Snage Libijske nacionalne vojske feldmaršala Khalifa Haftara, suparnika političkoj strukturi vlade premijera Sarraja u Tripoliju, nadziru već tzv. libijski naftni polumjesec, koji obuhvaća glavne luke, naftne terminale i postrojenja u zemlji. Također i glavne komunikacije za neometani protok nafte, kao i čitavu istočnu Libije, te drugi grad po važnosti, Bengazi. Stoga Haftar i njegovi politički pokrovitelji u Tobruku, iza kojih stoje Egipat, UAE, Rusija i djelomično Francuska, počinju sve više smetati pojedinim europskim silama...
Snage Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom feldmaršala Khalifa Haftara, proteklih su mjeseci ostvarile niz velikih vojnih pobjeda. One su, inače, pod nadzorom Predstavničkog doma u sjeveroistočnom libijskom gradu Tobruku – suparničkoj političkoj strukturi vlade premijera Fayeza al-Sarraja u Tripoliju, koja pod svojim nadzorom nema značajnije oružane postrojbe. Tako su Haftarove snage pod svoj nadzor stavile tzv. libijski naftni polumjesec, koji obuhvaća glavne luke, izvozne naftne terminale i naftna postrojenja u zemlji. Također i glavne komunikacije za njihov neometani protok, kao i čitav teritorij istočne Libije, uključivo i drugi grad po važnosti, Bengazi. Stoga sada, Haftar i njegovi politički pokrovitelji u Tobruku, iza kojih stoje Egipat, UAE, Rusija i djelomično Francuska, počinju sve više smetati pojedinim europskim silama…
To se prije svega odnosi na Veliku Britaniju, ali i Italiju. Upravo je Rim prije gotovo dva mjeseca, posredstvom Alžira, odlučio pomoći nejakoj središnjoj vladi u Tripoliju, koju je instalirao UN, i njoj odane nejake oružane postrojbe – ali uglavnom bezuspješno. Inače, Alžir podupire vladu u Tripoliju i želi osigurati vlastiti utjecaj u toj zemlji kako bi sprječavao prodor islamističkih elemenata kroz Libiju na alžirski teritorij. Točnije rečeno, Talijani su uspješno posredovali u sklapanju vojnog saveza, premijeru Sarraju odanih snaga, s plemenskim vođama u južnoj libijskoj regiji Fezzan. Time su zaustavili daljnji prodor maršala Haftara i njegove Libijske nacionalne vojske. Haftar bi, da je uspio ovladati i tom južnom libijskom regijom, već mogao slaviti punu vojnu pobjedu i nikakvi daljnji pregovori s premijerom Sarrajem ne bi bili nužni. Ali, ta talijanska političko-obavještajna pobjeda bila je kratkog učinka jer je Haftar ubrzano pridobiva nove saveznike, između ostalog i u regiji Fezzan.
Kome smeta Islam Gaddafi?
Kako bi izašli iz libijskog slijepog tunela i osigurali zadovoljavajuće osobne nacionalne interese, prije svega osiguranja dotoka libijske nafte na francusko tlo, prošli mjesec u Parizu su francuske diplomatske i obavještajne službe organizirale sastanak maršala Haftara i premijera Sarraja. Sastanku je osobno nazočio i predsjednik Emmanuel Macron, što samo pokazuje značaj koji su sastanku dali Francuzi. Francuzi su pravilno računali na Haftarov pragmatizam, kao bivšeg generala libijske vojske koji se kasnije suprotstavio vođi Muammaru Gaddafiju, a koji je nekad bio blizak američkoj CIA-i, a sada i Rusima i Egiptu.
Interesantno je, da Pariz nije na sastanak pozvao predstavnike Italije, iako je Rim to očekivao. Naime, Rim s Parizom nije pronalazio zajednički način djelovanja u libijskoj problematici u vrijeme predsjednika Francoisa Hollandea, pa je računao kako će se dolaskom Emmanuela Macrona, ta priča promijeniti. Ali, čini se kako Pariz sada Italiju kažnjava zbog njezinog unilateralnog ulaska u libijsku regiju Fezzan, protivno francuskim interesima i još u vrijeme dok je Francuska bila preokupirana vlastitom predizbornom kampanjom.
Pariz je na tom sastanku nudio postupnu integraciju vlasti i državnih struktura dvaju suprotstavljenih političkih težišta u Tripoliju i Tobruku, kao i osiguranje mjesta ministra obrane za generala Haftara. Međutim, to isto se nastojalo učiniti i ranije, u međusobnim kontaktima Tripolija i Tobruka, kada je Haftar zahtijevao položaj ministra obrane, ali ga je Sarraj odbijao, plašeći se njegove prevelike moći kao zapovjednika oružanih snaga. Ali, okolnosti na terenu, kao i geopolitička realnost u međuvremenu su se dramatično promijenile, te Haftaru nuditi samo mjesto šefa vojske kada on već nadzire čitav istok zemlje i najvažnije libijske naftne izvore i izvozne luke – više nije dovoljno. Njegove ambicije sada su znatno veće, a moguće je da se protežu i do funkcije šefa vlade. Ukoliko bi se to dogodilo, željena integracija zemlje i državnih institucija, što se tiče Tobruka, bila bi puno lakša i brža.
Međutim, takva opcija djelomično se ne sviđa Parizu, jer iza Haftara stoje i druge sile na koje Francuzi ne mogu previše utjecati. Poglavito se to ne sviđa Londonu, dok je Amerikancima za sada prilično svejedno i zasad, više-manje, libijsko stanje još uvijek samo promatraju sa strane. Međutim, znakovito je kako ipak nastoje osigurati svoju vojnu nazočnost u susjednom Tunisu, stacioniranjem bespilotnih letjelica-dronova, koje mogu koristiti nad libijskim kopnom u sklopu sveprisutne borbe protiv „Islamske države“.
No, još je jedan element na libijskom terenu postao vrlo važan, a ne ide u prilog zapadnim ambicijama u toj zemlji. Riječ je o nedavnoj amnestiji i oslobađanju iz zatvora u Zintanu, sina ubijenog libijskog vođe Muammara Gaddafija, Seifa al-Islama Gaddafija. Zatvor je inače pod nadzorom izvjesne islamske libijske oružane organizacije, sada povezane sa snagama maršala Haftara. Njegovo oslobađanje dovodi Zapad u neugodnu situaciju, jer se Islam Gaddafi, kako se pretpostavlja, može uključiti u politički život Libije. A upravo je maršal Haftar nedavno javno izjavio kako ga povratak Islama Gaddafija u politički život te zemlje – ne bi smetao.
Elitne postrojbe SAS-a u Libiji
Ali, kako je rekao jedan neimenovani libijski političar, Islam Gaddafi je osoba koja „praviše zna o dvoličnosti Zapada“. Stoga je za pretpostaviti kako će Velika Britanija, zajedno sa SAD-om i NATO-om, na sve načine pokušati spriječiti povratak Gaddafija ml. u politiku. To bi mogli učiniti kroz Međunarodni kazneni sud u Haagu, pokretanjem još jednog sudskog procesa protiv Islama Gaddafija, zbog kršenja ljudskih prava nad libijskim stanovništvom u vrijeme obnašanja vlasti njegova oca. Islam je ionako sudjelovao u strukturama vlasti svog oca, upravo po sigurnosnoj problematici, a time bi ga Amerikanci i Englezi izolirali stavljanjem u istražni zatvor. A da bi se spriječio Islamov povratak u politiku i eventualno provelo njegovo uhićenje, Londonu je nužno pojačati svoju vojnu nazočnost na libijskom terenu, što on upravo sada i čini!
Stoga su pod agendom otpočinjanja borbi protiv „Islamske države“, u sklopu globalnog rata protiv terorizma, uz potporu jordanskih specijalnih snaga, prebačene 27. srpnja u Libiju, specijalne postrojbe britanskog elitnog SAS-a. London tako djeluje zajedno s jordanskim specijalnim postrojbama u potrazi za svježim i pouzdanim obavještajnim informacijama.
Još u siječnju ove godine, britanski ministar obrane, Michael Fallon, je izjavio, kako je Jordan – „britanski stari i ključni saveznik“ po pitanju suprotstavljanja zajedničkim ugrozama i kako njihove vojne snage zajednički planiraju operacije u borbi protiv „Islamske države“. Pritom je naglasio kako je britanski Fond za sigurnost i stabilizaciju sukoba (CSSF) dostavio Jordanu 32 milijuna funti za osiguranje sigurnosti te zemlje, a iduće godine dostavit će još 28 milijuna.
Fallon je naveo kako su sada pred Veliku Britaniju i Jordan postavljene sljedeće zadaće: učvršćenje sigurnosti jordanskih granica pružanjem pomoći u njihovom nadzoru; 200 vojnika iz britanskog kontingenta sudjelovat će u vojnoj vježbi Shamal Storm; Velika Britanija će financirati jordanske postrojbe za brzo djelovanje (QRF); Velika Britanija će kroz NATO pružati financijsku potporu po pitanju cyber-zaštite, održavanja vojnih vježbi i zaštite informacija jordanskog Kraljevstva. Drugim riječima, Velika Britanija pod svoj vojno-obavještajni nadzor stavlja čitavi Jordan, kao jednu od ključnih i utjecajnijih zemalja arapskog svijeta i „odskočnu dasku“ za britanski vojni kontingent u Jordanu susjedne ili bliske zemlje.
Međutim, koliko će britansko-jordanska vojna suradnja biti dostatna za snažniji utjecaj Londona na vojne i političke procese u Libiji, koja je od Jordana ipak teritorijalno znatno udaljena, pokazat će vrijeme. No, već je potpuno jasno kako primarni interes Londona nije proklamirana borba protiv „Islamske države“ u toj zemlji, jer „IS“ tamo ionako već gubi snagu, a njegova uporišta padaju u ruke Haftarove Libijske nacionalne vojske. Jer, da je to bio primaran britanski cilj, London bi se u borbu protiv „Islamske države“ u Libiji uključio još davno prije, i to ne samo kontingentom svojih elitnih postrojbi iz SAS-a, već širokim spektrom mogućnosti svojih oružanih i obavještajnih snaga.
Tko će nadzirati libijsku naftu?
London, vjerojatno, očekuje kako će ovim potezom uspjeti djelomično osigurati vlastite interese u Libiji, pri čemu je sasvim sigurno kako neposredna i puna vojna intervencija Velike Britanije uopće nije inkorporirana u bilo koji Vladin plan o Libiji i njezinoj budućnosti, zbog prevelikih rizika i velikog broja lokalnih i stranih igrača upletenih u tamošnji kaos.
Naravno, kako se i u Libiji sve više približava krah džihadističkih snaga, a jezičac na vagi ravnoteže snaga sve više prelazi na stranu Tobruka i Haftarove Libijske nacionalne vojske, raste i nervoza europskih sila glede osiguranja svojih utjecaja u toj – visokokvalitetnom naftom prebogatoj zemlji. Jer, javljaju se i različiti interesi libijskih susjeda, prije svega Egipta i Alžira, koji imaju suprotstavljene interese, a onda i interesi Saudijske Arabije i Katara koji, usprkos odnedavnom neprijateljstvu, po pitanju Libije imaju – bliske stavove.
Zbog svega toga, stanje u Libiji teško da će imati tendenciju prema ujedinjenju zemlje, osim u slučaju potpune vojne pobjede generala Haftara, u što je ipak teško vjerovati. No, prije toga, Libiju očekuje ili velika decentralizacija vlasti i federalni ili konfederalni ustroj, ili čak potpuna državna dezintegracija, tj. raspad zemlje na samostalni istočni i zapadni, a moguće i južni teritorij, svaki, naravno, sa svojim vanjskim pokroviteljima.
Ali, u svim tim opcijama, bilo je i bit će ključno pitanje – nadzor i raspodjela libijskog naftnog bogatstva!