dr. sc. Jadranka Polović: MOŽE LI TURSKA „RELAKSIRATI“ ODNOSE U REGIJI

0
166

Nedugo nakon susreta s hrvatskom predsjednicom, Kolindom Grabar Kitarović, turski je predsjednik, Recep Tayyip Erdogan (čini se na vlastitu inicijativu) organizirao i trilateralni sastanak s predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, i bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, Bakirom Izetbegovićem. Tema, najprije odvojenih sastanaka (Erdogan – Vučić / Erdogan – Izetbegović), a zatim trilateralnog susreta, bili su odnosi Srba i Bošnjaka u BiH, kao i odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, a nastavljeno je s dogovorima oko velikih investicija i infrastrukturnih projekata, koji bi, prema akterima susreta, vrlo stabilizirajuće djelovali na regiju.

Prema turskoj agenciji Anadolija, medijatorska uloga turskog predsjednika je da približi stavove Beograda i Sarajeva i stabilizira prilike na Balkanu kroz snažniju gospodarsku suradnju. Susret u Istanbulu treći je susret predsjednika Srbije s turskim predsjednikom u manje od godinu dana. Susret je poglavito značajan, budući da je ovo godina u kojoj se u Bosni i Hercegovini održavaju opći izbori, stoga ostaje otvoreno pitanje, je li i ovaj trilateralni sastanak još jedan u nizu diplomatskih pokušaja da se „odblokira“ stanje i uspostavi dijalog u susjednoj državi. Podsjetit ćemo – tijekom posjeta hrvatske predsjednice Ankari, najavljeno je i održavanje trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine.

Loading...

Dinamika političkih odnosa unutar Bosne i Hercegovine nešto je drukčija – Milorad Dodik, predsjednik RS, vrlo iznenađen sastavom „delegacije“ koja je posjetila Erdogana, izjavio je kako se radi o „ozbiljnom presedanu“, jer u razgovorima u Istanbulu sudjeluje tek jedan član Predsjedništva BiH (drugi o posjetu nisu bili informirani). Prema Dodiku, Bakir Izetbegović je ovaj posjet iskoristio da se još jednom prikaže kao „zaštitnik“ BiH, dok stvarno urušava njezine institucije i postojanje. Dodik je „oprao“ i predsjednika Erdogana za kojeg je rekao da se „ovdje dramatično miješa, podržavajući direktno samo Bošnjake“. Ovim posjetom ostali su zatečeni i Hrvati u BiH, iako su do nedavno, upravo računali na Tursku u razrješenju bosanskog gordijskog čvora, vodeći se stereotipnom analitikom, prema kojoj Turska ima snažan utjecaj na bošnjačke političare unutar BiH. Naime, osobno prijateljstvo turskog predsjednika Erdogana i bošnjačkog člana predsjedništva BiH, čelnika SDA, Bakira Izetbegovića, činilo se motivirajuće pri  lobiranju hrvatske predsjednice za postizanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i promjenu Izbornog zakona.

Za Aleksandra Vučića, od osobite je važnosti partnerstvo s Turskom. Trgovinska razmjena između Srbije i Turske „podignuta“ je za više od milijardu eura u samo godinu dana. Turci su najbrojniji turisti u Srbiji, a više od 20 potpisanih sporazuma, kao i usklađene izjave dvojice državnika, jasno ukazuju kako su odnosi Turske i Srbije preusmjereni na novi kolosjek i transformirani u neku vrstu strateškog partnerstva. Nakon godina zahlađenja (od raspada SFRJ), prekretnica se dogodila 2016.g., kada je, tijekom pokušaja državnog udara, srpski predsjednik (tada premijer) sasvim otvoreno podržao predsjednika Erdogana. Vučić vrlo pažljivo osluškuje turske namjere (politiku) prema Balkanu, budući da Erdogan, koji slovi kao zaštitnik muslimana u regiji, zapravo čuva leđa srpskom predsjedniku na Sandžaku i na Kosovu, ali mu osigurava i bolje pozicije prema BiH. Srpski je predsjednik još jednom izrazio zahvalnost Erdoganu na potpori koju mu je osigurao tijekom zajedničke listopadske posjete Novom Pazaru, za koju bi se inače teško samostalno odlučio. Naime, u Srbiji postoje izražena „geopolitička žarišta“ (Proroković, 2015.), područja na kojima dolazi do izravnog međuetničkog i međureligijskog doticaja između Srba i Albanaca (Kosovo, Bujanovačko – preševska oblast,) Srba i muslimana Bošnjaka (Sandžak ili Raška oblast), Srba i Mađara, te Hrvata (Vojvodina). Radi se o područjima koja se nalaze na važnim tranzitnim koridorima, raspolažu velikim prirodnim bogatstvima ili predstavljaju „životni prostor“ za dva ili više naroda, no, ono što osobito komplicira geopolitičku poziciju Srbije je činjenica, da se na ovim „geopolitičkim žarištima“ prepliću vrlo različiti, međusobno suprotstavljeni interesi izvanjskih igrača, odnosno zainteresiranih velikih sila. Za Srbiju je, stoga, osobito značajna politička potpora koju joj je spremna pružiti Turska, ali neobično je važna i gospodarska suradnja s ovom regionalno silom koja broji 80 milijuna ljudi i do nedavno je bila 12. najjača ekonomija svijeta. Tijekom prošle godine potpisan je prošireni Sporazum o slobodnoj trgovini Srbije i Turske, a u Istanbulu je osnovano zajedničko trgovinsko predstavništvo Srbije i BiH za unaprijeđenje gospodarske suradnje. Najavljene investicije u turizam, kao i u brojna druga područja, za srpsku su vladu vrlo važne jer ciljaju najmanje razvijena, zapravo degradirana područja države (muslimanske enklave).

S druge strane, Turska u razdoblju pogoršanih odnosa sa svojim zapadnim saveznicima, poput Sjedinjenih Država i EU, nastoji izgraditi nove odnose s Rusijom, ali i Iranom, Kinom i Indijom temeljem kojih može „uravnotežiti“ svoju ovisnost o Zapadu. Gradeći novu vanjsku politiku, Turska je obnovila interes i prema bivšim djelovima Otomanskog carstva (povratak Turske na Bliski istok, Irak i Siriju), i želi preuzeti i veću odgovornost za regionalnu stabilnost na Balkanu. U tom kontekstu, suradnja s Rusijom i Srbijom, koju doživljava kao okosnicu svog novog političkog pristupa, nameće se kao integralni dio turske politike prema regiji. Inače, Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, a ulaganja su proširena i na ostale zemlje u regiji. Do 2015.g., Turska je bila vodeći financijer škola i sveučilišta u BiH, Albaniji, Kosovu i Makedoniji, osnivani su brojni kulturni centri, izvršena je revizija udžbenika povijesti u kojima se naglašava osmansko razdoblje, potaknuta je obnova spomenika, a turske su „sapunice“ preplavile regiju. Turska je investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, njezinom su zaslugom obnovljene zračne luke u Skopju i Prištini, u posjedu je bosanske zrakoplovne tvrtke, radi se o svojevrsnom konceptu soft power-a kojim je turska politika iskazala jasne političke i strateške interese prema regiji. Njezini dugogodišnji  saveznici – SAD i Velika Britanija „oslobodili“ su prostor takvom turskom utjecaju. Naime, Turska je u posthladnoratovskom razdoblju bila respektabilni saveznik SAD-a i NATO-a u regiji, za mnoge svojevrsni američki trojanski konj na Balkanu, te je sasvim slobodno mogla „zaigrati“ na kartu neoosmanizma, pri čemu joj je potpora stizala upravo od Sjedinjenih Država i zapadnih saveznika, a s ciljem sprječavanja širenja ruskog gospodarskog, političkog i vojnog utjecaja u regiji.

Sada se situacija promijenila! Turska je u situaciji osnivanja novih savezništva, pri čemu turski predsjednik nastoji održati, zapravo, pojačati vlastiti politički utjecaj u regiji. Erdogana veže prijateljstvo s Izetbegovićem, međutim, turske su ambicije mnogo veće. Njezin povratak na Balkan vodi preko snažnog gospodarskog utjecaja i modela suradnje koji uključuje turske tvrtke, obrazovne i zdravstvene institucije, ali i nevladine organizacije (to su preuzeli od SAD-a). Turski utjecaj širi se područjem tzv. „zelene transferzale“ (od sjeverozapadne Grčke, preko Albanije, Makedonije, Sandžaka, Srbije i Crne Gore do središnje BiH) koje je pretežito naseljeno muslimanskim stanovništvom. U toj projekciji, Srbija je dio najkraće rute prema Europi, stoga je Erdogan vidi kao ključnu državu na Balkanu. Ovladavanje (bar djelimično) regijom presudno je i za odnos Turske i Europske unije.

Iako je na nedavnom sastanku s hrvatskom predsjednicom, Erdogan izjavio kako se ne želi miješati u unutarnje prilike u BiH, sada je uistinu vidljivo kako Turska, što se tiče budućnosti regije, neće stajati po strani. Turskoj ne idu u prilog nove etničke tenzije, zbog čega će od Izetbegovića zahtijevati umjerenost i zaokret prema suradnji sa Srbijom. Turska nastoji povećati broj investicija na Zapadnom Balkanu kako bi se gospodarski proširila, ali i ojačala svoj politički utjecaj. Diplomatski „deal“ prezentiran je sasvim jasno –  „kao što Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH i Daytonski sporazum,  tako zahtijeva poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Srpske“, prijedlog je srpskog predsjednika s kojim su se, čini se, složili i Erdogan i Izetbegović, da se Srbi u RS i svugdje drugdje u BiH osjećaju sigurno. „Ono što je najvažnije za ljude, to je da zajedničkim naporima osiguramo trajan i siguran mir i za srpski narod, ali i za Bošnjake i Hrvate i sve druge koji žive na teritoriju“, zaključio je Vučić.

Prema Izetbegoviću „rezultati sastanka mogli bi biti povijesni“, budući da je prihvaćen prijedlog da se grade dvije trase (kombinacija autocesta – brza cesta) koje bi napravile krug Sarajevo – Zenica – Tuzla – Bijeljina – Beograd, a zatim preko Požege do Višegrada natrag prema Sarajevu. To je ogromna investicija koju je Erdogan odlučio podržati. Radi se o „pojasu putova“ koji će povezati Srbiju i BiH, ideja je podržana i od strane FBiH kao i od vlasti entiteta RS. Cilj je geopolitički sveobuhvatan: osigurati Srbiji brzu komunikaciju do Doboja i Banjaluke, Srbe iz Foče, Gackog, Bileće, Nevesinja i Trebinja (istočni dio BiH) povezati s koridorom 5-C, zatim preko Vardišta i srpske autoceste s koridorom 11., dakle sa Srbije. S druge strane, Bošnjaci sa Sandžaka (Novi Pazar, Sjenica) povezali bi se sa Sarajevom. Radi se o ozbiljnom dogovoru u kojem se turski predsjednik obvezao iznaći financiranje ovog ogromnog infrastrukturnog projekta kojim bi se realizirala vizija „mirne Bosne“. Gdje su bosanski Hrvati u toj priči tek će se vidjeti!

Iako je Europska unija dobila zadatak da sigurnosno i politički pacificira Balkan, ona u tome nije uspjela. Na prostoru regije sve je više zainteresiranih igrača. Nakon zahladnjenja odnosa s Amerikom i približavanja Rusiji, Ankara je počela provoditi samostalnu politiku prema zemljama zapadnog Balkana, ali i šire, koja nikako nije po volji Sjedinjenim Državama. Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua, politike koja je promovirala neoosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Nova strateška doktrina vanjske politike, Tursku je usmjerila prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati poglavito na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba, koji, zapravo, imaju dugu zajedničku povijest.

Original možete pronaći na geopolitika.news