dr. sc. Jadranka Polović: RAT VRIJEDNOSTI ILI POLITIČKI OBRAČUN SPOLOVA

0
225

Način na koji je predstavljeno žensko tijelo u galerijskoj sali „U potrazi za ljepotom“, odjednom je postao neobično provokativan i vrlo uvredljiv za moderne puritance i fanatične sljedbenike srcedrapateljnih pokreta #Me Too i Time’s Up koje su pokrenule slavne žene iz svijeta glazbe, filma i politike.

Kako prenosi Guardian (31. siječanj 2018.) Manchester Art Galery iz svog je redovitog postava uklonila sliku „Hilas i nimfe“ Johna Williama Waterhousea, jednog od najznačajnijih prerafaelskih slikara s kraja 19 st., poznatog po slikama s tematikom iz grčke i rimske mitologije. Čak su i razglednice s ovom viktorijanskom fantazijom uklonjene iz muzejske trgovine. Način na koji je predstavljeno žensko tijelo u galerijskoj sali „U potrazi za ljepotom“, odjednom je postao neobično provokativan i vrlo uvredljiv za moderne puritance i fanatične sljedbenike srcedrapateljnih pokreta #Me Too i Time’s Up koje su pokrenule slavne žene iz svijeta glazbe, filma i politike. Naime, glumice, pjevačice, voditeljice, novinarke i političarke sjetile su se, mnoge od njih nakon trideset godina, da im je neki utjecajni muškarac stavio ruku na koljeno ili ponudio deal – uloga / pjesma za seks. Kustosica manchesterske Art Galery, Clare Gannaway odlučila je ukloniti sliku budući da prikazuje muške slikare koji tragaju za ženskim tijelima koja, opet prikazuju  kao „pasivnu uskrasnu umjetničku formu“. Žena je na slikama tek „femme fatale“ zbog čega je spomenuta kustosica javnosti poslala poruku da je uklanjanjem Waterhouseove slike, zapravo, željela potaknuti raspravu o tome kako izlagati i interpretirati umjetnička djela u javnoj zbirci Manchestera.

Loading...

Gotovo istovremeno s ovim „umjetničkim činom“ (uklanjanje slike već je dio performansa drugog umjetnika) koji je zabrinuo „neosvještene“ poklonike umjetnosti, u javnosti su se pojavile fotografije slavnog top modela iz 90-tih, danas prelijepe pedesetogodišnje Cindy Crawford. Crawford će u odjeći iz najnovije kolekcije kuće Versace krasiti jednu od opcija naslovnica za izdanje časopisa In Style koje će izaći u ožujku (vidjeti Buro 247). Fotke otkrivaju bezvremensku Cindy u poprilično provokativnim pozama koje su, slučajno, istovjetne situaciji na uklonjenoj slici „Hilas i nimfe“. Naime, Crawford u ulozi „femme fatale“, seksipilne i vrlo moćne žene, okružena je muškarcima koji joj služe. U novoj kulturi korektne spolnosti (ili feminiziranih muškaraca), editorial slavi snagu „oslobođene“ žene, međutim, već na prvi pogled otvara i niz (zastarjelih) etičkih dvojbi: fatalna Cindy nasilno dominira nad čak šest mladih muškaraca (doslovno ih gazi), svi su bar 2,5 puta mlađi od nje, a nije nevažno ni da je samo jedan „crnac“ ili afroamerikanac (s tim se nije šaliti). Kamera je „ubrala“ i psihički profil ovih mladih muškarca koji je inače u novom svjetonazoru jako „in“ – dakle oni su emocionalno inferiorini, depresivni, besposleni, polugoli, tek u navlaš nabačenim kućnim ogrtačima ili samo gaćicama, iznajmljeni i plaćeni za seks i zabavu od te iste moćne, „oslobođene“ žene. Međutim, to je za Hollywood i dogmatske aktivistice #Me Too i Time’s Up sasvim u redu!  Naime, „policija feminističke misli“ (The Morning After, Katie Roiphe)) preuzela je medije i u prilici je oblikovati stavove i vrijednosti društva, na žalost, poglavito mladih. Poruka koju opisani editorial nosi – perverzna dominacija spolova (u ovom slučaju jedne nasilne žene nad šest bespomoćnih muškaraca), ovdje je opravdana totalitarističkim mitom o ženskoj moralnoj superiornosti i bezuvjetnom nemoralu muškarca. Tko ne vjeruje u dogmu o muškom nasilju u ozbiljnom je problemu. Bijeda feminističke nadmoći, zlotvorna slika budućnosti u kojoj nema ljubavi, zajednice, obitelji, u kojoj zapravo nema ni traga ljudskosti.

Dakle, sasvim je normalno da slavne dive (Madona, Sharon Stone…) imaju „dečke“ mlađe tridesetak i više godina, jednako kako je normalno da stariji „dečki“ u osamdesetima imaju ozbiljne veze s tridesetogodišnjakinjama, ako ne i mlađima. Naravno, poveznica u takvim vezama uvijek je novac. #Me Too i ove druge, uglavnom „moralne“ feministice time se, naravno, ne bave.

Tjedan muške mode na londonskom Fashion weeku bio je službeno (prema odluci Britanskog modnog vijeća) posvećen „pronalaženju vizije modernog muškarca“. Kako smo imali prilike vidjeti, muške kolekcije za jesen zimu 2018/19 obukle su ovog deseksualiziranog, rodno neutralnog muškarca (odnosno osobu) u haljine s dubokim dekolteima, prozirnu čipku, oboružale ga kičastim visećim naušnicama, ali su mu pružile priliku da ponekad obuče i hlače, dok je naglasak bio na obveznom korištenju uniseks toaleta što je svjetski trend. Vidljivo, ljudska je seksualnost postala ozbiljno političko pitanje!

Naime, postmoderno društvo postupno uspostavlja deseksualiziranu seksualnost u kojoj razlike između spolova odlaze u ropotarnicu povijesti, odnosno postaju smješno zastarjele. Vlade ozbiljno sudjeluju na institucionalnoj i zakonodavnoj razini u kreiranju novih „vrijednosti“ i novog „svjetonazora“, pri čemu je medijski diskurs nezaobilazan. Ako je već odustala od besklasnog društva, politika se ozbiljno prihvatila posla da nas oslobodi spolnosti pri čemu je duboko zagazila u područje psihopatologije. U knjizi „Zbrka među spolovima“, francuski psihoanalitičar, esejist i glazbenik (nije bilo tko) Michel Schneider, navodi, kako je, u kontekstu suvremenog društva, spolni identitet svakoga od nas u stalnom redefiniranju – stalne rasprave o transvestizmu, transseksualizmu, pedofiliji, masovno pribjegavanje cyberseksu, reproduktivno kloniranje kako bi se izbjegla prokreativna funkcija seksualnosti, istraživanja o umjetnom uterusu, sve zajedno snažno doprinosi zbrci među spolovima, time i rušenju seksualnosti. Deseksualizacija je prije svega generacijska, vidljiva je u ponašanju mladih odraslih ljudi za koje seksualnost više nema ključno mjesto. Naime, mladi ljudi i sami postaju „game boy“ – „strojevi kojima upravlja virtualna, higijenistička, tehnicistička seksualnost, no zapravo narcistička i infantilna. Normalna seksualna želja između žene i muškarca otjerana je u „žaljenja vrijednu prošlost“, pa bilo da se odluče za homoseksualnost, biseksualnost ili da se deseksualiziraju, primjećuje se tendencija mladih generacija k aseksualnosti. Deseksualizacija osobito pogađa muškarce koji odrastaju uz majke, bez figure oca. „Zbog toga što očevi više nisu očevi, a majke nisu majke, sinovima je toliko teško postati muškarcima, a kćerima žene“, zaključuje autor.  Ideologija feminizma (nova ljevica), rašireni društveni diskurs o muškoj dominaciji i potrebi borbe za oslobađanje od muške prevlasti, osobito utječu da seksualna želja (prema Freudu u biti muška) napušta češće muškarce nego žene. Muškarci su se pokrili po ušima – oni su a priori zlostavljači u obitelji, seksualni predatori i pohotnici, nedostojni očevi, „gazde“ na tržištu rada i u politici, zapravo sve se češće srame što su uopće muškarci. Trenutno najpoznatiji američki zlostavljač i silovatelj, producent, Harvey Weinstein otišao je na liječenje (?) s uništenom karijerom, međutim, sve duži niz glumačkih i redateljskih zvijezda, poput Dastina Hoffmana ili npr. zgodnog i mladog Jamesa Franca u prilici je da se posipa pepelom. Sjetimo se, optužbe za silovanje (akterica agentica CIA-e), skoro su koštale dugogodišnjeg zatvora Juliana Assangea, jedini tko se još uvijek ne da je američki predsjednik Donald Trump koji za sebe samouvjereno kaže da je genij (vrlo stabilan genij), a ako dođe pod optužbe zbog silovanja (ne Rusa) vjerojatno će potvrditi da je i prava muškarčina.

Uputiti kompliment ženi postaje zaista opasno, zakonski je sankcionirano. Muškarci, potpuno zbunjeni promijenjenim društvenim kontekstom, samo šute, potpuno su izgubili hrabrost za pobunu „pred onim svojim suvremenicama kojima ne smiju ni poklon dati“, navodi Schneider, te dodaje: „Povorka muškog ponosa nedvojbeno bi mogla konkurirati homoseksualnoj Paradi Ponosa ili Međunarodnom danu žena.

Ako je riječ o Hrvatskoj, gotovo sve žene (od 15 pa nadalje) u potrazi su za idealom – šarmantnim, duhovitim, bogatim, ali i pametnim obrazovanim muškarcem. Dok je onog s bogatstvom još kako – tako moguće naći, obrazovanih muškaraca „na tržištu“ je sve manje. Žene dominiraju na sveučilišnim i stručnim studijima koje u većem broju upisuju pa time logično i završavaju, ovladale su nizom profesija. Iako stalno slušamo o ugroženost žena na tržištu rada, čini se da je hrvatski trend popratio svjetski. Naime, u razdoblju krize, muškarci su radna mjesta gubili ponekad brže nego žene, budući da su krizom bila pogođena ona „muška“ radna mjesta, primjerice u građevinarstvu i proizvodnim zanimanjima. Međutim, u potrazi za savršenim Mister X-om žene se suočavaju s „muškom recesijom“, a u susretu s preostalim muškim svijetom i s „deficitom muškosti“. U ekonomiji i kulturi Zapada došlo je do radikalnih promjena, čemu se oba spola prilagođavaju što svakako ima odraza na naše profesionalne, ali i intimne živote. Naime, već od 2009.g.omjer muškaraca i žena među radnom snagom u Sjedinjenim Državama, ali i u Velkoj Britaniji na strani je žena po prvi put. Žene širom svijeta (izuzev Afrike) dominiraju u akademskoj zajednici. Američka autorica Hanna Rosin u izvrsnoj knjizi „Kraj muškaraca i uspon žena“ (V.B.Z.,2014) navodi da se „posrnuli američki srednji sloj u kojem su nesrazmjeri između žena i muškaraca najveći, polako preobražava u matrijarhat, pri čemu su muškarci sve manje prisutni i među radnom snagom i u obitelji, a žene donose sve odluke“.

Autorica navodi da se američka nacija raslojava na dva različita društva: 30% Amerikanki i Amerikanaca koji imaju visoku stručnu spremu i preostali – radnička klasa, siromašni te osrednje obrazovani, pri čemu svaka od ovih društvenih skupina ima svoje obrasce braka. U velikoj drugoj skupini (niže obrazovani) uspon žena povezan je s erozijom braka, pa čak i cinizmom prema ljubavi. Kako žene u toj skupini postupno poboljšavaju svoj položaj u društvu, one podižu kriterije – žele dvojnika Rayana Reynoldsa i bijeli Chevrolet. Međutim, muškarci iz njihovog sloja (zastarjeli pojam klase) ne uspijevaju udovoljiti ovim zahtjevnim kriterijima. Naime, oni još uvijek romantičarsku viziju muškosti crpe iz country glazbe i davnih političkih govora.

S druge strane pripadnici više klase znatno su fleksibilniji kada je riječ o obiteljskim ulogama. Autorica smatra da su ovi parovi nadvladali ravnopravnost spolova i izmislili posve nove obrasce braka – „brakove na klackalici“. Omjer prihoda među supružnicima ponekad je 40 prema 60 ili 80 prema 20, međutim, već naredne godine situacija se može promijeniti i  oba partnera dobivaju priliku za profesionalni uspjeh. Sve veći je broj „sretnih“ supruga na rukovodećim položajima, parovi svoj brak tako i opisuju, međutim, muškarci nisu ni izbliza spremni, a kamoli oduševljeni poput njihovih supruga s preuzimanjem tih novih fleksibilnih uloga.

I na kraju riječi same autorice: „Žena je tijekom prošlog stoljeća izvela prava čuda kada je riječ o fleksibilnosti. Isprva gotovo uopće nije radila, zatim je radila do trudnoće, danas radi i kad ima djecu, čak i ako su ona vrlo mala. Ukaže li joj se prilika da zarađuje više od svog supruga ona će je iskoristiti. Iako joj damski standardi nalažu da obuzda svoj bijes, ona će započeti kavgu u baru. Ako joj se pruži prilika da živi sama i kako želi do svojih kasnih tridesetih, ona će je iskoristiti. Kako živi u dobu seksualnog ekspementiranja ona će to iskoristiti, i dodaje, da se žene na Zapadu ponašaju na seksualno agresivne načine, kakvi su samo dvadeset godina ranije bili nezamislivi.

Apetiti suvremene žene ravni su Napoleonu. Dok proždire nove teritorije, ne ispušta iz ruku one stare dovodeći se u cijeli niz egzistencijalnih dilema: dugo radno vrijeme, previše obiteljskih obveza, odnos moći i ranjivosti rezultira nezadovoljstvom. Autorica apostrofira supervrstu „Plastičnih žena“ koje zarađuju više od neudanih žena i jednako kao muškarci. To su žene koje imaju djecu, ali ne izostaju s posla. Riječ je o „mutantskom biću koje samouvjereno izlazi na kraj i s muškim i ženskim zaduženjima“. zaključuje Rosin.

 

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news