Za liberalne ideologe, da izostavimo demokrate, statistika je idealna znanost! Bez dovođenja statističkih činjenica u društveni kontekst, statističkim podatcima možete potkrijepiti bilo što, svaku ozbiljnu tvrdnju, ali moguće i glupost, kojom želite impresionirati ionako zblesiranu javnost. Tako u najnovijem broju National Geographic Hrvatska (srpanj, 2019.), autorica Nadia Drake, u članku sa znakovitim naslovom „Šaljimo u svemir samo žene“, sasvim ozbiljno tvrdi da samo žene fizički i psihički imaju ono što je potrebno za duge međuplanetarne misije u svemiru, te postavlja zanimljivo pitanje – zašto onda uopće slati muškarce. Dakle, NASA je desetljećima regrutirala i u orbitu slala isključivo muške posade, svega 11% u 58 godina bile su žene. Međutim, žene su, prema zaključku autorice, zapravo bolje opremljene od muškaraca – niže su (lakši teret znači manje novca), psihički bolje podnose problematične fizičke učinke svemirskog leta (malobrojna su istraživanja autoricu navela na neobične zaključke da su žene u situacijama suživota osjetljivije prema drugima, komunikativnije…) i posljednje, svakako najvažnije – napućivanje novog svijeta zahtijeva reprodukciju. Autorica skandalozno navodi: „S druge strane, kad se pogledaju troškovi: zašto slati muškarce ako možete poslati samo njihov doprinos idućoj generaciji, prikupljen i zamrznut u malim epruvetama.“ Neobično spolno diskriminatorni stavovi, ako je i od National Geographica, previše je!
Međutim, ova „ljubiteljica prirodnih satelita, pauka i prašumskih mačaka“ nije jedina, inovativnih ideja koje mijenjaju liberalni poredak ima napretek. Tako je Eindhoven University of Tehnology (TUE) u Nizozemskoj odlučio poduzeti radikalne mjere kako bi povećao udio žena u akademskim krugovima, stoga se odlučio za specijalni program zapošljavanja prema kojem će do kraja 2018. godine na mjesta predavača i istraživača primati samo žene. Naime, slobodna radna mjesta na ovom tehničkom sveučilištu dostupna su samo ženama, a ako se koji nesretnik suprotnog spola ipak usudi javiti, o njemu će (u kontekstu manjka ženskih kandidatkinja) raspravljati komisija ili vijeće mudrašica, pretpostavljam radikalnih feministica. Očarana ovim potezom, za praksu „pozitivne diskriminacije“ odlučila se i Mary Mitchell O’Connor, irska ministrica visokog obrazovanja koja je početkom ove godine najavila 45 novih akademskih radnih mjesta na koja će biti primljene isključivo žene. Ovaj je prijedlog u Irskoj izazvao žustru raspravu, ne samo o upitnosti legalnosti ovakve prakse, već i o sadržaju „ženskog pitanja“ ili „gender equallity“ koji kao top tema u liberalnim demokracijama stavlja vlade pod prinudu promjene zakona i obrazovnih sustava. I u Hrvatskoj smo vidjeli kako je aktivizam Jelene Veljače zaslužio snažnu pozornost premijera i predsjednice.
Još jednu važnu temu – rodno uvjetovano nasilje, američki pokret #Me Too koji djeluju s pozicija agresivnog feminizma nastoji učiniti univerzalnom vanjskopolitičkom temom zaštite ljudskih prava (tko ih krši naći će se na udaru ekonomskih sankcija ili vojnog intervencionizma SAD-a), pa je tako jedan od glavnih promotora ove nezaboravne inicijative postao, ni manje ni više, već potpredsjednik SAD-a, Mike Pence, koji je izjavio da se sa ženama poslovno (privatno valjda nikako) više ne susreće bez svoje supruge ili drugih ozbiljnih svjedoka.
Ovo su samo neki od brojnih primjera urušavanja liberalne demokracije kao političkog sustava. U prethodnom smo nastavku elaborirali teze uglednog američkog politologa, Francisa Fukuyame, koji je u članku „Against Identity Politics: The New Tribalism and the Crisis of Democracy“, objavljenom 2018. godine, upravo razmahane „politike identiteta“ označio kao glavne krivce krize, čak i propadanja liberalne ideje.
Politika identiteta tako više nije tek fenomen, igra s niskim ulozima u “ratovima kultura”, riječ je o presudnom političkom konceptu koji objašnjava mnogo toga što se događa u globalnim međunarodnim odnosima, navodi Fukyjama. To suvremene liberalne demokracije suočava s važnim izazovom. Naime, globalizacija je donijela ekonomske i društvene promjene, učinile zapadna društva daleko raznovrsnijima, nakon čega je uslijedio zahtjev za priznanjem prava od strane manjinskih skupina koje su nekada bile sastavni dio „nevidljivog društva“. Fukyjama upozorava da su vremenom demokratska društva postala „frakturirana na uske identitete“, zbog čega je potpuno izostalo promišljanje i kolektivno djelovanje društva u cjelini. Naime, u brojnim je demokratskim zemljama ljevica (ne proturječi joj ni desnica) fokusirana na promicanje interesa raznih marginaliziranih skupina, kao što su etničke manjine, imigranti i izbjeglice, žene i LGBT osobe, dok je problem siromaštva individualiziran (svatko je osobno odgovoran za vlastitu socijalnu poziciju), zbog čega su otvorena pitanja društvene raspodjele i ekonomske / socijalne polarizacije u društvu skinuta s agende.
Upravo se društveni ishodi tržišne ekonomije ogledaju u velikoj nejednakosti koja dovodi do snažne diskriminacije određenih društvenih skupina. Naime, unatoč sveukupnom bogatstvu, SAD kao i druge razvijene zemlje, tijekom posljednjih 30 godina, doživljavaju dramatično povećanje nejednakosti prihoda. Američkoj radničkoj klasi posljednjih nekoliko desetljeća nije bilo dobro. Njen socijalni status ugrozili su stagnirajući ili opadajući prihodi, ali i izraziti gubitak radnih mjesta. Za Afroamerikance taj je proces započeo još sedamdesetih godina, desetljećima nakon velike migracije kada su se preselili u gradove kao što su Chicago, Detroit i New York u kojima su pronašli posao u automobilskoj i mesnoj industriji, te industriji čelika. Međutim, uslijed deindustrijalizacije, koja je započela krajem 70-tih, ljudi su počeli gubiti posao, što je rezultiralo serijom socijalnih problema, uključujući povećanje stopa kriminala, epidemijom uporabe crack kokaina, pogoršanjem uvjeta obiteljskog života, te posljedično prenošenjem siromaštva iz jedne generacije u drugu.
Ali tijekom proteklog desetljeća, slična vrsta „social decline“ proširila se i na bijelce. Epidemija opioida ili zlouporabe droga, 2016. godine dovela je do više od 60.000 smrti od predoziranja. Očekivano trajanje životnog vijeka bijelih Amerikanaca smanjilo se između 2013. i 2014., što je vrlo neobično za najrazvijenu i najmoćniju zemlju Zapada. Znatno se uvećao i broj djece bijele radničke klase koja odrastaju u jednoroditeljskim obiteljima. Ove vrlo uznemirujuće izazove ili „statističke podatke“ političke eliteočito nisu uzele u obzir. Naime, do uspona Ronalda Reagana, 1980-ih, radnička je klasa glasala većinom za Demokratsku stranku koja je kao progresistička poticala sindikalno organiziranje. Uostalom i model europske socijalne demokracije izgrađen je na temeljima sindikalizma i solidarnosti radničke klase, navodi Fukyjama.
Međutim, u eri globalizacije većina „lijevih“ stranaka je napustila ovu strategiju. Umjesto da izgrađuju solidarnost i zajedništvo na temama ekonomske eksploatacije, one su se usredotočile na sve manje skupine koje su se našle marginalizirane na specifične načine. Načelo univerzalnih i jednakih prava za sve mutiralo je u zahtjeve za posebnim priznanjem. Šezdesetih godina 20. stoljeća širom razvijenih liberalnih demokracija pojavili su se novi društveni pokreti – feministički koji je svojim zahtjevima potakao masovni priljev žena na tržište rada, razbijajući pri tom tradicionalne društvene norme o seksualnosti i obitelji; pokret za zaštitu okoliša preoblikovao je stavove prema prirodi. Fragmentacija je nastavljena, pa su tako uvaženi zahtjevi koji promiču prava osoba s invaliditetom, Indijanaca, imigranata, homoseksualnih muškaraca i žena i konačno transrodnih osoba.
Važno pitanje u američkom društvu postalo je pitanje rasne diskriminacije. Martin Luther King je zahtijevao da američko društvo tretira crne ljude na način na koji tretira bijelce. Međutim do kraja šezdesetih godina pojavile su se skupine kao što su „Crni panteri“ koje su tvrdile da crni ljudi imaju vlastitu tradiciju i svijest. Naime, autentično unutarnje „ja“ crnih Amerikanaca nije isto kao kod bijelaca, njihova je svijest oblikovana jedinstvenim životnim iskustvom odrastanja u neprijateljskom društvu kojim dominiraju bijelci. To je iskustvo bilo definirano nasiljem, rasizmom i ponižavanjem, stoga se odnedavno policijsko nasilje nad Afroamerikancima povezuje s dugom poviješću ropstva i linča. Prema mnogima, ova povijest čini dio nepremostivog jaza razumijevanja između crnaca i bijelaca. Slična se evolucija dogodila i unutar feminističkog pokreta. Zahtjevi pokreta bili su usmjereni na jednak tretman žena u zapošljavanju, obrazovanju i drugim sferama, međutim, od početka je važan dio feminističke misli promovirao stavove prema kojima se svijest i životna iskustva žena u osnovi razlikuju od onih koja imaju muškarci.
Marginalizirane su skupine vremenom počele zahtijevati da šire društvo prepoznaje i čak slavi (gay pride) unutarnje razlike koje ih razdvajaju, te da se promijeni zakonski okvir, time i državne institucije. Izraz “multikulturalizam“ postao je tako temeljno obilježje političkog sustava, uskoro i vizija društva fragmentiranog na mnoge male skupine s različitim iskustvima.
Budući da je u eri neoliberalne dominacije, postalo sve teže osmišljavati politike koje bi prevladale sve dublji socio-ekonomski jaz, liberalna ljevica je počela prihvaćati multikulturalnost. Naime, tvrda ljevica je tijekom prve polovice 20. stoljeća definirana idealima revolucionarnog marksizma i vizijom podjednako radikalnog egalitarizma. Međutim, u nastupajućoj eri globalizacije socijaldemokratska ljevica imala je drugačiji plan – teško je više mogla zadržati ideju „države blagostanja“ , stoga se snažno priklonila politikama identiteta. Skrećući pozornost na diskriminaciju određenih skupina, politika identiteta dovela je do dobrodošlih promjena u kulturnim normama, te proizvela konkretne javne politike koje su pomogle mnogim ljudima.
Dakle, ne postoji ništa loše u politici identiteta kao takvoj; to je prirodan i neizbježan odgovor na nepravdu, navodi Fukuyama. Ali usredotočenost politika identiteta isključivo na „kulturna pitanja“, poništila je društvenu raspravu o pitanjima snažne socioekonomske nejednakosti u društvu. Naime, lakše je uključiti tek reprezentativni broj žena ili pripadnika drugih manjinskih skupina u fakultetske programe, nego povećati njihove prihode, time i proširiti njihove mogućnosti u društvu. Štoviše, u središtu nedavnih političkih kampanja motiviranih politikom identiteta (#MeToo), bile su žene nositeljice izvršne vlasti u Silicijskoj dolini ili holivudske zvijezde, dakle, one koje se nalaze na vrhu distribucije prihoda. Njihove kampanje koje traže veću jednakost su dobra stvar, ali će malo pomoći u rješavanju očiglednih društvenih problema koji proizilaze iz razlika između najvećeg postotka zaposlenih i svih ostalih, zaključuje Fukuyama. Uz to, demokrati nisu iznijeli nikakve ambiciozne strategije za rješavanje potencijalno ogromnog gubitka radnih mjesta koji će pratiti napredovanje automatizacije ili dohodovne nejednakosti, a što razvoj umjetne inteligencije može donijeti svim Amerikancima.
Štoviše, politike identiteta postale su prijetnja slobodi govora i racionalnom diskursu koji je potreban za održavanje demokracije. Usredotočenost političkih elita na iskustvo manjinskih skupina odredilo je „prioritet emocionalnog svijeta unutarnjeg sebstva nad racionalnim istraživanjem problema u vanjskom svijetu“, navodi autor. Oslanjanje isključivo na identitetske politike iskazuje slabosti kao politička strategija. Naime, sadašnja disfunkcija i propadanje političkog sustava SAD-a povezani su s ekstremnom i sve većom polarizacijom, a krivnju za to snose obje političke stranke. No, možda je najgora stvar u politici identiteta, kakvu trenutno prakticira američka ljevica (Demokratska stranka), to što je ona potaknula uspon politike identiteta na desnoj strani. Razlog tome je u političkoj korektnosti i društvenim normama koja zabranjuje ljudima da javno izražavaju svoja uvjerenja ili mišljenja, bez straha od moralne, ali i kaznene osude. Prema Fukuyami to objašnjava rezultate predsjedničkih izbora u SAD-u 2016., te podršku javnosti koju predsjednik Trump uživa. U eri političke korektnosti, Trump predstavlja neku vrstu autentičnosti kojoj se mnogi Amerikanci dive: on može biti zlonamjeran, netrpeljiv i ponašati se nediplomatski, ali barem kaže ono što misli.
Mnogi od Trumpovih pristaša iz radničke klase osjećaju da su ih političke elite zanemarile. Ljudi koji žive u ruralnim područjima, koji su okosnica populističkih pokreta (ne samo u Sjedinjenim Državama, već i u mnogim europskim zemljama) često vjeruju da njihove kozmopolitske, urbane elite ugrožavaju njihove tradicionalne vrijednosti. I premda su sociološki gledano dio dominantne etničke skupine, mnogi pripadnici bijele radničke klase vide sebe kao žrtve i marginalizirane. Takvi osjećaji utrli su put desničarskoj politici identiteta koja ponekad poprima oblik eksplicitno rasističkog bijelog nacionalizma.
Zahvaljujući Trumpu, „bijeli nacionalizam“ s ruba se pomaknuo prema mainstreamu. Njegovi se zagovornici žale da iako je politički prihvatljivo govoriti o pravima Afroamerikanaca, ženskim pravima, ili pravima homoseksualaca, nije moguće zagovarati prava bijelih Amerikanaca, a da ih se smjesta ne proglasi rasistima. „Praktičari“ politike identiteta na lijevoj strani smatraju da su desničarske tvrdnje o identitetu nelegitimne, te da ne mogu biti stavljene na istu moralnu razinu kao one manjina, žena i drugih marginaliziranih skupina budući da odražavaju perspektivu povijesno povlaštene zajednice. To je očito istina, smatra Fukuyama, jer životna stvarnost mnogih marginaliziranih skupina ostaje nepromijenjena – Afroamerikanci su i dalje podvrgnuti policijskom nasilju, dok su žene i dalje zlostavljane.
Ne bi bilo moguće niti poželjno da zahtjevi za dostojanstvom nestanu. Liberalna demokracija izgrađena je na pravima pojedinaca da uživaju jednak stupanj izbora i djelovanja u oblikovanju svog kolektivnog političkog života. Ali sloboda i stupanj izbora koji postoje u modernom liberalnom društvu također mogu ostaviti ljude nesretnima i nepovezanim sa svojim bližnjima. Većina ljudi je i dalje nostalgična prema zajednici i strukturiranom načinu života za koji misle da je izgubljen. Autentični identiteti koje traže su oni koji ih povezuju s drugim ljudima. Međutim, građani modernih društava imaju višestruke identitete koje oblikuju društvene interakcije – oni su definirani rasom, spolom, radnim mjestom, obrazovanjem, nacijom, sklonostima itd… I premda je logika politike identiteta podjela društva na male, fragmentirane, samosvojne skupine, liberalne se demokracije nalaze pred izazovom stvaranja širih i integrativnijih identiteta. Dakle, liberalne demokracije trebaju promicati nove identitete koji se grade oko temeljnih vrijednosti i uvjerenja. Ideja je ohrabriti građane da se identificiraju s temeljnim idealima svojih zemalja i koriste javne politike kako bi asimilirali pridošlice.
Borba protiv pogubnog utjecaja politike identiteta bit će u Europi osobito teška, smatra Fukuyama. Naime, posljednjih desetljeća europska je ljevica podržavala oblik multikulturalizma koji minimizira važnost integracije pridošlica u nacionalne zajednice. S druge strane, novi populistički pokreti u Europi nostalgično se osvrću na nestajuće nacionalne kulture koje su se temeljile na etničkoj pripadnosti ili religiji i koje su se razvijale u društvima koja su uglavnom bila slobodna od imigranata.
No, nezamislivo i globalistički orijentiran Fukuyama daje populističke savjete europskim vladama kojima preporučava nametanje strogih zahtjeva za naturalizacijom „novih“ građana, što su Sjedinjene Države učinile mnogo godina prije. U SAD-u, osim što moraju dokazati kontinuirani boravak u zemlji u proteklih pet godina, od novih se građana očekuje da budu sposobni čitati, pisati i govoriti osnovni engleski jezik; razumjeti povijest i vladu SAD-a; biti moralno karakterni (tj. nemaju kaznenu evidenciju); demonstrirati privrženost načelima i idealima Ustava SAD-a. Sve to europske zemlje trebaju zahtijevati od svojih „novih“ građana.
U usporedbi s Europom, Sjedinjene Države pružile su daleko više dobrodošlice imigrantima. Iako su SAD imale koristi od raznolikosti, one ipak ne mogu izgraditi svoj nacionalni identitet samo na raznolikosti. Zajednički identitet mora ponuditi suštinske ideje kao što su konstitucionalizam, vladavina prava i jednakost ljudi. Amerikanci poštuju te ideje, a država ima pravo uskratiti državljanstvo onima koji ih odbacuju. Jednom kada države definiraju vlastiti nacionalni identitet vjere (koji je otvoren za raznolikost modernih društava), priroda kontroverzi oko imigracije neizbježno će se promijeniti. U SAD-u i Europi ta je rasprava trenutno polarizirana. Desnica nastoji ukinuti imigraciju, te želi poslati imigrante natrag u zemlje porijekla; ljevica potvrđuje gotovo neograničenu obvezu liberalnih demokracija da prihvate sve imigrante, bez iznimke. To su dvije neodržive pozicije. Umjesto toga, prava rasprava trebala bi biti o najboljim strategijama asimilacije imigranata u novokreirani nacionalni identitet. Dobro asimilirani imigranti donose zdravu raznolikost svakom društvu; slabo asimilirani imigranti opterećuju državu i u nekim slučajevima predstavljaju sigurnosne prijetnje. Čini se da će Fukuyama glasati za Trumpa. Nevjerojatan ideološki zaokret!
Original možete pronaći na www.geopolitika.news