Iranska islamska revolucija predstavlja jedan od prijelomnih i najvažnijih događaja koji je snažno obilježio međunarodne odnose i međunarodnu politiku u drugoj polovici 20. stoljeća. Ne samo zbog činjenice da je duboko promijenila iransko društvo koje je prihvatilo teokraciju, već i zbog dalekosežnih posljedica koje je proizvela na globalnom planu, Iranska islamska revolucija kao politički, vjerski, ali i socijalni fenomen, ima istaknuto mjesto u suvremenoj povijesti čovječanstva.
„Iranska priča“ nastala je u trenutku kada je narod Irana, nakon desetljeća manipulacije SAD-a i zapadnih sila, odbio daljnje iskorištavanje svojih geoekonomskih i geopolitičkih potencijala za strane regionalne i globalne interese, te ih odlučio staviti u službu svojih vlastitih strateških probitaka. Rezultat je bio američki sukob sa Iranom koji danas navršava četvrto desetljeće trajanja. Naime, tijekom druge polovice 20.st. Iran je postao četvrtim najvećim svjetskim proizvođačem nafte i drugim najvećim izvoznikom. Međutim, prema sporazumu potpisanim, još 1954.g., s konzorcijem stranih, uglavnom zapadnih korporacija koje su bile vlasnici iranskih naftnih polja i rafinerija, Iran je dobijao tek 50% ostvarenog profita od zarade na prodaji nafte. Kako su u narednim desetljećima iranski prihodi od nafte značajno rasli, Iran je zajedno s arapskim zemljama izvoznicama nafte, 1973.godine, formirao kartel OPEC (Organizaciju zemalja izvoznica nafte), nakon čega su ove zemlje višestruko podigle cijenu nafte na svjetskom tržištu.
Iranski prihodi od nafte 1975./76. godine iznosili su 20 milijardi dolara. Ponesen gospodarskom ekspanzijom, šah Reza Pahlavi odučio je modernizirati zemlju, te provesti niz reformi. Unaprijeđenje pismenosti i obrazovanja kao i dostupnost javnog zdravstva, nesumnjivo su utjecali na iskorijenjivanje nepismenosti, gladi i epidemija raznih bolesti. Ipak, neke od šahovih reformi nisu bile dobro prihvaćene, poput agrarne reforme koja je ograničila veličinu zemljišnih posjeda koju je pojedinac mogao posjedovati, što je osobito pogodilo veleposjednike i vjerske zaklade. Pahlavijeva pseudomodernizacija gotovo je u potpunosti isključila utjecaj tradicionalnih elita – svećenstva i trgovaca, te time proizvela duboki jaz između šaha i marginaliziranih širokih slojeva društva. Nadalje, i sam način vladanja Muhamada Reze Pahlavija bio je, zapravo, obilježen brojnim kršenjem ljudskih prava, šahovom samovoljom, djelovanjem zloglasne tajne policije SAVAK, zbog čega su zatvori bili puni političkih neistomišljenika. Šahov raskošni stil života, kleptokracija, rasprostranjena korupcija, a osobito sekularizacija i snažno oslanjanje na Sjedinjene Američke Države, znatno su utjecali na rast političkog radikalizma i oblikovanje opozicije režimu.
Neviđen luksuz tijekom proslave 2500. godina perzijske carevine impresionirao je svijet i brojne svjetske državnike koji su pristigli u Teheran, međutim ne i obične Irance koji su bili ogorčeni zbog takvog rasipanja novca. Naime, iako je zarada od nafte bila enormna, Iranci od toga nisu imali osobite koristi, budući da je najveći dio tog novca završio u rukama američkih korporacija i američkih trgovaca oružjem. Nakon naftnog „buma“, cijena nafte naglo je pala, 1975. godine uslijedila je velika inflacija i urušavanje iranskog gospodarstva. Vlada je intervenirala i nastojala ograničiti rast cijena što je izazvalo bijes bogatih bazarskih trgovaca koje je šah optužio da žive u raskoši na račun gradske sirotinje. Iako je i sam živio u nevjerojatnom bogatstvu, zavaran američkom podrškom, snagom svoje vojske i svojim financijskim mogućnostima, šah uopće nije shvaćao procese koji su se počeli odvijati u iranskom društvu. Analitičari navode da je „rijetko koji vladar uspio protiv sebe okrenuti tako široku opozicijsku koaliciju poput Reze Pahlavija“. Protiv njega bili su gotovo svi – od islamista, onih koji su se zalagali za liberalno-demokratski islam, preko liberala do komunista kojima je ideal bio Sovjetski Savez. Vođe opozicije, šiitski klerik ajatolah Ruholah Khomeini i Ali Shariati djelovali su u ilegali, a kroz svoje su organizacije i političko djelovanje kombinirali islam i marksizam.
Ajatolah Khomeini opozicijsko je djelovanje započeo još 1962.g. suprotstavljanjem šahovim reformama, a osobito je neprijateljstvo iskazivao prema Amerikancima zbog čega je protjeran iz zemlje. Međutim, neposredan događaj koji se može smatrati povodom revolucije dogodio se u sječnju 1978.g. kada su su novine Ettel’at žestoko napale Khomeinija koji je predvodio Vodstvo pravnika (Velayet-e-Faqih), što je izazvalo bijes studenata teoloških studija koji su izašli na ulice prosvjedujući zbog vrijeđanja islama i Khomeinija. Još iz tog vremena, Iran „baštini“ kulturu prosvjeda, čak i žestokog otpora vlasti. U masovnim uličnim demonstacijama i sukobima s policijom koji su uslijedili, stradao je veliki broj ljudi što je izazvalo cikluse prosvjeda koji su se ponavljali svakih 40 dana. Zajedničke molitve na kojima se počelo okupljati i preko 100 tisuća ljudi, prerasle su u masovne protuvladine demonstracije. Iako je Khomeiniji protjeran iz zemlje, to nije oslabilo njegov utjecaj u Iranu. Khomeini je u Parizu mobilizirao evropsku javnost koja se solidarizirala s iranskim pobunjenicima. Nakon prosvjeda u prosincu 1978.g. na kojima se okupilo oko 2 milijuna ljudi, a na kojima su prosvjednici postavili zahtjeve za uspostavom islamske republike, povratkom ajatolaha Khomeinija u Iran, svrgavanjem shaha i uspostavom pravednog društva, šah Reza Pahlavi je s obitelji napustio zemlju. Duboki raskol s većinom Iranaca prisilio je šaha da odstupi s prijestolja, a kao izlaz iz društvene krize u koju je Iran zapao nametnulo se okretanje islamu.
Šahova vezanost uz SAD i Veliku Britaniju osobito je izazivala bijes iranskog stanovništva. Rezultat revolucionarnih previranja bio je i američki sukob sa Iranom, zemljom koju je 2002.g. američki predsjednik, George Bush, junior, nazvao „osovinom zla“ (pored Iraka i Sjeverne Koreje). Naime, sukob sa Sjedinjenim Državama započeo je u trenutka kada je u previranjima Iranske islamske revolucije srušena vladavina vjernog američkog i zapadnog saveznika, posljednjeg iranskog šaha Reze Pahlavia. Njegova sekularna monarhija, potpuno odana američkoj i zapadnoj politici zamijenjena je teokratskim poretkom na čelu sa ajatolahom Ruhollahom Khomeiniem koji se u zemlju vratio u veljači 1979.g., nakon četrnaest godina izgnanstva. Khomeini imenuje svoju paralelnu vladu, a na referendumu koji je uslijedio, čak 97% birača glasalo je za uspostavu islamske republike. Rasprave o budućem političkom uređenju Irana dovele su do razmimoilaženja među političkim opcijama koje su se borile protiv šaha, pa su napadi na liberale i sekularne nacionaliste, kao i kurdske separatiste postali učestali.
Temeljem provedenog referenduma, Iran se, na zaprepaštenje svojih dojučerašnjih zapadnih saveznika „transformirao“ u Islamsku republiku koja je proglašena 1. travnja. Istog trenutka otvoren je direktni sukob Washingtona s novom nacionalno samosvjesnom vladom Irana koja je uspostavila socijalni, ekonomski i politički poredak koji Zapad više nije mogao kontrolirati. Naime, iranski energetski izvori oko kojih su se desetljećima otimale svjetske sile potpuno su stavljeni pod iranski nazor, što je za SAD, Veliku Britaniju i njihove zapadne saveznike bio dostatan povod da pokrenu sveobuhvatnu operaciju kojom bi (po tko zna koji put u povijesti) u Teheranu instalirati režim kakav njima odgovara.
Ipak, nepobitna je činjenica da su Sjedinjene Države u jednom kratkom fragmentu povijesti, izgubile kontrolu nad događajima koje su u Iranu, po već ustaljenoj metodologiji, same pokrenule, a s ciljem iskorištavanja ogromnog iranskog geopolitičkog potencijala. U svojoj glasovitoj knjizi „Stoljeće rata“, geopolitičar William Engdahl, tvrdi da je cilj rušenja šaha bilo stvaranje programiranog kaosa u Iranu koji bi se preljevao prema sovjetskim pozicijama u Afganistanu, a zatim nastavio destabilizirati muslimanske južne republike SSSR-a (strategija „Anakonda“ ili stvaranje kriznog luka oko Sovjetskog Saveza). Već u studenom 1978. godine, američki predsjednik, Jimmy Carter, imenovao je svog savjetnika, Georga Balla, ravnateljem specijalnog odjela Bijele kuće za Iran pod neposrednom kontrolom predsjednika Vijeća za nacionalnu sigurnost Brzezinskog. Nova strategija prema Iranu utemeljena na ideji manipuliranja islamskim fundamentalizmom dogovorena je u Austriji, na sastanku Bilderberg skupine, u svibnju 1979. Engdahl navodi: „Ball je predložio da Washington prestane podržavati iranskog šaha i pruži potporu fundamentalističkoj islamskoj oporbi ajatolaha Ruhollaha Khomeinia. Jedan, od tada vodećih ljudi CIA-e, Robert Bowie, preuzeo je ključnu ulogu u scenariju novog državnog udara koji je američka obavještajna služba organizirala protiv čovjeka kojeg je 25 godina ranije svojim tajnim operacijama i dovela na vlast. Plan američke administracije temeljio se na studiji o fenomenu islamskog fundamentalizma koju je pripremio britanski stručnjak za islam dr. Bernarda Lewisa, tada predavač na Sveučilištu Princenton u SAD-u.“
Prema Engdahlu, Lewisov plan anticipirao je ono što američka, britanska i saveznička politika i danas provodi na Bliskom istoku – fragmentaciju regije prema etničkim, vjerskim i sektaškim podjelama. Zapadni stratezi, predvođeni Brzezinskim, smatrali su kako će se nastali kaos s lakoćom proširiti u krizni luk oko njihovog hladnoratovskog protivnika, te potom preliti u muslimanske dijelove Sovjetskog Saveza. Vojni udar protiv šaha, kao i onaj protiv Mossadegha, 1953. godine, ponovno su organizirale američka i britanska tajna služba, a razmetni Brzezinski potom si je pripisao zaslugu „riješavanja“ korumpiranog šaha. S druge strane, šah Pahlavi, koji je iznimno vjerovao svojim „saveznicima“, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, u egipatskom izgnanstvu je zabilježio: „Tada to nisam znao, možda nisam htio znati, ali sada mi je jasno da su Amerikanci željeli moj odlazak. Posebno su to priželjkivali i zagovarali pobornici ljudskih prava u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Ball je bio među njima. Trebao sam ozbiljnije shvatiti naglu odluku američke vlade da George Balla imenuje savjetnikom za Iran….“
Na prijelazu iz 1978. na 1979. godinu, sve se odigralo munjevito i naizgled potpuno neočekivano. Do tada, svemoćni šah, oslonjen na ogromnu vojsku, opremljenu najmodernijim američkim naoružanjem, zaštićen zloglasnim tajnim službama za koje se tvrdilo da, uz asistenciju 45 tisuća američkih vojnih i obavještajnih savjetnika koji su se u tom trenutku nalazili u Iranu, kontroliraju svaki pedalj zemlje, iznenada je morao sjesti u zrakoplov i sa suprugom, Farah Diba, napustiti Iran. Ono što bode oči je „scenarij“ smjene vlasti, izveden u američkoj režiji. Naime, nedugo nakon odlaska Pahlavijevog zrakoplova (šah je, službeno, otišao na liječenje u New York), u teheransku zračnu luku sletio je zrakoplov s ajatolahom Khomeiniem.
Kada se pogleda povjesni kontekst i analitički slijedi kauzalni lanac događaja, od sredine sedamdesetih godina do danas, ne može se izbjeći spoznaja da je sve što se trenutno događa na Bliskom istoku, uključujući i zapadne „probleme“ s Iranom, tek rezultat konzistentne američke i britanske politike podržane od strane europskih i arapskih saveznika. Kao i sve ostalo, i revolucionarne promjene u Iranu koje ih danas toliko „žuljaju“, Amerikanci su, uz asistenciju svojih saveznika, zapravo, zakuhali sami. Naime, iza rušenja iranskog šaha, Reze Pahlavia, stajala je upravo američka i britanska politika. Nakon godina potpunog podilaženja stranom kapitalu i američkim interesima, Reza Pahlavi odbio je redefinirati modalitete naftne trgovine prema zahtjevima SAD-a, te time direktno ugrozio sustav petrodolara. Šah je javno obznanio i namjere za projekcijom svoje moći prema Indijskom oceanu i područjima koje je prije vojnog povlačenja „istočno od Sueza“ kontrolirala Velika Britanija. Demonstrirajući novu, „neovisniju“ politiku, Pahlavi je pao u nemilost svojih dojučerašnjih tutora – Sjedinjenih Država i Velike Britanije kojima je postao cilj zamijeniti šaha novim eksponentom svoje politike. U hladnoratovskom pariranju sa Sovjetskim Savezom, učinilo im se jako zgodno iskoristiti ogromnu moć islamskog fundamentalizma koji je po samoj svojoj prirodi antikomunistički, a ako ga drže pod kontrolom, mogao bi biti proamerički. No, u slučaju Irana, događaji su, ovim moćnim silama, uistinu izmakli kontroli!
Jednako kao što su državnim udarom 1953. godine oborili vlast premijera Mohammada Mosaddegha, koji je bio toliko drzak da nacionalizira iransku naftnu industriju, te su na vlast doveli šaha Rezu Pahlavia koji je „otvorio vrata“ stranom kapitalu, tako su krajem 70-tih, odlučili srušiti šaha. Ova „operacija“ trebala je zadovoljiti dva cilja – s jedne strane prekinuti šahove ambicije pretvaranja Irana u regionalnu silu, što je posebice smetalo Velikoj Britaniji, a s druge, pokrenuti jaki islamistički pokret koji bi bio brana širenju sovjetskih interesa od Afganistana prema jugu i Perzijskom zaljevu.
Rušenje šaha trebao je biti samo dio dugoročne agende „preslagivanja“ Bliskoga istoka i njegovoga prilagođavanja američkim, britanskim i savezničkim europskim interesima. Iran je, u tom kontekstu, trebao biti tek kratka epizoda, još jedna kockica u složenom mozaiku američke strategije prema regiji. Sjedinjene Države su vjerovale da će u Iranu promjenom vladajuće garniture ojačati svoju kontrolu nad zemljom, osobito njenim geopolitičkim potencijalom, te novu marionetsku, instaliranu vlast iskoristiti za svoje globalne ciljeve. Nisu mogli ni sanjati da bi nakon rušenja sekularne šahove monarhije snage političkog islama mogle biti sposobne preuzeti efektivnu vlast u Teheranu i organizirati učinkoviti državni ustroj. Sve su to računali izvesti „elegantnim“ potezom rušenja šaha (za kojim nitko neće žaliti), grubo zanemarujući snagu volje iranskoga naroda. Posljedica neuspjelog pokušaja američke i zapadne manipulacije Iranom kroz proces instaliranja marionetske vlasti u Teheranu obio im se o glavu.
Naime, u prilog američke i britanske uloge u rušenju iranskog šaha govori već i sama zdrava logika. U situaciji kada je dinamika događaja u Afganistanu američkoj strani nedvosmisleno ukazivala na jačanje sovjetskog utjecaja i vrlo moguću vojnu intervenciju Moskve koja je, uostalom, od strane afganistanskog rukovodstva više puta bila i tražena, ne postoji teorija po kojoj bi Amerkanci dozvolili da u Iranu (Afganistanu susjedna, važna i moćna država) bude srušen vladar i njegova politička garnitura, istovremeno pouzdani saveznik SAD-a i Zapada. U samom Iranu, Sjedinjene su države, imale sasvim dovoljno snaga da šaha održe na vlasti i spriječe bilo kakvo političko „talasanje“, a kamoli revolucionarni kaos koji je uslijedio, nakon kojeg je njihov „saveznik“ šah morao bježati iz Irana. Naime, dijelovi američkih vojnih snaga u tom su se trenutku nalazili u Iranu (45 tisuća američkih vojnih i obavještajnih savjetnika), CIA je desetljećima u bliskoj suradnji sa šahovim sigurnosnim službama, civilnim i vojnim, djelovala iz Irana po cijeloj regiji. Relativno stabillan Iran, pod šahom im je bio daleko sigurnija operativna osnovica djelovanja prema tadašnjem SSSR-u, daleko bolja od, unutarnjim sukobima, rastrganog Pakistana. Temeljem koje bi logike, usred Pariza, mogao politički djelovati i aktivno organizirati otpor šahovom režimu ajatolah Khomeini bez odobrenja francuskih vlasti, koje, opet, to nisu mogle učiniti bez suglasnosti američkog saveznika koji se javno deklarirao kao zaštitnik šahovog režima. Kako bi ajatolah Khomeini i njegovi suradnici mogli istupati i iznositi svoje stavove na britanskom BBC-u da to nije odobrila vlast u Londonu, a ona to, zasigurno, ne bi učinila bez konziltacije sa Washingtonom? Opravdano se postavlja pitanje, kakvo je to savezništvo u kojem jedna strana osigurava neometano djelovanje protivnika režima koji podržava? Nepobitna je činjenica da je cijela iranska oporba od kriptokomunista preko liberala do islamskih fundamentalista sasvim slobodno djelovala u državama koje su se prikazivale kao bliski saveznici, pokrovitelji i zaštitnici iranskog šaha i njegovog režima.
Jednostavno rečeno, da Amerikanci i Britanci u dogovoru sa Francuzima, ali i uz suglasnost Njemačke, nisu htjeli pad šaha Reze Pahlavia, do njega ne bi ni došlo. No, oni su upravo željeli odlazak svog dojučerašnjeg deklariranog saveznika, zbog čega je bilo moguće da uz svu američku, britansku, te savezničku zaštitu, šah bude oboren s vlasti. Međutim, razvoj događaja, osobito je šokirao i razbijesnio Amerikance koji su planirali djelomično presložiti iranski politički krajolik i malo se poigrati političkim islamom kao korisnim „alatom“ protiv Sovjetskog Saveza, američkog hladnoratovskog protivnika, koji je, već krajem 70-tih, duboko zagazio u afganistanski kaos. Umjesto novog marionetskog saveznika, Sjedinjene su Države u Iranu dobile politički i ideološki monolitnu i moćnu iransku nacionalnu politiku. Islamska Republika Iran je u najboljoj tradiciji drevne Perzije, ovoga puta, odlučno odbila biti pijun na globalnoj ili regionalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči kako je prostor Euroazije nazvao američki geostrateg Zbigniew Brzezinski. Amerikanci i Zapad kreirali su i proveli operaciju rušenje šaha, no, zauzvrat su dobili ogorčenog protivnika, utjecajnu regionalnu silu.
U svojoj knjizi “The Last Shah of Iran„ bivši iranski ministar (u jednoj od posljednjih šahovih vlada) i profesor političke ekonomije sa sveučilišta Shiraz, Houchang Nahavandi, također ukazuje na američku i britansku ulogu u šahovom rušenju. „Paradoksalno, ovaj čovjek koji je sve znao o ljubavnim avanturama velikih svjetskih državnika i o političkim intrigama u Parizu, Londonu i Washingtonu, odavao je dojam osobe koja ne shvaća ozbiljno zavjeru koja se protiv njega vodi u glavnim centrima moći. Kako je to moguće? Kakvi su elementi nedostajali da bi mogao ozbiljno shvatiti situaciju u kojoj se našao? Sada znamo da je ideja o odstranjivanju šaha kontinuirano, od sedamdesetih godina razvijana u Vijeću nacionalne sigurnosti u Washingtonu na čelu sa Henryem Kissingerom. Nažalost šah je Kissingera smatrao čvrstim prijateljem koji mu je godinama pomagao. To je bio razlog šahove pogrešne procjene,“ tvrdi Nahavandi. Dakako, on pojednostavljuje stvari i svu odgovornost prebacuje na šaha osobno koji je tobože vjerovao američkim prijateljima. Svjesno zanemaruje ulogu iranskoga državnoga aparata koji je bio pod potpunim utjecajem američkih savjetnika i koji je slijedio gotovo sve što su od njega tražile američke obaviještajne agencije, posebice CIA koja je imala izuzetno moćna uporišta u svim strukturama iranskoga društva, a posebice u sigurnosnim službama i vojsci. CIA je producirala izvješća koja je preuzimao iranski državni aparat i proslijeđivao šahu, a u njima je svega nekoliko mjeseci prije kulminacije nemira u Teheranu i dalje pisalo da Iranu ne prijeti nikakva unutarnja opasnost, te da ne postoje ni teoretske mogućnosti ugrožavanja stabilnosti postojećeg režima.
Još jedan profesor sa Princetona, najvjerojatnije pod utjecajem i u dogovoru sa Georgeom Ballom, aktivno se uključio u podršku iranskoj oporbi protiv šaha. Bio je to Richard Falk, tadašnji profesor međunarodnog prava na Princetonu, kasnije specijalni izvjestitelj UN-a o stanju ljudskih prava na okupiranim palestinskim područjima. Tijekom revolucionarnih previranja u Iranu, Falk je više puta posjećivao Iran, te (prema predlošku svih američkih „obojanih revolucija“) kontaktirao sa svim vođama oporbe, dijeleći im savjete i upute. Sada, kada je revolucija protiv šahovog režima krenula u neželjenome smjeru, budući da su je „oteli“ islamski fundamentalisti, Falk se pita je li bilo pogrešno podržati iransku revoluciju. U svojim tekstovima, Falk pokušava opravdati vlastite akcije (podrška oporbi) no, oni su istovremeno neposredni izvor saznanja o zbivanjima tijekom rušenja šaha, budući da se Falk tada nalazio u Teheranu. Falk navodi da mu je američki veleposlanik u Iranu, William Sullivan, na vrhuncu revolucionarnog previranja, 1978. godine, rekao da je američko veleposlanstvo izradilo 26 scenarija moguće destabilizacije Irana, a da niti jedan nije predvidio bilo kakav „otpor“ američkoj politici. Sve do kolovoza 1978. godine, CIA je, u svojim izvješćima, tvrdila da Iran „nije u revolucionarnom procesu ni u predrevolucionarnom stanju.“ I sam pobornik rušenja šaha, Falk zaključuje kako su prezentirana izvješća CIA-e zapravo bila namještena, te da su vrata političkom islamu ciljano otvorena. Falk kaže: “Faktički riječ je o promatranju svijeta kroz hladnoratovsku optiku koje je usmjerilo američku vladu prema nastavku financiranja i podržavanja islamskih skupina, zbog njihovog pretpostavljenog antikomunističkog identiteta. Bilo je to prvo veliko iskustvo koje se kasnije ponovilo u Afganistanu sa katastrofalnim učincima.“
Izvori:
1. Engdahl, W.: Stoljeće rata: anglo – američka naftna politika i novi svjetski poredak, Detecta, 2008.
2. Nahavandi H.: The last Shah of Iran: Fatal Countdown of a Great Patriot Betrayedby the Free World, a Great Country WhoseFault Was Success, Aquillion, 2005
3. Biščević, Hido: U ime Alaha: iranska islamska revolucija, Zagreb, Naprijed, 1987
4. Brzezinski, Zbigniew: Američki izbor: globalna dominacija ili globalno vodstvo,
Politička kultura, Zagreb, 2004.
dr. Jadranka Polović i Mario Stafanov: IRANSKA PRIČA – KADA STRANA MANIPULACIJA DOŽIVI SLOM! (1)
Original možete pronaći na geopolitika.news