dr. sc. Jadranka Polović: RUSIJA POSLIJE PUTINA: DOPRINOS RASPRAVI O NOVIM, PAMETNIM METODAMA UPRAVLJANJA DRŽAVOM (2)

U autorskom tekstu „Putinizam je oblik ruske državnosti za 21. stoljeće“ (preuzeto s Novi Standard; http://standard.rs/2019/02/13/putinizam-je-oblik-ruske-drzavnosti-za-21-vek/, 13.02.2019.), Vladislav Surkov, bivši visoki dužnosnik u vladama Ruske Federacije, iznio je tezu o „suverenoj verziji demokratskog razvoja Rusije“. Rasprava, koja je izazvala uistinu veliku pozornost ruske, ali i svjetske javnosti, odnosi se na analizu političkog sustava suvremene Rusije, ali donosi i dijametralno suprotna futuristička predviđanja o Rusiji poslije Putina. Prema Surkovu, Putinova je Rusija iznjedrila model ruske državnosti koji se velikim dijelom podudara s ruskim nacionalnim interesima, stoga će opstati zauvijek.  S tom činjenicom, prije ili kasnije morat će se pomiriti svi oni koji zahtijevaju da Rusija promijeni ponašanje unutar međunarodne zajednice, zaključio je autor.

Nedugo nakon objave ovog članka, u raspravu se uključio Aleksandar Dugin, ugledni ruski politički komentator, filozof, geopolitičar, ali i ideolog, koji je dugo podržavao ruskog predsjednika Vladimira Putina, osobito političke promjene do kojih je došlo zahvaljujući njegovoj politici (izlazak iz krize koja je Rusiju pogodila 90-tih, nova uloga Rusije u međunarodnim odnosima, rješavanje čečenskog problema…). Dugin je snažno podržao i Putinov obračun s oligarsima – Hodorkovskim, Berezovskim i Gusinskim.  U autorskom članku „Odgovor Surkovu ili o Rusiji poslije Putina“ (preuzeto s Novi Standard http://standard.rs/2019/02/15/odgovor-surkovu-ili-o-rusiji-posle-putina/; 15.02.2019., Dugin navodi da je Surkov pripadnik političke elite bliske Jelcinu, liberalima i ozloglašenim oligarsima iz 90.-tih koji se prilagodio Putinu i postao njegov ideolog i PR, a koji u svojoj najnovijoj analizi samo izražava zajedničku volju te elite i „njihovo maštanje o obliku futurološke prognoze“.

Surkovljeva analiza političkog sustava suvremene Rusije u svojim je temeljima potpuno netočna, budući da strateški put Rusije nije definiran, smatra Dugin. Putinova era neminovno dolazi kraju, zbog čega je ova elita (trenutno uz narod, op. aut.) posvećena osiguravanju svoje pozicije u ruskom društvu, zapravo fiksaciji vlastitog statusa zauvijek. Prema Duginu, glavna poruka Surkovljeva članka odražava trenutnu zaokupljenost elita samoodržanjem kroz očuvanje/konzerviranje režima u istom stanju i u postputinovskom razdoblju. Putinu u potpunosti pripada politička sadašnjost Rusije, ali na budućnost koja će nastupiti odmah nakon njega, on neće imati nikakvog utjecaja, baš kao ni Gorbačov ni Jelcin. Dugin navodi brojne Putinove propuste – kontrolu nad budućnošću „nije ocrtao“, ideju države nije utvrdio, kao ni institucionalni izraz svog smjera, nova državna elita nije uspostavljena, a strateški put Rusije nije formuliran.

Autor Putinovu politiku ocjenjuje i pozitivno (više) i negativno (manje). „Putin je spasio Rusiju koja je lebdjela iznad provalije i vratio je u povijest“, međutim ni jedan od njegovih uspjeha „nije dostigao točku s koje nema povratka“. Drukčije nije mogao, ali ni htio, u ostatku mandata neće moći, niti htjeti – to je „dubinski i suštinski polovična linija vladanja“, zaključuje Dugin. Naime, trenutni politički režim u Rusiji tek je kompromis -između patritizma i liberalizma u gospodarstvu, između euroazijstva i europejstva u međunarodnoj politici, između konzervatizma i progresivizma u vrijednosnim orijentacijama, između naroda i elite, između suvereniteta i globalizacije, između 90.-tih i razdoblja prije i poslije. Režim opstaje zahvaljujući Putinu koji je intuitivan i autoritaran, uz stalno balansiranje, često i kočenje. Usprkos kritikama i zahtjevima „dubokog naroda“, Putin je glavne postavke političkog sustava iz 90.-tih ostavio netaknutima. Ustav, elita, parlamentarne stranke, struktura vlasti, sustav obrazovanja, mediji „ostali su suštinski isti, samo su se zakleli drugom vladaru“, navodi. Sustav je tek prilagođen Putinovom osobnom patriotizmu i njegovom stilu, međutim nije se strukturno transformirao u razumljivu i jasno izloženu ideju. Putin je zahtijevao lojalnost isključivo sebi, svi koji su na to pristali bili su ostavljeni, ostali poput Hodorkovskog, Berezovskog i Gusinskog – odstranjeni. Surkov je upravo primjer Jelcinove „obitelji“, bliski suradnik oligarha – jedan od prvih koji je usvojio „nova pravila igre“.

Za Dugina ljudi i društvo organski su nositelji temeljnih vrijednosti – patriotizma i socijalne pravde. Elita se nalazi na suprotnim pozicijama – kozmopolitizma (zapadnjaštva) i osiguranja neograničene slobode za krupni privatni kapital. Jelcinova vlast u potpunosti je bila antinarodna i antinacionalna. Putin je ovu formulu donekle promijenio vezujući patriotizam uz vojsku (na što je narod osobito ponosan), ali je zadržao ekonomski liberalizam (okrutnu formu neoliberalizma, op. aut.), te je time pogodovao elitama. Ipak, građani su zadržali svoju odbojnost prema elitama, upravo zbog potpune odsutnosti pravde u Putinovom režimu. Ovo je temeljna formula Putinovog kompromisa na kojem počiva Putinov model državnosti. Narod trpi nedostatak socijalne pravde i nevjerojatan stupanj korupcije (elita), samo zbog patriotske komponente (Putina osobno), navodi Dugin.



Ovaj režim traje gotovo dva desetljeća, međutim, njegova se „dužina“ bliži kraju. Naime, Putin je kompromis, a kada ga ne bude kompromisa neće biti, upravo zbog činjenice da Vladimir Putin nije institucionalizirao patriotizam, nije promijenio temelje države strukturirane 90.-tih, nije rotirao elite, te je zanemario, zapravo u potpunosti ignorirao socijalnu pravdu. Postojeći je režim u očima naroda mnogo bolji nego što je bio u 90.-tim, odakle crpi legitimitet, međutim, ipak mnogo gori nego što bi mogao biti. Dok je Putin na svome mjestu, njegove zasluge prikrivaju nedostatke, ali kada ga napusti, „krhka i neprirodna struktura“ režima će se urušiti. Putin nije stvorio prijenosni politički model vlasti, samo je djelomično ispravio „najmonstruozniji oblik prozapadne liberalne demokracije koji je protivno narodnoj volji uspostavljen tijekom 90.-tih u Rusiji“. No, to je samo već viđena liberalna paradigma ukroćena od autoritarnog vladara koji narodu nudi mix patriotizma i konzervativnih vrijednosti.

I na kraju malo osobnog obračuna! Putin, on osobno, ima budućnost zbog patriotizma i konkretnih poteza u tom smislu. Međutim, sadašnji model ruskog režima ili ruske državnosti nema budućnost, što ne znači da osobno Surkov nema budućnosti. Radi se o tipu političara, pripadnika neuklonjene političke elite (takve u Hrvatskoj svakodnevno gledamo) koji se uklapa u bilo koju paradigmu kao efektivan, izvršni i snalažljivi menadžer/tehnolog.

Temeljno pitanje koje u svojoj analizi postavlja Aleksandar Dugin odnosi se na Rusiju nakon Putina. Naime, što će pratiti Putinov odlazak do kojeg će prije ili poslije doći? Na djelu je izravan sukob onoga što žele građani (patriotizam, socijalnu pravdu, moćnu, međunarodno utjecajnu Rusiju) i onoga što žele elite (neograničenu slobodu kapitala). Elita, bez Putina, vjerojatno će se pokušati vratiti u devedesete (što se pokazalo u vrijeme kada je Medvedev preuzeo funkciju predsjednika). S druge strane, ne postoje strukture koje bi predstavljale poziciju naroda, budući da one nisu stvorene tijekom Putinovog razdoblja. Naime, zbog specifičnosti ruskog društva, a djelomično i zbog strategije moći elita koje su se nalazile na vlasti (Surkov je jedan od njih), bila je potisnuta svaka neovisna narodna inicijativa, bila je zamijenjena „besmislenim simulakrumom“, smatra Dugin. Elite koje namjeravaju graditi „putinizam“ bez Putina, ubrzo će vidjeti da je to, zapravo, nemoguće.

I na kraju, predvidjeti kako će sve to završiti nemoguće je, smatra Dugin, ali je više nego očito da ne postoji „happy end“ koji opisuje Surkov. On se u svom članku, u velikoj mjeri obraća liberalima, koji opet sanjaju Putinov kraj i povratak u 90.-te. Ruska elita je dio globalne elite i u njenom je interesu da se smanji ruski patriotizam, da se Rusija približi zapadu, da se preda suverenitet i „pljune na legitimitet naroda, kao i na ljude“, zaključuje Aleksandar Dugin. Stoga, Surkov i vladajuća elita započinju s ostvarenjem projekta „vječnog putinizma“, odnosno transformaciju postojećeg stanja u kvazikompromisni simulakrum – u kiborg imitaciju Putinovog režima. „Novog Putina“, u duhu napredne tehnologije, ruska bi vlada trebala printati u 3D formatu. Utjecaj mainstream medija i svemoć tehnologije oruđe su novih ruskih elita koje preziru pasivnost ruskog naroda. Međutim, Putin je sam dokazao da je poslije 90.-tih postojala alternativa, sada rusko društvo treba ozbiljno razmisliti o sadržaju nove alternative, te zahtijevati akciju i jasnoću u svakom pogledu.

Ako se ne prepozna alternativa, ruska će se državnost početi raspadati ubrzanim ritmom. Odnosi u Ruskoj Fedraciji koji imaju izraženu etničku posebnost, temelje se na Putinovom shvaćanju i obrani ruskog  suvereniteta. Najmanje oklijevanje po ovom pitanju, odmah će zemlju dovesti u situaciju iz 90.-tih i prijetnja od kolapsa Rusije bit će realna.

„U budućnosti nam nije potreban putinizam, što i nije moguće, već nešto mnogo više, skladnije, moćnije, bogatije i sistematičnije – neka vrsta nad – Putina, u kojem će sve njegove izuzetne herojske osobine biti nastavljene, dok će njegove slabosti i greške biti prevladane“ – Aleksandar Dugin.

dr. sc. Jadranka Polović: RUSIJA POSLIJE PUTINA: DOPRINOS RASPRAVI O NOVIM, PAMETNIM METODAMA UPRAVLJANJA DRŽAVOM

 

 

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI