozicije u međunarodnim odnosima počela  je puno prije dolaska Trumpa. Jedino što se promijenilo je skidanje maske s međusobnih odnosa američkog i europskog kraka euroatlanske integracije i jačanje međusobnog nadmetanja na gospodarskom planu,  koje je postojalo i ranije ali je bilo medijski prigušeno. Amerika se ne povlači iz Europe, nego upravo obrnuto, pokušava ojačati svoj utjecaj i u konačnici svoje vodstvo u Europi i cijeloj euroatlanskoj  integraciji. Vodi se, zapravo, ogorčena bitka za kontrolu europskog kraka tog najvećeg svjetskog ekonomskog vojnog i političkog kompleksa. Dakako,  uvijek temeljem istih – vječnih geopolitičkih postavki ograničavanja kontinentalne moći Njemačke i blokiranja projekcije njenih ekonomskih i geopolitičkih interesa prema istoku i jugoistoku  Europe,  Bliskom istoku i dalje prema Aziji.   SAD se ne povlače iz svjetskih poslova i sve što podsjeća na izolacionizam  samo je dimna zavjesa koja pokriva daleko veći angažman na međunarodnoj sceni nego u vrijeme ranijih američkih  administracija.

Pozivanje na američko povlačenje i prepuštanje Njemačke i Europe svim nevoljama opakog svijeta, uništenog sgurnosnog poretka, samo je izlika za početak faze otvorenog provođenja agende, stvaranje moćne Europske unije pod njemačkim vodstvom, sa svim atributima imperije u nastajanju.

U svom  autorskom članku pod naslovom „Will Germany Permit Joint European Security?“ od 22. veljače 2019. godine za Sorosev  „Project Syndicate“,  višegodišnji njemački ministar  vanjskih poslova i vicekancelar  Joschka Fischer  poziva na  jačanje njemačke i europske geopolitičke moći kao reakciju na nastalu ugrozu za europsku sigurnost zbog američkog povlačenja iz europskih poslova i zapostavljanja međusobnih savezničkih odnosa. Fischer ukazuje da je došlo vrijeme kada se Njemačka mora oduprijeti traumama prošlosti i otvoreno svoju ekonomsku i vojnu moć staviti u funkciju stvaranja moćne Europske unije pod njezinim vodstvom, koja može samostalno djelovati na međunarodnom planu, neovisno od SAD-a i biti u ravnopravnoj konkurenciji s vodećim svjetskim silama.

Fischer navodi: “Američki predsjednik Donald Trump pokazao se istinski ometajućim čimbenikom za transatantske odnose. Njegovo preispitivanje američkih obveza u zajedničkoj obrani, koju predstavlja NATO, ima kapacitet otvaranja zlokobne i potencijalno egizistencijalno opasne krize“.

U nastavku maštovito dramatizira kako bi poduprio  tezu o potrebi transformacije njemačke i europske politike u globalnu silu, pa navodi: “Samo dvije godine nakon Trumpove izborne pobjede Europljani se osjećaju usamljeni,  drhte u ledenim vjetrovima međunarodne politike i s pravom se pitaju što činiti. Nameće se razumljiv zaključak, da Europa mora produbiti svoje unutarnje veze, zbiti redove i ojačati svoje vojne kapacitete“. U nastavku objašnjava ulogu Njemačke u toj novoj europskoj moći, koja sada, za razliku od proteklih desetljeća,  prema Fischeru i središtima njemačkog političkog odlučivanja  s kojima je i dalje u uskoj vezi, treba imati i svoju vojnu komponentu. Fischer raščlanjuje njemačke dileme oko uporabe  vojne moći u svrhu geopolitičkih probitaka i poziva na odbacivanje starih predrasuda i kompleksa navodeći: “Tijekom 20. stoljeća Njemačkoj su propala dva pokušaja za uspostavu europske hegemonije i svjetski utjecaj, a cijena koju je platila bila je njeno vlastito uništenje, pa u konačnici i cijelog europskog prostora. Njemački povijesni kontinuitet srušen je 1945. godine, kada je njemačka kultura i tradicija devalvirana, a teritorijalni integritet uništen. Njemačka je postala sinonim za agresiju, teror i genocid. Posljeratna Njemačka napustila je takvu politiku i posvetila se gospodarskom razvoju. Nijemci jednostavno nisu vidjeli drugi način za uključivanje u demokratski Zapad  i  povrat  političkog suvereniteta. Ta se strategija pokazala uspješnom i kulminirala je ponovnim ujedinjenjem Istočne i Zapadne Njemačke 1990. godine“.

Fischer priznaje da je takav učinak postignut zahvaljujući američkom sigurnosnom jamstvu i kako kaže “Američkim upravljanjem prljavim poslovima politike moći u ime Njemačke“, što god to značilo,  iako ne treba puno mašte da bi se dokučilo o čemu je riječ. No, prema Fischeru, ta lijepa vremena, kada je vrijedna Njemačka radila i proizvodila i nije morala prljati ruke nepovratno su prošla i Njemačka je prisiljena vratiti se tradicionalnoj politici moći i očito početi prljati ruke. U članku on otvoreno iskazuje: “Ova ugodna podjela rada okončana je izborom Trumpa“.

U Njemačkoj politici po tom planu  vlada potpuno strateško suglasje svih političkih snaga s cijelog političkog spektra. Razlike su samo u nijansama i modalitetima postizanja cilja , a nemoguće je uočiti bilo kakvu razliku stajališta po tim temeljnim nacionalnim pitanjima. Joschka Fischer, kao utjecajni političar velikog vanjsko političkog iskustava, uvijek aktivno povezan s vodećim njemačkim think- tankovima i centrima odlučivanja, na neki način prezentira  svu sinergiju njemačke politike na planu razvoja  Njemačke i EU prema poziciji globalnog igrača.

U zaključku, uistinu indikativnog članka,  koji otvoreno prikazuje njemačke ambicije i stvarno stanje odnosa unutar Europske unije, Fischer zaključuje: “Njemački povratak tradicionalnoj politici moći svakako ima svoje rizike. No alternativa je zadržavanje statusa quo i odustajanje od zajedničke sigurnosne politike EU. Sve ovo nužno podrazumijeva produbljivanje političke integracije u ime europskog suvereniteta. Bez zajedničkih izvoznih pravila, primjerice, ne može biti smislene suradnje na razvoju europske industrije naoružanja,  a kamo li daleko dugoročnijih i ambicioznijih projekata“.

U ovom odlomku Fischerova  članka uočljive su dvije ključne teze. Prva je da se direktno povezuje povratak tradicionalne njemačke politike moći sa stanjem sigurnosti Europske unije. Sugerira se da bez jake njemačke diplomatske i vojne moći u uvjetima navodnog povlačenja američkog sigurnosnog kišobrana nema sigurne Europe. I druga teza je da te sigurnosti nema bez daljnje političke integracije Europske unije, što drugim riječima znači, bez daljnjeg prenošenja suvereniteta članica na središnja tijela EU i stvaranje moćne centralizirane, nadnacionalne tvorevine koja više neće imati samo dobrodušno  lice sile koja stvara gospodarske i ekonomske probitke.  Biti će to tvorevina  sa dva Janusova lica, rata i mira i iste takve unutarnje i vanjske politike.

Na samom kraju članka Joschka Fischer posredno prikazuje Europsku uniju kao masku za novu njemačku politiku moći, kada kaže: “Nepotrebno je naglasiti da bi naoružavanje same Njemačke izazvalo mnoge dileme  i otvorilo povijesna pitanja. Međutim, njemačko ponovno naoružavanje s Europom i NATO-om bilo bi nešto posve drugo. Na ovaj ili onaj način Europa mora ojačati. U interesu je svih da Njemačka bude aktivno uključena u taj proces“.

Tako na kraju jasno iskazuje čemu u njemačkim strateškim vizijama Europska unija zapravo služi – kao maska ponovo obnovljenoj njemačkoj kontinentalnoj i globalnoj moći.

No suprotno Fischerovim tvrdnjama da Njemačka tek treba odlučiti o svojoj novoj ulozi, jačanje njemačke „tvrde moći“ zapravo je dugogodišnji, pozorno kreiran i postupno provođen proces, koji nije pokrenut pojavom Donalda Trumpa,  nego je istinska višegodišnja pokretačka snaga njemačke politike,  poticaj ostvarivanju njemačke dominacije nad strukturom EU i postizanja razine njemačke globalne moći.

U tom smislu dovoljno je navesti nekoliko primjera iz kojih se jasno vidi kako obnova njemačke „tvrde moći“ nije počela pojavom Donalda Trumpa, kako se tvrdi, nego je dugoročni sustavni projekt. Tako još 2003. godine Werner Weidenfeld, savjetnik bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla i ravnatelj  think-tank Center for Applied Policy Research ( CAP) pri munchenskom Ludwig-Maximilians-University izjavljuje da se potencijal Europske unije približava svjetskoj sili SAD-u i navodi kako je pred Bruxellesom odlučna alternativa: „Uspon na razinu svjetske moći ili propast“. Tijekom 2006. godine zaklada German Bertelsmann media group u više navrata u svojim raščlambama iskazuje da je „Unipolarni svijet,  gdje je SAD centar svjetske politike, došao svome kraju  a buduće konstalacije međunarodnih odnosa na svjetskoj razini po svemu će podsjećati na borbu vodećih europskih sila tijekom 19. stoljeća“. Pri takvom razvoju događaja  navodi se da Njemačka i EU  moraju redefinirati svoju vanjsku politiku, prihvatiti elemente tkzv.“tvrde moći“ i oštro krenuti u borbu za vlastite interese na globalnoj pozornici.

Već tada,  prije više od jednog desetljeća,  bivši američki veleposlanik u Njemačkoj John Kornblum izjavljuje kako nova njemačka politika „slijedi vlastite interese s prividnom brigom za europske interese  i transatlantsko jedinstvo.  Merkel stalno govori o prijateljstvu nakon čega se vraća kući i radi na tome da Njemačku učini jačom i dominantnijom u Europi. I sve to čini  sa smiješkom“ .

Dakle, transformacija njemačke politike prema svjetskoj razini i nadmetanje sa SAD-om  očito nije potaknuta  aktualnim Trumpovim potezima nego ima svoju daleku povijest, koja pak  ukazuje da je riječ o sustavnom dugoročnom procesu.

– nastavlja se –

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI