Nakon povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom, Washington je pozvao, ne samo svoje globalne i regionalne saveznike, već i čitavu međunarodnu zajednicu na prekid svih poslovnih odnosa s Iranom. Na osobitom udaru se našla iranska proizvodnja nafte i pomorski pravci njezinog izvoza prema Europi i Aziji.
Naime, američka politika najavila je uvođenje do sada najstrožih sankcija protiv Irana ukoliko do 4. studenog ove godine Iran ne ispuni 12 američkih zahtijeva, među kojima se ističe povlačenje iranskih snaga iz Sirije i prekid bilo kakve pomoći šijitskom Hezbollahu (datum se poklapa s godišnjicom studentskog zauzimanja američkog veleposlanstva u Teheranu, 1979. kada su 52 američka diplomata ostala zatočena kao taoci punih 444 dana). Ukoliko Iran ne ispuni zahtjeve, američke sankcije, najavljuje se, obuhvatit će sve tvrtke koje posluju sa Iranom. Već sada se zahtjeva blokada iranskog izvoza nafte i pozivaju sve države da do navedenoga datuma potpuno prekinu kupovinu iranskih energenata. Američki diplomati na tiskovnim konferencijama sasvim otvoreno izjavljuju: ”Da, tražimo da iranski izvoz nafte bude sveden na nulu”.
Istovremeno dok pritšće na iransku proizvodnju i ugovaranje poslova izvoza nafte, Washington pokušava u što većoj mjeri zatvoriti i mogućnosti transporta iranske nafte budući da se ona ipak, unatoč američkom protivljenju, može prodati na međunarodnom tržištu. Tako su, nimalo slučajno, upravo najveće brodarske kompanije prve objavile prekid poslovne suradnje s Iranom. Danski brodarski gigant A.P. Moller-Maersk još je u svibnju objavio prekid suradnje s Teheranom, a ovih je dana to isto učinila i francuska brodarska kompanija CMA CGM. Očito, na vlasničku strukturu i poslovne odbore kompanija pomorskog transporta američka administracija vrši snažan politički pritisak, vjerojatno uz prijetnju otkazivanja daleko unosnijih poslova nego što ih one već imaju s Iranom.
Odgovor Irana bio je očekivan. Iranski dužnosnici upozorili su da, ukoliko Iran neće moći prodavati i transportirati svoju naftu, to neće moći ni nitko drugi iz Perzijskog zaljeva, obznanivši time mogućnost blokade pomorskih putova u Zaljevu i blokade Hormuškog tjesnaca. Iranski predsjednik Hassan Rouhani posredno je najavio tu mogućnost, kazavši: “Amerikanci žele potpuno zaustaviti iranski izvoz nafte. Oni ne shvaćaju da je nemoguće spriječiti iranski izvoz dok ostatak regije naftu i dalje izvozi….Izgleda da nisu razmislili o svim posljedicama onoga što najavljuju napraviti“. Vrhovni zapovjednik Iranske revolucionarne garde Mohammad Ali Jafari, zaobilazeći diplomatske finese otvoreno je upozorio: “Ako Iran ne bude mogao prodavati naftu zbog američkog pritiska, onda neće moći niti jedna druga zemlja regije. Natjerat ćemo naše neprijatelje da spoznaju kako Hormuz mogu koristiti svi ili nitko“. Na iranske najave mogućnosti blokade pomorskog prometa kroz Perzijski zaljev i Hormuz, glasnogovornik američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), Bill Urban za tisak je izjavio da su “američke pomorske i zračne snage kao i regionalni američki saveznici spremni osigurati slobodu plovidbe i slobodni tijek trgovine u skladu s odredbama međunarodnoga prava“.
Sve ovo ukazuje na neobičnu stratešku važnost Hormuškog tjesnaca, koji, uz Bab el-Mandeb, Suez, Bospor i Dardanele, Gibraltar i Panamski kanal spada među najvažnije pomorske prolaze. Tijesnac Hormuz i pomorski energetski pravci transporta energenata kroz njega, već desetljećima su indikator razine napetosti između Irana i SAD-a, i njegovih regionalnih saveznika. Hormuški tjesnac jedna je od najvažnijih morskih prometnica, preko koje se odvija cjelokupni brodski promet iz Saudijske Arabije, Iraka, Irana, Kuvajta, Katara, Bahreina i UAE prema SAD-u, Zapadnoj Europi, te Kini, Indiji i Japanu. Tjesnac, kao dodirna točka Islamske Republike Iran, Sultanata Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata, predstavlja jedini ulaz i izlaz u Perzijski zaljev, time i njegovu sponu do svjetskih mora.
Hormuz je strateška ”arterija” koja povezuje bliskoistočne proizvođače nafte s tržištima u Azijsko-tihooceanskoj regiji, Europi i Sjevernoj Americi. Njegov najuži dio širok je tek 54 kilometra i nalazi se između Irana i Omana. Upravo zbog velike važnosti za izvoz nafte, susjedne države često se spore oko Hormuškog tjesnaca, stoga su granični sporovi česti. Sjedinjene su Države već godinama prisutne u regiji, spremne intervenirati i vojnim sredstvima kako bi očuvale slobodu prolaza tjesnacom.
Kada napetosti u odnosima dviju zemalja eskaliraju, u prvi plan uvijek izbija Hormuz i promet kroz njega, što je samo po sebi razumljivo već iz činjenice da je tjesnac točka najbližeg vojnog dodira SAD-a i Zapada s Iranom. Stoga je Hormuz, kao i cijeli pomorski promet kroz njega u Perzijskom zaljevu, uvijek na prvoj crti sučeljavanja Irana sa SAD-om, Zapadom i njihovim saveznicima. Istovremeno mogućnost blokade tjesnaca jaka je karta na koju Iran u nadmetanju redovito igra. Incidenti i sukobi različitog intenziteta oko Hormuza traju od vremena Islamske revolucije, a tijekom iračko-iranskog rata i jedna i druga strana pokušavale su zračnim i pomorskim udarima onemogućiti izvoz nafte protivnika. Američke pomorske snage, zajedno sa saveznicima, tijekom tog „tankerskog rata” neposredno su osiguravale brodove neutralnih država. U travnju 1988. godine američka raketna fregata USS Samuel B. Roberts (FFG-58) klase Oliver Hazard Perry, tijekom pratnje kuvajtskog tankera naletjela je na morsku minu (tipa M-08) postavljenu, najvjerojatnije od strane iranskih snaga, nakon čega je gotovo potonula. Usljedila je američka odmazda u operaciji “Praying Mantis“, kojom prigodom su od strane američkih brodova, borbenih zrakoplova i helikoptera uništene dvije iranske naftne platforme koje su, umjesto za izvornu svrhu, služile za osmatranje pomorskog prometa i rukovođenje iranskim pomorskim snagama. Potopljena je i jedna iranska fregata, a oštećena su tri brza ophodna broda i jedna fregata.
Kada god su se odnosi zaoštravali Iran je redovito upozoravao na mogućnost blokade prometa Zaljevom i samog tjesnaca Hormuz. Intezitet vojnih aktivnosti američkih, savezničkih i iranskih snaga u trenucima zaoštravanja uvijek je porastao, ponekad, kao i u travnju 1988. godine, ulazio u faze oružanog sukoba niskog intenziteta, ali s otvorenom mogućnošću prerastanja u širi ratni konflikt. Nakon sklapanja nuklearnog sporazuma s Iranom, vojne aktivnosti u Perzijskom zaljevu i području Hormuza su se rapidno smanjile.
No već nakon same najave američkog napuštanja nuklearnog sporazuma s Iranom (Joint Comprehensive Plan of Action – JCPOA koji su Beču 14. srpnja 2015. godine sklopili Iran i SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Rusija i Kina, plus Njemačka i Europska unija) vojna aktivnost u području Hormuza u odnosu na ranije razdoblje povećala se gotovo dvostruko. Prema podacima US Naval Institute – USNI objavljenim u siječnju ove godine, bliski susreti iranskih i američkih snaga bili su gotovo svakodnevni. Tako se navodi da su iranske snage za vrijeme dok je u području Zaljeva i tjesnaca operirala udarna grupa američkog nosača zrakoplova „Theodore Roosevelt (CVN-71)“ u čijem sastavu su se nalazilila tri raketna razarača i raketna krstarica „USS Bunker Hill“ izvršile više simuliranih napada, odnosno iznenadnih približavanja u borbenom rasporedu američkim brodovima. Korišteni su mali brzi brodovi naoružani protubrodskim raketama kineske proizvodnje. Slijedećih mjeseci Iranci su u većem broju koristili dronove tipa QOM-1 poznate i kao „Shaheed 129„ koji su barem dva puta dnevno nadlijetali južni dio Perzijskoga zaljeva i Hormuški tjesnac. Prema tvrdnjama USNI-a prosječno su mjesečno registrirana 2,5 bliska kontakta američkih i iranskih vojnih snaga pod nekontroliranim uvjetima, koji su mogli izazvati oružani incidnet. Tako je, primjerice, 14. kolovoza 2017. godine, iranska bespilotna letjelica tijekom noći bez ikakvih navigacijskih svjetala i uključenih elektronskih identifikacijskih uređaja letjela u neposrednoj blizini zrakoplova koji su obavljali operacije noćnog slijetanja na američki nosač zrakoplova „Nimitz“.
Tijesnac Hormuz jedan je od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu a svaka intervencija na protok nafte i drugih energenata kroz njega odmah utječe na globalno tržište energije. Tako je tijekom Prvog zaljevskog rata 1990. godine iračka invazija Kuvajta blokirala 6 do 7 posto svjetske proizvodnje nafte, zbog čega je njezina cijena tada udvostručena. Procjenjuje se kako bi blokiranje Hormuškog tjesnaca danas moglo izazvati četiri puta veću blokadu proizvodnje nafte i njezine distribucije i proporcionalno toliko povećati cijene nafte i drugih energenata na svjetskom tržištu. Kroz Hormuz prolazi 90 posto ukupne proizvodnje nafte s područja Perzijskog zaljeva i trećina prometa nafte koja se dnevno prevozi morem. Hormuški tjesnac je strateška arterija koja povezuje proizvođače nafte i drugih energenata, prije svega ukapljenog plina (LNG) s područja Bliskog istoka s ključnim tržištima u Aziji, Europi i Americi. Prema podacima U.S. Energy Information Administration (EIA) tijekom 2016. godine Hormuzom je prolazilo 18,5 milijuna barela nafte dnevno, što je porast za 9 posto u odnosu na protok u 2015. godini. Tijekom 2017. godine protok sirove i prerađene nafte kroz tjesnac iznosio je 17,2 milijuna barela dnevno. No indikativno je da je, prema analitičkoj tvrtki „Vortex“, samo u prvoj polovici 2018. godine kroz Hormuz zabilježen protok 17,4 milijuna barela dnevno što ukazuje da je došlo do značajnog porasta pomorskoga prometa energentima kroz tjesnac i da bi 2018. godina u tom smislu mogla biti rekordna. O slobodnom pomorskom prolazu kroz Hormuz ovise energetski industrijski sektori Saudijske Arabije, Irana, Ujedinjenih Arapskih Emirata. Hormuz je jedini pravac izvoza ukapljenog plina koji proizvede Katar. Njegovi snovi o gradnji plinovoda preko razorene Sirije i dalje prema Turskoj i Europi, preokretom u odnosu snaga, što je omogućilo preživljavanje vlade Bashara al–Assada i izolacijom Katara od strane saudijske sunitske arapske koalicije, a uz potiskivanje turskog utjecaja iz dubine Arapskog poluotoka, postali su neostvarivi za dulje vremensko razdoblje. U Perzijskom zaljevu stacionirane su važne pomorske i zrakoplovne snage SAD-a, Velike Britanije i zapadnih saveznika. Zapovjedništvo američkih snaga nalazi se u Bahreinu. Ofenzivni pomorski sastavi američke mornarice najčešće, barem s jednim nosačem zrakoplova i velikim desantnim brodovima redovito se izmjenjuju, a trajno su stacionirane snage za protuminsko ratovanje.
Teheran je nekoliko puta zaprijetio da će uz pomoć mornarice i raketa srednjeg dometa blokirati tjesnac kako bi se zaštitio od pogubnog utjecaja američkih sankcija, međutim, malo je vjerojatno da će se tako nešto i dogoditi. Naime, iako Iran raspolaže vojnim kapacitetima kojima bi mogao blokirati Hormuški tjesnac (budući da se on velikim dijelom proteže uzduž iranske obale), ipak tim bi činom riskirao sukobe sa susjednim zemljama, ali i zemljama čije su industrije ovisne o uvozu nafte preko ovog pomorskog tjesnaca, i time u mnogome sam sebi naštetio.
Original možete pronaći na geopolitika.news